BitLab hosting
Početna stranica > Novosti
Dragomir Anđelković

Anđelković: Igre imperijalnog prestiža

Anđelković: Igre imperijalnog prestiža
20.07.2012. god.
„Imperija koja unutar svog ,sveta’ ostaje neutralna, nužno gubi svoj imperijalni status“ Herfrid Minkler Od 3. od 5. jula u Beogradu je boravio Filip Riker, zamenik pomoćnik američkog državnog sekretara. On se sastao sa relevantnim političarima iz odlazeće vladajuće garniture, kao i onima koji će činiti, kako se čini, srž nove vlade. Ubrzo posle toga, u Srbiju je doleteo i pomoćnik šefa Stejt departmenta, koji se, između ostalog, sreo sa predsednikom republike – Tomislvom Nikolićem, mandatarom – Ivicom Dačićem, i liderom stranke koja je donedavno dominirala našom političko-državnom scenom. Radi se o Borisu Tadiću, još aktuelnom prvaku DS-a.


 AMERIČKI RAZLOZI

Posete relativno visokih američkih zvaničnika našoj zemlji, i susreti sa ovdašnjom političkom elitom, ne bez razloga, našli su se u fokusu interesovanja srbskih medija, i preko njih javnosti. Šta Amerikanci hoće ostalo je u mnogome skriveno od javnosti, a cinične reči tipa onih izgovorenih od strane Rikera – koji je poručio da nam je došao u posetu „zato je Beograd lep grad“ – samo doprinose mistifikaciji situacije.

Mediji i analitičari su uglavnom spekulisali da su izaslanici prekomorske velesile u Beograd došli iz jednog od dva dole navedenih razloga:

1) da izvrše pritisak na Dačića, Vučića i Nikolića, da odustanu od formiranja vlade SNS-a, SPS-a i URS-a, te da umesto nje bude obrazovana tzv. velika koalicija, u kojoj bi bili SNS i DS, a izgleda i SPS;

2) da izvrše pritisak na najavljenu vladu SNS-a, SPS-a i URS-a, odnosno lidere prve dve partije, da bezrezervno prihvate dosadašnje gorke plodove kosovskog „pregovaranja“ Tadićevog režima sa Prištinom, te da od potencijalno novih vlastodržaca zahtevaju da nastave da idu dalje putem koji je trasiran posle 2008. godine, pa će onda i oni biti prihvatljivi partneri SAD.

Verovatno je i prvo, a i drugo, osnovano. Između njih postoji hijerarhijski odnos, ali ako prvo nije moguće, drugo je na stolu. Vašingtonu je svakako drago da DS – sa kojim njegovi zvaničnici već znaju kako da barataju – ostane u „igri“. Amerikanci su sigurni da bi tada njihove akcije u srbskoj vladi bolje kotirale, te da bi ona imala veći kapacitet da odradi „prljave poslove“. Jedno je kada vlada, ma ko nju činio, ima jaku opoziciju a minimalnu parlamentarnu većinu, a drugo je kada može da računa da dvotrećinsku podršku Skupštine dok je onaj deo opozicije koji bi se usudio da progovori o Kosovu (DSS) u izrazitoj manjini.

Čak i prema SAD kooperativni političari, kada se nađu u opoziciji, možda zaigraju na svoju ruku, računajući da poentiraju na nekom potezu vlade za koji očekuju da će naiđi na osudu javnosti. Borba za vlast može da pogoduje makar upotrebi patriotizma, a Bela kuća se i od toga plaši. No, ako drugačije ne ide zbog nepomirljivosti posvađanih srbskih političara i uzavrelih emocija njihovih simpatizera, vazda pragmatični Vašington je, stiče se utisak, spreman da prihvati i vladu bez DS-a, ako njeni vodeći faktori daju garancije da neće praviti velike probleme po pitanju Kosova i Metohije.

AKCENTOVANJE KOSOVA

Oba navedena razloga za američku intervenciju vrte se oko naše južne pokrajine. Od sredine 2008. godine, kao što znamo, požutela Srbija je polako odustajala od odbrane većeg dela KiM-a. Prihvaćen je EULEKS a pregovarački proces izmešten iz okvira UN pod pokroviteljstvo EU. Na kontraproduktivan način obratili smo se Međunarodnom sudu pravde, a onda, pošto je njegovo mišljenje ispalo po nas štetno, osramotili smo se sa podnošenjem pa povlačenjem svoje (takođe loše jer je prerano bila na liniji, i to nepovoljne, podele KiM-a) rezolucije Generalnoj skupštini UN, da bi onda prihvatili da nam Brisel napiše novu, još goru, za koju smo se posle pravili da je naša.

Sve u svemu, takvom politikom, te iz nje proisteklim „pregovorima“ koje je vodio Borislav Stefanović, pozicija Srbije je drastično pogoršana. Oficijelni Beograd omogućio je da na mnogim poljima na kojima je ranije bila funkcionalno sputana, zaživi „državnost“ prištinske separatističke tvorevine. Uz to, pustio je niz vodu Srbe južno od Ibra. Jedino, zahvaljujući herojskom otporu tamošnjeg, u ogromnoj većini srbskog a kompaktno nastanjenog stanovništva, naše pozicije su još očuvane na severu Kosova.

Vašingtonu je važno da nova vladajuća garnitura ne sprečava da se zacementira ona što je, na temelju prinicipa evroatlantske „kosovske politike“, postigao od 2008. do 2012. godine. Štaviše, i da Beograd ponovo pokaže spremnost da sarađuje u vezi sa rešavanjem „problema“ severa Kosova po američkoj recepturi. Što se, u suštini, svodi na prihvatanje nekog vida autonomije tog, još neokupiranog dela naše autonomne pokrajine, unutar secesionističke „države“ Kosovo čije interese SAD zastupaju. Tome pogoduje, da ponovim, da DS ostane u vlasti ali može se i bez toga, ako oni koji treba da formiraju novu vlast pokleknu pred zahtevima Rikera i Gordona.


PITANJE PRESTIŽA

Do sada smo govorili o dva razloga za aktuelnu američku intervenciju u vezi sa formiranjem vlade i njenim budućim (pre svega kosovskim) delovanjem. Međutim, postoji još jedan razlog, koji se previđa. A veoma je bitan, i pruža nam šansu da umanjimo, ako već, s obzirom šta je Tadić sa svojim dvorom uradio od 2006. do 2012. godine,1 ne možemo da izbegnemo štetu.

Živimo u postmoderno „imperijalno“ doba. Kako objašnjavaju M. Hard i A. Negri, „Imperija“ je svojevrsna „mreža struktura moći“. Naravno, pre svega evroatlantskih političkih i poslovnih elita. Otuda, iako aktuelna globalna „Imperija“ nije isto što SAD, ta država je njen noseći stub.2 A svaka „centralna sila“ – kako u prošlosti tako i danas – „unutar svog imperijalnog sveta ima jaku potrebu za političkim i vojnim mešanjem“. Toga se ona „ne može odreći a da pri tome ne ugrozi svoj položaj“. Sledstven tome, ni jedna „Imperija“ ne sme se neutralno „odnositi prema silama koje spadaju u njenu zonu uticaja, a da ne reskira da ugrozi svoj primat.3

„Imperije“, pa i današnja koju pre svega oličava Amerika, mora da koristi svaku priliku da pokaže ko je glavni na prostoru njene dominacije. Ako tako ne bi postupala postepeno bi nestalo ono što je srž njene moći, a to je strah od nje i uverenje da je svugde prisutna. Na osnovu toga, tj. time podstaknutog prepuštanja njenoj moći, „Imperija“ postiže mnogo toga sa znatno manje upotrebe sredstava nego što bi morala da se sve odvija po principu racionalnog sagledavanja odnosa snaga i mehaničke primene sile. Uostalom, kad bi se osmelili da dignu glave svi oni čije interese gazi, „Imperija“ ne bi imala mogućnost išta da uradi. Zato joj je važno da izbegne svaki otvoreni bunt svojoj volji. U okolnostima kada je svima jasno da posustaje, nikada se ne zna da li će to biti prelomna tačka koja će poslužiti kao podstrek i mnogim drugim nezadovoljnicima da se usprotive.


SPASONOSNA KALKULACIJA

„Imperija“ je od kraja 2000. do sredine 2008. godine okončala proces apsorbovanja i „varenja“ Srbije. Ona je skoro u potpunosti integrali deo „imperijalnog“ prostora. Samo članstvo u NATO-u fali da tako bude u potpunosti, a za sve rečeno je, koliko izvođenje prevrata 5. oktobra 2000. godine, toliko i nametanje Srbiji vlade Cvetkoić – Dačić osam godina kasnije, bilo od suštinskog značaja. Sada je potrebno samo da se stvari tiho razvijaju u već definisanom smeru, pa će Vašington i Brisel biti zadovoljni.

Da bi tako i bilo, ali i da bi na pogodnom za to mestu Amerika demonstrirala svoj kapacitet za mešanje u tuđu unutrašnju politiku, i tako iznova podsetila na svoj status svuda prisutnog hegemona, njeni zvaničnici su došli u Beograd. Kako god vlada bila napravljena, njima je potrebno da izgleda da su oni u tome imali značajnog udela. Mogu i da demantuju da se mešaju u srbska posla, ali, možda tada i više nego da ćute, postižu željeni psihološki efekat.

Što se nas tiče, mi nemamo korist od toga da im se tek tako suprotstavljalo radi rušenja „imperijalne“ premoći. Amerika želi da podvuče svoju dominaciju, a mi i da je negiramo, od nje u ovoj fazi, dok se ne promeni geopolitički kontekst regiona u kome se nalazimo, nemamo snage da pobegnemo. Otuda, ima smisla da kooperativno prihvatamo opisani deo igre koju nameće Vašington. Ali, ne i neke druge, pre svega one kosovske njene elemente.

Srbija je suviše mala i slaba, a i previše je već ispaštala, da bi kao 90-ih vodila bitku ne samo za svoje interese već i ideale koji podrazumevaju postojanje istinski slobodnog sveta, koji čine nezavisne države povezane na osnovu autentične procene svojih potreba te civilizacijskih afiniteta. Opet, Srbija mora da zauzme jasan i odlučan stav u prilog odbrane preostalih srbskih pozicija na Kosovu. Ne smemo da srljamo u propast ali ni da se krotko prepustimo tuđoj nemilosti kada se radi o našim vitalnim interesima.

Američkim zvaničnicima valja odmah staviti do znanja, i to bez okolišenja, da je puna srbska kontrola nad severom Kosova crvena linija koju nećemo dozvoliti da iko pređe, a ako se to desi, da smo, po bilo koju cenu, spremni da stanemo iza našeg naroda koji tamo živi. Tako bi stavili pod znak pitanje ulogu „Imperije“, sa svim posledicama koje bi to imalo po njen renome, čak ako bi nas silom i ukrotila. Svaka primena sile a pogotovo nemogućnost da se ni njom ostvari svoje interese – a mislim da je sada u Evropi takvo duhovno stanje da više nije moguća masovna vojna akcija propraćena sa mnogo prolivanja krvi, a bez nje, tj. sa manjom primenom sile, nema slamanja srbskog otpora na severu Kosova – kada sukob dospe u fokus regionalne pa i svetske javnosti, narušava ugled „Imperije“. A on je već ozbiljno načet globalnom krizom i, sa tim skopčanom, sve manjom verom u ideološke postulate sa kojih nastupa. Sve to Vašington zna ali računa na demoralisanost naših političkih struktura i velikog dela naroda.


OHOLOST I RACIONALNI OTPOR

Amerikanci su naterali očajnog Tadića da ode na „Kroacija samit“ i da se tamo ritualno rukuje sa H. Tačijem. Tako su želeli da postave nove standarde gaženja naših vitalnih interesa. Poruka je: ako je to mogao Tadić, pre ili kasnije, moraće i drugi srbski političari (pogotovo vladajući), sa svim implikacijama koje to ima na „normalizaciju“ odnosa Beograda i Prištine. I tako bi mic po mic, i došli, i dok de jure priznanja Kosova ne dođe, stigli tamo gde Vašington želi. Da je to u pitanju, nedavno nam je u Prištini potvrdio F. Gordon. Na konferenciji za medije, posle susreta sa „predsednicom“ kosovske secesionističke tvorevine (A. Jahjagom), on je izjavio – da je srbskom predsedniku Nikoliću rekao da „SAD snažno podržavaju teritorijalni integritet i suverenitet Kosova“, te da ga je pozvao „da prihvati realnost postojanja demokratskog i suverenog Kosova“.

To što su predsednik T. Nikolić, kao i lider SPS-a te aktuelni mandatar I. Dačić, osudili Tadićevo ponašanje, ima veliki značaj pod uslovom da nije namenjeno samo umirivanju javnosti i sopstvene savesti. Da su prešli preko toga, i sami bi uskoro morali da urade isto. Ovako, iskazali su državotvoran stav. Na njemu moraju da istraju i kada se radi o severu Kosova, tj. upornosti Srbije da tamo očuva svoje institucije i nastavi da pruža odgovarajuću finansijsku potporu lokalnim Srbima čak iako oni dođu u sukob sa KFOR-om (NATO-om).

Ako tako bude, odnosno ako se naši ključni političari koji će preuzeti kormilo države ne uplaše od raznih pretnji (npr. da će nam zatvoriti kapije EU ili da će nas Zapad pustiti da bankrotiramo, što može da se desi s obzirom na stanje državne „kase“), Vašington i Brisel će stati bar kada se radi o „pohodu na sever“. Tako će postupiti da ne bi reskirala svoj prestiž otvaranjem neizvesne serije novih sukoba na Balkanu. Krene li NATO silom na Srbe na severu Kosova, neminovno će otvoriti „Pandorinu kutiju“ u regionu, a ne samo da će zasigurno naići na oružani otpor, te izazvati humanitarnu krizu, što bi sve izuzetno negativno odjeknulo u evropskom javnom mnenju kome je, dok se ekonomski temelji EU ljuljaju, jako bitno da u svakom kutku Evrope bude mirno. Uz to, potpaljivanje vatre u Srbiji i njenom okruženju ili bar naše guranje u ekonomski sunovrat, drastično loše će se odraziti na ovdašnje investicije evroatlantske elite (koja je kupila „pola“ Srbije) te generalno poslovni ambijent u našem delu Evrope.


STARA I NOVA KRIVICA?

„Imperija“ neće rizikovati da se navedeno desi. Ona sada gazi napred, iako se plaši turbulencija, samo zato što računaju na srbski strah i neodlučnost. Čim vide da to u Beogradu više nije u prvom planu – staće! To je logika „imperijalnog“ ponašanja. Mi smo mnogo manje važni od njenih širih interesa, a njih neće zbog nas da potkopava. Zato, naš budući establišment, ne sme snishodljivo da popušta pred američkim i EU izaslanicima, iako mora da im ukaže svu dužnu čast (šta god o njima mislili). Inače, sledeći put će nam poslati šofera ili kućnu pomoćnicu zamenika pomoćnika državnog sekretara SAD, da nam pravi vladu i na nekoj drugoj strani crta granice!

Tadić je kriv što smo stigli do tačke gde smo sada, odnosno nasleđe koje nova vlada dobija od stare, u mnogo čemu je sputalo prostor za njeno delovanje, ali ipak sve to nije izgovor da se dignu ruke od KiM. Bar sever Kosova možemo da odbranimo i makar kosovsku kvazidržavu ne moramo da prihvatimo kao pravu „državu“. Jedno je koegzistencija a drugo je svestrana normalizacija odnosa. Ako nastavimo da idemo ka njoj, i tim pre sever Kosova bude prepušten sam sebi (ukidanjem nekih institucija i ograničavanjem finansiranja), za to će biti kriva nova vlast koliko i stara koja je te procese otpočela. No, verujem da se to neće desiti. Ohrabrujuće zvuči Nikolićevo insistiranje na nacionalnom konsenzusu oko KiM-a, te, i posle susreta sa Gordonom, njegovo ponavljanje stava da Priština nikada neće vladati severom Kosova.

Reference:

1 O tome, i to na osnovu američkih izvora, upečatljivo govori knjiga N. Vrzića, „Vikiliks – tajne beogradskih depeša“, Fond Slobodan Jovanović i Pečat, Beograd, 2012.

2 Šire: M. Hard i A. Negri, „Imperija“, IGAM, Beograd, 2005.

3 Videti: H. Minkler, „Imperije: logika vladavine svetom od Starog Rima do Sjedinjenih Država“, Albatros plus i Službeni glasnik, Beograd, 2009.
 
Izvor:
Fond strateške kulture, Moskva





Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Pokušaji uspostavljanja takvih saveza su „štetni i kontraproduktivni“ za regionalnu bezbednost, izjavio je ruski predsednik


SAD i njihovi saveznici pokušavaju da prinude Peking zbog njegovih veza sa Rusijom, izjavio je portparol Kremlja Dmitrij Peskov

Matuš Šutaj Eštok nazvao je osumnjičenog „vukom samotnjakom“ nezadovoljnim politikom Bratislave


Vladimir Putin je izjavio da saradnja između Pekinga i Moskve ne predstavlja pretnju za druge nacije

SAD i njihovi saveznici pokušavaju da prinude Peking zbog njegovih veza sa Rusijom, izjavio je portparol Kremlja Dmitrij Peskov


Ukrajinske formacije ponovo su izvršile udare na teritoriju poluostrva Krim. Cilj udara ATACMS-a bio je aerodrom Belbek, gde je, prema otvorenim izvorima, izbio požar.


Ostale novosti iz rubrike »