Trudbenici Altaja: Jedan dan iz života proizvođača kumisa
Put kroz požutelu stepu
Što se više Čujski auto-put udaljava od Gorno-Altajska, turističkih šatora sa suvenirima i malih raštrkanih sela duž puta, sve se ređe na njemu sreću druga vozila. Sibirski vrtoglavi „tobogani“ i nagli zaokreti puta koji prati sivkasto-tirkizne altajske reke smenjuju se sa meditativnom vožnjom kroz Čujsku stepu sa njenom toplom, uspavljujućom monotonošću.
Ilustracija: Daba Dabajev
Nema vozila na putu. Nema turista. Nema ni drveća. Samo beskrajni asfaltni put usred vrele stepe i suvog grmlja sa oštrim lišćem. Jedino planinski venci u daljini „kvare“ tu carsku ravnicu. Jul je. Fotograf Daba i ja putujemo na biciklima i pažljivo razgledamo žućkaste prostore Čujske stepe. Treba da pronađemo kazašku porodicu proizvođača kumisa. Oni nas tamo već čekaju.
Ilustracija: Daba Dabajev
Tokom leta žitelji Planinskog Altaja, prvenstveno Altajci i Kazasi (koji žive na Altaju već 150 godina), napuštaju drvene kuće i prelaze u stepu, gde napasaju svoju ili tuđu stoku, rade na poljoprivrednom gazdinstvu gde se pravi „kumis“ ili se bave nekim drugim poslom. Kazaška porodica Karanov veći deo godine provodi u selu Žana-Aul, a leti se zajedno sa rođacima seli u stepsko stanište da vodi računa o kamilama i nadničarima, i da pravi „kumis“ – kiselkasti napitak od kobiljeg mleka. Cela porodica živi u kući koja je iste, žućkaste boje kao i stepa, i iz daljine podseća na kućicu devojčice Eli u pustari Kanzasa iz Volkovljeve bajke. Sve se čini da će je prvi vetar oduvati, zajedno sa ukućanima.
„Serijska proizvodnja“ kumisa
Ilustracija: Daba Dabajev
„Hoćete li kumis?“, pita domaćin Žanbolat i odmah nas poziva za sto, kao što je običaj kod Kazaha. Ostavljamo rančeve u sobi punoj plastičnih flaša za kumis i sedamo za niski okrugli sto. Domaćica Ajtolik vadi iz lonca u tanjir poprilično veliki komad kuvane jagnjetine i krompire, donosi zlataste krofnice „baursaki“ (nacionalni specijalitet), i slatko od rabarbare. Za sto seda i mnogobrojna čeljad – deca i rođaci.
„Otkako su se 1990-ih raspali naši kolhozi i sovhozi, meni je ostalo nešto stoke: ovce, konji, kamile i sarliki (tako se kod Kazaha zove goveče jak)“, priča Žanbolat kako je počeo da se bavi stočarstvom. „Zatim smo odlučili da pravimo kumis. Sada samo mi imamo sertifikovani kumis u celom ovom rejonu. Turisti i meštani stalno dolaze i kupuju ga od nas.
Ilustracija: Daba Dabajev
Posle ručka odlazimo da vidimo konje zajedno sa domaćicom Ajtolak, njenom ćerkom, sinovima i konjušarom Bolatom. Kobile se ovde muzu svaka dva sata, počev od 8 ujutro pa sve do noći. Od jedne muže se dobije oko 10 litara toplog sladunjavog mleka, koje se zatim pretače u specijalno bure, meša se palicom i ostavlja da previre.
Kao što je i rekao Žanbolat, svakog dana ljudi dolaze ovamo po kumis. Došao je i stariji bračni par iz Žana-Aula, došli su i mladi ljudi da naruče kumis za svadbu. Rekli bismo da je on u tim prilikama ovde traženiji od vina, konjaka i votke. Došli su i preprodavci koji ovdašnji sertifikovani kumis zatim prodaju u Gorno-Altajsku.
Ilustracija: Daba Dabajev
Čim se pojave kupci, u kući se svi užurbaju. Ajtolik sa ćerkama toči napitak u flaše, i soba sa ruskom peći puni se opojnim, kiselkastim mirisom. Sinovi i rođaci lepe etikete i upisuju datum flaširanja, a Žanbolat rukovodi procesom i poslužuje došljake na okruglom stolu.
Usamljena kamila
Kad gosti odu, sve ponovo utihne. Konji frkću, a krave se polako pomeraju po stepi kao crne tačke u daljini. Žanbolat prilegne da se odmori, Ajtolik se lati pečenja svežih baursaka, a mladi se udube u telefone i Instagram.
Ilustracija: Daba Dabajev
Samo usamljena kamila luta negde blizu kuće i remeti taj nepomični pejzaž. Porodica Karanov drži kamile radi mesa, kože i „egzotike“, ali se one napasaju na većim visinama, gde o njima vode računa druge kazaške porodice. Samo ova usamljena kamila živi kod svoga gazde. Tako je ispalo da je odrasla zajedno sa kravama, pa se nekako i oseća kao krava i ne može da živi sa drugim kamilama. Za razliku od ostalih „pustinjskih lađa“, ona se navikla na ljude: ne beži, ne frkće i ne pljuje ih, čak im dozvoljava da je pomaze.
Uveče, dok sunce još nije zašlo za horizont, cela porodica izlazi ispred kuće da igra odbojku. Posle pogrešnog dodavanja lopta leti u polje. U prvom poluvremenu muška ekipa vodi protiv ženske, a u drugom je obrnuto: dobro dodavanje, odličan udarac... Laka igra sa puno smeha je nagrada za ovaj dugi dan, koji je sav prošao u znaku kumisa.
Ana Gruzdeva,
Ruska reč
- Izvor
- Ilustracija: Shutterstock/ vostok.rs
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Pokušaji uspostavljanja takvih saveza su „štetni i kontraproduktivni“ za regionalnu bezbednost, izjavio je ruski predsednik
SAD i njihovi saveznici pokušavaju da prinude Peking zbog njegovih veza sa Rusijom, izjavio je portparol Kremlja Dmitrij Peskov
Vladimir Putin je izjavio da saradnja između Pekinga i Moskve ne predstavlja pretnju za druge nacije
Ostale novosti iz rubrike »
- Prodacu stan kad odem u penziju i preko Solis-a potraziti plac na Fruskoj Gori da napravim sebi nest
- Ako je auto previše star popravke će koštati puno. Bolje ga je prodati i uzeti novi polovni. Loše je
- Gdje idemo sada? Biblija kaže: "U propisano vrijeme [kralj sjevera = Rusija] će se vratiti" (Danij
- Bravo! Vranje je divan grad, Vranje ima dusu... Bravo, Sladjo!
- Pozdrav za umetnicu. Slike su divne i krase moj dom u Beogradu.