Početna stranica > Novosti
Čačak – U daljini se plave vrhovi i ogranci Alpa, a s južne strane pružila se pusta ravan, da se okom sagledati ne može. Na sredini polja jedan prostor ograđen žicom i na njemu napravljene drvene barake za stanovanje leti i zimi. Okolo žica i na kapiji udvojena straža sa bajonetima a iznad logora nebo, gde jedino svoje poglede upiru srbski zarobljenici. I jednu baraku odrediše za srpsku osnovnu školu. Srpčadi dosta. Nekoga uhvatili u bežaniji, nekoga kod stoke u polju, nekoga doterali sa majkom i sestrom, tek skoro blizu pet stotina dece u sredini Madžarske robuju bez hleba i odela, piše Gvozden Otašević za Politiku
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Ostale novosti iz rubrike »
Živela Srbija
07.06.2020. god.
Čačak – U daljini se plave vrhovi i ogranci Alpa, a s južne strane pružila se pusta ravan, da se okom sagledati ne može. Na sredini polja jedan prostor ograđen žicom i na njemu napravljene drvene barake za stanovanje leti i zimi. Okolo žica i na kapiji udvojena straža sa bajonetima a iznad logora nebo, gde jedino svoje poglede upiru srbski zarobljenici. I jednu baraku odrediše za srpsku osnovnu školu. Srpčadi dosta. Nekoga uhvatili u bežaniji, nekoga kod stoke u polju, nekoga doterali sa majkom i sestrom, tek skoro blizu pet stotina dece u sredini Madžarske robuju bez hleba i odela, piše Gvozden Otašević za Politiku
Kome su ta deca bila opasna? Odgovor je bio prost. To su deca srbskih ratnika koji odoše preko Albanije, i deca onih koji se odmetnuše u šumu...
A gde su njihove kuće?
Kuće su ima spaljene, roditelji povešani, a na zgarištima njihovih ognjišta i domova viju crni gavrani...
I ova mala deca sve su to znala i sa ponosom svoje roditelje pominjala...
Patila su i deca, kao i odrasli, krijući pevala pesme o svome narodu i svojoj otadžbini, čeznući za slobodom...
I nabaviše se klupe, table, učila, učitelj – jedan neprijateljski vojnik i jednog dana škola otpoče svoj rad...
A on se zvao Toma Maksimović, učenik drugog razreda osnovne škole u Nežideru 1917. godine. Svršio je u Srbiji prvi razred ali je rat sve prekinuo. Otac mu je otišao sa srbskom vojskom, a majka gde mu je ne zna... Bio je iz Velikog Popovca, Okruga požarevačkog, i zna toliko da je bežao do Mitrovice, Peći i Skadra, da se nije mogao u lađu ukrcati i da su ga naprijatelji uhvatili i doterali u lager zarobljenički...
Jednog časa pisalo se latinicom. Jedan po jedan đak izlazio je na tablu i pisao po jednu rečenicu, koju im je učitelj zadavao. Učitelj je srbski dobro znao. Dođe red i na Tomu. Učitelj mu reče da napiše na tabli „Živela naša otadžbina Austrija”...
Toma oćuta i zamisli se... Poče da piše, pa izbrisa, i na njegovom licu primetilo se uzbuđenje.
‒ No, piši – reče mu učitelj i ponovi rečenicu.
Toma je ćutao... Deca su sva uprla oči u njega... Svi su osećali šta će Toma učiniti. A on postaja malo, gledao je pravo u tablu i ćutao...
I kao odjedared sinu mu neka misao kroz glavu, on poče pisati tako brzo da su parčad od krede padala na pod i na tabli je pisalo: „Živela naša otadžbina Srbija.” Svi drugovi zapljeskaše, a on se okrete i pobednički pogleda po učionici.
Učitelj ljutito otera Tomu na mesto, pa izađe iz škole.
Sutradan je Toma bio kažnjen da bez hleba ide u slaboj obući van lagera, i seče trsku. Celoga dana je radio i samo ćutao. Katkad je zastao u poslu i zagledao se u svoje noge koje mu je trska izbola, ali ga je stražar kundakom opomenuo da radi... I tako je protekao dan. Toma nije u usta uzeo ni hleba ni vode.
No znao je on zašto pati, iako mali znao je da je Srbin, voleo je svoj narod i svoju otadžbinu Srbiju, ali su njegove patnje bile prevršile njegovu moć i snagu... Čudno dete, plakalo je i molilo se stražaru da ga pusti da se malo odmori...
Niko ne zna kako ga je nestalo kroz gustu trsku. Samo kad su umorne zarobljenike i po deseti put prebrojavali pred kapijom pri ulasku u lager, videli su da jednoga nema... I vojnici su se vratili da ga traže, ali ga ne nađoše. Tada je svirala uzbuna i ceo bataljon vojske krete u poteru...
Sunce je već bilo zašlo iza vrhova brda bečkih i njegovi zraci bili su kao lepeza pružena na horizontu. Na jednom drvetu, koje se jedva primećivalo iza izrasle trske, visio je Toma obešen o svoje tkanice...
Obesio se čeznući za svojom školom u Srbiji, a iz poderanog džepa njegove prljave zarobljeničke bluze virila je jedna hartija na kojoj je bilo napisato:
„Živela moja otadžbina Srbija.”
Kad je skončana vojna, ove potresne redove pribležio je jerej čačanski Živojin Aleksić, u Velikom ratu vojni sveštenik u Višegradu, koji je zatim interniran u Nežider.
Gvozden Otašević, Politika
Gvozden Otašević, Politika
- Izvor
- Tanjug
- kola za srpsku decu u Nežideru (Foto: izložba „Srpska književnost i Veliki rat”, Biblioteka Beograda 2014.) / Politika/ vostok.rs
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Specijalni izaslanik Rusije u Kabulu izjavio je da Nju Delhi i Moskva imaju slične pristupe avganistanskoj krizi
Dmitrij Peskov je takođe visoko ocenio saradnju regiona Rusije i provincija Kine i istakao njen doprinos razvoju ruskih teritorija koje se graniče sa Kinom.
Na Rusiju se neće vršiti diplomatski pritisak, kao što se ne može pobediti na bojnom polju, rekao je predsednik
Ostale novosti iz rubrike »
- Prodacu stan kad odem u penziju i preko Solis-a potraziti plac na Fruskoj Gori da napravim sebi nest
- Ako je auto previše star popravke će koštati puno. Bolje ga je prodati i uzeti novi polovni. Loše je
- Gdje idemo sada? Biblija kaže: "U propisano vrijeme [kralj sjevera = Rusija] će se vratiti" (Danij
- Bravo! Vranje je divan grad, Vranje ima dusu... Bravo, Sladjo!
- Pozdrav za umetnicu. Slike su divne i krase moj dom u Beogradu.