Josip Pejaković - Sarajevo multietnički mrtav grad

Ako je Sarajevo multietnički grad, onda je to najbolji odraz jedne lažne slike o nama koja se neprekidno šalje u svijet. Nije multietničnost Begova džamija, ni katedrala, a ni Saborna crkva. Multietničnost su ljudi koji žive u tom gradu, a ne objekti, koji su samo svjedoci da je to nekada bio multietnički grad.

Ovo je u intervju za "Glas Srpske" rekao prvak drame Narodnog pozorišta u Sarajevu Josip Pejaković, prema mnogim anketama jedan od deset najpopularnijih glumaca bivše Jugoslavije. Umjetnik koji je sedamdesetih godina prošlog vijeka zapisao: "Jebeš zemlju koja Bosnu nema", danas tvrdi da od čarobne zemlje bivše Jugoslavije, čije je Bosna bila srce, danas nije ostalo gotovo ništa.

* GLAS: Koliko je Sarajevo zadržalo vedrinu duha, po kojoj je nekad bilo prepoznatljivo?

PEJAKOVIĆ: Sarajeva danas ima više u Knez Mihailovoj nego u Ferhadiji. Odgovorno tvrdim da više od šest, sedam odsto ostalih nema. Da je broj 90 odsto već odavno uvećan kad je riječ o Bošnjacima, muslimanima. Nije to njihova zasluga. To je zasluga jedne pogrešne politike koju su vodile naše vođe, jer su svoje glavne gradove počeli tražiti izvan Sarajeva. U Sarajevo danas dolaze oni zamjenski "Srbijanci", muslimani iz Sandžaka. Za takvog jednog rado bi i mene bošnjački radikali zamijenili. Kakav je da je, da je od govana, njihov je!

Onaj divni filing koji je Sarajevo nosilo svojim rokenrolom, svojim posebnim humorom, svojom dobrotom, koja ne izostaje fragmentalno ni danas, samo su prošlost multietnički jednoga mrtvoga grada.

* GLAS: Šta je cijena toga?

PEJAKOVIĆ: Cijena toga je jako visoka. Bahatost većine već uveliko uzima svoj danak, jer dalje osipanje tog grada se nastavlja. Broj Srba i Hrvata je minoran. Ono što sam ja napisao 1974. godine o Bosni sa današnjom Bosnom i Hercegovinom nema nikakve veze. Ja sam u to vrijeme pisao o Bosni i Hercegovini u sklopu jedne za mene tada sretne zemlje, jer ona je uvijek bila funkcionisala kao dio nečeg većeg. Zato je bilo čarobno živjeti ovdje, ali samo u okviru tadašnje Jugoslavije.

Kada je ostala bez tog nečeg većeg, onda su se pojavili vjekovni antagonizmi: glupost, nacionalističke i nacionalne strasti. Počeli smo se dijeliti po tome ko su nam roditelji, a ja tvrdim da je 90 odsto stanovnika Bosne i Hercegovine došlo potpuno neželjeno na ovaj svijet. Kod nas ljudi ništa ne planiraju, djecu pogotovo. To je iživljavanje roditelja i onda je kao bitno u tamo nekom gradu ili selu da li se ja zovem Milutin ili se zovem Mirsad ili Josip. Niti sam to želio niti imam ikakve veze s tim, a pogotovo to mi ne može postati zanimanje.

* GLAS: Po čemu je Bosna i Hercegovina za vas tragična zemlja, kako ste jednom izjavili?

PEJAKOVIĆ: Bosna i Hercegovina danas pati od te bolesti da nema više doktora, inženjera, radnika, specijalista za ovo za ono. Ima samo Srbe, Bošnjake i Hrvate. To je košmar modernog društva. Ne znam ko je na čelu Narodnog univerziteta, ko je direktor biblioteke u Rogatici ili u mom Travniku, ali znam da je neki Srbin, ili musliman, odnosno Hrvat.

Bosna je uvijek bila ugrožena od upravo tih koji su od nje napravili ovaj haos i pretvorili je u stvari u crnu rupu u Evropi.

* GLAS: Po čemu je po Vašem mišljenju Bosna i Hercegovina crna rupa u Evropi?

PEJAKOVIĆ: Zato što postoji priča o lošim i dobrim momcima. Mi smo dobri, a tamo s druge strane su loši. Mi smo sve učinili da ovdje bude mir, demokratija, a oni su taj mir pokvarili. Stalno imamo to "oni", a u stvari gadovi koji su to uradili, koji su danas na sceni i u političkom vrhu, to koriste kao dopunsko meso za nove sukobe, za nove antagonizme i da ostanu, naravno, na vlasti, jer im je tu jako lijepo. Tragedija je u tome što se njima ništa ružno nije dogodilo. Oni su svoju djecu davno sklonili u inostranstvo na najbolje univerzitete. I u toku rata su svoje potomke držali izvan ovoga, a moje sinove i sinove mojih prijatelja su gurali na prve linije, da brane i da se tuku u jednom bratoubilačkom ratu kakav je u stvari bio u Bosni i Hercegovini.

* GLAS: Kako komentarišete to nacionalističko prokletstvo koje sve više uzima maha u Bosni i Hercegovini, kako u politici, tako i medijima, pa i životu?

PEJAKOVIĆ: Sa njima vodim rat još od rođenja. Nemam više nikakvih iluzija da ja tu nešto mogu promijeniti, ali bih sebe uvrijedio kada bih na neki način promijenio svoje mišljenje o svemu tome, kada bih odjednom počeo da naliježem na rudu takvih. Trenutno sjedim sa mojim Vladom Kovačevićem, mojim prijateljem iz Bosanskog Petrovca, akademskim slikarom, mojim bratom i drugom. Prvi razgovor poslije rata vodio sam s njim. Imamo mnogo toga zajedničkog. Imamo čak i zajednički infarkt. I on je dobio infarkt i ja sam dobio infarkt i mene su maltretirali kao i njega takođe, ali opet nismo bili na različitim stranama. Mi smo bili na istoj strani. Na strani tolerancije, prijateljstva, onoga što predstavlja budućnost svakog normalnog društva.

Sa Radom Šerbedžijom sam 6. aprila pjevao pjesmu "Neću da pucam na druga svog", dok su neki moji iz moje najuže rodbine skakali i nacionalistički se iživljavali, govoreći kako ja pjevam sa četnikom. Kada bi svako počistio pred svojim vratima i u svojoj vlastitoj porodici prepoznao gadove, sigurno bismo onda shvatili šta znači biti prijatelj Vladimiru Kovačeviću ili nekom drugom čovjeku. Ja ne mogu. Imam samo svoj život i drugi život ne poznajem. To je život civilizacije. Vrlo dobro znamo ko smo, šta smo i to je kraj priče.

* GLAS: Nije li to najbolje definisao Ljuba Tadić, kada je rekao: "Ja sam Srbin po nacionalnosti, a ne po zanimanju"?

PEJAKOVIĆ: Samo veliki glumci poput Ljube Tadića mogli su tako mudre riječi da izgovore. I ja sam po zanimanju glumac i ne mogu ništa drugo biti. To znam najbolje da radim. Uporno me tjeraju da prije toga imam predznak, jer kad bih ga imao, bio bih ministar kulture, e ja neću da budem ministar, ako je uslov da budem Hrvat, ili Srbin ili musliman.

* GLAS: Zbog takvih vaših stavova vam zamjeraju?

PEJAKOVIĆ: To je njihov problem. Ja nemam više obaveza ni prema kome. Imam samo obavezu prema onome što radim u svome djelu. U svojoj nekoj odrednici da pod ove stare dane pomažem ljudima i pokušavam ako ništa pomjeriti neke granice njihove nemaštine i onoga što radim u najnovijoj seriji.

* GLAS: Bili ste nedavno na Sterijinom pozorju. Kako danas doživljavate ovaj festival, na kojem ste kao mlad glumac ovjenčani prestižnom nagradom?

PEJAKOVIĆ: To je bio susret sa mojim drugarima, prijateljem iz Bačke Palanke, koji je našao snage i volje i mogućnosti da sa mnom kontaktira tokom rata. To je čovjek koji je takođe vrlo značajan u mojoj odrednici traganja za izgubljenim vrijednostima. Sterijino pozorje je mjesto mog trijumfa, gdje sam prije 30 godina osvojio (volim da kažem ozvojio, jer ja ništa nisam dobio) predivnu nagradu za ulogu Omera-paše Latasa u istoimenoj predstavi.

* GLAS: S obzirom na to da je Jugoslavija vaš emotivni zavičaj, kako se danas osjećate kad putujete u gradove bivših jugoslovenskih republika?

PEJAKOVIĆ: Radujem se činjenicama da po jednoj anketi spadam među deset najpoželjnijih glumaca sa bivših prostora Jugoslavije. Ne možete toliko ostaviti traga u Domu sindikata, Centru "Sava" i na estradnoj sceni kao nezaobilazni gost Miroslava Ilića i velikih pjevača tada u Jugoslaviji. Upravo u tom emotivnom zavičaju ja sam ostao to što jesam. Tu sam osvojio sve što jedan mladi, a kasnije i zreli glumac može osvojiti. U mom sadašnjem zavičaju ja sam osvojio samo infarkt i stalno nerviranje da li će se neko smilovati od mojih poznanika i prijatelja sa političke scene da mojoj djeci bude bar približno dobro kao što je dobro njihovoj djeci.

* GLAS: Da li vi smatrate da je definitivno spuštena zavjesa iza jednog vremena i Bosni o kojoj su pisali Andrić, Ćopić, Kulenović...?

PEJAKOVIĆ: Bosna je prostor, a naravno i Hercegovina kakve takve konstante i ona je puno bolja nego ljudi koji u njoj žive. Kad imate ljude destrukcije, a oni su nažalost u većini, kad imate loše vođe, i oni su takođe u većini, onda ne preostaje ništa drugo nego da svakih 30 do 50 godina spuštamo tu tamnu zavjesu. Ističemo crne zavjese i pokušavamo da sebe preispitamo zašto je do svega toga došlo.

I danas, kada razgovarate sa običnim ljudima, svi su bili negdje u nekoj pozadini, niko nije pucao, svi vole svoje komšije. Nemaju nikakvih manje više problema, sve je u redu. A onda zbog čega smo ratovali, jer je cijela priča u tome da ne treba nametati ljudima nešto što oni neće i sa jedne i sa druge strane.

Destrukcija je takođe kada nekoga tjeraš kome su pobili gotovo sve u porodici da sutra živi sa tim koji je to uradio. To je nehumano i nekorektno, ali nažalost političari su gori od njih, jer i takvi će se prije dogovoriti, to jest ti koji su izgubili sve. To sam ja dokazao u svojim pričama o čovjeku koji je iz Ilijaša izbjegao u Srebrenicu u Potočare i sad mu tamo Bošnjaci i muslimani ne daju da se vrati u Ilijaš, hoće da ga i ožene tamo, koliko je dobar čovjek. Takve poruke o BiH treba slati u svijet, a ne poruke da li je neka bitanga radila ovo ili ono. To je onaj koji je pun sebe, sile i moći i naravno lude glave da čini zlodjela i dalje i maltretira jadne ljude, koji su dovoljno ojađeni ovim ratom da ne mogu disati, ni živjeti, ni vratiti se tamo gdje je njihovo od vijekova. Tu je naša tragedija.

* GLAS: Šta je to što je neizbrisivo u Vašim sjećanjima?

PEJAKOVIĆ: Imam niz poslijeratnih priča, jer sve što sam radio u životu radio sam zbog sebe. Prvi korak koji sam napravio je taj da sam otišao sam na Vlašić. Tamo sam vidio pokojnog Zorana Marića i njegovog oca, sa kojim nisam bio dobar prije rata. Imali smo neke probleme radi međa u Vlašiću. Kada sam ga vidio na zgarištu, prišao sam mu i sav novac koje sam imao u džepu izvadio sam i dao mu, a bilo je dosta para. On je odgovorio da mi to ne može vratiti, a ja sam rekao da mu ih ne dajem da ih vraća. Tu vrstu ljudske tragedije nisam mogao podnijeti i to baš kod onog s kim nisam bio dobar. To je puklo na Vlašiću kao atomska bomba. Srbi su se počeli vraćati. Zar to što sam ja uradio nije mogao uraditi neki političar? Evo ja to ekskluzivno poslije deset godina prvi put govorim. Nikome dosad to nisam ispričao.

Ne moram ja da pričam priču o sebi, ljudi znaju da sam takav i znaju kad dođem na Vlašić da će bar to vrijeme dok sam ja tamo biti zaštićeni. Nikada nikome neću dozvoliti da nekoga ponižava. Protiv toga se borim čitav život.

* GLAS: Koliko ste sačuvali prijateljstva ona prijeratna. Koliko je ostalo prijatelja za sva vremena i jeste li imali onih na određeno vrijeme?

PEJAKOVIĆ: Oni koji su mi bili prijatelji prije rata prijatelji su mi i danas. Tako da ja nisam izgubio nijednog prijatelja. Neki se nisu mogli pohvaliti svojim postupcima, koje neke iritiraju zbog toga. Prijateljstvo je dobrim dijelom krupna riječ. Ja prijatelja nisam imao previše, ali je sigurno da je Rade Šerbedžija, sa kojim sam pjevao pjesmu "Neću da pucam na druga svog", prijatelj za sva vremena. Poslije kidanja veza prvi čovjek koga je potražio bio sam ja. Nazvao me, zajedno smo 2001. godine osnovali teatar na Brionima, gdje sam igrao. Recimo to je jedan korak. Zijad Sokolović, koji je imao velikih problema upravo zbog toga što je bio u Beogradu, i dalje je u sjajnim odnosima sa mnom. Emir Kusturica, koji je takođe nailazio na nerazumijevanje kod ljudi i ja uvijek ćemo biti dobri. Emir je u kategoriji gdje trebaju svi da ustanu. U Banjoj Luci imam dragog prijatelja Aleksandra Sibinovića, sjajnog glumca koga sam pozivao u sve projekte koje sam radio. Da ne nabrajam redom ljude s kojima i dalje kontaktiram, jer je ogroman broj mojih kolega u Beogradu koji su me uvijek dočekivali kao nekoga ko im nešto znači, odavali su mi počast više nego što mi odaju ovdje u BiH.

To je i normalno, jer ja sam po uspjehe uvijek išao gore. Beograd je moj grad u kojem sam ostvario gotovo sve što jedan mladi čovjek može napraviti za karijeru. Za razliku, recimo, od Zagreba, gdje sam to išao samo potvrditi, jer ja sam u Beogradu na zemunskom festivalu pobijedio, a kasnije sam išao kao velikan jugoslovenske scene zajedno sa Ljubom Tadićem, sa Perom Kvrgićem sa velikanima jugoslovenske scene, jer su mene iz godine u godinu svrstavali kao takvog, a toga ne bi bilo bez Beograda.

Ljudi danas na Beograd gledaju na određen način zbog pogrešne politike koja je iz tog grada vođena prema BiH, pa kažu: "Ja neću tamo više nikada otići". Bilo je i tih moji iskušenja i dilema, ali onoga trenutka kada sam otišao i kada sam ponovo sreo ljude koje volim, shvatio sam koliko sam u pravu što sam tu.

Kada sam završio predstavu na jednom gostovanju u Beogradu, na nogama je stajala vjerovatno najveća glumica svih vremena Mira Stupica sa svojom najnovijom knjigom i suzama u očima. Poljubila me onako majčinski i rekla mi je: "Dobro došao kući".

Ja sam došao u njihovo društvo. To što mi danas ne priznaju ovdje i što mi zbog takvih izjava oduzimaju pravo na mišljenje, to mene ne iritira. Nikada se nisam nikom dodvoravao niti udvarao i prema tim gadovima imam osjećaj gađenja. Ne mogu da ih mrzim, a mogu jako dobro da ih prezirem, što je za njih puno gore.

* GLAS: Jeste li platili cijenu za to?

PEJAKOVIĆ: Da vrlo. Platio sam je ja i moja djeca, moja porodica, ali bogatstvo i moje djece i moje porodice su ljudi koji slobodno hodaju zemljom, oni kojima sam pomagao da ih ne napadnu. Spisak je jako velik.

* GLAS: Kažu da je optimizam zdravlje duše. Šta znači biti optimista u ovom vremenu i koliko to ima veze sa realnošću?

PEJAKOVIĆ: Optimizam treba prepustiti trijeznim ljudima. Kada oni postanu optimisti, tada ću jako vjerovati u tu riječ da nešto znači. Sve dotle dok je ona privilegija maloumnika i ljudi koji ne misle dovoljno svojom glavom, ja ću se ipak vratiti u realni pesimizam. On je puno kreativniji, jer umjetnost nikada nije patila od pretjeranog optimizma. Pesimisti su defakto uvijek bili oni koji su pokretali ovaj točak istorije naprijed, a aktivisti su uglavnom završavali sa ratovima.
Penzija

* GLAS: Sledeće godine ćete u penziju. Šta je to što je sada u žiži vašeg umjetničkog interesovanja i koliko će vam to promijeniti život?

PEJAKOVIĆ: Godine su neupitne i tu se ne može ništa značajno promijeniti. One su statistika koja govori da sam ja davne 1969. godine u Narodnom pozorištu u Sarajevu odigrao svoju prvu predstavu koja se zove "Kome zvona zvone" od Hemingveja u režiji Vlade Jablana. Kada se to sada zbroji, do danas 40 godina sam proveo u jednom istom pozorištu u kojem sam najmanje bio. Moja karijera je bila puno dinamična sedamdesetih, osamdesetih pa i devedesetih godina. Bilo je mnogo filmova i serija i naravno jedne prekrasne čarobne zemlje, koje više nema. Ali nema više ni moga oca ni moje majke, ljudi koje sam najviše volio. Vjerovatno ću nekako izdržati i bez Jugoslavije, ali ja u tom emotivnom zavičaju živim i danas i tako ću lakše podnijeti te dane. Ne vjerujem da ću biti aktivan u pozorištu, ali ću sigurno u ovom istraživačkom dijelu, pogotovo televizijskom i dalje djelovati, tako da će odlazak samo biti administrativni.
Dodik je moj prijatelj

Nikada nisam krio da je Milorad Dodik moj prijatelj iz davnih naših reformističkih dana. Pamtim ga kao ambicioznog čovjeka kada je krenuo u Laktašima kao predsjednik IO da vodi bitku za bolji život. To što danas on ima problema raznoraznih pogotovo medijskih nije poljuljalo naše prijateljstvo i čvrst kontakt. Ja sam već davno upisan na spisak njegovih prijatelja, kao što je on upisan na spisak mojih prijatelja. Ako postoji hrabrost kao riječ, onda se ona zove Milorad Dodik.
Autor: Neda Simić - Žerajić