BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Mještani Ratkovića kod Srebrenice i ove godine okupili se u svom razorenom zavičaju

 Mještani Ratkovića kod Srebrenice i ove godine okupili se u svom razorenom zavičaju
19.06.2007. god.

SREBRENICA - Više od pedeset predratnih mještana Ratkovića okupilo se proteklog vikenda u ovom srebreničkom selu, u kojem od 21. juna 1992. godine nijedna kuća nema krova, niti u njemu ima žive duše. Iz raznih krajeva Srpske, Srbije i Makedonije dovela ih je čežnja za zavičajem, ali i vapaj za zemaljskom pravdom koja, vjeruju, mora da dođe.

- Sve mi je ovdje tužno i nepoznato - zaplakala je Milanka, najmlađa od pet kćerki Milovana Pavlovića, kojeg su muslimanske snage iz Srebrenice, prije petnaest godina, ubile na kućnom pragu.

- Ničega nema u selu u kojem sam se rodila i sve pitam braću i sestre - je li ovo naše? Tamo gdje su bile naše kuće izniklo je drveće sa ogromnim krošnjama, a seoske staze zarasle su u korov - drhtavim glasom priča potresena Milanka koja je, prvi put poslije tragičnog 21. juna 1992. godine, došla u Ratkoviće da zapali svijeće roditeljima i rođacima.

U selo je, među prvima, stigao Milankin brat Petko, advokat iz Zvornika, koji se sa porodicom zaustavio kod lipe, u neposrednoj blizini spomen-obilježja poginulim žiteljima Ratkovića. Na tom mjestu, poslije rata, redovno se okupljaju Ratkovićani, koji u svojim dušama nose dvije tuge - prvu, za ubijenom djecom, roditeljima, braćom i sestrama i drugu, zato što još niko nije odgovarao za zločine počinjene nad civilima u ovom selu, koje je prije 15 godina izbrisano sa geografske karte.

Pognute glave počinje priču o svom zavičaju - o mjesnoj zajednici Ratkovići i njenom srpskom dijelu, koji je nekada obuhvatao jedanaest zaselaka.

- U svakom zaseoku živjelo je od osam do deset domaćinstava, sa po četiri do šest članova. U Poznanovićima, drugom dijelu mjesne zajednice, živjeli su Bošnjaci. Kada su muslimanske snage, pod komandom Nasera Orića i njegovih ratnih saradnika - prije svih sadašnjeg načelnika Srebrenice Abdurahmana Malkića i njegovog rođaka Dževada - udružene sa jedinicama Zulfe Tursunovića i Hakije Meholjića, napale Ratkoviće, opljačkale su i do temelja popalile sve srpske kuće, svirepo ubivši 23 civila - podsjeća Petko, ističući da se na ovo područje, ni petnaest godina kasnije, nije vratila nijedna srpska duša. Za zločine, počinjene u ovom selu, nažalost, još niko nije odgovarao.

- Tvrdim da su nadležni istražni organi podnijeli veći broj krivičnih prijava, potkrijepljenih nedvosmislenim dokazima - kako materijalnim, tako i izjava preživjelih svjedoka - o tome šta se 21. juna 1992. godine dešavalo u Ratkovićima. Još niko, nažalost, nije zvanično procesuiran, niti je iko odgovarao za zla koja su počinjena mještanima ovog sela, kojeg više nema - suznih očiju je rekao Petko Pavlović.

Dodao je da su Ratkovićani matičnoj opštini do sada podnijeli bezbroj zahtjeva za obnovu kuća i puta, ali da se - bez obzira na to - na ovom području ne može vidjeti nijedan novi krov.

On tvrdi da od Ratkovića, u poluprečniku od deset kilometara, nije obnovljena nijedna srpska kuća i da se na taj prostor nije vratila nijedna porodica.

Predratnih mještana ovog sela ima posvuda, ali, najmanje na području Srebrenice, iako su prethodnih godina, a posebno unazad nekoliko mjeseci, često dolazili, nadajući se da će dobiti donacije i obnoviti svoja razorena ognjišta.

Okupljanje ovih ljudi, prognanih prije deceniju i po, nisu pratili pjesma i veselje. Istakli su da je ovdje pjesma davno utihnula i da su, prije 15 godina, čak i ptice nestale sa ovog prostora. Neka čudna, sablasna, tišina uvukla se u ova brda, sa kojih pogled puca sve do Drine...

Tomislav Živanović ističe da je u Ratkovićima nestalo i u korov zaraslo sve blago što je cijeli život, sebi za starost, a djeci za budućnost, stvarao.

- Život sam ostavio u Ratkovićima, stvarajući uslove za normalan život u starosti. Ostao sam bez ičega tog nesrećnog 21. juna 1992. godine, kada sam jedva živu glavu spasio. Sada nemam ništa, ali nemam ni snage da sve počnem iznova - izjadao se šezdesetogodišnji Tomislav, koji sa suprugom Darinkom, bez ikakvih primanja, još uvijek živi u tuđoj kući.

Ogorčen je i Dragoslav Nešković, koji je do rata živio u zaseoku Dvorišta.

- Kada sam se, poslije bezbroj podnesenih zahtjeva opštinskim službama, obratio načelniku Srebrenice Abdurahmanu Malkiću, pitao me šta ću ja u Ratkovićima kad se tamo neće niko vratiti, "jer u tom selu samo međedi mogu da žive" - citirao je Dragoslav aktuelnog prvog čovjeka srebreničke opštine.

Gledajući preko osaćanskih brda prema Drini on se zapitao zašto mu opštinska administracija uskraćuje pravo da na svom imanju napravi kuću i nastavi da živi u selu, u kojem su živjeli njegovi djedovi, rođaci i stričevi?

- Malkić je napravio put do svojih Poznanovića, a od donacija sagradio kuću mnogo veću od one koju je imao. Međutim, za Ratkoviće, koji se nalaze kilometar i po od njegovog sela, Abdurahman Malkić nema novca za obnovu ni metra lokalnog puta, ni za obnovu jedne kuće - sa ogorčenjem je ispričao Dragoslav Nešković.

Iz dalekog Skoplja na skup u Ratkovićima došli su Zoran i Gordana Bogićević, sa sinom Nenadom. Dolazili su oni i predratnih godina, uvijek za Đurđevdan, a sada su tu svakog juna, da upale svijeće svojim srodnicima. Dugo su tražili ostatke izgorjelog porodičnog doma, u kojem je - kao i u većini drugih - izraslo drvo sa ogromnom krošnjom.

Poslije ženidbe sa Snežanom, Staniša Milanović se iz ovog sela odselio u Vladimirce. Čežnja za zavičajem dovela ga je i ove godine u Ratkoviće, da vidi mjesto na kojem je nekad bila kuća u kojoj se rodio i upali svijeću ocu, čije su kosti ostale u ovom selu.

Veliki sto pod lipom, kod koga se svake godine okupljaju ljudi iz ovog sela, u ranim popodnevnim časovima ostalo je prazno. Zbog iznenadne kiše i bojazni da se propalim i izlokanim putem neće moći vratiti, nekadašnji mještani napustili su svoje bivše selo, noseći iz njega ogromnu tugu.

Ratkovića više nema. Oni žive samo u njihovim sjećanjima.

BIJEG KA DRINI

- Na području Ratkovića i okolnih zaselaka nisu postojali nekakvi vojni ciljevi. Grupe od po nekoliko zdravih muškaraca i žena, u vidu seoskih straža, čuvale su svoja ognjišta i nejač. Onda ne treba da čudi što se tog 21. juna 1992. godine nisu mogli odbraniti pred dobro organizovanim napadima muslimana, već su, spasavajući živu glavu, pobjegli prema Drini - podsjetio je Petko Pavlović.

PRODANOVIĆI

Na zborno mjesto bivših mještana Ratkovića proteklog vikenda nisu došli roditelji Živana Prodanovića, mladića koji je svirepo ubijen nedaleko od porodičnog doma.

Njegova majka Dobrina prepoznala je, godinu kasnije, lobanju svog jedinca i od tog užasnog saznanja nikada se nije oporavila. Pričali su da su i ona i Živanov otac Petar lošeg zdravlja i da rijetko dolaze u Ratkoviće.



  • Izvor
  • glas.cms-go.com
  • Povezane teme


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Ruske trupe su izvršile udare na identifikovane ciljeve u Harkovu, Sumiju i Mirgorodu. Ukrajinske oružane snage su zauzvrat bespilotnim letelicama ponovo napale rafineriju Lukoil u Volgogradu i industrijsku zonu...


Današnje sukobe pobeđuju oni koji su „otvoreni za inovacije“, izjavio je portparol predsednika Dmitrij Peskov

„Pregovaračka pozicija“ Kijeva nikada nije bila dovoljno jaka usred sukoba, izjavila je bivša zamenica državnog sekretara SAD za politička pitanja


Francuski lider je izjavio da EU treba da bude „spremna da deluje“ ako Moskva ode „predaleko“


Portparol Ministarstva odbrane Dmitrij Lazutkin proglasio kraj „mirnog života“


Ostale novosti iz rubrike »