Srpsko selo Čemerno, petnaest godina poslije masakra

ČEMERNO - Srpsko selo Čemerno, udaljeno tridesetak kilometara od Nišića u opštini Ilijaš, od 10. juna 1992. godine više ne postoji.

Zatrle su ga muslimanske horde koje su ga, u ranim jutarnjim časovima, opkolile iz tri pravca i na najstravičniji način poubijale sve na koje su naišli. Do zuba naoružani pripadnici takozvane Armije BiH, koji su došli iz Breze, Visokog i Kaknja, tog jutra su započeli krvavi pir iz kojeg su se samo pukom srećom rijetki uspjeli izvući.

Upravo ti preživjeli su sa članovima porodica žrtava Čemerna, prvi put nakon 15 godina posjetili svoju rodnu grudu i u grobnici, iz koje je ekshumirano 20 tijela, upalili svijeće i položili cvijeće.

Došli su iz Zvornika gdje su, kako su rekli, našli svoje utočište i novi dom, ali Čemerno koje nose u srcu nikada nisu i ne mogu zaboraviti.

Na samom ulazu u selo, koje je nekada brojalo dvadesetak domaćinstava, sa desne strane stoje gole zidine nekadašnje kuće Dragana Damjanovića. Svjedok masakra, koji ni do danas ne zna kako je preživio, nijemo je gledao u ruševinu ispred koje je tog 10. juna ubijeno desetak srpskih vojnika.

- Muslimanski vojnici su se pojavili oko pola šest ujutro. Opkolili su cijelo selo, počevši od moje kuće pa tamo, do onih krajnjih - prisjetio se Dragan pokazujući rukom položaje na kojima se nalazila neprijateljska vojska.

On je, kako je istakao, u tom trenutku bio u štali i kada je puklo iz prve puške, uletio je u staru kuću da zovne sestru i majku, koje su spavale, da bježe.

- Kada sam utrčao u kuću, otvorila se paljba i nismo mogli izaći. Unutra su, osim majke i sestre, još bili Veliša Blagojević, Momir Šikuljak i Darinka Trifković. Sakrili smo se gdje smo stigli, iza kreveta, kauča, šporeta. Muslimanski vojnici su bili oko kuće i vidjeli da su vrata, koja nisam stigao da zatvorim, širom otvorena. Mislili su da unutra nema nikoga, mada je jedan ušao. Brzo se vratio, jer je vidio da je unutra sve bilo srušeno i izrešetano. Tako smo se spasili - ispričao je Dragan.

S tugom se prisjetio kako je ispred njegove nove kuće pobijeno desetak naših vojnika koje su muslimani u kući otkrili.

- Izveli su ih napolje, postrojili i pobili. Poubijali su i sve stanovništvo koje su zatekli, među njima starice i djecu. Ni stoku nisu poštedjeli. Onda su popalili kuće i otišli - ispričao je vidno uzbuđeni Dragan.

Tog dana Mila Malešević je ostala bez sina jedinca Milovana. Uplakana Mila potvrdila je da su tada ubijeni Gojko Đurđić, Neno Mičić, Manojlo, Đuka i Sreten Janković i Žarko Malešević.

U toku napada na Čemerno, Marku Trifkoviću nastradalo je pet rođaka i strina Janja sa mužem. Zatekli smo ga kako na starom pravoslavnom groblju, duboko obraslom u travi, pali svijeće na porodičnoj grobnici.

Ispričao je da je napad na Čemerno izvršen sa planine iznad sela Damjanovići, Sendići i Trifkovići. Iz ta tri pravca okružili su sela i krenuli u krvavi pohod. Rekao je da su preživjeli oni koji su uspjeli da se sakriju u pećine i među stijenama niže sela.

Na ulazu u selo Čemerno poginuo je i 21-godišnji Ljubiša Lazendić, koji je iz obližnjeg sela dolazio kod djevojke. Otac Ratko je naveo da je tada izmasakrirano više momaka.

- Jednima je bila razbijena glava, drugima razvaljen grudni koš tako da su se vidjeli pluća i srce. Urezivali su im krstove na čelo, sjekli uši, prste. To je bilo stravično vidjeti. Svog sina sam sutradan našao u jednoj štali. Bio je zapaljen, a poznao sam ga po ostacima odjeće i metalnoj tabakeri koju je nosio u džepu - posvjedočio je Ratko.

Nesrećni otac je rekao da su muslimanski egzekutori svoju "hrabrost" dokazali i nad dvjema djevojkama koje su, nakon silovanja, bacili niz stijene ispod sela.

Sveto Pantić je bio zaprepašćen kada je sutradan, nakon napada na Čemerno, pronašao ubijenog rođaka Miru Pantića.

- Jedva sam ga prepoznao. Nisam vjerovao da čovjek može onoliko da promijeni lični opis. Najvjerovatnije je ubijen teškim tupim predmetom. Jedno uvo i dva prsta bili su mu odsječeni, a Petar Rašević mi je rekao da je čuo Mirin jauk dok su ga mučili - ispričao je Sveto.

TRIFKOVIĆI

Obilazeći selo, pored zapaljene kuće Milenka Trifkovića, zatekli smo Slavka koji je palio svijeće na zidinama stričeve kuće. Trifkovići su na ovom području živjeli od pamtivijeka, a u junskom pokolju 1992. godine, iz ove kuće je zauvijek nestalo sedmoro žitelja.

- U ovom dijelu sela bilo je najviše kuća u kojima su živjeli Trifkovići i Damjanovići. Uglavnom su to bili starci čija su djeca bila na školovanju. Nažalost, kada se desio onaj napad, neka su bila u selu, jer su mislili da je tu bezbjednije nego u gradu. Ispalo je potpuno pogrešno i nastradali su nedužni - rekao je Slavko.