Piše: Dani(j)el Simić

Danas nije ni malo lakše nego kad smo počinjali. Danas se, zato, da oprostiti i patetika. Danas smo ponosni. Danas je dan kad zaozbiljno gledamo u sutra.

Frontal je postigao sve rezultate zbog kojih je osnovan. Pružili smo izbor i otvorili novi front. Namjestili se jednoumlju na šaku. Pokazali da nas ima i ovakvih. Sa koštanim očvrsnućem u leđima, koje se naziva kičma. To je ono što mi možemo i ne zavaravamo se previše oko toga.

Dalje je do vas.

Mnogi vam danas pričaju i obećavaju. Promjene. Posao. Plate. Bilo ih je i prije. Biće ih ove godine sve više. Prosperitet. Preporod. Polet. Ono što ja, lično, kao onaj koji je izmislio, osmislio, nacrtao i napunio ovaj portal prije pet godina mogu i danas uspravnog ekrana i čvrste tastature napisati, nije ništa do fundamentalno istinit plačipizam:

I dalje nijesmo na prodaju!

Ne zavisimo od nekog ukrajinastičnog fonda za sluganjerstvo tuđinu. Od oka se vidi da nas ne ljube ni domaći izdajnici.

Odmah da se razumijemo, ni to nije nešto baš pametno, ali mi ovo ne radimo kao prevashodno poslovni projekat. Mi to i dalje radimo zato što nema, ne umije ili neće niko drugi.

Mi smo družina. Udruženje koje daje prostora svima koji smiju, umiju i žele da javno kažu svoje mišljenje.

Imamo odlične odnose i poznanstva sa mnogim pojedincima, u mnogim partijama; ali niti ja, niti bilo ko od urednika, nemamo člansku karticu.

Nije ni to nešto loše. Mislim da je članstvo u stranci sasvim prirodna stvar. Prosto ne bi bilo pošteno, obzirom kakvu poziciju u društvu zauzima Frontal, da pucamo vaspitne partijskim vojnicima, a da istovremeno pripadamo nekoj od strana u sukobu. Onog trenutka kada bilo ko od nas bude odlučio da svoju borbu nastavi u sadejstvu sa nekom strankom, bićete obavješteni ovdje gdje i ovo čitate.

Sve što vidite na Frontalu proizvod je rada po ličnoj savjesti.

Takvi smo kakvi smo, ali smo svoji. Nikakav bizMismen ili njegov fekalni novac ne utiču na ono šta ćemo primjetiti i kako ćemo to obznaniti. Nikakvi predpristupni fondovi nas neće natjerati da propišemo latinicom. Nijedna ekonomska kriza nema moć da nas ugasi, do, možda, neke krize u našim glavama samim.

To je sve u šta se mogu zakleti i iza čega svi stojimo.

Neki ne mogu ni toliko.

Uzećemo mi pare od svih, ali reklama kod nas vam je kao u crkvi. Poljubite ikonu, ostavite paricu, a poslije šta vam Bog da.

Kako ste sijali, tako ćete i žnjeti.

Prije pet godina

Prije pet godina gotovo niko od Srbalja nije koristio ćirilicu na internetu. Danas ima određen broj onih koji profilno ime na mreži napišu i ovako. Prije pet godina ste na internetu mogli sresti ili dupedavce vladajućih ili čmaroljupce stranih neprijatelja Srpske. Obe struje duboko nagnojene novcem i ograničenošću. Preplaćene za svoj poslušnički mediokritetizam.

Nekreativne od oponašanja, do otvorene krađe i sažaljivosti.

Prije pet godina je zanemarivi broj korisnika interneta tek počeo stidljivo, ali stabilno rasti. Prije pet godina ljudi su još uvijek vjerovali da budalice kao Valentin Incko imaju bilo kakvu moć. Prije pet godina neki su i dalje mislili da je SFOR vojna sila koje se treba plašiti, dok su u stvarnosti svi već odavno bili u Iraku i Avganistanu.

Prije pet godina uvriježeno mišljenje je bilo kako je Rusija primitivna zemlja kolhoza i sovhoza, a ne osma ekonomska sila svijeta. Prije pet godina smo još mislili da imamo Brčko i preko milijarde u vrijednosti državnog Telekoma Srpske. Prije pet godina smo kao društvo bili duboko podijeljeni i neusaglašeni oko prioriteta našeg opstanka.

Ovo posljednje smo i danas.

Druga petoljetka

Jeste, mi volimo Srpsku i zalažemo se za što je veći stepen njene državnosti, kao osnovnog garanta trajnog mira. Jeste, mi ne volimo one koji ukradoše iz oka, dok lažu i sebe i druge da se zalažu za isto što i mi.

Njih posebno ne volimo.

Je li mnogo ili nepristojno, tražiti da volimo Srpsku u kojoj državna administracija i institucije sistema koštaju tačno onoliko koliko se para skupi u budžet? Bez stalnog zaduživanja svih nas, da bi se isplatile plate nepotrebnim mastiljarama zaposlenim po partijskoj pripadnosti?

U kojoj se ne mora zaduživati 15.000.000.000 KM da se policiji kupe nova vozila, pošto se prethodno na gluposti i mutljavine spiskalo milijardu i kusur? Zar nije Policija Republike Srpske prioritet u odnosu na Gorana Markovića, Srđana Dragojevića, Emira Kusturicu ili neki prvoligaški fudbalski klub?

Je li puno tražiti da se prestane sa pranjem budžetskih para kroz profesionalne sportske klubove, da se isti privatizuju, i da se taj novac preusmjeri u stvarne zadatke države?

Republiku Srpsku smo napravili da nam bude potaman. Da sami sebi u njoj kujemo sudbinu, bez odrođenih centara moći, koji bi nas izrabljivali, zaglupljivali i unazađivali. Da ne budemo građani drugog reda, već slobodni ljudi u slobodnoj zemlji, u kojoj vlada pravo, sloboda govora i misli.

Jeste kriv sam. Sve je to naivno i patetično, ali ja u to, zajedno sa svojim drugarima - vjerujem. I nastavićemo da se na ovaj način borimo za tu i takvu Srpsku.

Dok RTRS zapošljava borce Armije BiH, mi ćemo nastaviti da radimo posao za koji građani Republike Srpske plaćaju javni medijski servis.

Guglajte ćirilicom!