BitLab hosting
Početna stranica > Novosti
docent dr. Vladislav B. Sotirović
Ko to hoće još jednu Titoslaviju?

I posle Tita – Titonik!

Druže Tito mi ti se kunemo da sa tvog antisrpskog puta nikad ne skrenemo!
I posle Tita – Titonik!
05.05.2013. god.
Prošao je, a u mnogim slučajevima i svečano oplakan i ovogodišnji 4. svibanj (1980. g.) „Dan preminuća najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti“.

To je dan kada se javno da videti ko je još uvek na braniku revolucije, a ko je strani plaćeničko-petokolonaški kontrarevolucionar. Tim povodom su se i mnogi naši domaći Titofanovi potrudili da još jednom jednoglasno potvrde „ne skretanje s pravoga puta“ ka idealnom društvu (komunizam) u novoj Titoslaviji koja se u kontinentalnim dimenzijama odaziva na ime „Evropska Unija“. I nije ni čudo što su i pre šezdesetak godina kao i danas najveći zagovornici i prve i druge Titoslavije upravo „pasivaši“ – naša domaća balkanska raja koja je sišla sa visokoplaninskih pasivnih predela u plodne župe gde je od političkih komesara čula da u komunizmu sve pada sa neba samo treba da se uzme puška u ruke i osvoji vlast uz isterivanje „župljana“ iz svojih domova (kolektivizacija), uvođenja komandne ekonomije zadrugarskog karaktera (sovhovizacija) i uništavanja ekonomske baze kontrarevolucionarnih petokolonaša (nacionalizacija). Tako smo trenutno u situaciji da nas u novo idealno višenacionalno komunističko društvo uguravaju i štapom i kanapom trećegeneracijski potomci „Šeste ličke“ stim što su sada u igri „neiscrpni strukturalni fondovi Evropske Unije“ umesto megalomanskih novčanih poklona i kredita od SSSR-a (do 1948. g.), Zapada i MMF-a koje je dobijao i podizao drug Tito, a nacija trebala da otplaćuje nakon njegove smrti. Na kraju će to sve ipak „narod pozlatiti“, a princip je isti sve su ostalo nijanse.[1]

Srbski narod je u svojoj modernoj povesti (od 1804. g. do danas) živeo ukupno u osam (8) multietničkih političkih tvorevina od kojih mu se svaka razlupala o glavu tonući zajedno sa njihovim olupinama na dno mora. Da se ukratko potsetimo o kojim Titanik/Titonik lađama se radilo:

Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca od 1918. g. do 1929. g., Kraljevina Jugoslavija od 1929. g. do 1941. g., Demokratska Federativna Jugoslavija 1945. g., Federativna Narodna Republika Jugoslavija 1945. g. do 1963. g., Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija od 1963. g. do  1991. g.,[2] Krnja Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija od 1991. g. do 1992. g., Savezna Republika Jugoslavija od 1992. g. do 2003. g. i Državna Zajednica Srbije i Crne Gore od 2003. g. do 2006. g. Dakle osam Titanika/Titonika i osam potapanja nakon očajnog multietničkog i višenacionalnog zajedničkog kormilarenja („krmčijanja“) i konačnog nasukavanja na sante leda i razne Scile i Haribde. U vezi sa gore spomenutim, tri su upečatljiva povesna kurioziteta:

Ni u jednom jedinom od gore spomenutih osam slučajeva nije nikada održan opštenarodni srbski referendum o ulasku u zajedničko multi- etničko/nacionalno/konfesionalno/jezičko/kulturološko… političko zajedništvo sa ostalom južnoslovenskom (i nejužnoslovenskom) „bratijom“. Dakle, u svim ovim slučajevima se radilo o političkoj volji „odozgo“, ali su deblji kraj pri potonućima Titanik-Titonika izvlačili upravo oni „odozdo“, tj. široke narodne mase koje se nisu ni pitale da li žele da žive u ovakvim krpa-zajednicama skupljenim i s konca i s konopca. Isto tako, ni u jednom od navedenih gornjih slučajeva nije nikada raspisan opštesrbski plebiscit sa ciljem provere narodne i nacionalne volje za dalji ostanak u ovakvim „multi“ tvorevinama za razliku od nekih drugih nam „bratskih“ kompatriota. Inače, da se potsetimo, osnovna demokratska procedura i red podrazumevaju da se periodično na svakih 4, 5, 7… godina proverava volja birača po pitanju sastava Parlamenta i izbora Predsednika. Ne postoji ni jedan jedini racionalni razlog zašto se ne bi po tako međunarodno demokratski utvrđenom tajmingu proveravala i volja birača (tj. nacije) po pitanju daljeg ostanka i opstanka u „multi“ nadnacionalnim političkim tvorevinama, tj. državama. Ni u jednom jedinom od gore spomenutih osam slučajeva vladar Srbije (tj. nad Srbijom) nije rođen na njenoj teritoriji počevši od Kralja Aleksandra koji je rođen na Cetinju, preko Tita rođenog u Kumrovcu i Slobodana Miloševića rođenog vrlo verovatno u Ljevoj Rijeci u Crnoj Gori pa do Sarajlije Borisa Tadića. Po ovom pitanju Ustav Sjedinjenih Američkih Država je krajnje decidan: kandidat za Predsednika SAD-a mora da bude i rođen na njenoj teritoriji! I to s razlogom: ko god je položio ispit iz predmeta „Pedagogija“ (npr. oni koji se spremaju da sutra budu predavači nekog nastavnog predmeta u osnovnim i/ili srednjim školama) naučili su od pisaca odgovarajućih udžbenika da se kod čoveka najupečatljivije životne slike iz detinjstva formiraju do oko 10-te godine života – tj. do oko 10-te godine života možemo govoriti o čovekovim psihološkim KORENIMA! Koreni se ne zaboravljaju (kao ni maternji jezik) a jedina iskrena ljubav od kolevke pa do groba jeste upravo ona prema KORENIMA! Kao primer možemo navesti slučaj Mehmeda Paše Sokolovića koji nikada nije zaboravio svoje srpske korene iako je poturčen („danak u krvi“) u svojoj 9-oj godini života. Drugim rečima, zašto bi npr. tamo nekom Sarajliji (npr. od oca OZNA-ša Crnogorca i matere Hrvatice od ustaške obitelji Francetića) imalo stalo za Dečane, Gračanicu, Gazimestan… kad ih se iz detinjstva uopšte i ne seća (bilo direktno ili preko obiteljsko-školskog edukativnog sistema). To su za njega i njemu sličnima tzv. „španska sela“ koja mogu da budu i sa ove i sa one strane državne granice pod uslovom da on sedi u Starom dvoru u Ulici Kralja Milana u Beogradu. S druge strane, primenom ovog tzv. ius soli (prava pod suncem) kako za dodeljivanje državljanstva tako i za vršenje državničke službe zasnovane na tom istom državljanstvu primenjuje se moralno opravdan princip direktne fizičke pripadnosti određenoj prostornoj zajednici koja se stoga smatra svojom samim aktom rođenja u njoj uz očekivanje da će se upravo prema ovakvoj zajednici ispoljiti najveći stepen solidarnosti i lojalnosti od strane pripadnika rođenoj u njoj.[3] Ukoliko gornje redove pretočimo u dnevnopolitičku stvarnost Ostataka prečanske hercegbosanske i crnogorske Srbije nije teško zaključiti zašto nas raznorazni „Tadićijevci“, “Draškovićevci”, “Vučićevci”, “Đinđićevci”…  uporno pokušavaju prevesti žedne preko kosmetske bistre srpske i srbijanske vode ispirajući nam mozak da su nam Otadžbina Pariz, Berlin, Helsinki, Porto… a ne Peć, Priština, Gnjilane… (sutra možda Edinburg umesto Niša, Bratislava umesto Novog Sada, Minhen umesto Fruške Gore, a Roterdam umesto Prijepolja). Kome još od Srba treba DEVETA Jugoslavija sa glavnim gradom u Briselu-Berlinu!? Valjda još samo onima koji idu na komemorativne skupove svojim zemljacima u Potočare (na levoj obali Drine) ali Goražde (na desnoj obali Drine) zaobilaze kao kiša oko Kragujevca. Svaka tica svome jatu leti!



U kojoj državi živi jedan prosečan Srbin, koja bi trebalo da mu bude tzv. Otadžbina, odnosno nacionalna država, uverili smo se svi prilikom već spomenutog obeležavanja 4. svibnja. Za razliku od svih bivših istočnoevropskih nacija i zemalja koje su ili već izašle iz tranzicionog perioda ili su u najgorem slučaju počele da se mrdaju u tom smeru, Srbija još uvek živi u vremenu bitaka na Neretvi i Sutjesci, a njome vlada jedan od najvećih monstruma u evropskoj povesti i to verovali ili ne – pravo iz groba. U mnogim, ako ne i svim, drugim sličnim slučajevima bi se lešina ovog psihopatološkog (srbomrzačko-srbožderskog) Monstruma odavno našla u gradskoj kanalizaciji ili na prvoj obližnjoj đubrišnoj deponiji. Jedino je još u Srbiji moguće da takve monstruozne tipove još uvek, i to nakon pune tri decenije od crkavanja, svi Beogradski režimi drže u mauzoleju kao zvezdu vodilju s čijeg puta se ne sme skrenuti – „Druže Monstrume mi ti se kunemo da sa tvog krvavo-srbožderskog puta ni slučajno ne skrenemo!“[4]

Tako smo npr. u prve dve sedmice maja meseca 2010. g. mogli da gledamo prvi „Grand Prix Serbia“ u srčanom utrkivanju režimskih Petooktobarskih medija ko će objaviti obimniji i dublji dupelizački članak sa što većim posterom ovog Monstruma i ratnom fotografijom na naslovnoj strani nedeljnika pod zajedničkom utrkivačko-čmarističkom parolom „I posle Monstruma – Monstrum“! Teško je na kraju ove utrke podeliti Štafete Mladosti za prvo, drugo i treće čmarističko mesto obzirom da su svi nosioci štafeta bili više nego briljantni u svom poltronskom čmarouvlačenju. Ipak, po našem skromnom mišljenju, u najuži izbor bismo mogli da izdvojimo da stoje na pobedničkom postolju sledeća tri utrkača i nosača štafete po šumama i gorama naše zemlje ponosne:

1. Beogradski Euro-nedeljnik „Vreme“ (uvek i samo latinicom) velikog borca za denacifikaciju Srba (i pre i nakon Svetog Save) Miloša Vasića, koji je objavio poduži udarni čmarolizački članak sa sve ogromnog postera Druga Monstruma,

2. Državnu Petooktobarsku televizijsku kuću Radio Televiziju Srbije (naslednicu Radio Televizije Beograd iz Monstrumovih dana „bratstva i jedinstva“) koja je kao u zlatno monstruističko doba sedamdesetih prošloga stoleća puštala naciji u svom udarnom terminu film Veljka Bulajića „Bitku na Neretvi“ kako bi se i generacijama koje nisu imale sreće da se lično upoznaju sa Drugom Monstrumom na njegovim bratstvo-jedinstveničkim proputovanjima od Vardara pa do Triglava (uz konstantno preskakanje Jasenovca, Prebilovca, Gradiške Stare, Gline…) lik i (ne)delo istoga mogli bar posthumno dočarati i utkati u hardver memoriju post-Četvrtomajskih Euro-Soraba.

3. O trećem utrkaču poseban brifing obzirom da se radi o dupelizačkom tekstu objavljenom u „najstarijem dnevnom listu na Balkanu – ‘Politici’“ (prvi broj izašao 25. januara 1904. g.), tj. mnogo pre osnivanja i RTB/RTS-a, a i spermatozoidnog začinuća Miloša Vasića. Ovaj list je naime objavljivanjem ovog apologetskog teksta još jednom potvrdio da je bio i ostao klasičan poltronsko-režimski glasnogovornik svih totalitarističkih režima i režimlija koji su se smenjivali u Beogradu, a dolazili iz raznoraznih jugoslovenskih vukojebina.

Ovde se konkretno radi o kolumni kamarada Slobodana Kljakića „Dan pobede nad fašizmom, 9. maj“ od 9. maja 2010. g. Cilj kolumne je da se Titoistički partizani još jednom falsifikovano predstave kao deo svetske tzv. „antifašističke koalicije“ sa jedinim ciljem borbe od 1941. g. do 1945. g.  da se „fašisti“ izbace iz zemlje, a Jugoslavija tako oslobodi od okupatora. Dakle, standardni „bratstvo-jedinstvenački“ kliše a la „Neretva“ i „Sutjeska“ Veljka Bulajića. Čak i sam naslov ove bedne kolumne ponavlja stari i zastareli stereotip, po kojem se Drugi svetski rat u Jugoslaviji vodio protiv fašizma, zajedno sa čuvenom „antifašističkom koalicijom“.[5] Današnja povesna nauka zna dobro da je Monstrumu i njegovom režimu krucijalno bilo važno da se predstavi kao „ideološki  partner“, zapadnim demokratijama, ali zašto se to još uvek u zemlji Srbiji provlači kroz sve osvrte na rat koji bar u Jugoslaviji nije bio baziran na ideološkim osnovama već na psihopatološkoj srbofobiji nije jasno, osim ako se ne zaključi (s pravom) da se i svi potonji beogradski režimi nakon Monstrumovog odapinjanja još uvek čvrsto drže parole „I posle Tita – Tito“ kao pijan plota. Razlog za ovaj fenomen je, međutim, sasvim providan i jasno vidljiv u svakodnevnom životu građana Srbije i ujedno lako objašnjiv: čitavih trideset i više godina nakon 4. svibnja 1980. g. na vlasti na Dedinju su još uvek Monstrumovi dijadosi i epigoni (npr. Ivica Dačić – premijer Ostataka Republike Srbije!!!), dakle druga i treća generacija jedne te iste srboždersko-velikohrvatske prekodrinske partizanštine koja je okupirala domaćinsku Srbiju u jesen 1944. g. proglasivši je za „okupiranu zemlju“ koja se kao takva tretira i dan danas! Ne skretanje sa monstumovog puta je i vid zahvalnosti velikom vođi za učešće u vlasti koje im je on omogućio nakon izlaska iz svojih hercegbosanskih, crnogorskih i drugih prečanskih vukojebina i dolaska u pitomu Šumadiju i Panonsku niziju.

Što se tiče samog rata 1939. g.–1945. g. on je vođen između anglosaksonskog i germanskog imperijalizma. Ideologija Hitlerova, tzv. nacizam, bila je nacional-socijalizam, dakle socijalistička, koja je bila daleko bliža političkom centru od, npr. sovjetskog komunizma, u svakom pogledu. Fašizam, kao ni svaka druga ideologija, nije obavezno agresivan (prema spolja), kao što primer Frankove Španije pokazuje. Sovjetskom Savezu nije nikakva ideologija smetala da sklopi pakt sa Hitlerom 23. avgusta 1939. g., kao što se SSSR pokazao i neuporedivo agresivnijim od Frankove Španije. Tim pre, što su i nacizam i fašizam i komunizam tri lica jedne te iste ideologije – ideologije totalitarnog društva i ukidanja demokratije (Ana Harent).[6] S toga i ne čudi da su i sa ove ideološke tačke gledišta Titovi partizani zdušno sarađivali sa nemačkim nacistima i hrvatskim ustašama za vreme čitavog rata, a i imali su jedinstven razlog za to obzirom da su imali i zajedničkog neprijatelja kojeg je trebalo dokusuriti tamo gde se stalo u jesen 1918. g. – Srbe slobodoljubive domaćine. Naravno u dotičnoj „Politikinoj“ kolumni nećete naći ni jedan jedini spomen o doprinosu Jugoslovenske vojske u Otadžbini u savezničkoj borbi „protiv fašizma“. Autor očito da nije ni čuo ni video državno ordenje najvišeg ranga koje su generalu Dragoljubu Draži Mihailoviću tim povodom dodelili američki predsednik Hari Truman i francuski predsednik Šarl de Gol. O takvim ordenjima za „antifašističku borbu i saradnju sa saveznicima“ austro-ugarski kaplar Broz nije mogao čak ni da sanja, a navodno je toliko doprineo pobedi antifašističke koalicije. Na njegovu žalost, signal Titovizije nije dopirao do Pariza i Vašingtona, a „Politiku“ niste mogli da kupite u Parizu (bar ne na francuskom jeziku) kao ni u Vašingtonu.

Na ovom mestu je krucijalni problem objasniti zašto prekodrinski i prekolimski prečani koji žive u Srbiji i njome vladaju uporno i bestijalno zagovaraju bezalternativni ulazak, tj. siledžijsko uguravanje, Srbije u još jednu Titoslaviju, ovoga puta pod nazivom Evropska Unija. Ti prečani su ujedno i najveći eurofili kao što su bili i ostali najžešći obožavaoci lika i (ne)dela Josipa Broza Tita koga još uvek čuvaju u svojim srcima.[7]

Slično kao i u slučaju čitave bivše sovjetske Istočne Evrope, zagovornici jevropejske Srbije ulazak iste u Jevropu uzimaju kao imperativ kome nema alternative, a svi jevroskeptičari se ad hoc proglašavaju kao ruski petokolonaši koji hoće da Srbiju vrate u mračni srednji vek. Jevrointegracionistička logika je jednostavna: “kud svi tu i mali Mujo”! Ipak, nisu svi Jevropljani u briselskom visokom društvu. Štaviše, tamo nisu oni koji su upravo najbogatiji i najprosperitetniji kao Norveška, Švajcarska, Monte Karlo i Island. Čak nisu ni jedna mala i gorštačka Andora i njen brat San Marino, a obe ove pasulj državice su sa svih strana okružene baš upravo Unijom. Evropska Unija tako ostaje klub drugorazrednih Jevropljana u koji čak mogu da uskoče i trećerazredna Rumunija ili Bugarska. Jevrointegracionalisti nas plaše “ostrvskom Srbijom”, navodno izolovanom i ostavljenoj samoj sebi. Moglo bi se reći da je upravo u Srbiji kao ostrvu van Unije i prava šansa za pravljenje pravih poslova i dobre zarade. Naime, uzmimo primere Lihtenštajna, Andore ili San Marina. Sve ove državice su okružene Unijom, nisu bogate prirodnim potencijalima kao Norveška (nafta) ili Island (riba), ali sve tri žive upravo od toga što baš nisu u Uniji, a jesu okružene briselskim klubom. Jednostavno, sve tri su svoja ostrva pretvorile u duty free shop-ove od kojih odlično žive. Sve što je u Uniji zabranjeno tamo je dozvoljeno. I nikome od njih ne pada na pamet da taj svoj ostrvski raj utopi u jevropsko more (pod uslovom da nisu bankrotirali kao npr. Island što se može uzeti i kao dokaz da se Euro klub polako ali sigurno pretvara u Bankrot Uniju) jer su shvatili da se tržišna ekonomija zasniva na principu ponude i potražnje, a ne puke ideologije.[8]

Ipak, naši Euro-zagovornici uporno pokušavaju da nas ubede da su Bugari pametniji od Švajcaraca, Rumuni od Norvežana, a Litvanci od Lihtenštanjana. I to im uspeva jer tako kaže RTS, a po zvaničnoj državnoj statistici iz 2009. g. samo 11% građana Srbije je imalo pasoš, tj. putovnicu u inostranstvo. Na Euro-RTS-e naravno da sve izgleda kao u Eurokrem Bambilendu: predstavnici i predsednici Euro-Srbije se grle i ljube sa raznim Euro-komesarima, a iza njih stoji holivudska pozadina blještavih reflektora i plavih zastava sa dvanaest zlatnih petokrakica (valjda jedna petokrakica označava jedno jevrejsko pleme koje se pod Mojsijem doselilo u “Obećanu zemlju”, a ukupno ih je bilo zamislite eto baš 12). Onda se predsednik Ostataka Srbije vrati kući i te iste plavo-žute zastave poređa iza sebe kopirajući pejsaže iz Brisela, a niti je predsednik Unije, niti je Srbija u Uniji i niti je ikada do danas u Srbiji raspisan bilo kakav referendum na kome se narod direktno, jasno i glasno pita hoće li da se unijati ili neće. Ali i ovaj referendumski detalj je po briselskom dobro oprobanom i funkcionalnom receptu: ni u jednoj jedinoj do sada primljenoj istočnoevropskoj zemlji u Uniju referendum nije bio raspisan pre podnošenja zahteva za Eurokrem kandidata već tek na kraju (nakon deset i više godina) kada je pred formalno primanje za punopravnog unionističkog člana i trebalo samo formalno da se stavi palac na referendumski listić pa makar se većina palčeva namicala i štapom i kanapom.



Elem, ono što je bila i još uvek jeste zajednička karakteristika svih nobles proevropskih antiturbo-folk koalicija u svim zemljama bivše sovjetske Istočne Evrope po pitanju uvođenja svojih turbo-folk nacija u evropsko Eurokrem aristokratsko društvo, jeste da tim istim nacijama nije dozvoljeno da čuju nikakve kontraargumente jer su projevropejci zajašili sve masmedije sa kojih su bombardovali svoje građane isključivo jednostranim (čitaj jednoumnim) informacijama o Evropskoj Uniji kao realizaciji Marksove zamisli o idealnom komunističkom društvu (u kome Eurokrem pada sa nebesa, a ti treba samo da držiš otvorena usta).[9] Ovakva tehnika usmeravanja javne misli je kombinovana sa stalnim zastrašivanjem građana da će se “ruski” tenkovi vratiti, a sa njima i sibirski gulazi ukoliko se ne nađe zaštita u okviru NATO i Eurokrem Unije kao garanta slobode i razvitka nacionalnih osobenosti. Međutim, iza ovakve nemilosrdne antiruske propagande[10] kao sigurnog sredstva ispiranja mozgova u pravcu Brisela se u stvari krio sopstveni kompleks niže istorijsko-kulturološke vrednosti koji se mogao izlečiti samo na jedan jedini način, a to je da se formalno postane član zapadnih organizacija čime se sticao krucijalni “dokaz” da nacija pripada evropskom Zapadu,[11] a ne azijatsko-ruskom Orijentu. Oni malobrojni (sa i po nekoliko akademskih titula i višegodišnjim iskustvom života u zapadnim zemljama i rada na zapadnim univerzitetima), a koji su ukazivali i na negativne strane ulaska u EU i NATO, marginalizovani su u javnom životu tehnikama kojima bi i KGB imao da se divi. Nažalost, u mnogim slučajevima njihove prognoze su se uveliko i obistinile jer se pokazalo da Eurokrem ne pada sa nebesa, a i da ga nema dovoljno za sve. Pokazalo se da se ulaskom u EU i NATO iz jednog kontrolisanog i dirigovanog sistema i jednoumlja samo prešlo u drugi sistem koji je bar u tranzicionoj fazi aristokratizacije domaće turbo-folk nacije obećavao povećanje životnog standarda, ali je i ta iluzija nestala nakon samo nekoliko godina bivstvovanja u Eurokrem Evropi. U suštini, pokazalo se da je najbolja opcija za sve turbo-folk kandidate za ulazak u EU – biti večiti kandidat, ali nikada i punopravni član. U prvom slučaju imate samo prava (da tražite novac iz Brisela), dok u drugom imate mnogo više obaveza (da uplaćujete novac u centralni budžet, itd.) nego samih prava. Treba se potsetiti i da je sama parola u funkciji dogme „Eurokrem nema alternativu!“ totalitarističko-antidemokratske prirode jer samo u ovakvim režimima ne postoji alternative, a demokratija i u svom najprimitivnijem obliku (SAD) podrazumeva bar dve političke partije, tj. bar dve opcije.

Za sve nobles antiturbo-folk Evropljane izneo bih konkretan primer (iz ličnog iskustva) kako je Litvanija na kraju “ugurana” u Eurokrem Uniju. Nakon prvog dana (subota) nacionalnog referenduma (koji je iz “nekog” razloga organizovan na kraju, a ne na početku procesa integracije) o ulasku u EU ispostavilo se da to jednostavno neće proći usled masovnog bojkota istog od strane turbo-folkera. Nobles domaći Evropejci su onda shvatili da se moraju spustiti na turbo-folkersku razinu ukoliko žele da drugog referendumskog dana (nedelja) animiraju domaće primitivce: preko svih javnih medija je objavljivano 24 časa (od 20:00 č. do 20:00 č.) da će svi oni koji glasaju (za bilo koju od dve varijante) dobiti specijalne nalepnice sa kojima će moći u samoposlugama i kioscima nakon 20:00 č. da dobiju za jednu litvansku centu (tj. besplatno) po jednu flašu piva, odnosno paklicu čokolade po izboru! I tako je referendum uspešno završen (samo je 64% biračkog tela izašlo da glasa od kojih 98% za pivo i čokoladu), a turbo-folkeri ugurani u nobles Evropu. Etnički Litvanci i dan danas se sprdaju sami sa sobom po ovom pitanju veleći da su 1940. g. svoju nezavisnost prodali “Rusima” za jednu flašu votke, a 2004. g. Briselu za jednu flašu piva. Na kraju, kako trenutno stoje stvari sa Eurokrem-ekonomijom, vrlo je verovatno da će Ostacima Srbije u formi Beogradskog pašaluka, ako ikada i uđe u Uniju, ostati jedino da lizne ostatke Eurokrema na dnu čaše i to samo pod uslovom da jezik dohvati dno. Za utehu, Eurokrem jeste sladak ali je nezdrav (naročito ako ga proizvode na crno gulanferi bez licence) za razliku od srbskog (vojničkog) pasulja (sa projom i belolučenim paprikama).
Prošlo je prvih devet godina otkako je deset istočnoevropskih zemalja uskočilo u klub Evropske Unije (EU). Od tog 1. maja 2004. g. do sada nije prošlo baš tako mnogo vremena, ali ni baš tako malo, tako da se ipak mogu sumirati prvi rezultati bivstvovanja u ovom navodno top evropskom klubu. Na osnovu istih se može zaključiti i da li „Evropa“ nema ili ima alternative.

Jedna od tih deset (iz 2004. g.) novopečenih „evropskih“ država je i Litvanija (2007. g. je Unija primila još dve članice – Rumuniju i Bugarsku, a od 1. jula 2013. g. je za prijem planirana i Hrvatska sa Crnom Gorom kao prvom sledećom punopravnom članicom) čiji su političari (mahom svi od reda) još od 1991. g. kada je ova mala baltička zemlja proglasila svoju drugu nezavisnost (11. marta) uzvikivali da „Evropa nema alternative“ i da je postati član EU kluba jedini način da se dokaže čitavom svetu da je ova nacija istorijski i kulturološki deo (zapadno)evropske civilizacije. Živeći ovde trinaest godina, i pre i nakon uskakanja u EU klub, mogu da iznesem lične opaske, upoređujući ih sa zvaničnim statističkim podacima, o stvarnom boljitku i koristi postati „Evropljaninom“.

Sećam se raznoraznih propagandnih tehnika pa čak i trikova kojima se služila vladajuća proevropska politička garnitura i njima potčinjeni državni mediji. Suština propagandnog bombardovanja nacije u proevropskom kontekstu bi se mogla svesti na to da se vizuelnim efektima pokušavalo na sve načine uvući „Evropu“ pod kožu običnog građanina bez obzira koje etnolingvističke ili verske pripadnosti bio. Jednostavno, sve je manje-više moralo da bude „evropsko“ – od natpisa na novopoklonjenim Mercedes autobusima gradskog saobraćaja u glavnom gradu Viljnusu („Budimo Evropljani!“) pa do jeftinog domaćeg „Euro“ piva koje se inače od strane domaćih alko-Euro-fanova obično meša sa isto tako jeftinom domaćom votkom kako bi se valjda Evropa čvršće zacementirala u glavama lokalnih potrošača, a u cilju izbijanja svakog Euro-skepticizma, a naročito pro-ruske provenijencije. Ispalo je u praksi da su „Euro“ pivo u suštini konzumirali upravo oni koji iz svoje avlije nikada u životu nigde nisu ni izašli, a o Evropi su slušali i gledali samo na TV programu ukoliko su bili trezni.

Pro-Euro propaganda je zdušno po modelu „svi u jedan glas“ čitavu jednu deceniju i više utuvljavala u glavu svojim grđanima jedinu moguću nacionalnu „Euro alternativu“ kao pandana povratku „ruskih“ tenkova i ruske azijatske kulturološke orijentacije. U sferi ekonomije su se razlegale patriotske pesmice o dupliranju životnog standarda, nacionalnog bruto proizvoda i izvoza na Zapad (tj. u EU) odmah po priključenju litvanskog vagona na evropski voz. U smislu povesno-psihološke propagande se veoma često navodio primer freske u rimokatoličkoj (novoj) crkvi Sv. Petra (sagrađena nakon 1419. g.) u Strazburu (koju sam i lično video i uverio se u istinitost rečenog) pod „radnim“ nazivom „Evropa“, a na kojoj su prikazane „sve“ evropske nacije u vidu nošenja zastava sa latinskim natpisima nacija-država. Ukupan broj ovih „evropskih“ nacija je 15 sa nijednom nacijom sa Balkana pod svojim nacionalnim imenom uključujući i jedinu tada nezavisnu balkansku državu – Srbiju.[12] Na začelju ove kolone bejaše i Litvanija, ali Srbije ni od korova. Da li zato što se pod „Europom“ podrazumevaju (bar u tom kasnosrednjevekovnom dobu) samo rimokatoličke nacije ili zato što Srbija i stvarno nije u Europi ne mogu da sudim, ali latinskog natpisa Serbia (Rascia) nema.
Elem, kako domaći tako i inozemni ekonomski eksperti su prognozirali krajnje svijetlu ekonomsku budućnost zemlje ukoliko se uđe u klub Evropske Unije iz koga do sada ko je ušao nije ni izašao (slično je bilo i sa bivšom koalicijom oko nacističke Nemačke: nijedna država iz ove koalicije je nije napustila pre nego što je bila okupirana od armija anti-hitlerovske koalicije s tim što je Hrvatska ratovala čitavu sedmicu nakon završetka Drugog svetskog rata, tj. kapitulacije osnivača i lidera koalicije). Godine 2001. sam učestvovao na jednoj letnjoj školi koju je sponzorisala Evropska Unija na kojoj sam u Briselu postavio provokativno pitanje kako je moguće istupiti iz EU ukoliko se to ipak zaželi. Na krajnje iznenađenje svih sam dobio odgovor da se iz EU voza ne može istupiti sem ukoliko ne želite da polomite vrat prilikom iskakanja iz vagona pri punoj brzini lokomotive.

Godine 2008. je Vlada Republike Litvanije naručila naučnu studiju zasnovanu na relevantnom ekspertskom istraživanju o stvarnim  ekonomskim beneficijama zemlje za prve četiri godine bivstvovanja u EU klubu. Čitajući Izveštaj ekspertske grupe (čiji su delovi i zaključci objavljeni u dnevnoj štampi) se realno dolazi do zaključka da nekom opštem radovanju nema mesta, a da ponaosob novci dobijeni iz EU fondova (sistem kredita sa kamatama) odlaze u bezdane bez dna tako da oni koji bi trebali da osete na svojoj sopstvenoj koži sve finansijske prednosti od EU fondova to jednostavno ne mogu da potvrde.

Izveštaj ove ekspertske grupe u opštem smislu naginje ka zaključku da se uopšteno govoreći može konstatovati da rast ekonomskog prosperiteta u vremenskom periodu od ulazka Litvanije u EU do kraja 2008. g. (dakle do pre početka glavnog udara velike ekonomske krize čiji je jedan od uzročnika i EU) postoji, ali se dovodi u pitanje i stvarni uzrok istog. Naime, problem je u tome da li je taj “opšti ekonomski boljitak” uzrokovan baš ulaskom u EU ili pak nekim drugim mnogo globalnijim, ili pak lokalnim, faktorima koji nisu u direktnoj vezi sa EU. Došlo je, npr. u ovom vremenskom periodu, do promene na svetskom tržištu, do povećanja ulaganja u nacionalnu ekonomiju kao i do novih političkih procesa koji su svi skupa uticali na poboljšanje nacionalne privrede, ali svi ovi faktori nisu u direktnoj niti pak neophodnoj vezi sa ulaskom zemlje u EU. U zaključcima Izveštaja se konstatuje da je finansijska pomoć EU u svakom slučaju pozitivno delovala na ekonomiku zemlje i to naročito na rast nacionalnog bruto proizvoda, ali na rast istog su pozitivno delovali i integracioni faktori uključivanja litvanske privrede u evropsko tržište pa čak i migracija spolja.

Vrednovanje članstva Litvanije u EU za nacionalnu ekonomiju se označava u Izveštaju ipak kao rezultat istraživanja jednog krajnje ograničenog vremenskog perioda, pa su stoga i sami zaključci veoma diskutabilni. Tvrdi se dalje u ovom de facto preliminarnom izveštaju da svi efekti članstva još uvek nisu došli do jasnog izražaja na ekonomske procese u zemlji, ali bih primetio da ti efekti mogu biti kako pozitivni tako i negativni. Naglašava se da se litvanska ekonomija nakon ekonomske krize u Rusiji 1998. g. obnovila. Rusija je inače sve do ulaska Litvanije u EU bila jako bitan ekonomski partner kako po pitanju izvoza tako i po pitanju uvoza. Naročito su bili dosta traženi ruski lekovi koji su bili kvalitetni i najmanje duplo jeftiniji od zapadnih. Nikada mi se nije desilo da sam kupio ruski lek, bilo za odrasle bilo za decu, a koji nije pomogao. Ruski medikamenti su ovde još uvek dosta cenjeni, a njihova velika privlačna moć je kako u kvalitetu tako i u ceni. Pored cigareta i alkohola iz Rusije i Belorusije se još uvek švercuju i lekovi. Međutim, nakon ulaska u EU ruske lekove u apotekama skoro da nećete naći.

Pronašao sam podatak da je NBP Litvanije 2004. g. bio 61,7 milijardi litvanskih lita (LTL) (1 USD=2,2 LTL), a godine 2006. 71,6 milijardi lita. Drugim rečima, rast NBP-a je bio za ove tri godine 16,2%. Pitanje je da li je to mnogo ili malo? Može se reći da je u apsolutnim brojkama zadovoljavajuće, ali s druge strane kakve su propagandno-optimističke prognoze bile pred ulazak u EU (u Slobinom stilu iz 1990. g. da ćemo imati životni standard kao u Švedskoj) ne može se biti ni u kom slučaju imalo zadovoljan. Sećam se odlično da je jedan domaći ekonomista iz redova lokalnih eurofanova prognozirao rast NBP i do 90% nakon prvih pet godina ulaska u EU. Tim više se praktično nema čemu mnogo radovati ako se uzmu u obzir zvanični podaci iz republičkog Statističkog ureda, a po kojima je NBP rastao zadovoljavajućom brzinom i do ulaska u EU. Naime, od 2001. g. rast litvanskog NBP do 2004. g. u proseku je bio 6,5% godišnje, a 2003. g. (dakle godinu dana pred ulazak u EU) je iznosio čitavih 10,3%. Ukoliko se uporede u proseku poslednje tri godine pre ulaska u EU i prve tri godine nakon ulaska u istu dolazi se do zaključka da je NBP od 7,96% pao na 7,64%.
Na kraju, ovde su inflacija i emigracija glavne političke teme. Zbog inflacije Litvanija još uvek nemože da uvede euro, a zbog emigracije (beganja iz svoje sopstvene zemlje i to članice EU) za nekoliko decenija će u ovoj pribaltičkoj republici živeti samo penzioneri (odakle će dobijati penzije još uvek nije jasno). Trenutni stvarni rast inflacije je i do 10%, a tako visoka inflacija je inače i glavna prepreka Litvaniji da uđe u zonu Evropske monetarne unije. Međutim, treba se potsetiti da je u godini 2003. (dakle godinu dana pre uskakanja Litvanije u Euro vlak) zemlja uživala u deflatornim vlačenjima jer je inflacija bila negativna (- 0,3%). Opšti negativni ekonomsko-finansijski trendovi se naravno odražavaju i na migracione procese pa je tako upravo Litvanija zemlja u EU sa najvećim procentom „dobrovoljnih izbeglica“. Litvanija je 1991. g. imala 3,7 miliona stanovnika dok je trenutno u zemlji ostalo nešto malo manje od 3 miliona prema zvaničnim rezultatima popisa stanovništva iz 2012. g. Emigranti su čak osnovali i registrovali posebnu političku partiju – „Partija emigranata“.[13] Ukoliko uzmemo u obzir činjenično stanje da je životni standard (raspon cena i zarada) nakon maja 2004. g. realno opao za najmanje 20% možemo zaključiti da se bar u litvanskom slučaju radi o latentnoj bankrotizaciji domaće privrede za proteklih devet godina. I na kraju, ulaskom u EU Litvanija je bila primorana da zatvori svoju nuklearnu elektranu u Visagini jer se u njoj koristila stara sovjetska tehnologija. Tako je zemlja skoro u potpunosti ostala zavisna od uvoza skupih energenata, a cene električne energije i goriva su ovde najveće u regionu pa čak i u okvirima čitave Evropske Unije koja decidno odbija da finansijski pomogne oživljavanje proizvodnje atomske energije zasnovane na nekim savremenijim i sigurnijim „evropskim“ tehnologijama.[14]
 
Vladislav B. Sotirović
 


[1]
O prvih deset godina stvaranja idealnog društva u Titoslaviji od strane Brozovih polupismenih revolucionara i prekodrinskih „oslobodilaca“ videti u: Aleks N. Dragnić, Titova obećana zemlja Jugoslavija, Beograd: Čigoja Štampa, 2004. Dragnić u ovoj knjizi ističe da su Titoisti na vlast došli zahvaljujući sledećim razlozima: imali su jasnu ideologiju i čvrstu nameru, disciplinovanu organizaciju, mudru propagandu, revolucionarne jedinice su im se kretale u okvirima zaposednutih strateških položaja u centralnom brdovitom delu zemlje, dobili su krucijalnu pomoć sa zapada i obezbedili u odlučnom trenutku direktnu vojnu potporu Staljinove Crvene Armije u oktobru 1944. g. okupirajući tako prvo Beograd i Srbiju, a zatim i ostatak zemlje (Ibid., str. 60−67).

[2] O Titonik Jugoslavijama u vremenskom periodu od 1918. g. do 1991. g. videti u: Branko Petranović, Momčilo Zečević, Agonija dve Jugoslavije, Beograd: GIAP „Dragan Srnić“ Šabac, 1991.

[3] O nekim aspektima državljanstva videti u: Dina Kiwan, “Developing a model of inclusive citizenship. ‘Institutional multiculturalism’ and the citizen−state relationship”, Theory and Research in Education, vol. 5 (2), 2007, pp. 225−240; Alian Touraine, “Many cultures, one citizenship”, Philosophy and Social Criticism, vol. 37 (4), 2011, pp. 393−399.

[4] O ovom monstrumu videti u: Pero Simić, Zvonimir Despot, Tito. Strogo poverljivo. Arhivski dokumenti, Beograd: Službeni glasnik, 2010; Vladimir Adamović, Tri diktatora−Staljin, Hitler, Tito. Psihopatološka paralela, Beograd: Informatika, 2008.

[5] Videti: Vladislav B. Sotirović, Na odru titografije, Viljnus: Štamparija Litvanskog edukološkog univerziteta „Edukologija“, 2012 (https://anti-titologija.webs.com).



  • Izvor
  • Infomagazin.blog.com


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE


U prvom kvartalu 2024. godine fokus NIS-a bio je na nastavku i povećanju obima investicionog ciklusa započetog prošle godine. Tako je u razvojne projekte investirano 10,5 milijardi dinara, što...


Kijev bi se obavezao na neutralni status i dobio međunarodne bezbednosne garancije, prema nacrtu sporazuma

Moskvi je dosta neprijateljskog stava Evrope, izjavio je Dmitrij Peskov


Savetnici bivšeg američkog predsednika razmatraju kazne za nacije koje žele da trguju nacionalnim valutama, preneo je list


Ostale novosti iz rubrike »