Đukanovićev poslednji zadatak

Posmatranje Crne Gore, naročito njene novije političke istorije standardnom analitičkom optikom obično vodi ka potpuno pogrešnim zaključcima.

Naime, u Crnoj Gori ne postoji politički sistem u izvornom značenju, već je to zapravo potemkinovska tvorevina, tačnije opsjena koju širokom lepezom manipulacija već 25 godina održava Milo Đukanović.

Kao mladi jugoslovenski komunista, delegiran iz Crne Gore na federalni nivo, Đukanović se pozicionirao u omladinskim komunističkim strukturama. Već tada se isticao karijerističkom beskrupulounošću. Krajem prelomnih osademedesetih i početkom devedesetih godina prošlog vijeka, komunistički režim slabi, pojavljuju se unutrašnji sukobi, a narod u Crnoj Gori se uglavnom vezuje za politiku koju je tada personifikivao srbski političar Slobodan Milošević. Popularnost koju je Milošević sticao tih godina je uglavnom zasnovana na isticanju interesa srpske države i naroda u jugoslovenskoj zajednici. Posledično, dolazi do sukoba stare komunističke nomenklature Crne Gore i Miloševićevih podržavaoca u Crnoj Gori. To je bio prvi ozbiljniji politički test za Đukanovića. Osjetivši da se težište političke moći mijenja, Đukanović ulazi u bespoštedan sukob sa svojim starim političkim ocima i staje na stranu Miloševića. Tim činom izdaje dojučerašnjih saboraca, Đukanović je suštinski odredio matricu svog ukupnog političkog djelovanja. Svaki prelazak u novu političku etapu, Đukanović je snažno obilježio nekom beskrupuloznom izdajom prethodnog okruženja.

Zahvaljujući bespogovornoj poslušnosti Slobodanu Miloševiću i iskazanoj surovosti prema starim političkim ocima Đukanović se ogromnom brzinom penje do vrha vlasti. Sa nepunih 30 godina ustoličen je kao premijer Crne Gore. Međutim, to je period kada je Jugoslavija bila pod opštom izolacijom i sankcijama, koje Đukanović koristi da bi stvorio kriminalno-švercersku imperiju koja se stapa sa državnim strukturama, a kasnije ih i potpunosti preuzima. Po mnogim elementima, Crna Gora od tada postaje feudalni mafijaški posjed uskog kruga ljudi oko porodice Đukanović. Nakon učvršćivanja vlasti, Đukanović ostvaruje ”poslovne”, a zapravo švercerske kontakte sa vrlo poznatim i moćnim italijanskim mafijašima kao što su Prudentino, Del Tore, Kuomo, Savina... Tako je italijanska mafija dobila i svoju rezervnu državu u Evropi, sigurniju i operativniju od njihove domovine.

Pošto je već duboko uključen u mafijaške veze, zapadne službe koriste tu činjenicu kao sredstvo pritiska na Đukanovića, a u cilju njegove instrumentalizacije u planiranom obračunu sa Miloševićem. Shodno tim uticajima, u periodu 1996. do 2000. nastupa potpuno političko ”presvlačenje” Mila Đukanovića. Na redu je još jedna izdaja, prelazak na ideološku stranu svojih dojučerašnjih političkih protivnika. Đukanović, uspomoć zainteresovanih mafijaških grupa i odane tajne policije, bukvalno u toku jedne noći jula 1997, uspijeva da u potpunosti preuzme vladajuću partiju (DPS) u kojoj je do tog trenutka bio potpredsjednik. Slijedi brutalan obračun sa najbližim saradnicima, među kojima je i tadašnji predsjednik DPS-a i Crne Gore, Momir Bulatović. Novi politički saveznici Đukanovića postaju zagovornici osamostaljenja Crne Gore, među kojima dominiraju ekstremni crnogorski nacionalisti i nacionalne manjine, Muslimani, Bošnjaci, Albanci, Hrvati... Koristeći usluge određenih agencija koje se bave identitetskim inžinjeringom, po skoro identičnom scenariju kao u Ukrajini, radi na dubinskom kulturnom preobražaju Crne Gore. Uvođenjem novih nacionalnih simbola, instaliranjem nove pseudopravoslavne organizacije, ozvaničenjem brojnih istorijskih falsifikata u obrazovnom sistemu, pa do vještačkog i birokratskog uvođenja novog jezika, u potpunosti je prepisan ukrajinski model.

Tokom NATO bombardovanja Jugoslavije, Đukanović se, iako član Vrhovnog savjeta odbrane, stavio u potpunosti na stranu agresora i dobar dio vremena tih 78 dana bombardovanja proveo u NATO štabu i u konsultacijama sa istima. Taj čin se i danas pominje kao čin veleizdaje, nezapamćen u istoriji Crne Gore.

Đukanoviću se poslije 1997. pruža širok politički prostor na Zapadu kao ”unutrašnjem” Miloševićevom protivniku. Vrijedi napomenuti da je u dužem periodu tih godina, najveća direktna pomoć vlade SAD po glavi stanovnika, poslije Izraela, išla Crnoj Gori.

Nakon što je Milošević uklonjen sa vlasti, Đukanović postaje svjestan da njegova uloga u zapadnim krugovima slabi. Više od toga, on postaje svjestan da debeli dosije koji uključuje najteža krivična djela može, pod određenim okolnostima, postati sredstvo za njegovo uklanjanje. Tih godina teče proces u Italiji u kom su za šverc duvana optuženi Milo Đukanović, brojni italijanski mafijaši i veći dio njegove lokalne mafijaške družine u Crnoj Gori. Čim je Vrhovni kasacioni sud Italije donio konačnu presudu da premijeri i prredsjednici federalnih jedinica ne uživaju međunarodni imunitet, Đukanović je krenuo u projekat stvaranja nezavisne, privatne države. Đukanović na početku, za taj poduhvat, sem svesrdne pomoći svojih mafijaških kumova, sivih barona svjetske finansijske i političke scene (Rotšildi, Mank, ezoterične katoličke organizacije...) nije imao značajniju podršku Zapada. Veći oslonac, u političkom i finansisjkom smislu, na opšte iznenađenje domaće javnosti je dobio u Rusiji. Od tog trenutka počinje njegova ”ruska faza”. Nije do kraja jasno na kom nivou su ostvarene tadašnje veze sa državom Rusijom, ali činjenica da je u predvečerje referenduma o nezavisnosti Crne Gore, ušao ogromni ruski kapital je vrlo indikativna. Najupečatljiviji primjer je svakako Kombinat aluminijuma u Podgorici koji je 2005, nakon spektakularne medijske pripreme, kupio ruski biznismen, poznat po bliskim odnosima sa zvaničnim Kremljom, Oleg Deripaska. Posebno važan detalj čitave priče je par puta ponovljena izjava ruskih zvaničnika, među kojima i aktuelnog ministra odbrane RF, Sergeja Šojgua, da je Rusija u KAP uložila blizu 300 miliona evra, dok zvanična dokumenta pokazuju deset puta manji iznos. Javnost, a posebno opozicioni političari su insistirali, na odgovoru gdje je nestalo 270 miliona evra, ali ga do danas nema. Spekuliše se da je to novac koji je Đukanovića i njegovu privatnu državu trebalo da drži u zoni ruskog uticaja. Iako svjestan da je pod stalnom prismotrom raznih službi, Đukanović nije nikad odustao od šverca. U međuvremenu su se, pored šverca cigareta, razvijali i novi oblici kao što je šverc narkotika i oružja. Prodajom maltene kompletne privrede, a i najzačajnijih turističkih kapaciteta Crne Gore, Đukanović je bukvalno rasprodao sve što je bilo vrijedno u Crnoj Gori. Ovaj period karakteriše ogroman priliv ruskog kapitala. Ruski investitori su kupili veliki broj preduzeća i nekretnina.

Nakon što su zapadni politički krugovi i mediji sve češće počeli karakterisati Crnu Goru kao rusku guberniju, kritikujući priliv ”prljavog” ruskog kapitala, Đukanović je dobro pročitao poruku koju mu šalju sa Zapada. Poručili su mu da je ”skrenuo” sa očekivanog kursa i da će uslijediti odmazda. Pod pritiskom starog, a i novog, narastajućeg švercerskog dosijea, Đukanović polako napušta ”ruski brod”, izdaje svoje ruske partnere, tražeći novu formulu za preživljavanje. Po diktatu SAD-a, najprije donosi sramnu odluku o priznanju nezavisnosti tzv. države Kosovo, a potom slijedi i postepeno protjerivanje ruskih investitora. Samo u polednjih godinu dana, Đukanovićevi sudovi su donijeli nekoliko odluka kojima se blokiraju ruski investitori u Crnoj Gori i preuzima njihova imovina. Oleg Deripaska je iz tih razloga, nakon uvođenja stečaja u KAP-u, pokrenuo i međunarodni arbitražni spor protiv Crne Gore sa ciljem da povrati imovinu i nadoknadi štetu.

Đukanovićev novi zadatak je da Crnu Goru u potpunosti očisti od ruskog uticaja, a potom ugura u NATO. Međutim, on je svjestan da bi to mogao biti njegov poslednji veliki zadatak od strane zapadnih ”naručioca”. Ali, šta nakon toga, vjerovatno se pita sad Đukanović. Nakon što je objavljeno da Crna Gora neće dobiti poziv za članstvo u NATO, na predstojećem samitu u Velsu, Đukanović je dobio još neko vrijeme za političko taktiziranje. Kako ističu mnogi dobri poznavaoci političkih prilika u Crnoj Gori, a naročito položaja Mila Đukanovića, problem njegove lične budućnosti je sadržan u sintagmi ”dan bez vlasti, dan bez slobode”. Strah od te neizvjesnosti političke i lične sudbine Mila Đukanovića se snažno prelama na živote svakog građanina Crne Gore, koji su već odavno postali taoci njegovog očajničkog pokušaja da produži svoju vlast.

Autor: Vladimir Božović