BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

U susret postu

U susret postu
21.06.2008. god.

Institucija posta je poznata još od drevne ere i to ne samo u hrišćansom svetu ali i uopšte. Možemo primetiti da u životu i istoriji naroda, post zauzima istaknuto mesto. Posti se zbog raznih razloga, radi spoljnog telesnog izgleda, zdravlja, sporta itd. Posta ima i u svetu religioznosti ali, ako se sazna da neko posti zbog religioznih razloga, onda ostali, ili nas gledaju prezirno, ili pak otvaraju svoja usta sa ruganjem, ili smatraju da je to neka stvar za čuđenje («kako vi u ova vremena verujete još u te stvari, itd»).

Međutim, mi nećemo se zadržati na ono što drugi kažu nego ćemo pokušati da malo dublje shvatimo sami fakt posta jer ipak nije toliko uprošćen koliko nam se čini ili smatramo da jeste. Sam fakt posta predstavlja veoma duboko duhovno zbivanje koje shodno Svetome Pismu, razvija se paralelno sa istorijom čoveka. Rekao bih da se radi o prvom obliku kretanja u jedno Božije i čovečije volje, o prvom obliku poklapanja Božije i čovečije volje tako da ono što Bog želi da se poistoveti sa onim što želi čovek.

To zbivanje je Crkva uklopila u svome godišnjem krugu  a ima veoma dubok duhovan sadržaj. O tome su mnogo govorili sveti Oci Crkve, održana su predivna predavanja mada se ova tema ne iscrpljuje i potrebno je da je svaki put obnavljamo, analiziramo, da u svako vreme i epohu, svaki čovek  udubljava u njoj.

Pokušaćemo dakle da razmotrimo to zbivanje, tu praksu, tu naviku koja se naziva postom, i to samo sa onih aspekata koje nam dopušta određeno vreme ovog predavanja.

Prvo ćemo reći nešto o nekim stvarima na koje možda nikada nismo ni pomislili mada su one u sastavu posta. Takav jedan  aspekt jeste «post i večnost», tj. odnos između posta i večnosti.

Jedna od odlika čovekovih jeste i to da pri dolasku na ovaj svet, potpuno je lišen svakoga znanja. Beba koja stupa na ovaj svet jeste ono što se kaže «tabula rasa», što znači tablica neispisana -  nema ničega  ispisanog na njemu. Dakle, ne poznaje ništa. Između ostalog, ne poznaje ništa i o pojmu vremena, nema svesti o vremenu sve dokle ne dođe određeni trenutak sazrevanja u koji će čovek shvatiti šta znači vreme. Dakle, kad se čovek rađa, nalazi se u jednom bezgraničnom i prostranjenom polju gde između ostalog mu izostaje svest o vremenu. Rekli bi da doživljuje bezvremenost, ne zna šta znači vreme.

Ubrzo međutim, ta novorođena beba počinje da oseća glad a majka dotrči da mu da svoje mleko. Tada se po prvi put zabija jedan stub, postasvlja se neka tačka. Kad beba gladuje po drugi put, postavlja se druga po redu tačka pa treća itd sve dok se ne zatvori prvi krug od dvadeset i četiri časa. To je nešto što se ponavlja neprekidno. Tako, preko tog procesa ponavljanja tački hrane, događa se učvršćivanje i stabilizacija tih stubova – tački pa između tih zabijenih stubova se  nesvesno stvara kod deteta svest o vremenu koja se stabilizuje kada čovek uspe da upozna sebe samog tj. može reći «ja sam ja».

  Na taj način, vreme postaje biološka funkcija unutar čoveka. Kako raste čovek, ta biološka funkcija se oduhovljava, postepeno oduzima se biološka energija, postaje slovesna a kad čovek stekne svest o sebi kao i o mnogim  drugim stvarima, steče takođe i svest o vremenu. Šta je to vreme? Mi to  i ne znamo. Uloženo je mnogo truda i to od genijalnih umova da vreme postane poznato, opipljivo i osetljivo. Rađamo se u vremenu, umiremo u vremenu i živimo u njemu ali ne poznajemo tajnu vremena kao što ne poznajemo i mnoge druge tajne koje doživljavamo.

Vidimo sad šta se dešava onda kada to zbivanje nesvesne bezvremenosti postane svesnim. Kako se to odvija? Dolazi trenutak u kom čovek oseti sebe i  spoznaje sebe. Kad ta samosvest prestane biti biološka  bude uveden post, ali post u smislu nejela a to odricanje hrane rađa u čoveku osećanje praznine. Na taj način čovek ulazi svesno u oblast bezvremenosti, nalazi se van vremena. Sa tog aspekta post – ukoliko se svesno izvršava - postaje, po izrazu sv. Jovana Sinajtskog, «vrata Raja». Tako se otvara novo prostranstvo koje mi je dosad bilo nepoznato ili je poznat pa se trudim da uđem u njega, u vreme večnosti.

Tako možemo ponoviti reči sv. Jovana Sinajtskog «uskraćenjem  jela postaje jasnije sećanje na večnost». Kada uskratim hranu, sećanje na večnost  postaje u meni duboko čistije. Dakle, pomoću gladi koju doživljavam  ulazim u neku drugu teritoriju van vremena jer odlaganjem prijema hrane koje se dešava samo po sebi ne znači ništa. Međutim, ako se to desi zbog razloga koji su duboko duhovne prirode, tada nam se otvaraju  vrata Rajska. Ovo mora da se zna! Kada post biva povod anđeolikog života, duhovnog uspona, unutrašnih i duhovnih borbi, tada se ulazi u drugi prostor. Na osnovu toga, čak i mi, obični ljudi koji nismo u stanju da postimo, divimo se ipak onima koji u to uspevaju i rado slušamo himne koje se odnose na post.

Mi danas,  u stvari i ne postimo već primamo hranu koja je slabija nego ona obična mimo posta. Ovde ćemo navesti jedan odlomak sv. Otaca o postu,  pripisuje se Iliji Starijem,  koji glasi ovako: post je simbol dana pošto se može videti a molitva je simbol noći pošto je skrivena. Koji dosledno izvršava svaku od tih vrlina po dotičnom vremenu za svaku, taj će uspeti da dođe do grada što jeste i cilj njegov a to je grad sa kojega su zauvek isterivani bol, tuga i žalost. Dakle, post – uvek povezan sa molitvom što je fakt u duhovnosti  naše Crkve – nas uvodi u prostor večnoga. I nastavlja sv. Ilija: moć molitve sastoji se u samovoljnu glad koju doživljava svako ko se ne koristi hranom. A moć gladi sastoji se u tome da čovek niti gleda niti sluša nešto što je ovozemaljsko ako  to nije toliko potrebno, što u istinu znači da sozercava večnost. Eto kako se post povezuje sa večnošću.

Tako post, po svedočenju niptičkog iskustva što je i iskustvo naše Crkve uopšte, označava ulaz u okvir opšte duhovne borbe  koja nas dovodi do duhovnih uspona i izbacuje nas od vremenskog ka večnome. Zato se post uvek povezuje sa duhovnim podlogom kao što je ta molitva, trezvenost, pažnja, borba i strogost prema sebe i samoprevazilaženje. To znači da se post povezuje sa molitvom do one mere da čoveka koji želi da živi duhovnim životom uzdiže na umne i duhovne visine. Baš taj silazak kroz post predstavlja potčinjenje ploti sa strastima i  željama njenih. Tako nas post vodi, sa privremenih ka večnim, od prolaznih ka neprolaznim, konačno sa zemlje ka nebu. Ovaj je nakratko odnos posta sa večnošću.

Postoji i jedan drugi elemenat a to je odnos između posta i samoodržavanja, tj. održavanja u životu. U samom čoveku postoji instikt samoodržavanja, da se živi, da se ne umre. Nismo međutim duboko shvatili činjenicu da naš život nije kontinuirani već suprotno, ne- sukcesivni.  To ćemo dokazati odmah pomoću nekoliko primera. Dok jedem ostajem živ, ako međutim prestanem da jedem onda ću umreti. Nije bitno koliko će neko istrajati u glad, dali nedelju ili mesec. Bitno je da, ako čovek ne jede,  ne može preživeti. Dakle, sklapa se neki  ugovor koji se potpisuje činjenicom da ja jedem i jedeći ostajem živ. Postoji međutim mnoštvo takvih ugovora. Ako na primer ne pijem vodu takođe ne mogu živeti. Ako ne dišem ne mogu opstati u život, bez obzira što taj mehanizam u telu funkcioniše nesvesno. Ako se ja odlučim, mogu da ga prekinem. Isti je slučaj i sa spavanjem. Ne mogu a da ne spavam uopšte.

Post u našem slučaju predstavlja svesni prekid hrane i tako stavlja sam život u opasnost. Čovek stavlja svoj život u opasnost zbog raznovrsnih razloga. Tako, neko se vozi kolima velikom brzinom pa zadesi se udar i pogine ili drugi pliva na samom okeanu pa se udavi i tako prekine svoj život. Za nas je veoma bitno da znamo razlog prekida ili ne primanja hrane. Ukoliko je  blagorodnija motivacija koja nas tera da svoj život stavimo u opasnost, utoliko je mnogo uzvišeniji od nje i sam taj postupak. Tako, jedno lepo delo može da prevazilazi relativne granice tog samoodržavanja.

 Ovde je za nas interesantan post i to sam cilj o kojem se posti. A za taj cilj govori sv. Maksim Ispovednik: Bog ispituje cilj radi koga činimo neko delo, ili se to delo odnosi na samoga Boga ili na nešto drugo mimo Njega. Ako poželimo učiniti dobro delo, neka nam cilj bude sam Bog a ne kako da ugodimo ljudima, imajući svoje oči neprekidno okrenute ka Njemu. To moramo činiti, kako ne bismo s jedne strane izgubili svoj trud a sa  druge i nagradu. Mi posteći, stavljamo u opasnost svoj život, konkretnije važnost samog ugovora života.

  Ono što se dešava dok čovek posti veoma lepo je izraženo u jednoj  molitvi o postu: Gospodi, koji si mi podao dar života, ali i lepu  mogućnost da ga sam održavam pod određenim uslovima. To ti priznajem iz dubina svojih pa ti se iz duše moje zahvaljujem. Baš zbog toga što je taj dar i najdragoceniji pošto se na njemu nasloni sve što činim i sve što mogu i sve što jesam, zato ga i Tebi poklanjam. Nemam ja ništa drugo za Tebe, dajem Ti život svoj. Zbog toga i ne jedem i to činim sam od sebe zato što i želim da to učinim. Želim da ti poklonim tvoj od tvojih, tvoj poklon meni poklanjam ja Tebi, što znači da se to obavlja u slobodi. Poklanjam Ti ga jer si dostojan primiti ono što si Ti meni poklonio i postalo moje. Spreman sam umreti za Tebe i ne brinem uopšte o sebi. Tada gospod mi veli: stani! Ja sam ti dao dar života al neću da ga izgubiš. Ipak ti se zahvaljujem na ponudu. Dakle post zadobija neki drugačiji i samoliki oblik. Kroz post nudim ono što imam a Bog ne želi da ga izgubim pa odgovara: dovoljno Mi je tvoje žrtve i polaganje samoga sebe.

Na taj način bežimo i oslobađamo se granici zakonskog. Šta to može da znači? Veoma često sam post postaje za mnoge ljude jaram. Tako se desi da u kući gde nisu svi za post domaćica nehoteći okusi jelo koje je mrsno pa se sva naježi i traži kako da očisti svoja usta pošto je jela mrsno. Ista ta osoba međutim je možda jela i čovečije meso a za to i ne mari. I kad se u kuću izbiju nesuglasice pa ta žena otvori svoja usta i izvlači svoj jezik kako bi grdila ostale, šta onda biva sa takvom osobom?

 Nije post mehaničko uzdržavanje od hrane već nešto mnogo dublje i suštastveno, usuđujem reći zaprepašćujuće. Post se povezuje i s ljubavlju u ovom kontekstu. Post je nešto što, kako vele naši preci, zavisi od nas samih, nešto što činimo sami mi i to slobodno. U tom smislu, post je izraz slobode u ljubavi. Nipošto na tlu ne slobode ne može opstati ljubav. I nikad, gde vlada ljubav ne može opstati uskraćivanje slobode.

Naš odos sa Bogom je odnos ljubavi i takva mora da bude. E sad, prvi i prvobitni oblik odnosa sa Bogom jeste sam post. Evo šta se u Sv. Pismu govori: jedi slobodno sa svakoga drveta ali s drveta od znanja dobra i zla, s njega ne jedi (Post. 2,16-17).  Ljudi se bore da saznaju kakvo je bilo to drvo poznanja, jabuka ili kruška ili što drugo. Greše ljudi. Nije bitno kakav je bio plod nego kakva je bila zapovest i kakav stav uzeo čovek prema tom drvetu.

Imamo na taj način  kombinovanje dvaju stvari: spoljašni akt što je volja Božija i unutrašnju saglasnost sa onim što je Bog izgovorio. To je kombinovanje unutrašnjeg i spoljnjeg u cilju da se to ujedini, da postane jedno. Međutim, nije došlo do poklapanja tih dvaju stvari pa je došlo do tragičnog događaja, do drame ljudskoga roda što je nazvana padom. To znači da je prekršaj posta naznačio propast ljubavi, tj. odnosa sa Bogom u ljubavi i samoopredeljenje čoveka koji želi da živi sam, mimo Boga. Čovek viče Bogu: meni je dovoljna logika, dovoljna je moja sila a Ti mi nisi potreban. A Bog odgovara: ako Ja nisam tebi potreban, nisi ni ti Meni a nema više mesta za tebe u Raju jer će tu da bude za tebe pakao pošto ćeš morati da budeš poslušan. A pošto ti ne želiš u poslušnost, idi i živi kako hoćeš. I još, pošto si jeo s drveta dobra i zla zemlja da je prokleta s tebe, s mukom ćeš se od  nje hraniti (Post. 3,17).

Čovek je dakle pao. Drugi Adam – Hristos dolazi da bi istim putem čoveka ponovo vratio u Raj. On posti četrdeset dana i uspostavlja status posta, prvo svojim sopstvenim primerom. Prvo On doživljava post pa posle nas uči kako da i mi postimo. Ono što je reprezentativno učinio Gospod za sve nas, uzevši celokupnu ljudsku prirodu, mora učiniti i  svako od nas ponaosob. To je nešto što neminovno sledi od uzora koji nam je dao sam Gospod.

Istina je da sve što Bog čini, potiče iz ljubavi za nas. Tu ljubav usipa nad celim vasionom, mrtvim i živim ali se ona ponovo vraća Njemu. Ta usipana ljubav biva usvojena od strane logosnih bića i vraća se opet Bogu. Uzmimo primer lopte koja udara na zemlji i vraća se u moju ruku. Ja bacam loptu i dobijem opet loptu. Ljubav ipak koju Bog šalje logosnim bićima, vraća se Bogu nakon što se usvoji od njih i postane lična, prisvojna pa se onda svesno vraća Bogu. Radi se o procesu koji je sasvim nepojmljiv i nerazumljiv ako ga ne sagledamo okom vere.

Nastavlja dalje sv. Maksim: teolozi kao što je sv. Dionisije Areopagit, kažu da Bog projektuje svoju ljubav ili božanski eros van Sebe kao uzrok njihovog rađanja. Drugim rečima, Bog projektuje na svoja stvorenja ljubav koju ima u Sebi. Shodno tome se na Sv. Pismu kaže da je Bog ljubav. Na drugom mestu se govori da je slatko iščekivanje i želja, božanski eros. Istinski voljeno i dostojno ljubavi je jedino Bog. Na osnovu tog izlivanja božije ljubavi kao iz brujnog izvora prema tvari, govorimo da se Bog kao roditelj ljubavi kreće. Inače, Bog je i pokretljiv i nepokretljiv, beskonačan i ograničen, ljubav i ne – ljubav jer sve prevazilazi. Radi se ovde o protivrečnosti koju ne možemo našim govorom da izrazimo.

Na osnovu činjenice da Bog jeste u istini dostojno ljubavi i poželjno lice za celu tvar, možemo govoriti da On pokreće ka Sebi ona bića koja imaju svoje oči uprtane Njemu i to po analogiji želje koju poseduju Njegova stvorenja za Njega. Bog dakle nam šalje Svoju ljubav koju mi usvajamo i takvu uzvračamo Njemu u vidu posta. Sv. Maksim koristi se terminom koji zvuči pomalo neadekvatno: Oseti Boga pod zvanjem uvodnika (προαγωγός). Uvodnikom se naziva pošto je uzrok kretanja ka erotskom duhovnom spajanju, posrednik koji sadejstvuje za ostvarivanje takvog spajanja. Drugim rečima Bog interveniše  da bi Ga Svoja stvorenja volela i zaljubila se u Njega. Tako stvorenja vide Boga kao pokretljivog pošto On pokreće svako stvorenje da se vrati, po meri sopstvenih mogućnosti, Njemu. Erotski pokret koji postoji u Dobrome je prost jer pokreće se iz samoga sebe prema spoljnjem i ponovo se vraća u sebe, nemajući pritom niti početak niti kraj. Reč je o neprekidnom pokretu: ljubav od Boga ka čoveku i od čoveka ka Bogu i tako će u večnost ali u sve većem i većem tempu. Nema tu rutinskog ponavljanja. Jer neko će reći: kako mogu stalno i neprekidno izgovarati svjat, svjat, svjat....koliko ću puta ovo da ponavljam? E draga braćo i sestre nije to pitanje. Ovo je nešto što prevazilazi naš oširomašeni um. Ne zna li Bog a znamo mi? Šta je naš um sem kap u okeanu i mnogo manje, nešto više od nule.

Ljubav se neprekidno kreće, izlivena od Boga koji je i sam ljubav kao što veli sv. Jovan Bogoslov. Ta ljubav se uvek vraća Bogu na taj način što nikad ne zasiti. Ukoliko dakle, čovek ima za motivaciju takvu ljubav prema Bogu, i dela svoje ljubavi će biti povezana sa samim Bogom. Zato i treba znati da post jeste a i mora da bude isključivo izraz ljubavi. Tako, ako nekoga prisilimo da posti, onda on i ne posti jer čini nešto što ne želi. Zato i govorimo da decu treba od malena vaspitati u post, i to odgovarajućom merom. Bitno je da dete zna zašto posti, da to čini radi maloga Hrista jer Ga voli. Ko voli, osiromaši se.

Glavni cilj posta je pobeđivanje sebičnosti koja zauzima mesto Bogoljublja. Ako nema ljubavi prema Bogu, onda se javlja ljubav prema sebe samog, a ljubav prema sebe je sebičnost. Početak duševnih zala jeste sebičnost koja je nerazumna prema ploti ljubav prema sv. Maksimu. Dakle, prekomerna ljubav prema telu postaje sebičnost i udaljuje nas od samoga Boga.   

Nažalost, čovek našeg vremena postao prekomerno sebičan jer ga tako i vaspitavamo. Primera radi, pošto mi odrasli prošli mnogo patnji i tuga u našu mladost, trudimo se da našoj deci ništa ne nedostaje, da im sve bude pri raspolaganju. Time  dečiji egoizam raste do te mere da postaju centar sveta i svemira i niko ne može da im bilo šta zabrani. A kuda idemo  i šta radimo postupajući na taj način? Zašto bi prešli sa spartanskog tipa vaspitanja na atinski a sa atinskog na persijanski. Kako može jedan narod imati jake ljude ako ne prođe kroz teškoće i patnje?

Ako je celokupna naša volja okrenuta prema Gospodu, onda možemo podneti bilo koju žrtvu. Čiji je um neprestano usmeren ka Bogu, njegova želja raste u prekomerni Božanski eros. Kako um  duž godina učestvuje božanskom prosvetljenju, postavši ceo prosvetljen i držeći čvrsto strastveni deo duše pri sebi, preokreće taj deo ka božansom erosu i neprestanu ljubav prenoseći na nebu ono što je prizemno. Tako post postaje izvanredno oruđe povratka u našoj vezi sa Bogom. Kako se mi postom borimo i vaspitavamo i rastemo i sazrevamo, možemo tek da se sjedinimo s Bogom.

Crkva je potpuno realno shatila fakt posta. Ona ne ignoriše da je post težak i to danas nego veli: Popriščte dobrodjetelji otverzusja, hotjašči stradalčestvovati vidite, prepojasavšesja dobrim posta podvigom. Zakonnobo stradalčestvovaši, pravedno vjenčajusja i vosprimmče vseoružije kresta, vragu suprotivisja, jako stjenu nerušimuju umišče vjeru, i jako štit motitvu, iščem milostilju, vmjesto mesa post, iže otsjekajet ot serda vsju zlobu. Tvorjaj sija istinnij priinet vjenec ot vsjecarja Hrista v djenj sudniji. (Nedelja Siropusna, hvalitne stihire Jutrenja).

Dakle, Crkva nas poziva u borbu, u nešto što je znapred poznato kao teško. Nažalost, naša je priroda pokvarena pa je zato lakše ići nizbrdo nego uzbrdo. Neki pak sebe smatraju duhovno unapređenim pa misle da je post nepotreban pa pitaju: i što smeta ako jedem ovo ili ono? Mene interesuje jedino čistota srca i nisu mi potrebne ovakve formalnosti.  Čak navode i ono što kaže Gospod: ne pogani čoveka što ulazi u usta nego što izlazi iz usta ono pogani čoveka(Mt. 15,11). Ipak greše! Ne misli Gospod na ovo jer inače ni sam ne bi postio. Smisao ovih reči je sledeći: postojalo mišljenje da su neke hrane grešne te kao takve pogane dušu a ne telo pa zato su se ljudi uzdržavali od tih. Gospod ne pravi razliku između čistih i nečistih hrana i baš takvu razliku i osuđuje. Kao što i Ap. Pavle kaže, svaka je hrana blagoslovena.

Crkva naša pravi razliku između jake i nejake hrane. Preporučuje dakle da se za vreme posta jede nejaka hrana. Kako su stari Grci govorili,  debeo stomak ne može dati suptilan razum. Crkva je ustanovila post u cilju, ne da bi ljudi izumrli već da bi postali jači, da bi se naučili da se uzdržavaju. Ako pred mačkom stavimo ribu, nema šanse da će se ona uzržati od te hrane. Čovek ipak može se odupreti i uzdržavati. Priča se za Pitagorejce u antičko doba da su spremali bogata i ukusna  jela, postavljali na sto  posmatrajući ih nekoliko vreme  pa posle sklanjali da bi se na taj način vežbali na uzdržavanje. A oni su bili idolopoklonici. A šta je sa nama hrišćanima danas?

Opominje nas opet Crkva naša: Izgnan bist Adam iz raja snediju, tjemže u sjedja prjamo sego ridaše, stenja umiliteljnim glasom i glagolaše: uvi mnje, čto postradah okajani az. Jedinu zapovjed prestupih vladičnju i blagih vsjapeskih lišihsja! Raju svjatjejšij mene radi nasaždenij bih i Evi radi zatvorenij, moli tebe sotvoršago, i mene sozdavšago, jako da tvojih uvjetovispolnjusja tjemže i k njemu spas, mojemu sozdaniju ne hošču pogibnuti, no hošču semu spastisja, i v poznonije istini piiti, jako grjadaščago ko mnje ne izgonjaju van ( Nedelja Siropusna, stihovna stihira na slavu). Iz svega ovoga se može uvideti da postoje teškoće. Teško je pobediti sebe jer moramo preboleti i zaplakati i osetiti nedostajanje nekih stvari. Kad budemo međutim ušli u prostor posta sa onim izvanrednim molitvama i znalajnim usponom uma, nećemo imati ni želju za hranom kao što se to dešavalo i kod mnogih svetitelja.

Isto, moramo nadvladati i našim  čulima jer postoje jela koja nisu samo ukusna nego i lepa po izgledu. Čovek je postao gori i od varvara i zveri jer nikada vuk nije mario o lepom izgledu svoje žrtve.

Post po sv. Jovanu Sinajtskom, pomaže nam pri čiščenju duše. Naš um ne može se uzdići ako nije slobodan i zbog toga moramo se odvojiti od prizemnih stvari. Porobljavanjem svetovnom  čovek postaje tvrd i ponaša se neljudski pošto njegova tvrda duša ne prima ono što je od  duha.  Čovek koji je priljepljen materijalističkom životu ne može ovo da shvati i čini mu se nepojmljivo. Zato i Crkva, pomoću svih kordinata duhovne borbe se trudi da uzdigne čoveka. Post je takođe, tajno uzdisanje i tiho skrušenje.  Post je izraz ali istovremeno i saradnik  duševne tuge. To se upečatljivo izražava u tropar Strašne Srede: kada ću se otarasiti teškoga jarma grešnog Gospodi kako bi slobodna duša moja se uzdizala ka umnim visinama radi susreta sa Tobom. Tako govori duša koja voli jer u postu je skrivena tajanstvena dubina. Duša, svesna svoje beskrajne bede, ovako se obraća svome Ženiku, odnosno Gospodu: stenje duša želeći da se oblači u jedino obitavalište, dok se još nalazi u propadljivome telu. Kao da je pritiskuje nešto veoma teško. Nije zbog toga što duša želi da se otarasi ovoga tela jer Crkva nije teloubica nego strastoubica. Tako, duša oslobođena od svojih strasti se uzdiže na nebesa.

Post je vrata umoljenja jer pripaja umoljenje duši čineći je da pritom misli o nebesnim a ne o zemnim. Postom takođe, saznaje duša da je naga i traži da se oblači neporočnim duhovnim ogrtačem. A šta je umoljenje? To je neprekidno blago mučenje savesti koje kroz svetu Ispovest uspeva da osvežuje goreće srce. Umoljenje donosi dve stvari međusobno suprotne: s jedne strane umoljava dušu dok s druge strane unosi u njoj neizrečivu radost koja se nikad ne zaboravi.



  • Izvor
  • Jeromonah Jevsevije Vitis
  • Povezane teme


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Ista ograničenja važe za gledaoce i ljubitelje sporta koji prisustvuju Letnjim igrama u Parizu


Dmitrij Peskov je takođe visoko ocenio saradnju regiona Rusije i provincija Kine i istakao njen doprinos razvoju ruskih teritorija koje se graniče sa Kinom.


Na Rusiju se neće vršiti diplomatski pritisak, kao što se ne može pobediti na bojnom polju, rekao je predsednik

Predsednici Brazila i Južne Afrike odlučili su da ne učestvuju na tom događaju, koji isključuje Rusiju, navodi se u izveštajima


Investiciona grupa na čelu sa Džaredom Kušnerom sklopila je posao za izgradnju hotela u Beogradu vrednog 500 miliona dolara


Ostale novosti iz rubrike »