BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

“Kad tvrde da Kosovo nije naše, zašto nam ga onda traže?”

“Kad tvrde da Kosovo nije naše, zašto nam ga onda traže?”
06.04.2008. god.

Svakom narodnom guslaru  i svim istinskim srpskim rodoljubima, mora biti uvijek na umu: Kosovo je srpska kolijevka i sveta srpska zemlja. Mora biti uvijek prisutno u srcu svakog Srbina i njegovoj duši, ma gdje  granice Kosova i Metohije bile: unutar, ili nedaj Bože, van granica Srbije. Dok je tako, Kosovo i Metohija biće uvijek Srbinovo, dok je vijeka i svijeta!

Slušao sam kao malo dijete starije ljude oko mene, kako izgovaraju riječi  Arbanija i Arbanasi ili još češće Šiptari. Pomislio sam: ostarjeli su i književno neobrazovani, pa im nije ni zamjeriti, što ove riječi pogrešno izgovaraju. Naravno, prevario sam se, što ću kasnije pojasniti. Davno sam čitao “Primjere čojstva i junaštva” od Marka Miljanova, koji Albance naziva takođe Arbanasima. Pomislih,
Marko se u Kučima graničio sa njima i najbolje zna kako se oni zovu pravim imenom, i da su ti naši preci bolje pamtiše od nas, ali da to sve ipak treba provjeriti i pojasniti. I ja krenuh u izučavanje i istraživanje, da li su Albanci u Albaniji, na Kosovu i Metohiji u Crnoj Gori, zapadnoj Makedoniji i sjevernoj Grčkoj (Epiru), gdje danas žive, Arbanasi ili Albanci?

Da bih pravilno i istinito pisao i upoznao širu javnost i istinske srpske rodoljube o ovoj svetoj srpskoj zemlji Kosovu i Metohiji i Arbanasima, koji su je većinski naselili i privremeno uzurpirali, poslužio sam se u najvećoj mjeri knjigom”Srbi i Arbanasi”,
poznatog našeg istoričara i istraživača Jovana Deretića.

Srbi, svi i svuda Da su Srbi naseljavali Helmsko (Balkansko poluostrvo), prije Rimskog osvajanja, svjedoče i brojni toponimi iz antičkog vremena, na cijelom Helmskom poluostrvu, pa sve do Atine. Antička Grčka je imala mješovito stanovništvo, Srbe koje su Grci nazivali Pelazgima, gdje Herodot čak tvrdi da su i Atinjani porijeklom Pelazgi (Srbi), koji su jačanjem  Jelina (Grka), prihvatili grčki jezik i Jelini, koje su Srbi nazivali Grcima, koji su doseljeni iz Misira (sjeverni dio Egipta). Herodot pominje, da su i Dorci porijeklom Pelazgi. Ne treba onda čuditi za naziv Serbonsko more u  antičkom vremenu, koje se nalazilo između Krita i poluostrva Atike. Grci nisu nazivali Srbe samo Pelazgima, nego i drugim imenima, zavisno od predjela u kojima su živjeli. Na istoku Srbe nazivaju Arijevcima, u sjevernoj Evropi kao Sarmati i Veneti, a u srednjoj Evropi kao Dačani i Tračani, za koje (Tračane), Herodot tvrdi, da su odmah poslije Indusa, najbrojniji narod na svijetu.

Rimljani su počeli u trećem vijeku prije nove ere, osvajanja srpskih plemena na istočnoj obali Jadrana (zapadni dio Balkanskog poluostrva), koje su Grci, a po njima i Rimljani, nazivali Ilirima. Herodot je dao prvi podatak, da su Veneti (Srbi) i Iliri jedan isti narod. To potvrđuju i drugi antički pisci. Dakle, prije rimskog osvajanja,
Ilirija je ustvari bila Jadranska Srbija, a oni među sobom nisu sebe tako zvali (Iliri), već su ih Grci tako zvali.

Marvo Orbini, dubrovački istoričar, ističe, da su Veneti današnji Sloveni.  Toponimi se teško mijenjaju i cijelo Balkansko poluostrvo je u antičkom
vremenu, prekriveno srpskim toponimima.

Jedna rijeka u Likiji u Maloj Aziji nosi naziv Srbica, odakle potiče i najstariji pisani Zakonik, do sada nađen, na srpskom jeziku. Druga rijeka Srbica je u Trojadi, koju su naselili Srbi iz plemena Dardana. Dvije rijeke Asirije, pritoke Tigra, geograf
Ptolomej naziva Velika i Mala Srbica. Rijeke: Dunav, Sava, Drava, Morava, Drina, Una, Vrbas, Neretva kao i planine: Durmitor, Kopaonik, Šara, Prokletije, Jablanica, Sinjajevina, su savremena srpska imena iz antičkog vremena.

Raspadom Rimske imperije, koja se održala samo na svom istočnom dijelu, sa sjedištem u Konstantinopolju, stvorene su na širim prostorima Imperije, nove države. Tada je obnovljena (461. godine) Jadranska, tj Ilirska Srbija, gdje se  uspostavila jedna moćna dinastija – Svevladovića (490-641 godine).
Slijede dinastije Svetimirovića (640-794), Oštrivojevića (794-1171) i Nemanjić
a (1171-1371 godine). Postojale su u Evropi još dvije države pod tim imenom, i to: Dačka i Sarmatska Srbija.

Porijeklo Albanaca Da se vratimo porijeklu Albanaca. Srbi ih nazivaju Arbanasima, stranci Albancima a oni sami sebe ne zovu Albancima, već Šćipetarima, što u prevodu znači brđani.

Državu nazivaju Šćiperija. njihovo porijeklo je sa Kavkaza. U antičkom i srednjem vijeku, poznata je zemlja na Kavkazu, pod imenom Albanija, prozvana po gradu Albana, na Kaspijskom jezeru, što danas pripada savremenom Azerbejxanu i Dagestanu.

Današnji naziv Albanija, nije dakle stari naziv sa Kavkaza, već su dobili ime po srpskom gradu Beligradu (današnji savremeni Berat), koji je smatran glavnim gradom Epira, koji se na latinskom jeziku zove Albanum, Albanon a pominje se još na latinskom i kao Alba-polis.

Danas postoji velika sličnost između Toska u Albaniji i ^erkeza sa Kavkaza. Tamo na Kavkazu su bili poznati kao prost narod lovaca i stočara. Jedino po čemu je kavkaska Albanija bila poznata, su veliki i opasni kavkaski psi-ovčari. Kavkaska Albanija je bila krševita i siromašna zemlja. I danas tamo ima dosta Albanaca, koji sa ovim
u Albaniji, Srbiji i okolini, imaju svoja zajednička etnička obelježja, kao što su jezik, lična imena, narodna nošnja i antropološke karakteristike.

U osmom vijeku, Arapi su osvojili zemlje oko Kaspijskog jezera, kada su Albanci većinom prešli u islam. Hazarski vojskovođa Barxilo (Mojsijeva vjera), ušao je sa vojskom u Albaniju 730 godine i naredio da se svi muslimani, Albanci pobiju, što je natjeralo Albance, da spas traže kod Arapa u Arabiji. Stoga se u većoj mjeri netačno
tvrdilo, da je stara postojbina svih Arbanasa iz Albanije, Kosova i Metohije i okoline Arabija, umjesto Albanije na Kavkazu. I kod Arabljana postoji predanje, da su Arbanasi življeli u Arabiji, blizu Crvenog mora. Izbjegle Šćipetare iz kavkaske Albanije,
Arapi su podijelili u dva dijela:  jedan dio su naselili u Siriji, koji su tamo trajno ostali i asimilovani su, a drugi dio Arbanasa su naselili u Arabiju u okolini Crvenog mora, koje su kasnije pod vođom Azreti Imerom, Arabljani preselili na Siciliju i južnu Italiju, kad su vršili osvajanja  tih zemalja. Arapi su oteli veći dio Sicilije i dio južne Italije od Romeja (Vizantije), pa da bi ojačali islamsko stanovništvo u tim osvojenim zemljama, doveli su sa sobom iz Arabije dio kavkaskih Albanaca. Sicilija je tada podijeljena na hrišćanski (severoistočni dio ostrva) i islamski dio.

Romeji (Vizantijci) su 980 godine osvojili dio arapske Sicilije, kada su preuzeli tamošnje Albance, gdje su jedan dio preveli u hrišćanstvo. Dolaze Sicilijanci Dolazi do pobune i nereda u vizantijskoj vojsci 1042 godine, koja je u dva navrata u Novom Epiru (današnja savremena Albanija), teško poražena od srpske vojske i tadašnjeg mladog srpskog cara Vojislava.

Jedan od pobunjenika, bio je i Vizantijski vojni zapovijednik na Siciliji, po imenu George (orđe), Manijakes (Manijak), koji nezadovoljan bezrazložnim smjenjivanjem sa dužnosti, polazi sa vojskom da otme vlast u Carigradu. Sa sobom je poveo i manji dio Albanaca sa Sicilije i južne Italije, kao svoje pomoćne čete, dok je veći dio koji je ostao, kasnije pokršten i italijanizovan. Albanci su vodili sa sobom žene i djecu,  što je kod njih mahom bio običaj. orđe Manijak se februara mjeseca 1043. godine sa tom šarolikom vojskom iskrcao u Draču. To je prvo pojavljivanje Albanaca na Helmskom (Balkanskom) poluostrvu, što priznaju i albanski istoričari za razliku od nekih njihovih današnjih nazovi akademika, koji falsifikuju prvo sopstvenu a potom i tuđu istoriju. Manijak se sukobio sa vizantijskom vojskom kod Ostrova, gdje je i poginuo.

Preostala vojska se raspala i predala, a Vizantijci su primili svoje vojnike Vizantijce sa Sicilije, ali nisu htjeli da prime i Albance na svoju teritoriju, posebno što je jedan dio bio muslimanske vjeroispovijesti. Nisu mogli da se vrate na Siciliju, pošto su lađe u Draču već bili zaposjeli Carigrađani. Tada Albanci mole
Srbe da im dozvole da ostanu i da se nasele negdje u Srbiji, gdje bi kao tradicionalni
stočari gajili stoku za Srbe i za sebe same. Srbi su im izašli u susret i dozvolili da se nasele u slabije naseljenim predjelima, oko mjesta Rabana, na padinama planine Jablanice, sjeveroistočno od Konjuha, današnjeg savremenog Elbasana. To je predio Novog Epira, kojeg su Srbi zajedno sa Epirom zvali i Pomorjem. Upravo po mjestu Raban, Srbi su doseljenike u 11 vijeku nazivali prvo Rabanasima a potom Arbanasima.

Tako su ih i stranci nazivali a oni sebe Šćipetarima, tj. Brđanima, ljudima sa krša. Arapi su ih nazvali Arnautima, što na arapskom znači - oni koji se nisu vratili.
Albanija se zvao predio oko Beligrada (današnjeg Berata) i šire okoline, gdje su življeli Srbi, a prozvan je Albanijom po latinskom prevodu Beligrada- Albanon, uporedivo sa Albyn za Škotsku, gdje Albyn konkretno na latinskom znači planinska zemlja, kao što je to Škotska. Znači, naziv Albanija je latinsko ime a ne ime po Albaniji sa Kavkaza! Tu su u predjelu Beligrada uglavnom življeli Srbi a Arbanasi
se naseljavaju u predjelu Albanije - urbanijem i pitomijem dijelu (okolina današnjeg Berata) tek u 13 vijeku za vrijeme Turaka. Taj naziv Albanije postao je trajan tek u 13 vijeku. Znači, Arbanasi nemaju nikakve veze sa nastankom imena Albanija, niti se ono
na njih odnosilo. I danas samo stranci tu zemlju zovu Albanija a oni sebe Šćiperija!

Dozvole da budu stočari

Naseljeni oko Rabana i na podnožju planine Jablanice, Arbanasi su se postepeno širili, napasajući svoja stada po srpskim  pašnjacima i planinama. Nisu imali pravo prisvajanja zemlje i pašnjaka. Usluge napasanja stada plaćali su Srbima u grlima stoke. Tako su življeli kroz cio srednji vijek, gaje ći stoku kao profesionalni stočari, koji su bili zaštićeni zakonom, prvo 1330 godine a potom i Zakonom cara Dušana 1349. godine. Pored njih, isti status u Srbiji imali su i Vlasi, kao stočari na istoku Srbije. Ovi zakoni su zabranjivali Srbima bračne veze sa ova dva nomadska naroda. Kasnije se to odnosilo i na nomadske Cigane. Arbanasi se i morfološki razlikuju od svih evropskih naroda, kao što se razlikuje i njihov jezik, koji nema nikakve veze sa evropskim jezicima, već pripada grupi kavkaskih dijalekata. To je jezik ili dijalekt jezika, kojim danas govore Albanci na Kavkazu. njihov jezik je dobio svoju pismenost tek 1908 godine a do tada su se služili srpskim pismom i jezikom, a njihov jezik su upotrebljavali samo u međusobnom opštenju.

Na teritoriji savremene Albanije, vladala je srpska vlastela. Da su Srbi htjeli da protjeraju Arbanase sa svoje zemlje – Epira, mogli su to učiniti u svako doba. Naprotiv, srpski zakoni su ih štitili kao stočare i omogućavali im miran i bezbijedan život, naročito za razmnožavanje, posebno u predjelu srednje Albanije, gdje su postali jako brojni, za razliku od sjeverne i južne Albanije, gdje su još uvijek predstavljali malobrojna plemena.

Niko na njih u brdima nije obraćao posebnu pažnju. Jedan dio Albanaca na jugu, iz plemena Toska, u ravnicama Drača i okolini Elbasana, počeo je da se bavi pored stočarstva i zemljoradnjom, gdje su stekli stalna naselja i uživali drugačiji pravni
status.

Dolaskom turske sile u te krajeve u 14 vijeku, Arbanasi su požurili da joj se priklone, znajući da su ranije i oni sami bili muslimani, dok su bili u Arabiji a da su hrišćanstvo prihvatili na ovim prostorima, samo površno i iz interesa. Dolazi u tim predjelima do naglog porasta islama, jer su Arbanasi za razliku od Srba lako i brzo mijenjali vjeru. Turci su im zdušno pomagali da se šire sa predjela Rabana prema sjeveru i jugu.

Upadi na Kosovo Kosovo i Metohiju, i sjeverne predjele od rijeke Drima, Arbanasi su počeli da naseljavaju tek u XVII vijeku. Rijeka Drim je do XVII vijeka  bila granica između Srba i Arbanasa. Od tada nastaje prava najezda i otimačina srpske zemlje i genocid nad Srbima od strane Arbanasa, koji sa svojim stadima, očarani ljepotama plodnih ravnica Metohije, Kosova i Makedonije, silaze sa planina i uz pomoć Turaka zaposjedaju najplodniju srpsku zemlju. Arbanaška plemena se pojavljuju kao odmetnici od zakona, drumski razbojnici i kriminalci, koji prodiru duboko u najplodnije srpske krajeve Kosova i Metohije. Pećki paša je 1690 godine, iselio Srbe (Prva seoba Srba) a
preselio Arbanase iz sjeverne Arbanije u plodna Metohijska polja, i šire po cijelom Kosovu. I Austrija je tome jako “kumovala”, objavljujući rat Turskoj, a podstrekavajući Srbe na dizanje ustanka protiv Turaka i njihovog terora, prvo 1689 godine a potom 1738 godine, a sve zarad svojih interesa, jer im je bio vjekovni cilj da izađu na Egejsko more i zauzmu luku Solun. Naravno, Srbi su iskorišćeni u prvim borbenim redovima.

Dolazi do dva velika poraza Austrije i Srba od Turaka na Kosovu, a potom slijede pravi pogromi i dvije velike seobe Srba sa Kosova i Metohije, prvo 1690 godine, pod patrijarhom Arsenijem II Čarnojevićem i 1739 godine pod patrijarhom Arsenijem IV Jovanovićem - Šakabentom. Tada su Srbi doživljeli pravi egzodus i genocid.

Odmazda Turaka nad “nevjernom” rajom sa udarnim “pesnicama” Arbanasa na čelu, koje su prethodno doselili, trajala je tri mjeseca, bez ikakve intervencije Porte. Samo za te dvije seobe Srba i tih 40 godina, arbanaška etnička granica je pomjerena za oko 200
kilometara unutar srpske teritorije.

Masovno doseljavanje Arbanasa iz današnje Albanije, teklo je sve do 1840 godine.
Arbanaški teror nad Srbima na Kosovu i Metohiji počinje krajem XVII vijeka pa sve do 1912 godine, kada je kralj Aleksandar oslobodio od Turaka Staru Srbiju. Tada je od strane Srba, oslobođena teritorija i savremene današnje Albanije, gdje su se Arbanasi borili na strani Turaka a ne na strani Srba. Tadašnje velike evropske sile, nisu dale Srbiji da izađe na more, pa su tu, na srpskoj teritoriji stvorile 1913 godine, nezavisnu državu Albaniju.

U tome je naročito prednjačila, vjekovima najveći neprijatelj Srbije, Austro-Ugarska, u čemu su je zdušno pomagale Italija i Engleska. Dušebrižnici Arbanasa iz Beča i Rima, su prvi koji su iznijeli u javnost i tvrdili da su Arbanasi porijeklom antički Iliri, žmureći pred istorijom, naukom i istinom, tj. da su Arbanasi porijeklom kavkaska plemena, doseljena u Srbiju u 11 vijeku preko Arabije i Sicilije. Sa tim mitom, htjeli su da postignu dva cilja istovremeno.

Prvi, da se oduzme dio teritorije Srbima i pripiše Arbanasima. Drugi, predstaviti zaostale nomade i stočare Arbanase kao potomke jednog slavnog i kulturnog starog civilizovanog naroda u Evropi, kakvi su bili Iliri. Ispada da su Srbi došli u Arbaniju a ne Arbanasi u Srbiju! Taj mit, odnosno izvrtanje činjenica i istorije,
stvorio je kod samih Arbanasa pohlepu i ideju o Velikoj Albaniji. Poznato je, da ako hoćeš da ubiješ jedan narod, ubij prvo njegovu istoriju! Da su kojim slučajem Arbanasi porijeklom Iliri, njihov bi jezik bio isti ili sličan srpskom. Ta dva jezika nemaju ničeg zajedničkog, osim što se u arbanaškom jeziku nalazi dosta prisvojenih srpskih riječi.

Zato, između svih naroda u Evropi, Arbanasi se mogu izdvojiti kao jedan poseban, čudesan i od svih različit narod. Narod, koji se raspoznaje po krvoločnosti i bestijalnosti u mučenju i ubijanju nezaštićenog stanovništva, u najvećoj meri svojih komšija Srba.

Za njih ne važe drugi zakoni osim njihovog običajnog plemenskog prava, gdje zapaženo mjesto zauzima i krvna osveta! Zato sa svim tim karakteristikama, Arbanasi su predstavljali, a može se slobodno reći po svemu što čine i u 21 vijeku, predstavljaće još dugo i dugo civilizacijski problem!



  • Izvor
  • Glas Guslara
  • Povezane teme


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE


Brisel govori o slobodi govora, ali je ne podržava, izjavio je predsednik Donjeg doma ruskog parlamenta

SAD i njihovi saveznici se plaše da će Moskva izgubiti rat, izjavio je ukrajinski lider


„Akutna faza vojno-političke konfrontacije sa Zapadom je u punom jeku“, izjavio je ministar spoljnih poslova Moskve

Specijalni izaslanik Rusije u Kabulu izjavio je da Nju Delhi i Moskva imaju slične pristupe avganistanskoj krizi



Ostale novosti iz rubrike »