BitLab hosting
Početna stranica > Novosti
Branko Radun

Radun: „Preokret“ naprednjaka i socijalista

Radun: „Preokret“ naprednjaka i socijalista
20.07.2012. god.
Nova koalicija predstavlja balans želja proevropske i patriotske Srbije i balans interesa istoka i zapada. Kompromis je postignut i između zahteva za kontinuitetom i željom za promenom.

Odmah posle završetka drugog kruga predsedničkih izbora kada je poražen režimski kandidat Tadić koji je imao desetina puta veće medijske i finansijske resurse u kampanji u odnosu na redstavnika opozicijeTomislava Nikolića, se krenulo u formiranje nove vlade. Iako poraženi i na parlamentarnim i na predsedničkim izborima DS je odlučio da isforsirano ponovo formira manje više staru vladu. Iako je u izbornoj noći Tadić obećao da neće biti premijer par dana posle toga je obznanio „preokret“ i sam sebe kandidovao za mandatara. Od tada se neko vreme činilo da će vladu formirati stari partneri Tadić i Dačić, samo sa tim da još pronađu i trećeg čoveka – u vidu Čede ili Mlađe. No tu se stvar zakomplikovala jer je čini se Čeda bio previše za Dačića a Mlađa za Tadića i okruženje.

Mnogi su tada poverovali da ako se u određenom periodu ne formira vlada DS SPS da će biti formirana vlada „velike koalicije“ SNS i DS. No nama se činilo, da ni jedna ni druga opcija nisu optimalne kako za zemlju tako i za pojedine stranačke pozicije. Jasno je da je optimalna kombinacija za DS bila vlada sa Dačićem i „preletačima“ no to bi bilo porazno kako za Srbiju, tako i za politički život koji bi se ogolio u svojoj bezočnoj korupciji i skupštinskoj poslaničkoj prostituciji. Takva koalicija bi bila katastrofalna jer bi na vlasti i u toj kombinaciji i dalje ostao dominantni DS čime bi bili „nagrađeni“ za sve poraze na nacionalnom i socijalnom planu koje su nam priredili. Na kraju ta vlada ne bi bila dobra ni za SNS koji bi bio „manjinski akcionar“ u vladi a istovremeno bi razočarao dobar deo birača koji je glasao „antitadićevski“. Rizikovao bi da posle doživi da DS ruši vladu i ide na izbore na kojima se ne bi mogao nadati ovakvom rezultatu.

Na žalost odustalo se od vlade SPS, SNS i DSS kao jedine realno patriotske vlade za koju je i na prethodnim izborima glasala većina u Srbiji. Očigledno je da bi ova vlada imala protiv sebe određene krugove na Zapadu, pre svega u Vašingtonu, a to je već dovoljno da neki odustanu od same ideje ove koalicije.
Nije jasno u kojoj su meri zaista zapadne sile protiv ovakve vlade, ali je jasno da to sigurno nije ni izbliza onako intenzivno kao 2008. kada se lomila sudbina oko priznanja Kosova i srpske reakcije na to. Patriotska koalicija bi imala protiv sebe čitav evroatlantski blok predvođen DS, LDP i URS, ali i medijima i nvo sektorom. U vremenu očekivanja drugog udara krize i daljeg siromašenja građana bi takva vlada bi rizikovala «grčki scenario».

Postoji još jedna maligna pojava srpske političke scene koja je uticala na ovakve stavove, a to je da su DS u strahu da se formira ovakva vlada, njome kao «proruskom» i «antizapadnom» plašili zapadnjake, pa su i pod njihovim uticajem ovi bili dodatno motivisani da ovu mogućnost blokiraju u začetku. Šta je tu i koliko uticalo i na sadašnje „sprečavanje“ formiranja patriotske koalicije teško je reći.

Tako je «sistemom eliminacije» na kraju ostala opcija vlade SNS, SPS i URS-a,o kojoj je autor teksta već pisao kao o izglednoj opciji. Naime ova kombinacija je optimalna sa pozicija SNS, sa jedne strane izbegava čelični zagrljaj režimskog DS u kome bi bili potisnuti i u suštini na margini, a sa druge strane otpore zapada i jedinstvenog evroatlantskog fronta, ako bi želeli da idu sa Dačićem i Koštunicom. U prvoj opciji bi imali problem sa svojim biračima a u drugoj sa „svetom“.

Možda je i to doprinelo da se odluče da uđu u vladu sa veštim Dačićem i omraženim Dinkićem i da pri tome prepuste premijersko mesto i veći deo važnih resora novim koalicionim partnerima. Pre svega jasno je da je interes SNS i tandema Nikolić i Vučić da bez obzira što su pobednici na predsedničkim izborima ne žele da ih „izgube“ pri formiranju vlade jer bi ostankom u opoziciji bili skrajnuti i rizikovali nove udare režima po „najjačoj stranci u Srba“.

Demokrate su želele da zadrže vlast, a da se ne odreknu mesta premijera, kao i da ne daju važne resore drugim partnerima pa su zbog toga i na kraju ispale iz igre.
SNS je moglo bi se reći odigrao pametno,čekajući da se istroše u pregovorima Dačić i Tadić, pa da Dačiću daju ponudu koja se ne odbija, pre svega mesto premijera. To je na Vidovdan i ozvaničeno, pa se ova vlada barem formalno može nazvati vidovdanskom vladom.
No u igri nije samo „bingo“ u vidu premijerske fotelje već i drugi važni resori i pozicije koje dobijaju socijalisti. Isto tako se vidi da je dobro prošao i Dinkić koji je jedva prešavši cenzus „rizikuje“ da postane «doživotni ministar finansija» i da tako još ko zna koliko vremena bude zadužen za kontrolu novca.

Mediji su spekulisali sa tim koji je interes Naprednjaka da prave koaliciju sa SPS i URS-om i da im daju i mesto premijera iveći broj ključnih resora. Prvi motiv jeste da se bude u vlasti i da se preuzme odgovornost kao stranka čiji je predsednik postao predsednik Srbije i koja je osvojila najviše glasova. Ako su oni izrazili ambiciju da preuzmu vlast i obećali promene to sigurno nisu mogli ako formiranje vlade prepuste drugima. Dakle u očima svojih članova i birača bi izgledalo neozbiljno da vrh stranke nije izrazio ambiciju da preuzme vlast. Srbija nije blagonaklona prema onim političarima koji nisu ambiciozni. Ustavne nadležnosti predsednika nisu velike, a nastavak vlasti DS bi za SNS bio ravan postizbornom porazu.

Prirodno je da neko ko dobije predsednika i najviše glasova na izborima, želi da bude na vlasti i da ima manji ili veći deo resora u vladi. Realno je da SNS uđe u vladu pa stoga i da žrtvuje značajan deo vlasti radi toga, jer da je DS uspeo da formira vladu sa SPS-om to bi bio nastavak prethodne vlade. SNS bi bio u zapećku i pored toga što ima predsednika, jer kod nas je takav sistem da je ipak «vlast kod vlade» i zato su bili spremni da popuste pred zahtevima Dačića i Dinkića.

Podsećamo da se u sličnoj situaciji nalazio i Vojislav Koštunica 2004. godine kada je želeći da izbegne DS kao dominantnu stranku, a bio je u nemogućnosti da pravi vladu sa Radikalima koji su bili omraženi na Zapadu izabrao kompromisno rešenje u vidu G-17 i SPS.

To su sada shvatili Dačić i Dinkić pa su pokušali da u„paketu“ pregovaraju sa SNS-om i DS-om. Dačić je vešto manevrišući podigao cenu pregovarajući sa DS-om, a pri tom izblegavajući da se veže preterano za njih. Kako je vreme prolazilo „demokratski stisak“ je popuštao, a verovatno ponuda od naprednjaka porasla, pa je on napravio „preokret“. Isto tako kako je pritisak i rizik od ucena Demokrata slabio iz nedelje u nedelju jačao je manevarski prostor za dobrog taktičara Dačića. To mu je omogućilo da napravi «dupli pas» sličan, ali sa suprotnim predznakom, onom koji je napravio 2008. godine. Na taj način je SNS kapitalizovala svoj dobar rezultat na izborima, kojim će nastojati da zadovolje očekivanja svojih birača i stranačkih aktivista, a SPS se izborila za maksimum u realnom političkom okruženju.

Neko bi mogao pomisliti da je SNS bitno samo da drugi mimo njega ne formiraju vladu, jer predsednička funkcija ne garantuje realnu i konkretnu vlast kao što je to bio slučaj sa Tadićem u njegovom prvom mandatu. No u strategiji «ponude koja se ne odbija» Dačiću se krije namera da se iz igre izbacii Tadić i DS, koji su kao stranka režima imali do sada najviše moći. Verovatno je da će u okviru DS nastupiti teški dani u kojima je moguće sve pa i raspad stranke. Tada bi SNS ostala jedina velika stranka na sceni. Stoga je eliminacija najjačeg protivnika na prvom mestu, a zatim će se u drugoj fazi videti šta će sa Dačićem i Dinkićem. Ma koliko delovalo da plaćaju preteranu cenu za ulazak u vladu u vidu predaje pozicije premijera ovaj potez naprednjaka može da se pokaže i kao strateški dobar i dugoročno plodotvoran.

Možda u ovom momentu to ne deluje baš pametno za SNS da toliko resora predaju u ruke drugima, ali na neki način su Dinkić i Dačić preuzeli i veliki deo odgovornosti. U slučaju neuspeha premijer snosi veći deo odgovornosti, dok će predsednik ostati relativno neozleđen u slučaju značajno lošije ekonomske situacije, do čega može doći zbog očekivanih zahteva međunarodnih finansijskih institucija.
Osim toga jasno je da su te institucije i jasno lobirale da Dinkić ostane «večiti ministar srbskih finansija», kao što je to nekada u devetnaestom veku bio Čedomilj Mijatović i koji je isto tako zadužio zemlju. Dolaskom na premijersko mesto Dačić dobija istorijsku šansu, ali i veoma rizičnu poziciju da u vreme očekivanog drugog talasa krize bude najistureniji i u očima građana i najodgovorniji.

Rasplet odnosa unutar ove vlade će pokazati u kojoj meri je to pametna odluka za bilo koga od njih da preuzimaju vlast. Može vrlo lako da se pokaže da je to dobra odluka SNS-a. SPS dobija veću vlast, ali i mnogo veću političku odgovornost. Dačić je ranije uz neka hapšenja i malo narodnjačke retorike uspeo da neometan od drugih značajno profitira, a sada kao premijer neće biti u takvoj, da kažemo lagodnoj, političkoj poziciji.

Sa druge strane u slučaju velikog udara krize i novog udara po standard građana, što može da se očekuje od jeseni, Dačić bi mogao da se nađe pod dvostrukim pritiskom – sa jedne strane zahtevi međunarodnih bankara sa druge pritisak ogorčene javnosti. Tada bi iako na formalno najjačem mestu u državi da bude značajno popustljiviji prema zahtevima Naprednjaka, da ne bi rizikovao „rekonstrukciju vlade“ u kojoj ne bi bio premijer ili pak nove izbore na kojima verovatno ne bi tako dobro prošao. No ako se setimo kako je Dačić i 2008. i 2012. napravio dva iznenadna «preokreta» i da se fudbalski izrazimo predriblao jače igrače od sebe, ne bi smo se ni kladili protiv njega.

Kako bi smo ocenili novu koaliciju? Ona je vlada koja neće nikog zadovoljiti – evropejce jer u njoj nisu Tadića i Jovanovića, a patriote jer u njoj nema Koštunice. To barem formalno znači da će to biti vlada balansa ne samo u ovome, već i u drugim sferama. Vladajuća koalicija u kojoj su SNS i SPS okosnica će biti, ako ne proruska, a ono sigurno manje jednostrano prozapadna no što bi to bila vladajuća koalicija u kojoj bi bili DS i LDP. Nova koalicija predstavlja balans želja proevropske i patriotske Srbije i balans interesa istoka i zapada. Kompromis je postignut i između zahteva za kontinuitetom i željom za promenom. Da je opstala okosnica DS - SPS to bi bio porazni „status kvo“ prozapadne i elitističke vlasti koja ignoriše patriotski deo javnosti koji ne želi daljnu eroziju suvereniteta kad je Kosovo u pitanju i želi da se uravnoteži spoljna politika. Za početak uspeh za ovu vladu je da u njoj neće biti Tadića i Jovanovića, a da li će kasnije ostvariti i neke druge „podvige“ zavisi od izazova i odgovora na njih.
Izvor: Fond strateške kulture, Mokva





Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE


Pokušaji uspostavljanja takvih saveza su „štetni i kontraproduktivni“ za regionalnu bezbednost, izjavio je ruski predsednik


SAD i njihovi saveznici pokušavaju da prinude Peking zbog njegovih veza sa Rusijom, izjavio je portparol Kremlja Dmitrij Peskov

Matuš Šutaj Eštok nazvao je osumnjičenog „vukom samotnjakom“ nezadovoljnim politikom Bratislave


Vladimir Putin je izjavio da saradnja između Pekinga i Moskve ne predstavlja pretnju za druge nacije


Ostale novosti iz rubrike »