BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Pet godina „Izdanka“!

Pet godina „Izdanka“!
26.03.2008. god.

Pod molitvenim pokrovom svetitelja Dimitrija Rostovskog pri očakovskoj crkvi već petu godinu postoji vojno-rodoljubivi klub „Izdanak“. Na proleće 2008. godine se navršava pet godina od dana njegovog osnivanja. Parohijani dobro poznaju rad „Izdanka“ pošto naš list u svakom broju objavljuje reportaže rukovodioca kluba Dimitrija Petruka. Ovaj intervju sa njim posvećujemo svetonazoru rukovodioca „Izdanka“, njegovim ličnim vrednostima i pogledima na probleme vaspitavanja maloletnika.
    
Kako je stvaran vojno-rodoljubivi klub „Izdanak“? Na čiju inicijativu?
    
      Pokretač je bio Vladimir Mališev. To je bila njegova ideja, možda zajedno sa Aleksandrom Kravčenkom. Ja sam im se samo pridružio. Poduhvat je blagoslovio otac Dimitrije. Aleksandar je pozvao čoveka koji je pristao da vodi zanimanja u klubu, dok smo mi bili staratelji. Taj čovek je bio Nikolaj Jerjomičev, kozak koji spada u najborbeniji deo kozaštva -- pešadijske izviđače. Kod nas je došao sa svojim timom, i skoro godinu dana smo od njega učili kako da radimo sa momcima, pošto nikakvo iskustvo u tome nismo imali. Svakako da smo mu zbog toga vrlo zahvalni. Onda je nekako istovremeno i odred počeo da se proređuje i Nikolajeva aktivnost da se gasi. Verovatno zato što je on svu pažnju usredsredio na starije maloletnike -- od 13. godine i naviše. Dabome, sa njima je lakše raditi: oni su bistriji, jači, izdržljiviji, od njih se više može zahtevati itd. Ali, s druge strane, u tom složenom prelaznom uzrastu je teže momcima uliti ispravne motivacije za zanimanja u klubu. One su jasno formulisane u molitvi pred obuku: „U Slavu Božiju, Otadžbini na polzu, roditeljima na radost“. Učiti i vaspitavati rodoljublje treba u mlađem uzrastu. Bukvalno je volja Božija bila u tome da se sve izmeni. Roditelji-parohijani su videli kako mi obučavamo pešadijske izviđače, i obratila nam se mama dvojice sinova i požalila da oni žele da idu na takvu obuku, ali su još mali za Nikolajevu grupu. I onda smo odlučili da pređemo na mlađi naraštaj, pošto su oni imali veliku želju za obukom u klubu. Jedini minus kod te dece bio je njihov uzrast, te smo zbog toga morali da rešavamo mnogo svakodnevnih problema, koji su zahtevali mnogo pažnje: na primer, obući uniformu, zakopčati dugmad itd. Došla su deca uzrasta od 6 do 11 godina. Možda je sa strane gledano štošta izgledalo smešno: postrojena deca u preširokim maskirnim uniformama sa drvenim oružjem. Ali, deca su imala ogromnu želju za obukom, i kroz pet godina su već izrasla u snažne momke. I uporedo sa njima je raslo i naše iskustvo, naša saznanja o vojno-rodoljubivom vaspitavanju.
      Nekoliko reči o rukovođenju odredom.
      Aleksandar Kravčenko je pozvan da vodi klub pri prvoj Gradskoj bolnici, ali se i pored toga i dalje starao o našem klubu. Posle svakog zanimanja pešadijskih izviđača smo se okupljali, razmatrali, upisivali u dnevnik svoje probleme, a bilo ih je mnogo. Stalno je iskrsavalo pitanje: može li se ovaj ili onaj zahvat ili metoda primenjivati na našu pravoslavnu decu. Na primer, mogu li se baviti karateom? Nešto smo pitali sveštenika o. Dimitrija, nešto smo pokušavali da samostalno razmotrimo i rešimo. Izvesno vreme smo Vladimir Mališev i ja bili dva rukovodioca odreda, zajedno smo odlazili u šumu, u Borodino. To je trajalo sve dok Volođa nije prešao na višu službu u oltar. Sada radimo zajedno sa Mihailom Kulešovom.
      Aleksandar Kravčenko nam je i kasnije mnogo pomagao, radeći u fondu „Ruska civilizacija“ preko projekta „Steg“, koji nam je u prvo vreme obezbedio potreban inventar i uniforme, i potom nas dugo svakog meseca dotirao. Naravno da smo vrlo zahvalni Aleksandru za njegovu moralnu podršku, molitvenu pomoć, za stalnu drugarsku pomoć.
    
Kako ste došli do naziva „Izdanak“?
    
      Dugo smo razmišljali kako da naš klub nazovemo. Na pamet su nam padala imena svetih ratnika, ali je u to vreme bilo mnogo takvih klubova te smo od te varijante odustali. Naziv „Izdanak“ (ruski: rostok) se pojavio u vezi s nazivom našeg hrama Dimitrija Rostovskog. Rostov i rostok (izdanak) su reči istog korena, i želeli smo da koren poduhvata kog smo se latili takođe raste, nikne i izraste. Zatim, naša deca nisu bila velika, bili su to izdančići. Verovali smo da će iz izdanka izrasti moćno drvo, i da će davati dobre plodove. Saša Kravčenko je bio protiv takvog „dečjeg“ i nikako borbenog naziva, ali smo mi isterali svoje. Nežnost i krhkost naziva prestala je da plaši kada je naš odred počeo da zauzima neka od prvih mesta na takmičenjima, počeo da pokazuje dobre rezultate. Naziv nije ograničavao naš rast i sazrevanje. Uopšte sam primetio da je najbolje početi od skromnog naziva, a dela će sama uzdići status odabranog imena. Prost i jednostavan naziv „Alfa“ danas se pretvorio u vrlo ugledno udruženje specijalaca. Ili opet „Zastavica“. Takođe smo odlučili da se ne zovemo klub nego odred, ali je to već druga priča.
    
Pojavljivanje klubova poput „Izdanka“ bilo je znamenje vremena?
    
      A u čemu je znamenje vremena? Rusija nikada nije mirno živela, tačnije, nisu joj davali da živi u miru, a ni sada joj ne daju. Kako onda u tom slučaju ne misliti na svoju zemlju, na njenu bezbednost?! I nisu slučajno mnogi vojno-rodoljubivi klubovi nastali posle 2000. godine, posle bombardovanja Srbije od strane SAD i NATO, posle tragičnih događaja u Čečeniji. Uz to, Crkva podržava taj pokret stvaranja vojno-rodoljubivih klubova, od kojih su mnogi otvoreni pri crkvama, zato što se rodoljublje može razvijati samo na duhovno-moralnoj osnovi. Bez duhovnog vaspitavanja postoji opasnost da se odgoje ljudi koji se ravnodušno odnose prema svojoj zemlji, za koje ništa osim ličnog interesa ne postoji. Oni naizgled opravdano prosuđuju: meni je ovde loše -- šta onda ovde ima da branim? Oni rodoljublje mere komforom i udobnošću, platom i socijalnom zaštićenošću. Takvi ljudi ne shvataju potrebu da se brani Rusija: ta niko nas ne napada, a ako i napadne, što ja da branim imetak tajkuna, zemljište, rudna blaga. Oni nemaju celovito shvatanje Rusije kao svetinje, kao naše otadžbine-majke, kao takve veličine koja se ne može svoditi na nečije privatno vlasništvo i od naroda otuđenu vlast.
      Zato oni koji se danas bore protiv uticaja Crkve na društvo i omladinu, na školu, prosto podstiču razvoj bezduhovnog, agresivnog patriotizma, na primer, poput onog kod skinhedsa. I inostrani neprijatelji naše Otadžbine to vrlo dobro znaju i jamačno pomažu našim unutrašnjim zlonamernicima Crkve u njihovoj delatnosti. Uz bučnu kampanju borbe s agresivnim patriotizmom može se opirati i radu na vaspitavanju duhovno svesnog istinskog rodoljublja. U svakom slučaju, takvih primera ima.
      U početku nam je dolazilo dosta dece s ulice, ali su ona bila ravnodušna prema Crkvi i veri, i nisu imala jasnu motivaciju za obuku. Posle izvesnog vremena su odlazila, kada bi neke poteškoće i neugodnosti počele da im smetaju. Teško im je bilo da izdrže našu obuku, kada je trebalo da se potčinjavaju, trpe, budu poslušni. Ali je jezgro od njih osmorice-desetorice bilo postojano. To su oni momci na koje se mogu osloniti prilikom zanimanja ili pohoda. Posebno sam žalio kada su iz odreda odlazila pravoslavna deca, pošto sam tu osećao sopstvenu krivicu i bilo mi je žao što nisam uspeo da im pomognem.
      Što se tiče nastanka vojno-rodoljubivih klubova -- to je pokušaj običnih ljudi da nešto izmene nabolje u sudbini naše Otadžbine, ne pribegavajući pritom političkim metodama u vidu učešća u svakojakim strankama, na mitinzima i tako dalje. Dabome da se može i prosto ostajati čestit čovek -- u naše doba čak ni to nije jednostavno -- savesno izvršavajući svoje obaveze na poslu, u porodici. Ali, ako želiš nešto više, onda dolaziš na pomisao o vojno-rodoljubivom radu sa decom, zato što je država danas taj rad praktično zanemarila.
      Uzgred, mislio sam da će klub postati izvesna središnja organizacija koja bi objedinjavala decu i odrasle, međusobno spojila muškarce u parohiji. Ali u stvarnosti do toga nije došlo, i klub je stekao upravo takvu funkciju -- rodoljubivog vaspitavanja omladine.
    
Može li se govoriti o pravoslavnom rodoljublju?
    
      Svakako da može, ta postoji stvarni pojam „Sveta Rusija“. Ona je postojala ne samo tokom srednjovekovlja, ona postoji i sada, i mi je moramo braniti. Pravoslavac svoju Otadžbinu Rusiju poima kao Svetu Rusiju, nezavisno od toga koliko je ona sada celovita u svojoj „svetosti“. Rusija je poslednji grudobran i odbrana Pravoslavlja u svetu, i u tom svojstvu naša zemlja i izaziva najveće negodovanje i zlobu protivnika Istine. Mi se ponosimo upravo Svetom Rusijom, a ne mnogobožačkom Rusom (Rusa -- stari naziv Rusije) vezanom i za idolopoklonstvo, i za višeženstvo itd. Štaviše, u demokratskim glasilima se sada izraz „pravoslavni patriotizam“ često koristi za sužavanje smisla reči „rodoljublje“, da bi se pokazala lokalnost te pojave, njen mali značaj. Najviše vređa to što i pojedini pravoslavci takođe počinju da pojam „rodoljublje“ shvataju maltene pogrdno, kao nacionalizam skinhedsa ili gunđanje onih što čeznu za pređašnjom komunističkom prošlošću.
    
Da li se u odredu posvećuje pažnja „sitnicama“ kao što su međusobni odnosi dečaka?
    
      Jedan od problema je u tome što pokušavamo da decu učimo duhovnom životu, ocrkvljavamo ih, ali pritom zaboravljamo na njegov duševni deo. I evo, vidimo da maloletnik poznaje crkveni život do sitnica: na primer, šta se ne sme unositi u hram ili kada se na službi može malčice opustiti. A znajući to, ipak neće požuriti da poslednji gutljaj vode ili nešto ukusno podeli sa drugom. Takve stvari su se ranije u društvu nekako same po sebi vaspitavale na školskim časovima, iz javnih glasila, na pozitivnim primerima. Sada smo se suočili s poteškoćom kod pronalaženja odgovarajućih pojmova za takvu situaciju. Teško nam je da deci objasnimo da treba hrišćanski jedan drugog da vole i da moraju biti spremni i život da za druga daju, a tim pre malo čokoladice, pošto je to za njih isuviše neodređeno. Ali sam, evo, prošle godine u časopisu „Naslednik“ naišao na „Zbornik zakona o drugarstvu“ koji je još 1913. godine poslat svim srednjim vojnim školama, određujući moralne međusobne odnose vaspitanika. On nam je sada jedan od orijentira koga se u vaspitavanju držimo.
    
Zamenjuje li vojno-rodoljubivi klub nedostatke ili pomanjkanje očinskog vaspitavanja dece?
    
      Dabome da ne možemo zameniti oca, mi samo pokušavamo da nadoknadimo nedostatke muškog vaspitavanja. Pre revolucije su muškarci bili nastavnici u školama i na fakultetima. Muškarac čitavim svojim ponašanjem u detetu vaspitava samostalnost, umeće odlučivanja, nešablonsko delovanje, sposobnost da se nešto drugome dâ, a takođe mušku radnu sposobnost. Ponekad žena može obaviti onaj posao koji muškarac ne može pošto nema dovoljno strpljenja, pažnje, osećajnosti. Sitan, monoton posao muškarci često nisu u stanju da obave. Žena u dečaku vaspitava urednost, težnju za redom itd. Dečak se podsvesno ugleda na onoga koga vidi. Ako ga mama sama vaspitava, on kopira njeno ponašanje. „Žensko“ ponašanje je kod dečaka danas vrlo rašireno: ćudljivost, određeni način govora, prenemaganje itd. U konfliktnoj situaciji, tamo gde se muškarac mora ponašati kao muškarac, on počinje da se ponaša kao žena. Žensko vaspitavanje bez muškog je opasno zato što dete često ostaje infantilno -- u jednom slučaju; u drugom slučaju je moguće da šiparac smišljeno postaje grub, kada dete odrasta bez autoriteta i oca i majke, samo pod nadzorom „ulice“.
      Na žalost, pravoslavne majke, vaspitavajući dete bez oca, često smatraju da snose dvostruku odgovornost za detetovu budućnost, i to uzrokuje totalno starateljstvo nad detetom, zbog čega on samostalno ne može ni koraknuti. Kod preteranog starateljstva deca se oduče od samostalnog odlučivanja, navikavajući se na to da će mama sve umesto njih uraditi, razmisliti umesto njih, pronaći najbolju varijantu, rešiti njihove probleme. Na kraju maloletnik u znak protesta pokvari odnose sa majkom, i iz dečaka ne izraste muškarac već bespolno biće s minđušom u uvetu i farmerkama do kukova.
      Sada se može pouzdano reći da vojno-rodoljubivi klub predstavlja jedan od moćnih instrumenata u stvari vaspitavanja maloletnika. Do toga dolazi zato što rukovodilac kluba ne vidi dete samo za školskom klupom, već i u najrazličitijim situacijama: na primer, kako se odnosi prema drugovima iz kluba, na koje teme razgovara, kako podnosi ovaj ili onaj razdraživač. Na žalost, pedagozi, roditelji i druga lica zainteresovana za vaspitavanje nisu u dovoljnoj meri uvideli jedinstvenost tog instrumenta. Uzgred, to nije samo moje stanovište, već i, na primer, toliko cenjenog pravoslavnog psihologa kao što je I. J. Medvedeva.
    
Ne utiče li taj problem na situaciju u vojsci? Imam u vidu problem „dedovščine“. („dedovščina“ -- iživljavanje „džombi“ nad „gušterima“ u vojsci)
    
      U tom problemu se ne sme oštro deliti: evo dečak je iz nepotpune porodice i biće evo ovakav u vojsci, a onome je otac, na primer, vojno lice -- i znači da će mu tamo biti lako. Ponekad ispadne obrnuto, i to zavisi od vaspitanja. Vojska je u prvom redu muški kolektiv sa svojim, katkad krutim zakonima. Naš odred je svojevrsna minivojska. I već sada vidim da će neka deca otići u vojsku i neće imati problema: iznutra su već spremni za samostalnost u bilo kojim uslovima. Oni dobro podnose fizička opterećenja, podnose moralna, lako podnose svakodnevne neugodnosti. U odredu mi sami brišemo podove, u pohodu peremo sudove, spremamo hranu. Oni koji ne podnose poteškoće, sami počinju da sebe dovode u središte sukoba: njih stalno zadirkuju, vređaju. I to je svojevrstan znak da dete nije u svojoj sredini, ako ga svi odbacuju. Takvi ljudi bi trebalo da se unapred pripremaju za vojsku, da prevazilaze sopstvenu infantilnost, nesamostalnost.
    
Postoji li danas problem očeva i dece?
    
      Upravo je sinoć na televiziji pisac Vojnovič komentarisao otkriće drevnog papirusa u Egiptu. Tamo je napisano: „Deca ne slušaju…“. Problem očeva i dece je postojao, postoji i postojaće. Svako pokolenje prolazi sopstveni stadijum razvoja. Odrasli ne gledaju na život isto kao deca -- i to je normalno. Ali odrasli zaboravljaju da deca imaju sopstveni pogled na svet, više se ne sećaju u čemu su osobenosti tog „pogleda“. Otuda i sukob. Zatim, ima osnova za sukob i u duhovnim razmimoilaženjima. Recimo, za šiparački prelazni uzrast je vrlo potrebno međusobno razumevanje očeva i dece: deca se od oca moraju naučiti ozbiljnosti, odgovornosti, jer dolazi vreme za samostalan život. Ali je to za maloletnika doba slobodnog zanošenja sopstvenom snagom, prvim iskrama sazrevanja, i on žudi da tu snagu utroši na odrasle razonode. Nemoguće je i čak škodljivo da se tek onako maloletniku zabrani da se „poigra snagom“, ali je zato da se vešto usmeri snaga u potrebnom pravcu -- i složen i neophodan zadatak. U razgovoru sa piscem Vladimirom Krupinjinom o posleratnom pokolenju dečaka, od njega sam čuo sledeću paradoksalnu frazu: „Bili smo srećni, premda smo i gladovali, loše se oblačili i mnogo radili. Bili smo vrlo složni i radosni. Vama je sada kudikamo teže“. I ja shvatam da je sada teže ne samo deci, već i očevima, primoranim da ulažu više sopstvenih napora u vaspitavanje deteta, pošto je društvo u znatnoj meri prestalo da vaspitava čoveka.
      Oseća se pomanjkanje muškog i dečačkog prijateljstva i jedinstva kako među odraslima tako i među decom. Sada ljudi stalno propadaju iz raznoraznih razloga, a sve u svemu, zbog sopstvene razjedinjenosti. U životu sad ima više agresije u svakodnevnim odnosima. To je primetno čak i u prilikama kad vidimo smrt, nasilje, surovost. Ranije je čovek u prirodnom životu video leš jednom ili dvaput u životu. Ali, smrt nije običan prizor koji ne ostavlja trag, već se, obrnuto, takva slika duboko ureže čoveku u dušu. Ali je televizija u njenom savremenom režimu prikazivanja slika smrti učinila smrt najobičnijom pojavom. „Pa, ona postoji te postoji, šta me briga“ -- razmišlja sada savremeni čovek o smrti. Reč „ubio“ je stekla posebne vragolasto obojene sinonime: „koknuo“, „sredio“, „urokao“. Sve to ometa shvatanje ubistva kao najvećeg greha.
      Svakako da je savremenom ocu lakše da vaspitava decu ako živi crkvenim životom, pošto se ona obraćaju Bogu, mole Ga da im pomogne tamo gde se naizgled ljudskim snagama ništa ne može učiniti. Tim pre što su u naše doba crkve otvorene. Možete odabrati sebi duhovnika-sveštenika i sa njime ta pitanja rešavati, možete slobodno odlaziti u crkve, čitati duhovnu literaturu, ispovedati se, pričešćivati se, naručivati moleban u teškim situacijama, rečju, obraćati se Bogu, Bogorodici, svecima za pomoć, dobijati tu pomoć i malo-pomalo izlaziti na kraj s poteškoćama vaspitavanja koje se sada tiču svih: i pravoslavaca, i nepravoslavaca. Danas, zahvaljujući Crkvi, verujući očevi mogu objasniti svojoj deci u čemu je smisao života.
    
Muškarac kao socijalna vrednost. Postoji li danas muškarac u onoj misiji koja mu je poverena?
    
      U svetlu sve jače feminizacije čiji su koreni na zapadu, tradicionalno muške sfere života prelaze na žene: kada žena počne da liči na muškarca i obrnuto. Svakako da muškarci danas imaju o čemu da razmisle. Jer, feminizacija nije prosto smena polarnosti iz „pozitivne“ u „negativnu“, to je još i opadanje nataliteta, to je odsustvo ženskog porodičnog vaspitavanja dece. A ono neizostavno mora postojati, kao i muško, jer će deca odrastati bez porodičnih, naslednih korena. Ruši se Bogom dana hijerarhija kada muškarac prestaje da bude ženi gospodar. Gospodar -- to nije šef, robovlasnik, vlasnik. To je čovek koji je pred Bogom odgovoran za odluke, i u tom slučaju se žena iza muža oseća kao „iza kamenog zida“. Na žalost, danas to ne shvata i ne prihvata apsolutna većina žena, čak i u pravoslavnoj sredini. A što se tiče muškaraca, bujno je procvetala lenost -- ono što je u druga vremena bilo jako prigušeno. Lenost danas nije prosto telesna slabost, već je to i bezvoljnost, i malodušnost, i gotovanstvo, i ravnodušnost, rečju, toliko se raširila među opuštenim muškim plemenom da je stekla veliku vlast nad njim. U ženskim očima ni to nije muškarca ulepšalo, pogotovo u očima emancipovanih žena, u očima samohranih majki sa decom, spremnih da upornim radom i gore premeštaju.
    
Kakav je danas rodoljubivi vaspitni resurs devojčica u odnosu na njihove vršnjake dečake. Mogu li devojčice služiti stvari vaspitavanja rodoljublja?
    
      Vaspitavanje devojčica-devojaka je po mom mišljenju zapalo u još veći bezizlaz od vaspitavanja dečaka. Dok za dečake postoje klubovi poput našeg, za devojčice ni toga nema. Ali dok klub može pružiti šansu muškarcu da se vaspita kao muškarac, devojčici tu šansu ne može dati. Za devojčicu je u stvari njenog vaspitavanja najvažniji majčin primer. Majka može naučiti kćerku da ispravno koristi onu „vlast“ nad muškarcem kojom je Bog žene nagradio. Muškarci imaju „snagu“, a žene „vlast“. Kako da ispravno raspolaže vlašću ženu može naučiti samo žena -- majka. Otac je pak -- „mala otadžbina“, onaj prvi krug domovine, otadžbine, koji zahteva da se prema tome izgradi ispravan odnos. To će za devojčicu i biti osnov njenog rodoljubivog vaspitavanja.
    
Vi svake godine s klubom odlazite na istorijske rekonstrukcije. Kakav je smisao tih putovanja?
    
Nesumnjiva je pozitivna energetika Borodina kao nacionalne ruske svetinje, zemlje obilno natopljene našom ruskom krvlju. Za nas je rekonstrukcija postala važna ne toliko po svojim istorijskim odeždama, oružju. Važno nam je da tokom tih dana posetimo ženski Spaski manastir sa kojim smo počeli da sarađujemo, i da radimo u njemu. I svakako, važno je videti taj boj, setiti se, videti te događaje, makar i u rekonstrukciji. I mi smo planirali da učestvujemo u rekonstrukciji, i ranije je takva mogućnost postojala. Ali je sada iz raznih razloga pristup bojnom polju licima sa strane zatvoren. Zanimljiv je život u doba pripreme za rekonstrukciju boja, boravak u šatorima u logoru, pohodni život, druženje. Svaka godina ima sopstvene probleme. Tako je 2006. g. svih pet dana lila kiša, i ta se neprijatnost morala trpeti. Deca su bukvalno otekla od teških životnih uslova: prljavštine, vlage. Ali je svako proverio sopstvenu čvrstinu. Među odraslim učesnicima rekonstrukcije se videla maltene predfrontovska situacija kada su ljudi bili vrlo iskreni, spremni sve da ti ispričaju, pokažu, pomognu.
    
Šta pomaže „Izdanku“ da raste i razvija se?
    
Gledamo druge klubove, učimo od njih. Naš najbliži sused, partner i drug je klub „Zlatoust“ na čijem čelu je Andrej Leonidovič Bajdalov. On je sada viši instruktor Centra ruske borbe prsa u prsa „Aleksandar Vasiljevič Suvorov“. Andrej Leonidovič ima visoko pedagoško obrazovanje, stekao je veliko iskustvo u radu sa maloletnicima, i mnogo toga sam od njega naučio, odlazim kod njega na treninge. Proučavam tančine Ruske borbe prsa u prsa i uopšte učim kako da ispravno vodim zanimanja. Kada smo sa decom počeli da se bavimo Ruskom borbom prsa u prsa, sasvim smo drugačije počeli da dišemo. Fizički razvoj je smesta naglo uznapredovao. Dve godine smo učestvovali u takmičenjima kupa svetog kneza Danila Moskovskog i takmičenjima u pejntbolu. Klub je takvim odlascima mnogo dobio. Momci se trude da se uoči takmičenja ispovede, pričeste, što je postojalo u staroj ruskoj tradiciji, kako su činili sveti ratnici. Mi osećamo molitveno zastupništvo svetitelja Dimitrija, mitropolita Rostovskog, blagoslov našeg duhovnika o. Dimitrija, oslanjamo se na molitve majki naših vaspitanika, zbog čega smo svima, naravno, jako zahvalni. Svima onima koji su iole doprineli razvoju našeg kluba.



  • Izvor
  • Srpska Ru
  • Povezane teme


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE


Lideri EU „zamajavaju“ ljude horor pričama o Rusiji – Kremlju


Ukrajinski predsednik ne želi da poremeti već otežanu akciju mobilizacije, izjavio je za list lokalni poslanik


Ukrajinski glavnokomandujući Aleksandar Sirski priznao je da su ruske snage postigle taktičke uspehe u nizu oblasti u zoni borbenih dejstava.


Ostale novosti iz rubrike »