BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Sandžak: novi izazovi, pretnje i ucene Srbije (I)

Sandžak: novi izazovi, pretnje i ucene Srbije (I)
06.09.2010. god.
Ana Filimonova

Jugozapadni deo Srbije – Raška oblast (Sandžak) (*) postaje žarište veštački raspirivanog nacionalno-religioznog konflikta.

Prema popisu iz 2002. godine u Srbiji živi preko milion građana (14 procenata stanovništva), koji sebe ubrajaju u nacionalne manjine. Prema zakonu iz 2002., godine, nacionalne manjine ostvaruju svoja prava preko Nacionalnih saveta, koji su formirani na osnovu izbornog sistema. Situacija se promenila 2009. godine, kada je vlada Srbije priključenje Republike Evropskoj uniji odredila kao svoj osnovni zadatak. U cilju pospešivanja evrointegracije Srbije, i pod pritiskom Saveza vojvođanskih Mađara, podržanog od strane Budimpešte, donet je novi Zakon o nacionalnim savetima.

Glavna odlika tog novog Zakona svodi se, kao prvo, na mogućnost neposrednog izbora članova Saveta nacionalnih manjina. Izbori na osnovu novog Zakona održani su 6. juna 2010. godine u svih 167 opština Srbije. U spiskove birača uneto je 460 hiljada predstavnika 19 nacionalnih manjina, od kojih je 16 njih direktno biralo svoje predstavnike u Nacionalne savete (Hrvati, Slovenci i Makedonci svoje Nacionalne savete biraju drugačije – na izbornim skupštinama). Osim toga, kao dopuna već postojećim 15 Nacionalnim savetima posle izbora formirana su još četiri.

Drugo, sfera kompetencija Nacionalnih saveta značajno je proširena: oni su dobili otprilike 70 konkretnih ovlašćenja u ostvarivanju prava nacionalnih manjina. Sada Saveti mogu da osnivaju obrazovne i kulturne institucije, sredstva masovnog informisanja; mogu da zahtevaju uvođenje u svojstvu zvaničnog nacionalnog jezika i pismenosti u pojedinim opštinama; mogu da predlažu promene naziva ulica, trgova, gradskih kvartova, da utvrđuju nacionalne simbole i praznike, da učestvuju u izradi zakona koji se odnose na nacionalne manjine, da sarađuju sa međunarodnim i regionalnim organizacijama, državnim organima, organizacijama i institucijama u svojim „rodnim“ državama itd. Ovlašćenja Nacionalnih saveta sada su toliko velika, da parlament Srbije ne može više doneti ni jedan zakon, koji se odnosi na nacionalne manjine, bez njihovog odobrenja.

Treće, Zakon je omogućio uključivanje u proces izbora Saveta političkih partija i organizacija nacionalnih manjina. U rezultatu je politička težina Nacionalnih saveta značajno povećana. Pri tom Saveti aktivno sarađuju sa „svojim“ političkim partijama – pre svega se to odnosi na Mađare i bošnjake, koji aktivnije od ostalih pokreću teme decentralizacije, regionalizacije i „regionalnog razvoja“.

Na izborima u Nacionalne savete u Sandžaku došlo je do oštrog sukoba između tri politička faktora. Spisak „Bošnjački preporod“ podržala je Sandžačka demokratska stranka Rasima Ljajića, a Bošnjački spisak za evropski Sandžak – Stranka demokratske akcije Sandžaka Sulejmana Ugljanina. Treći spisak, Bošnjačku kulturnu zajednicu – što je principijelno nova pojava na političkoj sceni Srbije – predvodi religiozni lider, muftija Muamer Zukorlić.

Četvrto, polje delatnosti Nacionalnih saveta bogato je proširilo srpsko Ministarstvo za čovekova prava i prava manjina, koje je objavilo i posebnu instrukciju. Činovnici u opštinama obavezali su se da će u spisak birača Nacionalnog saveta uneti svakog ko to želi, pa čak i one čije unošenje u spisak traže druga lica. Pri tom se isključuje bilo kakva provera i prvih, a naročito drugih lica, pa je tako u spiskove birača nacionalnih manjina uključen značajan broj srpskih građana, bez njihovog znanja.

Dakle, Zakon o Nacionalnim savetima 2009. godine stvorio je novi model proširene samouprave nacionalnih manjina u Srbiji. Značajno je povećan društveno-politički značaj izbora u Savete, koji je sada uporediv sa parlamentarnim i predsedničkim izborima. Nacionalne manjine Srbije po zakonu iz 2009. godine dobile su takva prava, kakva, po rečima srpskog predsednika Borisa Tadića, nema niko u Evropi (1).

U političkoj sferi muslimanskog društva Sandžaka tokom poslednje tri godine dogodile su se značajne promene. Glavne političke stranke u regionu od 2006. godine bile su Sandžački spisak Sulejmana Ugljanina, Sandžačka demokratska stranka Rasima Ljajića i Sandžačka partija Fevzije Murića. Ugljaninova stranka nastupala je sa inicijativom da se Sandžaku da potpuna autonomija i ujedinjenje dva njegova dela, Ljajićeva stranka zalagala se za intenzifikaciju decentralizacije Srbije, dok je Murićeva stranka zahtevala proširenu autonomiju i raspisivanje referenduma o određivanju statusa Sandžaka. Međutim, tokom kasnijih godina te partije su se uglavnom bavile izajamnim konfliktima i svađama.

U međuvremenu, u prvi plan društveno-političkog života Sandžaka došao je sukob između dve islamske organizacije, koje jedna drugoj osporavaju legitimitet - Islamska zajednica Srbije na čelu sa A.Zilkićem i Islamska zajednica u Srbiji, na čelu sa M.Zukorlićem.

Naglasimo prethodno da je suština spora skopčana sa pređašnjom organizacijom Islamska zajednica u SFRJ. Ona je bila jedina na čelu sa reis-ul-ulemom (glavnim muftijom) i centrom u Sarajevu, a istovremeno su postojali i republički centri. Sa raspadom SFRJ i stvaranjem novih država počele su se formirati samostalne islamske zajednice. Zvanični karakter promenama dao je Statut Islamske zajednice SFRJ, usvojen u Skopju februara 1993. godine. Na njegovoj osnovi su proglašene samostalne islamske zajednice BiH, Makedonije i Crne Gore. Islamske zajednice Hrvatske, Slovenije i Srbije ostale su vezane sa Rijasetom (vrhovna uprava muslimana) u Sarajevu.

Međutim, u februaru 2007. godine srpska muslimanska zajednica je izjavila da istupa iz podređenosti BiH i stvara sopstveni Rijaset Islamske zajednice Srbije, sa centrom u Beogradu. U odgovor na inicijativu Mustafe Cerića, šefa Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, u julu 2007. godine u glavnom gradu Sandžaka – Novom Pazaru - održan je kongres ujedinjenja islamskih zajednica Srbije, koje nisu prihvatile duhovnu nezavisnost Beograda. Na kongresu je objavljena podela, a za glavnog muftiju zemlje na tom opozicionom kongresu izabran je M.Zukorlić. On je stao na čelo Islamske zajednice u Srbiji sa izrazitim radikalnim karakterom, i preuzeo na sebe funkciju predstavnika celokupnog muslimanskog stanovništva Sandžaka. Raskoljnički kongres je oštro osudio vršilac dužnosti šefa ulema Srbije, Hamdija Jusufspahić. „Centralni organ srpskih muslimana treba da se nalazi unutar zemlje, a ne izvan njenih granica“ – izjavio je njegov pomoćnik Abdulah Numan (2).

Oponent pokreta Zukorlića je umerena struja, koja priznaje organizacione okvire Srbije. Nju zastupa organizacija Islamska zajednica Srbije, na čelu sa reis-ul-ulemom Ademom Zilkićem. Njegove pristalice smatraju, da su bošnjaci Sandžaka umorni od uzajamnih svađa i nesloge, a da pravima muslimana ne preti nikakva druga opasnost, do opasnost od sopstvenih međusobnmih konflikata.

Najveću aktivnost na unutrašnjem i međunarodnom planu ispoljava pokret M.Zukorlića.

Sa ideološkog aspekta, njegova delatnost razlikuje se od agresivne religiozno-nacionalističke retorike i nepomirljive kritike državnih vlasti Srbije. Osnovu propagande čine teze o tome, da je „u poslednjih sto godina vlast Srbije – opasnost po bošnjake“, da su „srpski ideoloizi od Ilije Garašanina do Dobrice Ćosića stvorili toliko strašnu ideologiju, da ona potpada pod određenje genocida“, da se „većina srpskih režima nalazilo pod uticajem te ideologije“, da su „posledice realizacije te ideologije bili genocid, ubistva, pritisci i izgon bošnjaka“(3). Logički nastavak tih teza jeste obraćanje Zukorlića Zapadu zbog kršenja nacionalnih, religioznih prava i prava čoveka u odnosu na muslimane.

Strateški zadatak Zukorlića jeste da se „problem bošnjaka“ iznese na opštebalkanski nivo, i da se on internacionalizuje. Njegov osnovni saveznik u ideji iznošenja teritorijalnih pretenzija na teritorije, na kojima žive bošnjaci – Raška oblast – jeste sarajevski reis-ul-ulema M.Cerić. Oslonac Zukorlića na vrhovnog poglavara Sarajeva i njegovu ideološku formulu „bošnjaci s ove i one strane Drine su jedna celina, a Sarajevo – njihov jedini duhovni centar“ (4) neophodan je za internacionalizaciju „problema bošnjaka“.

Zukorlić kao taktička sredstva navodi, kao prvo, transformaciju delatnosti Nacionalnog saveta u pravcu zaokreta od zakonom propisane aktivnosti u oblasti obrazovanja, jezika i kulture ka sferi afirmisanja nacionalnih prava. To će omogućiti da se institucionalizuje sistem, koji formira nacionalni identitet bošnjaka, pošto su „bošnjaci“ izgubili i poslednju kap poverenja u sistem Srbije i spasenje svojih prava vide unutar svog sopstvenog sistema delatnosti“. Po svoj prilici, Nacionalni savet za Zukorlića poseduje samo „ograničenu operativnu vrednost“ (5). Ali i sfera kulture ne izmiče njegovoj pažnji, iako u specifičnom maniru. Ovde se fiksira teza o „agresivnoj asimilaciji bošnjaka, pošto oni nemaju obrazovanje na sopstvenom jeziku“, i polažu nade u Bosnu i Hercegovinu. Pri tom Zukorlić žali što Bosna i Hercegovina nije nacionalna država, pa prema tome nema ni mehanizme za zaštitu prava bošnjaka, koji žive u Srbiji (6).

Drugo, on deklariše neophodnost da se izbori za to da bošnjaci steknu status konstitutivnog naroda Srbije. U praktičnom smislu, sem svega ostalog, u državnim organima treba da se značajno poveća specifična težina bošnjaka. Uoči izbora u Nacionalne savete Zukorlić je izjavio, da „u Novom Pazaru živi 85 procenata bošnjaka, ali ih u policiji radi svega 30 procenata“. Slična situacija je u sistemu pravosuđa, poreske službe, carine i svim drugim institucijama, u kojima bošnjacima ne pripada odlučujuća uloga“. On je izneo pretenziej i prema pasošima Srbije, gde se „navodi srpsko državljanstvo, a ne državljanstvo Srbije“, što je „za mene lično uvreda“ (7).

Treće, on planira promenu statusa regiona Sandžak tasko da bi on trebalo da stekne „kulturno-prosvetnu autonomiju“ (8). On je u leto 2009. godine inicirao potpisivanje Deklaracije o kršenju prava bošnjaka, koja se sadržala od 7 tačaka, a u jednoj od njih je reč o stvaranju jedinstvenog regioina Sandžak, koji objedinjava sve opštine sa bošnjačkom većinom. Zukorlić se oslanjao na opšteevropski proces regionalizacije i kategorički zahtevao da se u Srbiji stvori jedna administrativna jedinica, koja obuhvata opštine Novi Pazar, Tutin, Sjenicu, Novu Varoš, Priboj i Prijepolje. S tim u vezi je Zukorlićeva struja i podržavala napore beogradskih vlasti u regionalizaciji.

Indikativno je da su u rezultatu u prvobitnu varijantu Zakona o regionalnom razvoju unete izmene. Sada je po novom Zakonu u Srbiji umesto predviđenjnih sedam, stvoreno pet statističkih regiona. Nepromenjeni su ostali regioni Vojvodina, Beograd i Kosovo i Metohija. Istočna i Južna Srbija (od Smedereva do Kladova u severnom delu regiona, do Preševa i Bosilegrada na jugu) objedinjeni su u jedan, a Šumadija i Zapadna Srbija u drugi region. U ovaj poslednji uključen je prostor od Bogatića do Tutina i od Despotovca do Brusa, pa su tako zajedno ostali Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Priboj i Nova Varoš (mada po prvobitnom nacrtu zakona Novi Pazar i Tutin trebalo je da se nađu u Centralnom regionu, a ostale četiri opštine – u Zapadnom regionu).

Dve vodeće sandžačke stranke – Sandžačka demokratska stranka R.Ljajića i Stranka demokratske akcije S.Ugljanina distancirale su se od Deklaracije iz 2009. godine, ocenivši istu kao nepotrebnu, jer unosi zabunu i protivurečnost.

Do zaoštravanja situacije i sukoba između predstavnika dve islamske zajednice Srbije došlo je u maju 2009. godine, a u vezi sa posetom sandžačkim muslimanima šefa Islamske zajednice BiH, M.Cerića. Indikativno je da se njegova poseta vremenski podudarila sa posetom Balkanu potpredsednika SAD DŽ.Bajdena. U toku svoje posete Cerić je izjavio: „Ako neko i može postati faktor stabilnosti u regionu, naročito u Sandžaku, onda je to – Sarajevo. Mi bošnjaci iz BiH želimo reći bošnjacima Srbije, da smo mi sa njima i za njih, da oni nisu odbačeni, da smo mi jedan narod, koji živi u dve države, mi – u Bosni, oni – u Srbiji“. Pozicija Cerića nije se promenila od trenutka reorganizacije Islamske zajednice posle raspada SFRJ, kada je on tvrdio, da su „bošnjaci u Srbiji sastavni deo Bosne i Hercegovine u smislu etničke, nacionalne i religiozne identičnosti“ (9)

Tako je nepomirljiva doktrina M.Cerića dovela do religiozno-političkog raskola u Sandžaku i do rasplamsavanja diskusija u Srbiji o neophodnosti mešanja državne vlasti u „mali rat“, koji u poslednje vreme međusobno vode bošnjački religiozni i politički lideri.

(*) Sandžak (Novopazareski sandžak, Raška oblast) je istorijska oblast na granici Srbije i Crne Gore. Ovde je– u regionu sa istorijskim srpskim nazivom Raška – sredinom X veka nastala prva Srpska država, koja je sredinomXII veka zauzimala lidirajuće pozicije na Balkanu za vreme vladavine Stefana Nemanjića. U vreme Osmanlijske imperije, u čiji je sastav Srpska država ušla krajem XIV veka, Novopazarski sandžak bio je jedan od sedam administrativnih regiona (na turskom - Sandžak). Po odluci Berlinskog kongresa 1878. godine taj region je predat pod kontrolu Austro-Ugarske, a u periodu od 1908. do 1913. godine ponovo se nalazi u sastavu Osmanlijske imperije. Po okončanju Balkanskih ratova 1912-1913. godine Novopazarski sandžak je oslobođen od turske vlasti i podeljen između Srbije i Crne Gore. U Sandžak ulazi šest srpskih opština (Novi Pazar, Tutin, Sjenica, Nova Varoš, Priboj, i Prijepolje), i šest crnogorskih (Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Andrijevica, Plav i Rožaje). Bošnjaci (muslimani Bosne i Hercegovine, koji su za vreme Tita dobili nacionalni identitet i kasnije preimenovani u bošnjake) čine većinu u tri istočne opštine Sandžaka Srbije (Novi Pazar, Tutin i Sjenica) i u dve istočne opštine Sandžaka Crne Gore (Plav i Rožaje). Danas je Sandžak preimenovan i u zvaničnim dokumentima Srbije vodi se pod svojim istorijskim imenom – Raška oblast.


(1) Đorđević M. Nacionalni saveti – problem umesto rešenja // https://www.nspm.rs/politicki-zivot/nacionalni-saveti-problem-umesto-resenja.html 16. avgust 2010.

(2) https://www.srpska.ru/article.php?nid=6346

(3)https://www.islamskazajednica.org/index.php?option=com_ezine&task=read&page=2&category=11&article=4069

(4) https://www.politika.rs/rubrike/Politika/Srbija-razgovara-Da-li-se-krshe-prava-muslimana.sr.html

(5) https://www.nspm.rs/prenosimo/srbiju-ne-osecam-kao-svoj-dom.html

(6) https://www.nspm.rs/prenosimo/srbiju-ne-osecam-kao-svoj-dom.html

(7) https://www.nspm.rs/prenosimo/srbiju-ne-osecam-kao-svoj-dom.html

(8) https://www.islamskazajednica.org/index.php?option=com_ezine&task=read&page=2&category=11&article=4099

(9) https://www.politika.rs/rubrike/Drustvo/Ceric-ne-iskljuchuje-incidenate.sr.html



  • Izvor
  • Fond strateške kulture, www.srb.fondsk.ru, foto: www.rastko.rs/ vostok.rs
  • Povezane teme


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

„Jednostavno nećemo dozvoliti da se to desi“, izjavio je Grant Čaps, govoreći o bilo kakvim ustupcima Rusiji.


Na Slobožanskom pravcu u Volčansku, Oružane snage Rusije su uspele da uspostave kontrolu nad severnim delom grada, zauzevši teritoriju Liceja broj 1 i Dečijeg vrtića broj 6. Na istočnom...

Postoji (li) nada da će u Ujedinjenim nacijama, uz zajedničke i koordinirane napore Srbije, Rusije i Kine, svetska većina stati na stranu Srbije i sprečiti usvajanje rezolucije o Srebrenici...


„Nigde nije bezbedno“ u Gazi, upozorila je agencija UN za palestinske izbeglice

Poseta ima za cilj da pošalje jasnu poruku o važnosti kinesko-ruskih odnosa


Zamenik državnog sekretara Kurt Kembel izrazio je sumnju da su IOS sposobne da potpuno iskorene Hamas


Ostale novosti iz rubrike »