BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Operacija „Šiler”

18.05.2016. god.
U predvečerje Drugog svetskog rata Beograd je podsećao na Kazablanku. Sve špijun do špijuna, svih mogućih zainteresovanih strana. Naši kontraobaveštajci bili su na mukama...


U junu 1940. godine pred zgradom Generalštaba vojske Kraljevine Jugoslavije motao se neki niži vazduhoplovni oficir. Obilazio je zgradu, pogledavao, zastajao. Već su i stražari počeli sumnjičavo da ga zagledaju. I taman kad su hteli da ga privedu, ovaj se odvažio i ušao unutra. Tražio je od dežurnog da ga odvede pravo u Servis tajne vojnoobaveštajne službe pri Glavnom generalštabu. I to, ni više ni manje, nego kod šefa službe.

Dotični šef, konjički potpukovnik Uglješa Popović, bio je u svojoj kancelariji. Posilni je najavio pridošlicu. Potpukovnik Popović se znatno kasnije, sedamdesetih godina prošlog veka, u svojim zapisima objavljenim u knjizi „Deseti po redu”, sećao da su mu inicijali bili „M. A.”. Nije bilo ništa neobično da ga posećuju razni oficiri, dešavalo se skoro svakog dana. Tako ga ni ova poseta nije iznenadila.

Primio je vazduhoplovca, ponudio ga da sedne i naručio kafu. Primetio je da je čovek vrlo uzbuđen. Na početku se snebivao, a Popović je strpljivo, kao svaki obaveštajac, čekao da pređe na stvar.

Lampica oko aerodroma

Oficir je vrlo brzo počeo da se ispoveda. Kod Popovića ga je dovela sumnja koja ga je danima morila. Naime, nekoliko meseci ranije, u Novom Sadu, krenuo je na časove francuskog jezika, kod izvesne Marije Bauderer. Sve je išlo kako treba, savladavao je jezik, zbližio se sa nastavnicom, a onda je dobio prekomandu u Beograd. Ništa, tamo će naći drugog profesora. Međutim, tek što je prispeo u prestonicu, na ulici je sreo Mariju. Rekla mu je da se i ona preselila, pa da mogu da nastave sa časovima. Dala mu je adresu, Obilićev venac 26, peti sprat.

Časovi su se nastavili, a oficir je ubrzo primetio da je on jedini Marijin đak. To mu je bilo čudno. Nastavnica tri jezika – francuskog, engleskog i nemačkog – u onolikom gradu, a đaka ni od korova. I to u vreme kad ostali predavači nisu mogli da dođu do daha od posla, pa su čak bili prinuđeni da odbijaju učenike. Zaista, čudno je, ali nema veze, više vremena će moći da posveti mladom vazduhoplovcu.

Ubrzo je posle nekog časa kod Marije upoznao izvesnog Šilera. Nastavnica mu je predstavila uglađenog Nemca kao svog velikog prijatelja. Oficir je Šilera sretao sve češće, imao je utisak da ga gotovo čeka posle svakog časa. Počeli su da se druže, njih troje. Izlasci, provod po kafanama.  Na pitanje čime se bavi, odgovarao je da radi pri nemačkom poslanstvu, nešto oko privredne saradnje. Međutim, vazduhoplovcu je ubrzo u oči upalo Šilerovo vojničko držanje i ponašanje. Jeste da nije bio u uniformi, ali je stekao utisak da nije davno izašao iz čizama, i da se u „civilu” ne oseća baš najprijatnije. Pa još kada je nekoliko puta udario potpeticama cipela, pri predstavljanju nekim ljudima... Naš oficir mu je to otpisao na vaspitanje, ali je Šiler ubrzo počeo da se zanima za neke delove posla koji teško da su mogli da zanimaju običnog civila.

Šiler je prvo tražio neka obaveštenja o vazduhoplovstvu. Molio je mladog oficira da mu dostavi neke podatke o aerodromu, stvari koje su inače i golim okom mogle da se vide. Ne samo da mu dostavi, nego i da mu pomogne u tumačenju, jer su mu ti podaci bili neophodni za posao kojim se bavio. Pokušavao je da sklopi neki posao s vojskom, oko nabavki. Bar je tako objasnio. A ovom našem oficiru tada se upalila lampica, da nešto mnogo nije u redu, i pohitao je pravo kod šefa Servisa.

Iz Karakasa u Novi Sad

Potpukovnik Popović pažljivo ga je saslušao. Stalno je nešto zapisivao. Na kraju se zahvalio oficiru, objasnio mu da će oni sve da ispitaju i da će ga pozvati, ako nešto još ustreba. Kako se vazduhoplovac našao na vratima, Popović je počeo da vrti telefon. Imena su mu se učinila poznata. Bio je u pravu. Marija Bauderer proterana je dve godine ranije iz Venecuele. Servis je znao da je ona profesionalni izvršni organ nemačke tajne službe, otkrivena na radu u Karakasu. Osvanula je u Novom Sadu, a od samog dolaska bila im je na oku. Jedino što nisu imali ništa protiv nje što bi poslužilo kao osnov za neko hapšenje. Za svaki slučaj, bila je zabeležena.

Poslovnog čoveka Šilera poznavali su još bolje. Bio je oficir nemačke vojske, registrovan kao pomoćnik Laumana, nemačkog izaslanika za vazduhoplovstvo. Imao je diplomatsku legitimaciju, a znalo se da je šef jedne grupe agenata tajne službe u Beogradu. Ni njemu nikako nisu uspevali da stanu na rep, mada su nekoliko puta bili blizu. Pohvatali su neke njegove operativce, ali im je Šiler uvek izmicao. Jednom za svega dva minuta, prilikom nekog hapšenja videli su ga kako izlazi iz zgrade i odlazi. Takoreći, mimoišli su se na stepeništu.

Za svaki slučaj, proverili su i vazduhoplovca. Popović je bio sumnjičav, znajući s kim ima posla. Nije bio siguran da li je oficir došao iz rodoljublja ili je u pitanju neko podmetanje nemačke službe. Ne bi im bio prvi put.

Pozvali su ga na novi razgovor. Tražili su dopunu obaveštenja koje je dao na prvom sastanku. Objasnili su mu da je bio u pravu, da je Marija pokušala da ga vrbuje. Doduše, nije im bilo baš najjasnije, ako je to pokušala još u Novom Sadu, zašto je oficir još onda nije prijavio? Ovaj se nije spetljao, dao je zadovoljavajući odgovor, i time uverio Popovića i društvo da nije podmetnut. Sada su mogli da rade dalje.

Rekli su mladom oficiru da nastavi s učenjem francuskog jezika. Nije da je Marija bila neka lepotica, četrdesetogodišnja žena, niskog rasta, malog nosa na širokom licu, pa nisu mogli da traže od njega da se previše zbliži s njom, ali je i marljivo učenje bilo sasvim dovoljno. Mora da joj ukazuje posebno poštovanje, a i druženje sa Šilerom ne sme da prekida. Rečeno mu je i da se trojka odsad nalazi pod budnim okom naše službe. Počela je Operacija „Šiler”.

Igre oko aviona

Što se tiče podataka koje je Šiler zahtevao, dobiće ih, svakako. Ali „doterane”. Servis je sastavio izveštaj, naizgled verodostojan, ali se radilo o podacima koje je mogao bilo ko da dobije. Nikakvih tajni tu nije bilo. Oficir je izveštaj prosledio Šileru koji je delovao zadovoljno. Čak je rekao Mariji da oficiru da nekoliko stotina dolara, da se čovek malo proveseli. Međutim, uz one dolare, dobio je još jedan nalog. Traženi su još neki podaci.

Vazduhoplovac je brže-bolje, sa sve dolarima i zahtevom, otrčao kod potpukovnika Popovića. Ovaj mu je rekao da ništa ne brine, nije nikakva teškoća da sastave još jedan izveštaj. Pa neka bude još „tajniji”. Za svaki slučaj, podaci su dva puta provereni, da se ne potkrade kakva greška. Uz sve to, Popović je sada bio siguran u svog novog agenta. Prošao je probni rad, vrlo uspešno.

Šiler je, preko Marije, dobio novi izveštaj. Sve sa oznakama tajnosti. Nemački oficir bio je oduševljen, ni on se nije nadao takvom uspehu i takvoj revnosti novog mladog saradnika. Samo, ima za njega još jedan zadatak. Ovaj put najteži od svih. Tražio je tehničke podatke o novom lovačkom avionu „IK-3”.

Kada je Popović čuo o čemu se radi, reagovao je suprotno od onoga što bi svako očekivao. Znao je za ranije događaje vezane za ovaj jugoslovenski avion.

Naime, dve godine ranije, kada su se u stručnoj štampi pojavile prve vesti o pravljenju modernog jugoslovenskog lovca, nemačka tajna služba počela je da kopa i rukama i nogama ne bi li se nekako dokopala planova. Veoma ih je zanimao avion koji je, po svim najavama, mogao da se suprotstavi njihovim lovcima. Prilika se ukazala tokom uobičajenog osiguranja pre probnog leta. Neka osiguravajuća kuća iz Beča ponudila je najbolje uslove jer je bila povezana s Abverom, nemačkom vojnoobaveštajnom službom, od koje je dobila uputstva da radi ispod granice isplativosti, samo da dobije planove. Kako je po zakonu taj posao morala da uradi domaća kuća, Bečlije su odbijene.

Brže-bolje su registrovali novu kuću u Beogradu, pod nazivom „Balkan”. Opet su ponudili dobre uslove, pa je država morala da pristane. Po ugovoru, fabrika je morala da planove novog aviona dostavi osiguranju. Nije prošao ni dan, a planovi su već bili u Beču. Ipak, znajući s kim imaju posla, konstruktori su planove malkice „doterali”. Stručnjacima u Beču to nije promaklo, pa su tražili dopunu dokumentacije. Opet su dobili namerno ubačenu grešku koju nisu primetili. Stvar je legla, a Nemci su bili ubeđeni da imaju prave planove.

Ključ u džepu

Svega toga se Popović setio, i zato je bio radostan. To je poslednja kockica koja je legla na mesto. Služba je opet na Šilerov zahtev izradila odgovor koji je šef Servisa predao oficiru. Objasnio mu je da od Marije neizostavno traži da se on sastane sa Šilerom u njenom stanu, kako bi mu lično predao izveštaj. Nije šala, zbog odavanja takvih podataka gubila se glava. I baš zbog važnosti mora lično da vidi her Šilera. A kad zakaže sastanak, Popoviću će dojaviti tačno vreme. I Šiler je naseo, obruč je polako počeo da se zatvara.

Vazduhoplovac je dobio konačna uputstva. Kad dođe na sastanak, treba da se zadrži u Marijinom stanu najmanje dvadeset minuta. Ulazna vrata će zaključati, pa odmah otključati, a ključ sakriti u džep. I najvažnije, ono što nikako ne sme da zaboravi: Šileru će predati papire na samom početku sastanka. Sve ostalo je na potpukovniku Popoviću. Razišli su se, oficir na sastanak kod Marije, a Popović u Upravu grada, da obezbedi „maricu” i dvojicu agenata koji govore nemački. Zatrebaće.

Jugoslovenski niskokrilni lovački avion IK-3 bio je ravnopravan protivnik čuvenim nemačkim 'meseršmitima"

Na Obilićevom vencu sve je teklo baš onako kako je Popović predvideo. Oficir je ostavio otključana vrata. Odmah je predao izveštaj Nemcu, pa su sve troje zaseli da bi dogovorili odlazak u provod. Zaslužili su posle ovoga da se malo opuste. Utom su čuli neko tutnjanje u stepeništu. Neko je ustrčavao. Vrata su se širom otvorila i u sobu su nahrupili agenti, praćeni potpukovnikom Popovićem. Za ovu priliku, bio je u civilu. Stan je odmah blokiran. Mladi oficir namignuo je Popoviću, što je bio znak da su planovi kod Nemca. Sve po dogovoru.

Zamolio je Šilera da sve što ima kod sebe izvadi i stavi na sto, da ga on ne bi pretresao. Ovaj je odmah izvadio diplomatsku legitimaciju, predstavio se i pozvao se na imunitet. I sve to na srbskom. Popović mu je odgovorio da mu je sve to poznato, ali da mu takve rabote ukidaju imunitet. I da odmah vadi sve iz džepova. Nemac se nećkao, pa su ga umilostivila dvojica agenata koji su prišli da „pripomognu”. Jedan sa otkočenim pištoljem, uperenim u Šilerovu glavu.

Kad je shvatio da je đavo odneo šalu, povadio je sve iz džepova. Popović ga je zamolio da sad popiše sve što je nađeno kod njega, pa da se ispod toga potpiše. Među hartijama, novcem, kartama za pozorište, bio je i izveštaj o „IK-3”. Kada je Šiler sve to popisao i uredno potpisao, Popović mu je saopštio da je slobodan, do daljnjeg. Šiler je istrčao, da se ovi ne predomisle. Agenti su se posvetili mladom oficiru, koga su izveli napolje. Ono što je izgledalo kao privođenje završilo se kafom u „Mažestiku”. Nisu smeli da odaju svog agenta.

Dok su oni kafenisali, Popović je s ostatkom ekipe pretresao Marijin stan. Nađeno je sasvim dovoljno kompromitujućeg materijala koji joj je obezbedio vožnju „maricom”. Celih 200 metara, do Glavnjače.

Kad je Popović napuštao zgradu, na stepeništu su ga zamalo oborili Dragiša Cvetković, predsednik vlade, i ministar inostranih poslova, Aleksandar Cincar-Marković. Zadihani, u frakovima, očigledno sa nekog prijema. Pitali su Popovića da li je normalan, šta to radi, nemački poslanik Fon Heren već je stigao da se žali. Znači, onamo je Šiler onako otrčao. Popović ih je umirio, pokazao zapisnik. Sutradan je nastala gužva u Generalštabu. Ipak, zapisnik koji je Šiler potpisao bio je dovoljan, pa je stvar prepuštena sudu. Her Šiler ubrzo je proglašen za nepoželjnu osobu i proteran.

Novinari na zadatku

Za to vreme, u Glavnjači, policijski agenti posvetili su se Mariji. Nije joj dugo trebalo da oda sve veze, pa i izvesnu Elizabetu Šmit, šeficu odeljenja Abvera za Balkan. I to odeljenja za ženske agente. Ta Elizabeta trebalo je da uskoro dođe u Beograd. Popović je imao vremena da joj spremi doček.

Znalo se da putuje pod maskom novinara. Određen je jedan agent, poznavalac više jezika, kome je nemački bio maternji. Prijatne spoljašnosti, uglađen, nikad niko ne bi posumnjao čime se čovek zapravo bavi. Pritom, bio je dobar prijatelj sa stražarem u nemačkom poslanstvu. Ovoga je zamolio da mu obavezno dojavi kad se opisana žena pojavi u poslanstvu. Već neko vreme je simpatiše, pa bi da je izvede na večeru, kad dođe u Beograd. On će svakog dana biti u kafani „Barajevo”, u neposrednoj blizini poslanstva.

Elizabeta je ubrzo doputovala iz Grčke. Stražar je kao bez duše dotrčao u „Barajevo”, da izvesti druga. Agent ga je zamolio da je uputi u kafanu. Ubrzo se  pojavila. Odabrala je sto baš do agenta. Biće da sa tom slučajnošću ima veze i bakšiš koji je agent dao konobaru, da je smesti baš tu. Nervozno je preturala po torbi, pa joj je ispala neka karta. Agent joj je džentlemnski pomogao i ubrzo stupio u razgovor. Zanimalo ju je kako tako dobro govori nemački. Odgovorio joj je da je folksdojčer. Trgovački putnik koji je često u Beogradu. Reč po reč, i dogovorili su se da se nađu te večeri, kod „Tri lista duvana”, kako bi joj malo pokazao grad. A i odsela je u obližnjem „Ekscelzioru”. Razmenili su vizit-karte i prijateljski se rastali. Agent je otrčao kod Popovića, kako bi spremili zamku. A imali su sasvim dovoljno dokaza, uključujući Marijino svedočenje.

Uveče se Elizabeta pojavila u kafani. Sela je sa agentom i naručili su večeru. Za okolnim stolovima ljudi koji vrlo udubljeno čitaju novine. Samo što su Elizabeta i agent završili večeru i zatražili račun, oni čitaoci su skočili i umesto novina u rukama su im se stvorile legitimacije i pištolji. Elizabeta je bila vrlo drska, a njen partner uložio oštar protest, na šta oni slučajni gosti kafane nisu davali ni pet para. Spakovali su ih u „maricu”, i oboje u Upravu grada. Tamo su ih saslušavali, doduše nešto nežnije nego Mariju. Predočili su joj podatke koje su imali, pa su „novinarku” brzo slomili. Sve je priznala, da je došla u Beograd kako bi preuzela neke materijale od Marije i Šilera. A to dvoje su izvršni organi Abvera. Popoviću ništa više nije trebalo.

Opet se stvorila gužva, intervenisao je nemački poslanik, pa je Elizabeta zaradila samo proterivanje iz Beograda. Mogla je da se pridruži Šileru, negde u Nemačkoj. Njenom „partneru” Popović se zahvalio na saradnji. Bio je važan deo poduhvata. A Marija je osuđena na dugogodišnju robiju. Smatralo se da je to još dobro, pošto je za špijunažu mogla da dobije i pogled na streljački stroj. Bila je u zatvoru na Adi Ciganliji, odakle su je verovatno oslobodili Nemci. A potpukovnik Uglješa Popović zadovoljno je trljao ruke. Operacija „Šiler” je završena, i to potpunim uspehom.

Autor: Nemanja Baćković
Ilustrator: Milan Ristić,
Zabavnik



  • Izvor
  • / vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Ista ograničenja važe za gledaoce i ljubitelje sporta koji prisustvuju Letnjim igrama u Parizu


Dmitrij Peskov je takođe visoko ocenio saradnju regiona Rusije i provincija Kine i istakao njen doprinos razvoju ruskih teritorija koje se graniče sa Kinom.


Na Rusiju se neće vršiti diplomatski pritisak, kao što se ne može pobediti na bojnom polju, rekao je predsednik

Predsednici Brazila i Južne Afrike odlučili su da ne učestvuju na tom događaju, koji isključuje Rusiju, navodi se u izveštajima


Investiciona grupa na čelu sa Džaredom Kušnerom sklopila je posao za izgradnju hotela u Beogradu vrednog 500 miliona dolara


Ostale novosti iz rubrike »