Nikada objavljeni intervju u Sarajevskom "Dnevnom Avazu"

Bajramovic: Ti si imao 13 godina na pocetku rata, pa me zanima je li bilo moguce u mozak jednog djeteta pohraniti sve informacije koristene u knjizi i je li bila potrebna pomoc ostalih clanova porodice ili iz nekih drugih izvora? Kao i vecina djece u Bosni za vrijeme rata, ja sam bio natjeran, sticajem okolnosti, da odrastem preko noci, tako da ne treba da cudi cinjenica da se sjecam svih dogadjaja o kojima pisem u knjizi. Pored toga, ja sam razgovarao sa mojim roditeljima i sestrom (Sanja je imala 11 godina na pocetku rata; I pored toga, ona se najbolje sjeca i najsitnijih detalja koji su se desili od 1992 do danas) o mnogim dogadjajima koji su u knjizi. Pored mojih roditelja i sestre, niko drugi nije uticao na pisanje knjige. Ono sto je zanimljivo je to da moji roditelji jos uvijek ne znaju sta je sve u knjizi, jer je knjiga na Engleskom koji oni ne govore. Oni znaju onoliko koliko smo im ja i moja sestra prepricali. Bajramovic: U uvodu pise: "Helete su terorisani, napadani, zatvoreni u logor. Oni gladuju i na kraju gube svu svoju imovinu." Zelio bih, ako je moguce, da precizirate u cemu se ogledao taj teror, je li on bio posljedica zbivanja i aktivnosti pojedinaca u samom gradu ili opceg ambijenta i okruzenja u kojem se Gorazde nalazilo, ko je vrsio te napade i gdje se nalazio logor kojeg pominjete? Na koji nacin i ko je pokusao vise puta da vas ubije? Takodjer me zanima je li porodica Heleta gladovala zbog svoje nacionalne pripadnosti, jer u drugom dijelu materijala kojeg sam dobio pise da su gladovali i ostali stanovnici opkoljenog Gorazda? Teror o kojem pisem je bio posljedica zbivanja i aktivnosti i pojedinaca i vlasti – od odvodjenja mojih roditelja na streljanje od strane cetri vojnika (koje se srecom nije desilo), do naseg hapsenja od strane policije koja je imala odluku da se svi Srbi koji su ostali u Gorazdu uhapse a koja je bila potpisana od strane tadasnjeg predsjednika ratnog predsjednistva, pa do mnogih drugih slucajeva. Logor u kojem smo mi bili zatvoreni cetri mjeseca u 1992 godini je bio u ulici Mose Pijade (sada Zaima Imamovica), preko puta policije i doma kulture. Tu je preko 70 Srba bilo zatvoreno u cetri stana. Bilo je takodje logora na lijevoj obali Drine! Moji roditelji su sredinom 1992 odvedeni na streljanje, koje srecom nije desilo. Ja u knjizi detaljno opisujem zbog cega se nije desilo – covjek koji je prijatelj moga tate (Musliman) je saznao sta se desava i spasio je moje roditelje i jos nekoliko Srba. Pored ovog slucaja, nekoliko puta su na nas pucali, sto smo mi prijavili policiji. U Aprilu 1994 godine, nas je stan zapaljen od strane 4-5 Muslimanskih vojnika, koji su mislili da smo mi unutra. Ovo su samo neki od pokusaja da se ubije moja porodica o kojima pisem u knjizi. Sto se tice gladovanja, ja u knjizi nikada ne pisem da smo samo mi gladovali. Svi smo mi gladovali u Gorazdu za vrijeme rata. Ja sam u knjizi pisao da smo mi, kao i ostali stanovnici grada, dobijali hranu koju je UN dopremao u Gorazde. Ipak, za razliku od ostalih koji su dobijali hranu od radne obaveze, isli preko Grepka, i slicno, nama to nije bilo dostupno. Bajramovic: Iznosite veoma ozbiljne optuzbe o "sistematskom unistavanju 90 posto Srpske imovine na podrucju opstine Gorazde", pa vas molim za dodatne informacije, a prije svega koga smatrate krivim za njeno unistenje ... stanovnike, vlasti i jedinice Armije BiH koje su se nalazile u gradu ili VRS koje su taj grad svakodnevno granatirale sa brda? S obzirom da su prvi napadi na grad zapoceti iz "Srpskih" naselja (a potom kontinuirano nastavljeni), da se vecina njih nalazila na liniji fronta o kakvom "sistematskom" unistavanju srpske imovine govorite? Zar nije sistematski unistavana imovina svih stanovnika grada pod opsadom? Da, ja iznosim veoma ozbiljne optuzbe o sistematskom unistavanju Srpske imovine u Gorazdu. Nakon sto su se Srbi povukli sa lijeve obale Drine, skoro sva Srpska imovina je prvo opljackana, a nakon toga su sve kuce zapaljene. Mi smo sve ovo gledali nasim ocima, kao ostali gradjani Gorazda. Kada su se Srbi povukli sa desne obale Drine, takodje je sva imovina opljackana, ali ovaj put je policija zaustavila paljenje dosta kuca jer su htjeli da ih sacuvaju za izbjeglice. Naravno, ovo nije jedino sistematsko unistavanje o kojem pisem. Knjiga je puna sistematskog unistavanja Gorazda od strane Srba, koji su od prvog dana granatirali grad, palili kuce…. Bajramovic: Kada je rijec o zlocinima govorite li u knjizi i o srpskim civilima koji su stradali od artiljerije i snajpera VRS (cija su imena svima poznata), jer se iz najave stice dojam da su zlocine pocinili stanovnici "naseg grada, nasi sugradjani i prijatelji?" Ja pisem o svemu sto se desavalo. O Srpskim snajperima koji su ubijali civile koji su isli po vodu, o njihovim granatama koje su ubijale djecu, i mnogo toga. Pisem o mom nastavniku, Srbinu, koji je ubijen od strane Srba dok smo bili u logoru. Takodje, pisem o nasim prijateljima i komsijama Srbima koje je Gorazdanska policija uhapsila i koji su kratko nakon toga ubijeni i baceni u Drinu. Takodje, zar nije ratni zlocin hapsenje i zatvaranje na desetine djece, zena, starih i bolesnih osoba od strane policije i zvanicne vlasti u Gorazdu u to vrijeme i u isto vrijeme im ne omoguciti hranu i vodu za nekoliko mjeseci dok su zatvoreni? Upravo ovo se nama desilo. Bajramovic: Zanimljivo je da ste, kako kazete u jeku najvece ofanzive na grad, odlucili da pobjegnete na "drugu stranu", plivajuci niz ledenu Drinu. Kako je izgledao susret sa vojnicima od cijih ste granata i hitaca strahovali do tada i da li ste osjetili zelju za osvetom u tom trenutku ili ste im oprostili zbog svega cemu ste bili izlozeni, zajedno sa vasim sugradjanima? Mi smo krajem Aprila 1994 godine pobjegli iz Gorazda plivajuci niz Drinu po noci od gornjeg mosta skoro do crkve u Donjoj Sopotnici. Mi smo imali srece da prezivimo susret sa Srpskim vojnicima, koji su kasnije rekli da oni nisu pucali na nas samo zbog toga sto su neki od njih primjetili djecu, moju sestru i mene, medju grupom ljudi u mraku. Zelje za osvetom nije bilo tada ni prema Srbimi ni Muslimanima. Iskreno, u tom trenutku nisam razmisljao ni o cemu drugom osim o odlasku sto dalje od Gorazda i rata. Nazalost, tada nismo bili u prilici da odemo van bivse Jugoslavije, kao mnogi nasi prijatelji. Tek kada sam nakon rata poceo sretati one koji su terorisali moju porodicu, tada su se najmracnije memorije pocele vracati i tada se pojavila ozbiljna zelja za osvetom. Bajramovic: Kako komentirate cinjenicu da zbog zlocina pocinjenih nad stanovnicima opkoljenog Gorazda (pa i Srbima), pocevsi od zatvaranja vode iz Cajnica, pa do snajperskog i artiljerijskog djelovanja po civilnim ciljevima (cak i bolnici) do danas niko nije odgovarao? Ja bih bio sretan kada bi svi oni koji su cinili zlocine za vrijeme rata u BiH odgovarali pred sudom. Bombardovanje civilnih ciljeva u Gorazdu, posebno bolnice o kojoj pisem jer sam onog jutra kada su VBR-ovi bombardovali grad i bolnicu krenuo kod zubara, je ratni zlocin, kao i ubijanje neduznih Srpskih civila, zatvaranje u logore, sistematsko unistavanje imovine i jednih i drugih. Ili svi zlocini i zlocinci treba da se osude, ili da ih sve jednostavno zaboravimo. Bajramovic: S obzirom da pripadate porodici koja je iznjedrila vise pisaca, mozete li prokomentirati djelo "Genocid nad goraždanskim Srbima" vaseg djeda i da li vi, ovom knjigom, u stvari demantirate ono sto je u njemu sadrzano? Ispravka – naslov prvog izdanja knjige je “Stradanje Srba u Gorazdu” dok je drugo izdanje naslovljeno “Teror nad Srbima u Gorazdu.” Velika je razlika izmedju terora i genocida. Ja upravo radim istrazivanje o Darfuru, tako da se susrecem sa ovim terminima. Ne, ja ne demantujem ni u jednom trenutku ono sto je moj djed Nikola pisao u svojim knjigama. Mi definitivno pisemo u razlicitim stilovima i sa razlicitim perspektivama i iskustvima posle rata. Ako nam se razlikuju pogledi na neke dogadjaje, to je normalno. Zbog cega bi mi trebali imati isto misljenje? Djedova knjiga je dokument o stradanju Srba u Gorazdu. Moja knjiga su moji memoari i prati ono sto se desilo mojoj porodici u Gorazdu od 1992 do 1994 godine pa sve do danas. Ja se nadam da ljudi nece vidjeti moju knjigu kao nesto sto je protiv Gorazda ili kao knjigu ciji je cilj da napada jednu stranu i brani drugu. Nadam se da ce sacekati da je procitaju prije nego pocnu napadati. Ja sam davno presao preko svega sto se desilo za vrijeme rata. Kada sam odlucio da pisem, ja sam odlucio da pisem o svemu, iz moje perspektive. Ja znam da ce mnogi Srbi da mi zamjere zbog toga sto sam pisao o bjesomucnim Srpskim granatiranjima i snajperskoj vatri, o uzasu koji smo svi mi koji smo bili u Gorazdu za vrijeme rata prezivjeli, o haosu (pljacki i paljenju Muslimanskih kuca) koji sam dozivio na Srpskoj teritoriji nakon sto smo pobjegli iz Gorazda. Takodje, knjiga je puna primjera gdje su nasi prijatelji Muslimani cinili sve da nam pomognu. Danas u Gorazdu zive ljudi koji su nas krili u svom stanu (njihovi zivoti su zbog ovoga bili u opasnosti, nas je prijatelj zamalo ubijen 1992 godine zato sto nam je pomagao). Ja pisem o covjeku koji je dao mom djedu zadnji komad svog hljeba da ponese meni i mojoj sestri, znajuci da smo mi tada gladovali. Ovo su samo neki od primjera. Knjiga je puna slicnih dogadjaja.