Ćilim Cvjetovi sna

Sve do duge polovine XX vijeka, narod romanijskog kraja je  poslove od kojh je živio, kao što je sječa šume, uzgoj stoke, koševina, oranje, kopanje, obavljao ručno i uz pomoć primitivnih alatki, ali samo jednu vrstu aktivnosti nazivao je ručni rad: to je stvaranje prelijepih rukotvorina, kakve su različite vrste veza, pletenja, šivenja i tkanja. Ručni rad u romanijskim prostorima po tradiciji je bio ženski posao, često vrlo složen i težak. Danas samo najstarije žene znaju šta je sve bilo potrebno da bi se izatkao jedan ćilim.

Primjer jednog ćilima sa cvjetnim uzorkom vidite na fotografijama koje stoje pred vama. Zanimljivo je da ovaj ćilim nikada nije upotrijebljen ni kao prostirka, ni kao zidni ukras, ni kao prekrivač, iako je izatkan prije više od 40 godina. Razlozi tome stoje u sudbini njegove tkalje. A otkala ga je žena iz okoline Han-Pijeska, sebi „u ruvo“. Njegove šare čuvaju tajnu o nadi te žene, da će se udati za voljenog mladića, sjekača koji je živio od teškog fizičkog rada, kakav je suđen ljudima romanijskog kraja.

To je čitav radni proces, koji počinje ručnim striženjem ovaca. Ostrižena runa su se prvo morala oprati, a nakon sušenja slijedilo je grebenjanje i češljanje vune, odnosno njeno oblikovanje u kuđelje, jer ju je tako svijenu bilo lakše opresti. Ukoliko se tkalji žurilo, morala je zatražiti pomoć drugih žena, pa bi sazivala grebenjare, češljare i prelje. Takav rad u narodu je poznat pod imenom moba, a to je jedna vrsta posuđivanja radne snage, odnosno rada koji nije bio plaćen novcem, već opet radom. Grebenjanje, češljanje i predenje vune, ukoliko je imalo oblik mobe, nije podrazumijevalo samo rad, već i neku vrstu zabave uz rad. Tu su dolazili i stari i mladi, i muškarci i žene; pričalo se, pjevalo, zbijale se šale; mladići su se udvarali svojim simpatijama, a đevojke su se trudile da se pokažu u najboljem svjetlu, jer su bile pod budnim očima starijih ljudim koji su, opet, mjerkali koja od njih bi im mola biti snaha. Ne treba posebno isticati da je u takvoj atmosferi mukotrpni rad bio mnogo lakši.

Kad bi vuna bila opredena i na matovilima premotana u tzv. kanure, nošena je na farbanje. Taj posao su obavljali bojadžije, rijetke zanatlije, kakvih je bilo samo po većim varošima. Dešavalo se da su žene morale i konačiti u čaršiji da bi odnijele pređu bojadžiji. Završna faza toga procesa bio je, u stvari, početak jednog novog posla, a to je tkanje. Tkalo se na drevnim stanovima, opet ručno, danima, neđeljama, mjesecima.

Romanijske „mustre“ su se vijekovima prenosile s koljena na koljeno, tako da je uspostavljena tradicija određenih šara. Tipične za ovaj prostor su geometrijski pravilne šare, koje svojim prepletom i bojama, veoma sličnim prirodnom koloritu, podsjećaju na guste smrčeve šume, kakvih na Romaniji ima najviše. One su tako skladne i „ugođene“, da se posmatraču čini da osjeća miris smole u vrelim ljetnim danima. Postoje, međutim, i drugačiji primjeri: to su cvjetni uzorci, jarkih i živih boja, koji su često u oštroj suprotnosti sa tamnom, ponekad crnom, podlogom. Ti „rascvjetali“ ćilimi đeluju neobično, jer romanijska tkalja nije imala priliku ni da vidi, a kamo li da uzgaja tako živopisne vrste cvijeća, jer se one u planinskim klimatskim uslovima ne primaju. Zato ih je utkivala u svoje rukotvorine. A kad bi jednom, presađeno iz njenih snova, maštanja i želja, to cvijeće na nekom ćilimu procvjetalo, ostajalo je tamo zauvijek.

Primjer jednog ćilima sa cvjetnim uzorkom vidite na fotografijama koje stoje pred vama. Zanimljivo je da ovaj ćilim nikada nije upotrijebljen ni kao prostirka, ni kao zidni ukras, ni kao prekrivač, iako je izatkan prije više od 40 godina. Razlozi tome stoje u sudbini njegove tkalje. A otkala ga je žena iz okoline Han-Pijeska, sebi „u ruvo“. Njegove šare čuvaju tajnu o nadi te žene, da će se udati za voljenog mladića, sjekača koji je živio od teškog fizičkog rada, kakav je suđen ljudima romanijskog kraja. Njeni roditelji su, međutim, imali drugačije planove: željeli su da im se kćerka ud „ u grad“, za kakvog trgovca ili službenika, i da prestane da „prevrće zemlju“. I našli su joj takvog. Mladić koga je voljela otišao je u Australiju, a ona je postala hanpjesačka gospođa. Ali, njen ćilim nikako nije imao mjesta u novom životu koji je otpočela u gradu. Stajao je savijen, zamotan u čiste čaršafe, zaštićen od zuba vremena sasušenim orahovim lišćem. Jednom-dvaput godišnje bi ga iznosila napolje, provjetravala i tresla, a zatim ponovo savijala i vraćala na njegovo mjesto. Dok bi ruže na njemu „cvjetale“ tih nekkoliko sati, oživljavale su njene uspomene i davno sahranjeni snovi o srećnoj ljubavi: „Moj dragane, moja grudo leda, od srca se otkinuti ne daš...“ I tako godinama.

Sadašnja vlasnica bi željela da ovaj ćilim nađe mjesto u nečijem tuđem životu, da ga oplemeni, uljepša i upotpuni. Tako bi žena koja ga je izatkala, a koje više nema, ipak ostvarila svoju priču o prelijepom cvijeću i ljubavi.

Ukoliko ima onih koji misle da ovoj priči mogu dati novi, drugačiji smisao, navodimo da se ćilim može i kupiti. Kontakt se može ostvariti putem telefona: +387-65-220-802, ili na e-poštu  domacin@romanija.net.