BitLab hosting
Početna stranica > Novosti
Slavica Jovanović

PODSEĆANJA : LEGIJIN INTERVJU OBJAVLJEN U GLASU JAVNOSTI " LEGIJA PROGOVORIO"

PODSEĆANJA : LEGIJIN INTERVJU OBJAVLJEN U GLASU JAVNOSTI
30.01.2015. god.

 PODSEĆANJA : LEGIJIN INTERVJU OBJAVLJEN U " GLASU JAVNOSTI  " LEGIJA PROGOVORIO"


INTERVJU: LEGIJA PROGOVORIO

Ubica Đinđića prebačen u London!

Osuđen, zasad, na svih 137 godina robije, Milorad Ulemek Legija ipak ne gubi nadu da će na kraju dokazati da nevin čami u samici Okružnog zatvora u Beogradu. I više od toga. Namerava da dokaže ne samo da sam nema nikakve veze sa likvidacijom Zorana Đinđića, već i da ubica uopšte nije bio Zvezdan Jovanović, nego neko sasvim drugi. Neko ko je - samo nekoliko sati posle ubistva - evakuisan za London. Privatnim avionom koji je poleteo sa surčinskog aerodroma.

U ekskluzivnom intervjuu za Glas javnosti i Kurir, Ulemek odgovara na oko 400 pitanja koja se odnose na ubistva Zorana Đinđića, Ivana Stambolića, pokušaj likvidacije Vuka Draškovića u Budvi i na Ibarskoj magistrali, kao i na petnaestak ubistava na “beogradskom asfaltu” i tri otmice - za šta je sve optužen. Ali, istovremeno, iznosi i neku vrstu vlastite kontraoptužnice, polemišući sa Dušanom Mihajlovićem, Vladimirom-Bebom Popovićem, Čedomirom Jovanovićem i drugima. Pri tom, ukazujući, pored ostalog, da je Dejana Milenkovića Bagzija, jednog od četvorice svedoka saradnika u procesu za ubistvo, pola godine u Grčkoj “trenirala” jedna strana obaveštajna služba, najverovatnije američka.


Izjavili ste povodom svoje predaje: “došao sam da kažem istinu i tražim korektno i fer suđenje”. Takvo suđenje, kako tvrdite, niste imali ni u jednom procesu. Šta ćete uraditi ako Vrhovni sud Srbije na kraju svih krajeva odbaci i vaše buduće žalbe na, sada još nenapisanu presudu za ubistvo Đinđića? Hoćete li pravdu tražiti u Strazburu?

- Došao sam i rekao istinu. Fer suđenje nisam imao, niti sam mogao da imam, sa ovakvim stanjem u državi! Kad je reč o Vrhovnom sudu, opet ne očekujem ništa posebno. Očekujem da će postupiti po direktivi, da će i one njegove sudije koje se budu bavile ubistvom tako sačuvati svoje fotelje. To je linija manjeg otpora koja je kod nas i dalje popularna. A Strazbur? Pa, o tom - potom. Imamo ovde još da se ćeramo! I, bogami, ćeraćemo se!


Ako je baš svaki proces u kome ste optuženi, kako tvrdite, “režija” - zašto bi Strazbur bio van domašaja tako moćnih “režisera”?

-Da li vi to upoređujete pravosuđe EU sa našim?! Dobro ste me nasmejali!

ŽIVKOVIĆU, CEDI GROŽĐE!


Bivši premijer Zoran Živković tvorac je, na prvi pogled paradoksalne, tvrdnje: da ćete vi, a možda i neki drugi osuđeni za atentat, “otvoriti dušu” tek kada se suočite sa pravosnažnim osuđujućim presudama. Znači li ovo da je Živković već tada znao nešto više i bio u pravu?

- Što se tiče te izjave mudrosera, gospodina Živkovića, pa i sami kažete da je to paradoks. Gospodin Živković ćuti, ćuti i onda odjednom odvali nešto i verovatno čeka da se zemlja zatrese. Međutim, ništa od zemljotresa! Svoje znanje i umeće dotični gospodin je pokazao tako što se Vlada Srbije raspala za samo šest meseci njegovog vođstva. Prema tome, neka cedi grožđe i nek ne lupeta gluposti!


Da li ste sada spremni da kažete bar nešto što niste bili spremni, ili niste smeli, da kažete u krivičnim postupcima? Pogotovo ako ste znali da se i zbog vas gradi zatvor u Požarevcu i da možete da računate na nekoliko puta po 40 godina robije? Da li se, možda, nešto krupno u međuvremenu dogodilo, nešto što bi promenilo vaš gard?

- Malo ste naporni, ali dobro. Takvi ste vi novinari. Sve za slavu, i tiraž! Svojom predajom dokazao sam spremnost za punu istinu. Nju sam, takođe, dokazao i odgovaranjem u sudnicama na sva postavljena pitanja. Kao što sada odgovaram i vama. I, kao što sam spreman da odgovorim sutra. Bilo kome.


A zatvor?

- Vi, novinari opet, kao i mnogo puta do sada, pokušavate ovom narodu ili građanima (kako to vole da kažu ove bajne demokrate), da utuvite u mali mozak razne predrasude. Jer, totalna je glupost i neistina da je taj novi zatvor izgrađen zbog moje malenkosti. Čisto sumnjam da bi se država bacala u takav trošak zbog mene! Po mojim saznanjima, taj zatvor je izgrađen da bi “pratio” novi zakon o organizovanom kriminalu. Na zahtev Evropske unije, u koju tako grčevito želimo da uđemo. Tako smo, eto, počeli od gradnje zatvora, umesto od porodilišta, bolnica i škola! Ali, dobro. I to je Srbija.


Da li se u međuvremenu zaista išta krupno dogodilo?

- Krupno se nije dogodilo ništa, osim što sam dobio ukupno 137 godina robije. Na stranu ta sitnica, želim da se čuje i druga strana priče.[ antrfile ]

KAO ĐAVO OD KRSTA!


Šta je bilo ono što ste govorili u sudnicama: delimična istina, ili laž (na koju imate pravo i po ZKP), kombinovana, možda, sa svesnim skretanjem sudskih postupaka na krivu stranu? Ili odvraćanje pravosuđa od nekih okolnosti, aktera i događaja?

- Nikada nisam pred sudom govorio laži ili delimičnu istinu! Problem je samo u tome što mene nisu hteli baš mnogo da slušaju. Za ove četiri godine i malo više, koliko traje ova cirkusijada, sudije koje su sudile meni i ostalim pripadnicima JSO-a nisu bile baš mnogo zainteresovane da čuju istinu i da prime k znanju ono što mi imamo da kažemo. A, i zašto bi - kad su presude nama najverovatnije donete još pre 12. marta 2003. godine! Na sudijama je bilo samo da odrade proceduru. Dokaz za to je i ovo što se događa sa presudom Vrhovnog suda u slučaju Stambolić-Drašković.


Šta imate u vidu?

- Jedan jedini sudija je tu stvar hteo da istera do kraja. Pa, kada je video da nema s kime, jer su danas fotelje i funkcije najvažnija stvar u zemlji Srbiji, upravo taj sudija je morao da podnese ostavku, jer je to i u pravosuđu, izgleda, jedini način da se sačuvaju čast i dostojanstvo profesije. Siguran sam da danas mnoge kolege tog sudije, Milene Inić-Drecun, govore ispod glasa: “Budala!” Ali, u tome je razlika između velikih i malih ljudi. Veliki ljudi ispadaju “budale”, a mali i poslušnici kao da postaju primer novih vrednosti današnjeg društva. Šta da se radi: I to je Srbija!


Hoće li se vaša buduća žalba Vrhovnom sudu “vezivati” i za predmet “Politička pozadina ubistva na premijera Zorana Đinđića”, kojeg je formirao Slobodan Radovanović, pre nego što je otišao sa funkcije Specijalnog tužioca za borbu protiv organizovanog kriminala?

- Moja dobra volja da odogovorim na pitanja koja mi postavljate nema ama baš nikakve veze sa spekulacijama koje lansiraju razni pojedinci. Hoću, jednostavno, da se čuje i druga strana priče. Svaka medalja ima dve strane.


Šta kažete za potez tužioca Radovanovića?

- Predmet “Politička pozadina ubistva” priča je za sebe. Pitam: zašto to nije razrešeno u toku samog procesa?! Ako je to suđenje bilo “proces veka” zašto se nije išlo do kraja, već se prelomilo preko kolena?! Moje lično mišljenje je da je to bila “cirkuska predstava veka”! Uveren sam da slično misle svi koji su ga ozbiljno pratili.


Zar vama razotkrivanje “pozadine” ne bi trebalo da odgovara?

- Prema mojim informacijama, taj predmet je formiran samo da bi se zamazala presuda i da bi se pažnja odvukla na drugu stranu. Jer, ako hipotetički uzmemo, zapravo, zdravo za gotovo, teze koje pokušavaju da plasiraju Čedomir Jovanović i ovi njegovi hašišari, pitanje je: kako će pozadinu tog ubistva da istraži neko, ko je na neki način (po lupetanju Čedice), umešan u to ubistvo?! Međutim, to su same gluposti, koje se lansiraju po sistemu “držite lopova”. Zato može da se pita samo: zašto istraga u tom tzv. “Predmetu” nije vođena od samog starta? Nije potrebno mnogo mudrosti da bi se neke stvari isterale na čistac, a posle toga bi mnogo šta bilo jasnije.


Na šta ciljate?

- Na ovo: zašto je sud grčevito izbegavao rekonstrukciju samog ubistva? Utoliko pre što bi posle nje mnogima bila začepljena usta! Ali, sud je bežao od rekonstrukcije kao đavo od krsta! Zato što je i sudijama bilo jasno da rekonstrukcija ruši zvaničnu optužnicu! Da je vlast stvarno bila zainteresovana za rasvetljavanje političke pozadine ubistva Đinđića - istraga bi od starta krenula sasvim drugim pravcem!


OD KOŠTUNICE - NIŠTA


Kojim to drugim pravcem?

- Veoma jednostavnim. Trebalo bi do kraja ispitati mnoge činjenice. Zašto je Vladimir-Beba Popović tražio od Milana Veruovića da zaboravi i ne pominje famozni treći metak? Kome je telefonirao Spasoje Vulović - tadašnji vođa akcije “Meljak”, sada komandant SAJ-a i ko je osoba koja mu je aminovala ili naredila ubistvo Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića, koji su u tom trenutku imali status uhapšenih osoba? Zašto za Bagzijem nije bila izdata Interpolova poternica? Kome je bilo u interesu da Bagzi onda ne bude izručen našim pravosudnim organima? Valjalo bi setiti se: on je u Grčkoj proveo više od šest meseci i mnogo se natezalo s njegovim izručenjem Srbiji. A, primera radi, “francuska petorka”, uhapšena zbog falsifikovanih pasoša, bila je izručena posle dva dana. Što znači: Bagzi je, iako optužen za učešće u ubistvu najvišeg državnog funkcionera, “čekao” duže od pola godine!


Šta bi još trebalo proveriti ?

- Mnogo toga! Ko je izvršio strahovit pritisak na sud da se Bagziju da status svedoka saradnika, uprkos tome što on nije rekao ništa što se već do tada nije čulo na suđenju? Tim pre što je dobio status kao ponavljač, iz drugog puta. Dalje, kako je bilo moguće da on bude pušten iz pritvora za slučaj “Limes” ako su, kako sada tvrde, svi odmah znali da je to bio pokušaj ubistva? Šta su nadležni organi uradili za tih dvadeset dana koliko je prošlo od “Limesa”, do 12. marta 2003. da zaštite pokojnog premijera Đinđića?


Je li to, najzad, sve?

- Nije! Ako je tužilac Jovan Prijić raspolagao jakim dokazima - zbog čega su mu bila potrebna čak četiri svedoka saradnika?! Zar jedan, uz sve te “dokaze”, nije bio sasvim dovoljan? Još je puno pitanja na koja bi trebalo pronaći odgovore, ali se očigledno, krenulo sasvim drugim putem. Kao što rekoh: Srbija nije spremna za pravu istinu! To što je tužilac Radovanović naprasno sklonjen na tzv. više radno mesto - samo ukazuje da su moje tvrdnje tačne. Ne menja se konj koji dobija trke i pobeđuje!


Ne potvrđuju li pitanja koja otvarate javno izgovorena očekivanja Čedomira Jovanovića, Rajka Danilovića, Srđe Popovića, Vladimira-Bebe Popovića i drugih: da ste kalkulisali tokom svih procesa, nadajući se da će vas zaštititi premijer Vojislav Koštunica, za čiji ste račun, navodno, izvršili političke likvidacije?

- Prvo, nisam otvarač ili otvaračica usta kao neki! Uvek sam govorio bez dlake na jeziku! A, drugo, pretpostavkama političkih i društvenih pigmeja čija ste imena naveli svaki komentar je izlišan. Ta stara i zla priča da sam se predao zato što sam dobio nekakvu zaštitu od pojedinih političkih struktura - obična je glupost! Pa meni, za ono za šta sam optužen, ne bi mogao da pomogne ni Savet bezbednosti UN! Niti bih ja prihvatio njegova obećanja i zaštitu! Utoliko mi je manje bila potrebna zaštita sitnih mudrosera sa naše političke scene.


Znači, tvrdite da vas niko nije ostavio na cedilu?!

- Upravo tako. Nisam imao nikakav dogovor, niti ičiju zaštitu! Samim tim, mene niko nije ni mogao ostaviti na cedilu! Imao sam dovoljno muda da se predam dobrovoljno. I zato što sam kao vojnik naučen, još u ranoj mladosti, da prihvatim svaku odgovornost. Osim toga, smučilo mi se da više slušam kako blate i moju porodicu i JSO! Najvažnije je, uprkos tome, ipak bilo to što je istina na mojoj strani! I, za razliku od mnogih drugih, ne krijem se iza tuđih skuta i imena. Ja sam svoj na svome. Mogu svakoga, u bilo koje doba, da pogledam u oči. Ma, ne plašim se nikoga, osim Boga i žene!

Nagrada za Miloševića podeljena u vladi i MUP

Među pitanjima Miloradu Ulemeku - čak i da ih je bilo mnogo manje od 400 - svakako su se morala naći i ona koja se tiču „apela” koje mu je u poslednje vreme upućivao bivši ministar unutrašnjih poslova Dušan Mihajlović i Legijine uloge u hapšenju i izručivanju Hagu Slobodana Miloševića.


Da li ste imali priliku da pročitate sve što je prethodnih nekoliko nedelja, pošto se „dokačio” sa Vladimirom - Bebom Popovićem i Radetom Terzićem, izgovorio i napisao Dušan Mihajlović o pozadini onoga što je prethodilo ubistvu?

- Imao sam, dakako, priliku da pročitam mudroserije gospodina eksministra, koji se dosad nije oglasio samo u Kekecu i Mikijevom almanahu. Sva ostala izdanja je okupirao da bi svojim naricanjem i žalopojkama nas primitivne Srbe naterao da čitamo između redova. Jedan lik je ovde u zatvoru povodom njegove pisanije rekao: „Jebem ti lebarnik, šta je ovo ‘teo da kaže”?! Inače, taj lik je iz njegovog Valjeva.


Da li ste u Mihajlovićevim rečima pronašli nešto važno ili zanimljivo?

- Ništa novo, niti iznenađujuće! Valjda je njegova poruka trebalo da bude: „Beba je najveći kriminalac, Čume i Legija su njegovi poslušnici”. Samo, Čeda Jovanović je bio Valjevčev ljubimac! To je i sam izjavio.


Ali zašto bi Mihajlović izmišljao i podmetao?

- Dule Valjevac želi svima da pokaže kako je jedino on bezgrešno stvorenje koje je u sve zalutalo sasvim slučajno. To je kod njega otprilike to. Ide mu naruku što je „Koraćeva komisija” utvrdila da eksministar tobože nije ništa kriv za sve što se događalo. Tu je najvažnije da je Zare Perika, alijas Peškir, utvrdio da Dule Izviđač nije kriv. Zapravo, gospodin ministar bi da Srbiju prisili da čita „između redova”. Da poveruje kako je za sve kriv nekakav „momenat”. Samo, nešto nisam primetio da se dotični „momenat” pojavio na suđenju i da mu se sudilo!


Za šta, zapravo, krivite Mihajlovića? Aludirate li na njegovu odgovornost, kao ministra policije, za ubistvo Zorana Đinđića?

- Veoma je zanimljiv Mihajlovićev, doduše, krajnje (ne)vešt pokušaj zamene teza. Jer, da otprilike parafraziram, gospodin ministar tvrdi: „Đinđić ne bi bio ubijen, odnosno bio bi danas živ da Dušan Spasojević i Mile Luković Kum nisu 2001. pušteni iz pritvora”. Eto, lupi čovek i osta živ! Ali, tu svoju maglu nikome neće prodati. Kako je umeo Sloba da kaže: „Uspeće mu to malo morgen”! Iskoristiću pero svog advokata da se i direktno obratim gospodinu ministru. I da mu poručim: „Ne, gosn’ ministre, opet ste, kao mnogo puta do sada, lupili glupost. Zoran Đinđić bi danas bio živ da ste vi kao ministar policije radili svoj posao kako treba”!


Možda ga uopšte nećete previše uzbuditi. I za njega ste čovek osuđen na 137 godina zatvora...

- Sigurno neću, ali hoću da Srbija zna da je gospodin eksministar policije imao preča posla od čuvanja Đinđića. Da je morao više da vodi računa o svojim firmama i firmicama, lutrama i lutricama, nego o bezbednosti pokojnog premijera. Uostalom, sve je to Mlađa Dinkić onomad lepo objasnio i prikazao na onim šemama, na konferenciji za štampu, još pre skoro četiri godine. Zato bi gospodinu eksministru bilo najpametnije da se popne u svoju vikendicu i da nastavi da sondira Povlensku maglu iako ona, očigledno, utiče na njegove vidike.


Kakva je bila prava priroda vaših odnosa sa Slobodanom Miloševićem?

- S pokojnim predsednikom Miloševićem nisam imao nikakve odnose. Video sam ga svega tri puta u životu. Svaki put - isključivo službeno. Uprkos tome, poslednjih godina pojavljivale su se spekulacije da sam sa njime, maltene, redovno pio viski i pušio tompus. To su sve podmetanja bolesnih umova koji gaze i preko leševa samo da bi za sebe ostvarili korist.


Kojim povodom ste se sa Miloševićem videli tri puta, kada i gde?

- Prvi put sam ga video u Kuli 1997. godine, kada je došao u posetu JSO. Sledeća dva puta sam ga sreo prilikom dodele odlikovanja u zgradi Predsedništva Srbije. To su bili svi naši susreti. A sreli smo se i one famozne večeri u vili „Mir”.


Socijalisti i njihovi simpatizeri sigurno bi vam postavili i pitanje - ako ste ga prilikom hapšenja (radi izručenja Hagu) nazvali svojim komandantom, u ime čega i u ime kog interesa zemlje ste onda učestvovali u njegovom odvođenju u zatvor?

- Mogao bih i ja da postavim pitanje socijalistima: „Gde ste bili, drugovi socijalisti, te sramotne noći za Srbiju!? Zašto nije došlo desetine hiljada na lice mesta?!”


Kako je proteklo hapšenje?

- I to sa „hapšenjem” je malo izvrnuta teza. Miloševića niko nije hapsio! Napravio je dogovor s onima koji su ga posle izdali! Izdvojio bih posebno Branislava Ivkovića, koji je sa Čedom Jovanovićem bio glavni zaverenik. Uostalom, za to je posle bio nagrađen. Što novčano, što u parlamentu. Ali, to je zanimljiva i dugačka priča, koja je više za knjigu nego za intervjue i novine. Ipak, ta knjiga će svakako biti napisana jednog dana.


Da li su Dušan Spasojević i Mile Luković Kum učestvovali u hapšenju Miloševića i kakvu su ulogu odigrali? Ko ih je za to angažovao i da li su u tome učestvovali i neki drugi ljudi koji se toga danas odriču?

- To je, takođe, još jedna u nizu spekulacija koje lansiraju određeni političko-društveni pigmeji. Jer, koliko se sećam, cela ta „priča” počela je posle onog nesrećnog i tragičnog 12. marta 2003. godine. U cirkusijadi sa „hapšenjem” učestvovala su, nažalost, trideset i dva pripadnika JSO. Ta akcija i spisak učesnika su dokumentovani. Zavedeni su u Službi iliti današnjoj BIA.[ antrfile ]


Kome su takva „lansiranja” potrebna?

- Onima koji su shvatili da od takve priče mogu da profitiraju. I to na štetu pokojnog premijera. Međutim, meni je u toj celoj priči zanimljivo nešto drugo. A to je hoće li ikada doći do suđenja svima koji su te sramne noći bili sa druge strane zida. Ja sam za takvo suđenje spreman. Zato me baš zanima kako je vođena istraga i ko je tu istragu vodio? Pitam se kako je moguće da tokom te istrage, ako je uopšte vođena, nismo saslušani ni ja, kao neko ko je bio vođa te sramne akcije, niti pripadnici JSO koji su u njoj učestvovali?! Jer, ako sam bio prisutan tamo sve vreme, od prve do poslednje sekunde tih dešavanja, onda bi bilo logično da dam iskaz u istrazi povodom tog slučaja. Samo, ni razglednicu mi nisu poslali!


Neki misle da prave istrage o tome verovatno nikada neće ni biti...

- Koliko vidim, ništa još ne može da počne jer su pokretači cele „priče” shvatili da bi na kraju ostali spuštenih gaća. Baš bih voleo da me pozovu kao svedoka! Imao bih štošta da kažem. Mnogima od toga ne bi bilo dobro! Inače, odgovorno tvrdim da Dušan Spasojević i Mile Luković, niti bilo ko drugi van policijsko-bezbednosnih struktura nisu učestvovali u operaciji, niti su bili „na licu mesta” te noći.


Da li su i kome, posle Miloševićevog izručenja, bile podeljene nagrade?

- Da, pare za Miloševićevu glavu su stigle u Srbiju početkom 2002. godine. Podeljene su između pojedinaca iz vlade i MUP-a.


Lucidni ste. Ali, pošto znate da su pare upravo tako podeljene, iako niste bili prisutni, što ste onda tajanstveni?

- Lucidan ili ne, samo govorim ono o čemu imam saznanja.


Ko je iz vlade, a ko iz policije i po koliko dobio? Da li je deo tog novca možda pripao i samom Đinđiću?

- Nisam „držao sveću” kada su se talili.

Pedeset susreta sa Zoranom Đinđićem

Milorad Ulemek Legija nije osuđen samo na 137 godina zatvora već i na - samo desetak kvadratnih metara „slobodnog prostora“ u beogradskom Centralnom zatvoru. A imao je kontakte i susrete sa ličnostima koje su tokom protekle decenije i po uticale na sudbinu Srbije.

Imali ste kao komandant JSO trojicu pretpostavljenih - Jovicu Stanišića, Radeta Markovića i Zorana Mijatovića sa Goranom Petrovićem. Možete li da ih uporedite i otkrijete prirodu svojih odnosa sa svakim od njih ponaosob? Kako vidite njihove međusobne odnose, posebno - odnose između Stanišića i Markovića, kao i uticaj njih četvorice na događaje uoči 5. oktobra 2000. i sve što je potom prethodilo onome što deo političkog spektra uporno naziva „oružanom pobunom JSO“, a i 12. martu 2003?

- Mislim da bi sa današnje tačke gledišta bilo nekorektno upoređivati te ljude. Ipak, evo ponešto. Svi su oni bili na čelu Službe kada je Srbija proživljavala razne teške periode. Stanišić je čovek koji me je primio u Službu i bio mi prvi pretpostavljeni. Sa njime sam imao izuzetno konkretne i profesionalne odnose. Smatram da je prema tom čoveku učinjena velika nepravda, ali tako je to u Srbiji. Dok si potreban i valjaš - dobar si, kad te sažvaću i ispljunu - onda ko te jebe.


Ni Marković nije prošao mnogo bolje, samo što i za njega mnogi misle da je svoju sadašnju sudbinu zaslužio...

- On je prošao slično, a nasledio je Stanišića, kao što se zna, u najtežem momentu u kojem se Srbija nalazila. Pet meseci posle njegovog stupanja na dužnost počeo je rat i on, jednostavno, nije ni imao vremena da upozna Službu. Pogotovo što je došao iz resora Javne bezbednosti. Međutim, i pored toga - pokazao je da je veliki profesionalac i čovek.


Šta znate o odnosima između Stanišića i Slobodana Miloševića?

- O njihovim odnosima ne mogu da kažem ništa. Nismo bili toliko bliski da bi meni poveravali ono što je njih spajalo ili razdvajalo.


A Petrović i Mijatović?

- Njih dvojicu ne poznajem dovoljno, osim što smo imali priliku da sarađujemo u onih nekoliko meseci koliko su nam se putevi ukrstili. Danas vidim da su u stroju sa svim onim dramoserima koji viču: „Ma, ja sam Đinđiću rekao...“ To su sve odreda priče za malu decu. Možda oni to mogu da pričaju široj javnosti i običnim smrtnicima, ali postoje i ljudi koji poznaju skriveniju stranu te „priče“. Pa, bre, sećam se da je Đinđić Petrovića, tog grbavog, izbacio iz svoje kancelarije u stranci kada je ovaj počeo da nešto kevće. I sad on nešto tu kao dramoseriše. Nemojte da me vučete za jezik!


Nije valjda baš sve „kevtanje“?

- Petrović i Mijatović su bili postavljeni da odrade sve prljave poslove DOS-manlija. Uostalom, koliko su valjali, toliko su i trajali! Da li su oni imali nekakav uticaj na dešavanja oko petog oktobra - to ne znam. Ali, što se tiče protesta JSO - Petrović i Mijatović su bili deo uzroka koji su doveli do tog protesta. Zato mogu oni danas da pričaju š


  • Izvor
  • http://www.glas-javnosti.rs/book/export/html/4733


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Specijalni izaslanik Rusije u Kabulu izjavio je da Nju Delhi i Moskva imaju slične pristupe avganistanskoj krizi


Ista ograničenja važe za gledaoce i ljubitelje sporta koji prisustvuju Letnjim igrama u Parizu


Dmitrij Peskov je takođe visoko ocenio saradnju regiona Rusije i provincija Kine i istakao njen doprinos razvoju ruskih teritorija koje se graniče sa Kinom.


Na Rusiju se neće vršiti diplomatski pritisak, kao što se ne može pobediti na bojnom polju, rekao je predsednik


Ostale novosti iz rubrike »