BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Vitezovi od Garaša

Vitezovi od Garaša
03.11.2007. god.

Podaci o poreklu porodice su iz prve ruke. Izrekao ih je ne samo član porodice nego i u svetskim razmerama značajan arheolog - profesor dr Milutin Garašanin, akademik. Pažljivo su ga, 17. februara 1994. godine, zabeležili i potom, kao knjigu „Milutin Garašanin, razgovori o arheologiji”, objavili mr Staša Babić i dr Miodrag Tomović.
Tada sedamdesetčetvorogodišnji naučnik, koji se najviše bavio praistorijskim arheološkim istraživanjima Balkana, posebno Podunavlja i susednih oblasti, o povesti svoje porodice rekao je sledeće:
„Porodica Garašanin vodi poreklo iz Crne Gore, iz Bjelopavlića, iz sela Orja Luka. Oni pripadaju velikoj porodici Boškovića. Još pre rata je jedan sveštenik iz Orje Luke napisao rodoslov porodice Garašanin, naravno po predanju. To su ona predanja što inače postoje u Crnoj Gori, po pasovima. Ja ne znam koliko pasova unazad je on išao, ali se sve završava u mitu i legendi. Po toj legendi bi Boškovići, pa prema tome i mi, bili poreklom od Leke Kapetana, što su, naravno, priče. Jedan od tih Boškovića, Radisav, bio je advokat u Beogradu, pre petnaestak godina dolazio je kod mene. Mi smo, inače, s Boškovićima imali malo dodira. On je tako obnovio vezu Boškovića sa mnom, pa sam i ja otišao u Orju Luku, i tu se upoznao sa svim postojećim Boškovićima, kojih ima mnogo. Iz razgovora - a potom sam i obilazio okolo - video sam da se taj rodoslov, na osnovu grobova koji se nalaze na ondašnjem groblju, može sigurno povući od početka 18. veka. Ja, kao arheolog, polazim od činjenica, i to je ono što se može sigurno utvrditi.

Prvi koji je došao u Srbiju od tih Boškovića bio je Saviša, po kome su Garašani prvo uzeli prezime Savić. Moj čukundeda zvao se Milutin Savić a, pošto su došli u selo Garaše, uzeli su Garašanin kao nadimak. Tako se moj čukundeda zvao Milutin Savić-Garašanin. Ja sam imao jednu ideju kad je reč o prezimenu, ali nisam uspeo da je proverim...
Iznad sela Orja Luka - dakle sela Boškovića - postoji jedno brdo koje se zove Garač, tako da je meni došla ideja da prezime Garašanin nije od sela Garaša, nego od imena tog brda. Pokušao sam onda da vidim s etnolozima kada se zapravo javlja ime sela Garaši, da li je to pre njihovog doseljenja ili su oni kao prvi doseljenici doneli to ime. Međutim, nisam naišao na neko veliko razumevanje. Mada sam mislio da će se neko od njih malo zainteresovati da potraga za tim, niko to nije uradio. Tako to pitanje ostaje otvoreno...”

U više nego škrtoj priči o povesti svoje porodice, Milutin Garašanin je u ovom razgovoru još dodao:

„Posle Saviše dolazi Milutin Savić-Garašanin, koji je učestvovao u Prvom srpskom ustanku, s Karađorđem, zatim s Milošem, i koji je ubijen zajedno sa svojim sinom Lukom u vreme prvog dolaska na vlast kneza Mihaila, kad je bila Katanska buna. Njega su ubile Miloševe katane i njegovu glavu i glavu njegovog sina Luke nabili na kolac s čibukom u ustima. Razlog je bio politički sukob sa Obrenovićima. Mada, posle toga su potomci - Ilija Garašanin i moj deda Milutin Garašanin - u stvari uvek više bili na strani Obrenovića nego Karađorđevića. I to je ostalo u porodici i posle nestanka Obrenovića, i posle... do današnjih dana, ako hoćete, mada Obrenovići više ne postoje. Nikada nije bila nikakva naročita prisnost između Garašanina i Karađorđevića...”

S čibukom na kocu

Priča-reka o porodici bez čijeg delanja bi povest Srbije, sasvim sigurno, u mnogo čemu bila drugačija, zapenušala je na obroncima Bukulje, tamo u selu Garaši. Uzmutio ju je Milutin Savić-Garašanin, „dobar domaćin na kući i čuven marveni trgovac”, kako ga je u knjizi „Pomenik znamenitih ljudi u srpskog naroda novijeg doba” predstavio Milan Đ. Milićević. S dvadeset šest leta, kao dobrovoljac, „frajkor”, na strani Austrije 1788. godine učestvuje u ratu protiv Turske i dospeva i u narodnu pesmu kao Fendrek od Garaša u kojoj, u činu zastavnika (fendreka), vodi smele poduhvate protiv turskog zulumćara Guše Buljukbaše.

Upravo u vreme rođenja najmlađeg sina Ilije, 12. januara 1812. godine, Karađorđe ga je optužio da je zapalio poštansko seno u Garašima, ali se Milutin - ne pristajući da „vadi maziju”, tada uobičajenu proveru nevinosti hvatanjem rukama užarenog gvožđa - odmetnuo u hajduke. Za kaznu, vožd je svu njegovu porodicu proterao u tada srpski Beograd a imanje mu spalio. Pedeset pet godina kasnije, tada još nekršteni sin Ilija pobedonosno će šetati Beogradom.
Nesporazum je brzo izglađen. Milutin je potom otpešačio do Jerusalima i otada je bio poznat samo kao Hadžija, vredan i dobar domaćin koji decu šalje u škole, ali i učitelje dovodi kući da sinovi - Luka, Mihailo i Ilija - ne ostanu neuki.
U vreme kneza Miloša i Luka i Ilija postaju carinici. I dok se Luka ubrzo vratio (isplativijoj) trgovini, Ilija je postao pukovnik, šef regularne vojske izbirljivog kneza. A onda je, 1842. godine, izbila Vučićeva buna, pokušaj ustavobranitelja (vidi okvir) da ograniče vlast svemoćnog kneza. Kazna je bila brza i jeziva: i Milutinu, Hadžiji, i njegovom sinu Luki ispred porodične kuće u Grockoj Miloševi katani odrubili su glave, nabili ih na kolac i onda „darivali” zapaljenim čibukom.

Balkanski Bizmark

I danas, malo-malo, pa neko negde, makar i uzgredno, na ovaj ili onaj način, pomene Iliju Garašanina, odnosno njegovo „Načertanije”. Garašanin je ovaj prvi (dugo osporavani) program srpske spoljne politike napisao u trideset drugoj godini, 1844, u svojstvu ministra unutrašnjih dela. U vreme kad su gradovi u kneževini Srbiji još imali turske posade i kad je većina srpskog naroda živela van granica Srbije, on je ispisao predlog, nacrt (načertanije) o političkoj akciji za ujedinjenje još neoslobođenih srpskih pokrajina u Osmanlijskom i Habzburškom carstvu u jedinstvenu srpsku nacionalnu državu koja bi bila središte okupljanja ostalih južnoslovenskih naroda u nezavisnu državnu zajednicu.
Zanimljivo je da je „Načertanije” dugo bilo dobro čuvan tajni spis, da je evropskim političarima ostao nepoznat do osamdesetih godina 19. veka, a srpskom javnom mnjenju do 1888. godine, dok je sadržaj obelodanjen tek početkom 20. stoleća. Danas je poznat samo po kopijama, jer je original rukopisa, po svoj prilici, nestao u vreme Prvog svetskog rata, kad su Austrijanci pokupili arhivu Garašanina.
Dugogodišnji ministar policije, ali i ministar spoljnih poslova, predsednik vlade, Ilija Garašanin bio je ličnost od nesumnjivog državničkog autoriteta. Umeo je da kaže, i da se za to tvrdoglavo zalaže, da „Srbija nije detinja lopta kojom se drugi mogu igrati”. Od njega su strahovali i Obrenovići i Karađorđevići, uvek onda kad su sebe stavljali iznad interesa zemlje, pa je neretko optuživan da hoće da bude knez umesto kneza. Stranci su ga docnije prozvali „balkanskim Bizmarkom”.
Predsednik vlade, pa mlinar

Ostalo je zabeleženo da je, nakon zahteva Svetoandrejske skupštine u decembru 1858. godine da Aleksandar Karađorđević podnese ostavku, na njegovu izričitu molbu, brigu o kneževom, žurnom i tajnovitom, odlasku kod Turaka u Beograd sproveo lično Garašanin. I tu se malo preigrao, s obzirom na to da je Skupština, umesto da izabere dogovoreno namesništvo u kome je trebalo da bude i sam Garašanin, odmah uspostavila dinastiju Obrenovića. Iako je bio povređen i ponižen, kao ministar unutrašnjih dela nije hteo da vojsci izda naredbu da rastera Skupštinu, u strahu od mogućeg krvoprolića između obrenovićevaca i karađorđevićevaca.
Posle povratka kneza Miloša iz izgnanstva držao se po strani, ali je zato odmah po stupanju kneza Mihaila na presto, na preporuku Rusije, postao predsednik Ministarskog saveta i ministar inostranih poslova. Čini se da su zvezdani trenuci njegove karijere najupečatljivije zasjali 19. aprila 1867. godine kad je, u svečanoj loži, s desne strane kneza Mihaila, prisustvovao turskoj predaji ključeva Beograda, činu kome je odlučujuće doprineo. Uz to, na čelu kneževe garde, srpsku zastavu na Beogradsku tvrđavu podigao je njegov stariji sin Svetozar.
A onda je, godinu dana docnije, usledio grom iz vedra neba: pucnji u Košutnjaku, 29. maja 1868. godine, smrt kneza Mihaila i ranjavanje njegovog ađutanta Svetozara Garašanina. Ilija, otpušten zbog protivljenja kneževoj nameri da se oženi Katarinom Konstantinović, prvi je saznao za ubistvo kneza, pohitao u vladu i stvar preuzeo u svoje (iskusne) ruke. Zahtevao je da vojska bude stavljena u stanje pripravnosti, da vlada preduzme mere za sprečavanje državnog udara ili (mogućeg) građanskog rata i da policija obezbeđuje vladu. Mir je obezbeđen, ali za Iliju Garašanina u novoj raspodeli vlasti nije bilo mesta. I ne samo to: u pojedinim krugovima zavrtela se priča da je zajedno sa sinom Svetozarom pripremao zaveru.
Sa sinovima Svetozarom i Milutinom, povukao se na imanje u Grockoj gde je, uz pomoć zajma, bez obzira na to što je toliko dugo bio na najodgovornijim položajima u državi, podigao mlin. Tu je i umro, osam godina docnije.

Već pominjani Milan Đ. Milićević ostavio je i ovakav zapis:

„Ilija Garašanin bejaše rastom jedan od najviših ljudi; krupan, crn, boginjav, u poslednje vreme gotovo bezub, a ruku sasvim krivih od kostobolje; pri svem tom, u razgovoru i ponašanju prijatan toliko da svakad zanese svog sabesednika. Nije pio nikakva pića koje opija, a kave i duvana nije znao koliko mu je dosta. Na Iliji je priroda pokazala koliko miluje udruživati suprotnosti u jednoga lica: on je bio primer vrednoće i strašilo oštrine u poslu; a, u isto doba, nepresušno vrelo šale i humora! Još se ne zna na Balkanskom poluostrvu za živa čoveka koji je imao toliko veza s ličnostima i mestima na Slovenskom jugu, koliko je toga bilo u Ilije Garašanina!”

Kome su pevali sejmeni

Sin Svetozar, napustivši vojsku zbog opanjkavanja, umro je 1886. godine. Mlađi sin Milutin, i on francuski đak koji je završio artiljerijsku školu u Mecu, sudeći bar po položajima koje je zauzimao u državi, bio je pravi sin svog oca.
Prvo je bio ministar unutrašnjih dela, strog u uspostavljanju reda u kneževini. Za svog mandata za čuvare javne bezbednosti uspostavio je leteću konjičku žandarmeriju poznatu kao sejmeni („Krenuli, babo, niz polje sejmeni” da „sejmenske pesme pevaju”). Zanimljivo je da im je ime nadenuo novinar Pera Todorović, jedan od osnivača tada progonjene Radikalne stranke, dan nakon osnivanja - 22. juna 1882. godine. I to po istoimenoj turskoj konjici koja je donedavno galopirala Srbijom, globeći sirotinju i čineći grdne zulume.

Posle toga je postao predsednik vlade i ministar spoljnih poslova, a onda i ministar unutrašnjih poslova. Iz tog vremena pamti se i da je bio učesnik prvog međumesnog telefonskog razgovora na liniji Beograd-Niš, 1886. godine. S druge strane linije, u Nišu, nalazio se kralj Milan. Zbog slabe čujnosti i lošeg kvaliteta telefonske linije, kralj je nekoliko puta ponavljao: „Milutine, govori glasnije!” Na kraju mu je predsednik vlade gotovo odbrusio: „Vaše Veličanstvo, ja govorim tako jako da, kad bih se popeo na toranj Saborne crkve, Vi biste me nesumnjivo morali čuti u Nišu i bez telefona.”
Da čujnost između kralja i predsednika vlade nije bila ponajbolja, svedoči i razlaz između njih dvojice. Ponajvećma zbog „skandala koji je kralj Milan napravio svojim razvodom s kraljicom Natalijom, što je bila bruka u celoj Evropi”. Milutin Garašanin je razrešen svih dotadašnjih dužnosti i poslat u Pariz za srpskog poslanika. Ipak, po mišljenju njegovih savremenika, on nije morao da vodi računa da li će iz borbe sa svojim političkim protivnicima izaći kao pobednik jer „i pobeđen, jedan Garašanin ostajao je Garašanin”.
Da je ta tvrdnja imala utemeljenja, govori i podatak iz sećanja Milutina, unuka:
„Znam da ga je kralj Milan posetio kad je dolazio u Pariz, i mi još imamo jednu dečiju igračku, jednu veliku finu lutku koju je kralj Milan tada doneo i poklonio mojoj tetki, koja je bila devojčica.”
Inače, pored vojnih nauka i politehničke akademije, Milutin Garašanin bio je i osnivač časopisa „Pogled” i saradnik u „Videlu”. Bavio se i književnošću (videti njegov tekst na stranama 58. i 59), a 1893. godine izabran je za akademika Srpske kraljevske akademije. Umro je u Parizu 21. februara 1898, u pedeset petoj godini.

Ne razumem srpski

Pripovest o sledećem Garašaninu, Vladimiru, ponajbolje je preuzeti iz sećanja njegovog sina, već pominjanog arheologa Milutina, trećeg akademika u porodici Garašanina - pradeda, deda i (pra)unuk.
„...Moj otac je, pošto je deda umro u Parizu, dobio francusku stipendiju, tako da je on samo osnovnu školu svršio u Beogradu, a gimnaziju u Parizu. U Parizu je svršio i prava, tamo je i doktorirao...
Moj otac se vratio u Srbiju 1903. godine. Od tada je živeo stalno u Srbiji, u Beogradu. Bio je u balkanskim ratovima, i u Prvom svetskom ratu. On i moja majka zajedno su prešli Albaniju. Nisu mnogo voleli da pričaju o tim stvarima, kao što uopšte moj otac nije voleo mnogo da priča o našoj porodici i njenoj ulozi. Naravno, govorio je o tome, ali nije mnogo insistirao na zaslugama predaka. On je bio jedan humanista, i on mi je usadio to da apsolutno nikakvih nacionalističkih ideja nemam. Moj otac je pisao pesme na francuskom. Nažalost, to je sve propalo u događajima odmah posle rata (Drugog, prim. P. M.). Iz kuće su razvučene stvari. Srećom, ono što je ostalo od arhiva Ilije i Milutina Garašanina, posle Prvog rata, od Austrijanaca, sačuvano je i to je danas u Arhivu Srbije...”
Vladimir Garašanin radio je kao advokat Francusko-srpske banke u Beogradu. Pred smrt (1958), ponižen bahatošću novih vlasti koje su mu u kuću koja se nalazila u Krunskoj ulici uselile „čoveka iz šume”, odbijao je da govori srpski. Razgovarao je samo na francuskom s onim retkim koji su taj jezik tada razumevali.

Tragovi

Arheolog Milutin Garašanin (1920-2002), član nekoliko akademija, pripada uskom krugu naših najpoznatijih istraživača praistorije. Danas je nezamisliv bilo koji ozbiljniji naučni rad iz te oblasti u jugoistočnoj Evropi a da u njemu nisu ugrađena saznanja do kojih je on došao u toku svog plodnog dugovekog rada. Ispod njegovog „šinjela”, kao profesora na Odeljenju za arheologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu, izašli su mnogi danas i u svetu priznati arheolozi.
„Ja sam još kao mali francuski naučio sa ocem, pošto je on bio francuski đak. Majka je sa mnom radila nemački, a imao sam, kao mali, jednu guvernantu, Austrijanku iz Beča Trudu Štolc, koja je posle postala porodični prijatelj. Tako sam i nemački znao još kao dete. Međutim, kad sam se upisivao u osnovnu školu, moj otac je rekao da on smatra da ja francuski dovoljno znam, ali da bi trebalo da naučim i drugi svetski jezik - nemački. Upisao me, na zgražanje načelnika Ministarstva prosvete, u nemačku školu u Beogradu. Ona u to vreme nije bila još obojena nikakvim nacionalsocijalizmom. To je bila jako dobra škola u kojoj su predavali nemački i naši učitelji. Istoriju, recimo, naš, a geografiju nemački. Učio sam i nemački i srpski jezik...

Iz nemačkog jezika i geografije imali smo jednu izuzetnu nastavnicu, gospođu Andrić, Nemicu, Berlinku, koja je bila udata za Srbina. Izuzetno objektivna, nije pravila nikakvu razliku između naše i nemačke dece. S druge strane, imali smo odličnu učiteljicu Srpkinju, Angelinu Pantić iz Vranja, koju su okupatori 1915. ili 1916. navodno hteli kao mladu učiteljicu u Vranju da streljaju, ali ju je spasao jedan nemački oficir... I moj otac je s njom razgovarao i zahtevao da ja ne smem, zbog svog porekla i porodice, da budem različito tretiran od druge dece, već potpuno izjednačen, a da razlike mogu nastati samo kao rezultat mog ličnog zalaganja i rada...”
I Draga, od milošte zvana Lalka, supruga Milutinova, bila je poznati arheolog, više posvećena muzejskom radu. „Već na prvoj godini klasične filologije, prosto se desilo da budemo upućeni jedno na drugo i, naravno, odmah smo se zavoleli... Od početka smo sve ispite spremali zajedno, a potom, kad smo prešli na arheologiju, nastavili smo da radimo zajedno...”
Tri kćeri - Julija i bliznakinje Sofija i Olivera - zadržale su prezime Garašanin. I njihova deca su, uz očeva prezimena, dodala Garašanin...

Ustavobranitelji

Ustavobranitelji su bili nosioci borbe protiv samovlašća kneza Miloša Obrenovića. Zalagali su se za donošenje ustava i zakona kojim bi Miloševa vlast bila ograničena i uspeli su da se izbore za donošenje takozvanog Turskog ustava a zatim i za Miloševo (1839) i Mihailovo (1841) odstupanje s prestola. Pošto su na vlast doveli kneza Aleksandra Karađorđevića, oni su u najvećoj meri upravljali zemljom za vreme njegove vladavine. Čelni ljudi ustavobraniteljskog režima bili su: Toma Vučić Perišić, Avram Petronijević, Milutin i Ilija Garašanin, Stojan i Aleksa Simić... Oni su pokušavali da izgrade nacionalni program o čemu najubedljivije svedoči i „Načertanije” Ilije Garašanina.

* * *
Jedini bronzani trag nekog od Garašanina nalazi se u Grockoj, tamo gde im je nekad bila kuća. Reč je o spomen-bisti Ilije Garašanina, rad Nikole Jankovića, koja je postavljena 2003. godine. I mesna osnovna škola i biblioteka odnedavno nose njegovo ime. U Beogradu, ispod Tašmajdana, nekadašnja Ulica Georgi Dimitrova sad je Ulica Ilije Garašanina, a u Rakovici jedna od ulica nosi ime njegovog sina Milutina.



  • Izvor
  • Politikin zabavnik
  • Povezane teme


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Specijalni izaslanik Rusije u Kabulu izjavio je da Nju Delhi i Moskva imaju slične pristupe avganistanskoj krizi


Ista ograničenja važe za gledaoce i ljubitelje sporta koji prisustvuju Letnjim igrama u Parizu


Dmitrij Peskov je takođe visoko ocenio saradnju regiona Rusije i provincija Kine i istakao njen doprinos razvoju ruskih teritorija koje se graniče sa Kinom.


Na Rusiju se neće vršiti diplomatski pritisak, kao što se ne može pobediti na bojnom polju, rekao je predsednik


Ostale novosti iz rubrike »