Dane Čanković: Igor Radojičić strateg ili „strateg“

Bivši generalni sekretar SNSD-a Rajko Vasić na svom blogu postavio je analizu rada SNSD-a i pozvao Milorada Dodika da podnese ostavku na funkciju predsjednika svoje stranke. Igor Radojičić na svom Tviter nalogu daje podršku takvoj analizi, smatrajući je dosad najboljom i najsveobuhvatnijom. Takav iskorak najavljuje njegovu  moguću promjenu političkog ponašanja prema Miloradu Dodiku kao predsjedniku SNSD-a. Krenimo postepeno.

Suštinski stratezi se rađaju. Oni svoju strategiju postavljaju na zdravim i sigurnim temeljima, gradeći je kvalitetnim „potezima“, tako što prethodni „potez“ ne može biti prepreka narednom dobrom „potezu“.  Put od jednog do drugog poteza može se faktički razlikovati, pa i na prvi pogled djelovati zbunjujuće i pogrešno, ali ne i tako kada se sagledava cjelokupna strategija.

Da li je Igor Radojičić strateg ili „strateg“ možda možemo zaključiti iz sljedećih rečenica.  U predizbornom vremenu u Republici Srbskoj (izbori održani 12. oktobra 2014.) u javnosti je bio  prisutan dogovor unutar SNSD-a po kojem bi Igor Radojičić bio mandatar za sastav Vlade Republike Srpske (ukoliko bi koalicija SNSD, DNS i SPRS imala skupštinsku većinu),  a Željka Cvijanović kandidat za Člana Predsjedništva BiH.

Rezultati izbora  su pokazali da je Željka Cvijanović izgubila za oko 1% glasova od Mladena Ivanića, kao kandidata Saveza za promjene (SDS, PDP, DP...), dok je Radojičić u svojoj izbornoj jednicii na listi za poslanika Narodne skupštine RS dobio ubjedljivo najviše glasova (oko 26.000, slijedi ga partijski kolega koji je dobio oko 15.000 glasova).

Pričalo se da su više internih grupa koje ima, ili kontroliše Radojičić unutar stranke i izvan nje, uglavnom angažovano radile za njega i neke poslaničke kandidate, dok je ista takva podrška bila izostala kada je u pitanju Željka Cvijanović, kandidat za Člana Predsjedništva BiH.

Kada bi se uradila detaljna analiza izbornih rezultata, moguće je da bi ona potvrdila istinitost navedenih priča.

Predsjednik Dodik je silno  želio pobjedu Cvijanovićke za Člana Predsjedništva BiH. S obzirom da se to nije desilo, iz više razloga, po Ustavu, on kao predsjednik RS imenuje Željku Cvijanović za mandatara.

Igor Radojičić, čovjek koji je u dva mandata bio Predsjednik NSRS i u predizborno vrijeme   bio je viđen kao Predsjednik Vlade RS ili Ministar spoljnih poslova u Savjetu ministara BiH, ostaje „samo“ poslanik. Zanimljivo je, da je on u Savez nezavisnih socijaldemokrata  došao sa Demokratskom socijalističkom partijom čiji je predsjednik bio Nebojša Radmanović (doskorašnji Član Predsjedništva BiH). Ta partija je sa Dodikovom Strankom nezavisnih socijaldemokrata 01. maja 2002. stvorila jedinstvenu političku stranku Savez nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) na čije je čelo izabran Milorad Dodik.

Dugo se već pričalo, a najvjerovatnije i radilo na tome da Radmanović i Radojičić „udare“ na Dodika. Moguće da do toga nije došlo zato što je Dodik bio uvijek korak ispred njih i  umio da „smiri apetite“, prije svega Radmanovića koji je najuticajniji i najsposobniji čovjek među ljudima koji su došli sa Demokratskom socijalističkom partijom.

I upravo sada kada Radojičić podržava Vasićevu analizu, ponovo se aktuelizira mogućnost da nezadovoljni Radojičić sa Radmanovićem formira svoju političku stranku.

Potpisnik ovih redova, poslije objavljivanja informacije da će Cvijanovićeva   biti mandatar,  govorio je da Radojičić kao pametan i oprezan političar neće bez Radmanovića preduzeti  bilo kakve aktivnosti protiv Dodika, ili pak osnovati novu političku stranku. Radojičićeva podrška Vasićevoj analizi ukazuje da se potpisnik ovih redova možda i prevario.

Ukratko analizirajmo novonastalu situaciju u vezi Radojičića.

Dodiku bi možda bilo najmudrije da ne pokreće bilo kakve „kaznene“ mjere prema Radojičiću i da ga ne isključuje iz stranke, već da i dalje obavlja „samo“ poslaničku funkciju. Ukoliko Radojičić odluči da sam napusti SNSD i u budućnosti formira novu stranku, to bi za njega moglo da znači početak političkog kraja. To bi uslijedilo zbog strateške greške. Ta greška ogleda se u činjenici da se on na popisu stanovništva izjasnio da je Crnogorac. I to ne bilo sporno da je sadašnji identitet Crnogoraca istovijetan sa identitetom od prije stotinjak godina, kada su Crnogorci i Srbi bili jedno. Imali su svoju Srpsku pravoslavnu crkvu, srbski jezik i svoje ćirilično pismo.

U Republici Srbskoj, u kojoj je 90% Srba, takav Crnogorac Radojičić morao bi da vodi političku stranku čiji bi program bio zasnovan na nenacionalnim temeljima.

Nerealno je očekivati da u vremenu kada je ugrožen srbski identitet (pokušaj da se Srbi kroz jedan proces pretvore u Bosance) i u opasnosti Republika Srbska, partija na čijem čelu je jedan Crnogorac, bez obzira koliko sposoban i pošten, ostvari značajnije rezultate.  Tim prije, što su nedavno Slovenci, Hrvati, Bošnjaci, Makedonci  a onda i Crnogorci izašli iz Jugoslavije, odnosno zajedničke države. Sigurno da se ne može očekivati ni u Hrvatskoj, Makedoniji, Sloveniji i Crnoj Gori da Hrvati, Makedonci, Slovenci, Crnogorci masovno glasaju za stranku na čijem čelu je Srbin. U Sloveniji, i pored specifične situacije, dovedena je u pitanje blistava politička karijera gradonačelnika Ljubljane Zorana Jankovića samo zato  što ima srpske-slovenačke korijene iako je izuzetno sposoban čovjek.

Podrazumijeva se, da se ni na koji način ne dovodi u  pitanje Radojičićevo slobodno nacionalno izjašnjavanje kao građanina, a u vezi toga i njegovo političko djelovanje. Ovdje je samo riječ o analizi uspjeha političke stranke u Republici Srbskoj koju bi eventualno formirao Crnogorac Igor Radojičić.

I zato je možda najbolje očekivati da Dodik i Radojičić postignu temeljan dogovor,  a da navedene priče budu oslikane onom narodnom „tresla se gora, rodio se miš“.