Slučaj Gruzije

Mislim da sam upravo u ovoj rubrici već pisao o tome da politika jednostranih činova, koja se temelji na procjenama da trenutno stanje situacije i odnosa snaga omogućava određene ekstremne poteze, nema perspektive i da je kratkog daha.
Muhamed-Filipović

Isto tako, upozorio sam da oni koji gaje izluzije da je obrana mira stvar sile, a ne razuma i da se on može obraniti tako da jedna sila, ma kako bila velika, kontroliše svijet i diktira ponašanja svih istorijskih, državnih, civilizacijskih i kulturnih subjekata, nema perspektive i da predstavlja samoobmanu.

Jednostrani potezi u politici uopće, a posebno u slučajevima kada veliki igraju svoju igru preko malih, izraz su gluposti i zanesenosti velikih koji misle da mogu sve, a malih da mogu to isto pod skutom velikih, tj. kada ozbiljno shvaćaju podršku koja im se pruža, a ne vide dublju logiku odnosa.

Stoga svaki pokušaj malih kao što se događa u Gruziji, da se situacija napetosti odnosa velikih, NATO-Rusija, iskoristi da bi se obavio neki domaći posao, predstavlja avanturizam i ništa više. U slučaju najnovijeg sukoba na Kavkazu to će morati da shvate i što je najgore i gorko iskuse sami Gruzijci.

Svaki jednostrani potez u kojem veliki stoje iza ambicija malih je oblik sve dubljeg upadanja svijeta malih zemalja i država u labirint odnosa sila i moći, iz kojeg nema logičnog izlaza i u kojem su smao oni kolateralna žrtva.

Tada nastaju situacije iz kojih se izlaz mora tražiti u rušenju cijelog sistema odnosa, tj. labirinta u koji smo uvedeni.

Ali za one koji nisu konstruirali taj labirint neće biti Arijadne i njenog klupka da im omogući bezbjedan izlazak, nego će umjesto klupka neka buduća Arijadna upotrebiti mnogo efikasnije, naravno, razorno sredstvo, da ih izvede iz labirinta.

Gruzijci su pogrešno pomislili da su, ulazeći u bliske odnose sa zapadnim silama postigli veću sigurnost za sebe i svoje interese.

Zaboravili su da je komšija bliži od brata, tj. da njihova sigurnost prije svega i najviše ovisi od dobih odnosa sa Rusijom, u okviru koje su bili više od dvije stotine godina. Amerikanci im nude savez, ali savez koji miriše na antirusku rabotu, a takav dar niko pametan ne prihvata.

Nisu Grci uzalud rekli: "Timeo Danajos Dona Ferentes", ili "Plaši se Grka i kad darove donose". Za neke bi to trebalo transkribirati u izreku "plaši se američkih darova, posebo kad su drugima ukradeni".

Rusija, vjerujem, nije neprijatelj Gruziji, ako ona ne bi poduzimala korake koji se mogu protumačiti kao dio obnove strateškog okružavanja Rusije od onih koji svugdje u svijetu sva pitanja rješavaju opružjem.

A da to nije dobro, Rusi su iskusilim u Avganistanu i drže se tog iskustva.

Pokušaji Amerike, nakon što je dugotrajnom strategijom unutarnjeg podrivanja, korupcije i ekonomsko-finansijskih pritiska, a posebno insistirajući na pitanju ljudskih prava i korisrteći očitu glupost i uspavanost sovjetskih nosilaca politike sile, onih koji su godinama uglavnom silom vladali bivšim Sovjetskim Savezom, a sili pamet nikada nije trebala, ona ima moć kojom uspijeva ostvariti ono što želi, uspjela srušiti sovjetski režim, da nastavi strategiju rušenja pozicije svjetske sile koja je Rusiji pripadala još od vremena Ivana Groznog i pogotovo od Petra Velikog, a ne tek od vremena nastanka Staljinovog režima, ne mogu uspjeti.

To bi svi morali znati, jer Rusija  je velika sila samo iz davne istorije, od vremena istjerivanja Tatara, zatim Šveđana, pa Napoleona i najzad Hitlera iz prevelike Rusije, a da bi je iko mogao okupirati, nego je ona to u bukvalnom smislu i posebno od vremena kada je tehnološki i naučni razvoj, koji se je u Rusiji odvijao i pod najtežim okolnostima sovjetskog režima, donio Rusiji izjednačavanje sa zapadnim svijetom u pogledu posjedovanja atomskog oružja i sredstava njegovog transporta na bilo koju tačku globusa, tog apsolutnog oružja koje isključuje mogućnost pobjede nad jednom zemljom sa takvim atomskim arsenalom, pa se svi eventualni pokušaji nepoštovanja stvarnih i realnih interesa te zemlje pokazuju promašenim.

Rusija je tako velika i tako duboko ugrađena u svijest i ponašanje njenih građana - Rusa, da padovi režima i njihove promjene ne mogu bitnije ugroziti njeno opše svjetsko značenje i količinu moći koju ona posjeduje.

Ne treba zaboraviti da nije sovjetski nego ruski patriotizam odnio onu veličanstvenu pobjedu nad tada najsnažnijom i tehnološki najbolje opremljenom svjetskom silom fašističkom Njemačkom, onda kada su svi pametnjakovići već vidjeli Rusiju na koljenima.

Staljin se, u pozivu za obranu od neprijatelja, koji se nalazio pred Moskvom, nije pozivao na komunističku nego na rusku nacionalnu svijet i patriotizam Rusa i nije ponavljao primjere pobjede nad interventima u toku građanskog rata, nego veličanstvene pobjede nad Napoleonovom armijom, koja je bila zapravo evropska armija u pokušaju da sruši istočnog diva.

Taj patriotizam nije propao sa propašću sovjetskg režima i može biti da je sada još mnogo jači nego što je bio ikada ranije.

Zbog toga je ocjena Amerike da je rušenje sovjetskog sistema, te gluposti politike jednog Gorbačova i nesposobnost Jeljcina, osnova i da može da se shvati kao opši model i kriterij stanja politčkog mišljenja i ponašanja Rusa, duboko pogrešna.

Pogotovo što Amerika nema nijedan razlog, ni moralni, ni pravni, a pogotovo vojni, da se tako ponaša.

Ona pokušava da izgrađuje obrambeni sistem američkog tla na kilometar od ruske granice, kao što pokušava da kritikuje Rusiju što pomaže Osetiju koja je međunarodno-pravno pod legitimnom zaštitom Rusije, mada Rusija ne proglašava jednostrano, kao Amerika, nezavisnost Osetije, kako je to Amerika uradila u ime svojih nacionalnih interesa, u stvari, interesa globalizma koji treba da bude pod kontrolom Amerike i zapadnih demokratija koje su demokratije kao što je baba Janja iz Medne kod mog Ključa Greta Garbo.

Amerika je bila upozoravana da se ne bavi građenjem obrambenog zida uz samu rusku granicu, jer je to svakako čin agresije, budući da predstavlja vojno zatvaranje Rusije, a i kao vojna mjera je strateški nepotrebno i glupo.

To je besmisleno, izlišno i posebno opasno za narode kojima se time obećava sigurnost u odnosu na onog koji ih ne ugrožava, a koji misle da će time biti zaštićeni.

Naime, naprotiv, oni su time samo jače izloženi eventualnim nesrećama, budući da bi u slučaju bilo kakvog sukoba između NATO-a i Rusije i Kine, prema kojima se ovaj bedem gradi, upravo oni prvi bili na udaru i neizbježno stradali, čak i u slučaju da opći ishod takvog sukoba ne bi bio, kao što i ne bi mogao biti ni u čiju korist, što je nemoguće pretpostaviti u jednom općem nuklearnom ratu u kojem će stradati svi učesnici, a prije svega oni mali i najizloženiji, oni koji su nemoćni, a nalaze se blizu linija razgraničenja.

Takva strategija obrane Zapada bi bila svakako na štetu i prije svih Finaca i cijele Skandinavije, zatim baltičkih zemalja, zemalja srednje i Južne Europe, Jugozapadne Azije, zemalja Bliskog istoka   i svih onih zemalja koje pristaju na strategiju obrane mira putem oružjem koje je usmjereno prema Rusiji i Kini, odnosno prema onima kojima je jedina sila koja širi zone svog utjecaja odredila ulogu negativnog elementa svjetske situacije.

Mir se može efikasno braniti samo upornim pregovorima i odustajanjem od logike sile u svim pravcima njene primjene.

Nema demokratske primjene sile, kako to misli Bush i kako izlaže u logički najnevjerovatnijem i najkonfuznijem govoru kojeg sam ikada čuo od nekog svjetskog lidera.

Demokratska primjena sile i to u ograničenom obimu i trajanju i uz krajnje minimalne tzv. kolateralne žrtve, a ne u trajanju od šest godina i uz sedam stotina hiljada civilnih žrtava, kao što je Bushova i Blairova demokratska primjena sile u Iraku, može biti samo ona koja nastane zajedničkom odlukom OUN i to njegove Generalne skupštine kako je to bilo u slučaju rata u Koreji, ali nikako da se pod plaštom demokratije provodi volje jedne oligarhije koja želi kontrolu nad svjetskim izvorima energije.

Dakle, samo razvijanjem nove i snažnije uloge međunarodnog faktora i prava u rješavanju problema u odnosima u svijetu uopše može se ostvarivati demokratski metod rješavanja svjetskih problema. Rusija više nije Sovjetski Savez i ne obuhvata milom ili silom, pitanje je kako je sve to uopše i kada je bilo, druge zemlje i narode, osim onih koji su dobrovoljno pristali da budu članovi Ruske Federacije.

Nema tu mjesta nikakvoj strategiji potiskivanja i opkoljavanja Rusije, pa je sve to što su Amrikanci, u okvirima apsolutno diskreditirane Bušove politike, svakako najgore od svih američkih politika koje je svijet do sada vidio, preduzimali moralo voditi ka sukobu, posebno u onim zemljama koje su trusne same po sebi, jer sadrže elemente unutarnje nestabilnosti.

Ako je gruzijski predsjednik Sakašvili mislio da će ga Amrika oružjem pokrivati da nasilno izmijeni neko međunarodno-pravno legalno stanje, tada se prevario, ne samo zbog toga što nikakvo nasilje nad bilo kim ne vodi dobru, nego i zbog toga što su ti dijelovi bili pod legitimnom ruskom zaštitom i svaka ratna akcija u njima mora biti protumačena kao prijetnja Rusiji.

Ako to Sakašviliju nije bilo jasno tada ne znam šta mu je uopše jasno. Veoma je lagano izazvati rat, za to je potreban samo jedan bez pameti ili bez savjesti, to su pokazali gotovo svi ratovi u svijetu zadnjih stotinu godina.

Da se izašlo iz nastale situacije nužna je staloženost i prije svega pamet, ali je potrebno i moralno osjećanje, a ne pristranost i navijački duh. Nažalost, istorija zadnjih dvadesetak i više godina nam pokazuje da je veoma teško na Zapadu nači političare koji imaju moralnu legitimaciju da uređuju svijet.

Mnogo su toga ružnog takvi nesavjesni politčari kao Buš i Blair učinili i mnogo nepravde nanijeli i još nanose po svijetu, da bi se moglo vjerovati da su oni mirotvorci. Dovoljno je vidjeti samo to kakav su nama mir donijeli nakon što su nas pomagali da se međusobno gotovo četiri godine ubijamo.

Gruziji bi bilo najbolje da ne širi neprijateljstvo prema Rusiji i Rusima nego da shvati da su joj oni komšije, a ne Amerikanci i da sjedne s njima za stol i pregovara sve dok ne nađu pametno rješenja za sve svoje probleme.