Bećković: Svijetle riječi čiste kao suze

Književnicima Mirjani Mitrović i Borisu Jovanoviću, otpuštenom profesoru srpkog jezika iz Nikšića, u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti uručena je nagrada Zadužbine "Branko Ćopić". Književnici je nagrada pripala za roman "Emilija Leta", a Jovanoviću za poetske zapise "Kapi". Žiri - Svetozar Koljević, Milosav Tešić, Matija Bećković, Nada Milošević-Đorđević i Dušan Kovačević, je odluku o nagrađenima donio jednoglasno. Članovi žirija ujedno su i članovi Upravnog odbora zadužbine.
Kako je istakao akademik Koljević, spisateljka je nagrađena za "izuzetno živopisno prikazivanje potresnih i različitih ljudskih sudbina u prelomnim vremenima rimske i hrišćanske civilizacije na balkanskim prostorima u romanu `Emilija Leta`". Koljević je istakao i da je roman Đorđevićeve velika himna ljubavi koja se nikad ne mijenja, čak ni kada je suočena sa promjenama.
O Jovanovićevim poetskim zapisima govorio je akademik Bećković, koji se zapitao kako se desilo da "mala kap Borisa Jovanovića objavljena kod podgoričkog "Oktoiha", u 500 primjeraka, toliko znači u slapu onolikih zvučnih imena i naslova bogate prošlogodišnje književne produkcije na srpskom jeziku".
Po Bećkoviću, to se ne može objasniti bez uvećavanja čuda pisane riječi.
- Već se u udžbenicima tvrdi da niko ništa ne čita, a vrapci slavujima preko svojih megafona poručuju da su otpjevali svoje. Pa ipak, ko god pronađe i srećno spoji dvije dotad nespojene riječi to odmah primijeti svako kome duša nije uvela i prenosi dalje kao najradosniju vijest. Jedan grafit na Dorćolu ovih dana obznanjuje: `Vremena su teška, ali moderna!` Gdje god se nasumično otvori knjiga Borisa Jovanovića, na kojoj god stranici se zaustave oči zasvjetlucaju i riječi čiste kao suze. I počinju da se bore za svoja prava i prava svog autora. Svaki red se završava tačkom i liči na otkos na rubu svijeta. Evo jednog zapisa koji se našao pri kraju knjige kao epilog, a mogao je stajati na početku kao prolog: `Neko je na razmeđi svjetova zapalio svijeću. Pod tim plamenom napisane su ove riječi. Onaj koji ih piše zna da će se svijeća potrošiti, da će se potrošiti i on i onaj koji čita. Svijeća se ne pali za vrijeme, nego za vječnost, kao što se priča ne priča za trošak nego za trajanje. Dakle, priče su besmrtne kao i duše. Ili: i priče imaju dušu.` Svijeća i jeste svijeća zato što gori na granici svjetova. A svijeća je ovdje drugo ime za rečenicu - rekao je Bećković, dodajući da su o tim rečenicama- razmeđicama, graničnim motivima, graničnom žanru, graničnim zapisima upućeno i razgovjetno govorili recenzenti "Kapi", Želidrag Nikčević i Živorad Nedeljković.
- Jovanović dolazi do riječi kao do daha i hvata se za riječ u posljednjem trenutku. Pjesnik izvodi na brid svoje verze i zastaje na pola puta između života i smrti, jave i snoviđenja da se ććjedva opredjelit može, da mu biće u njima ne spada.ćć - naglasio je Bećković. Akademik je rekao i da se Ćopić osnivajući Zadužbinu sigurno nadao da će njena nagrada pripasti nekom mladom piscu kome bi mogla značiti onoliko koliko je njemu značila nagrada Srpske akademije nauka za njegovu prvu knjigu.
- Čini nam se da nagrada Borisu Jovanoviću predstavlja idealno ispunjenje i tih nada i tog zavještanja. I kap neće preliti čašu ako svemu dodamo i stari uzvik koji nismo čuli odavno: `Zapamtite ovo ime!` Podatke iz biografije nagrađenog pisca članovi Odbora su saznali tek pošto je nagrađen. A kad smo nešto saznali pošto je odluka donesena mogli smo razmišljati i o tome dokle nas i ka kome vodi izvedena i darovita riječ.
Zamišljajući da bi pisac Boris Jovanović, profesor srpskog jezika koji je ostao bez posla zato što je odbio da na svom jeziku predaje neki drugi - za nagradu Zadužbine Branka Ćopića u Srpskoj akademiji nauka i umjetnosti za svoje Kapi mogao čuti u nekom prašnjavom autobusu na liniji Nikšić- Vrnjačka Banja, pomislio sam da bi samo to bilo dovoljno da povjerujemo kako na ovom guravom svijetu još ima pravde, pa čak i one koju zovemo umjetničkom - rekao je Bećković čestitajući laureatu Jovanoviću.