Zaslužio trag u ogledalu srpskom

Nedavno je Društvo srpskih književnika Crne Gore i Hercegovine odlučilo da novoustanovljenu nagradu "Ogledalo srpsko" dodijeli Miodragu Tripkoviću, jednom od naših najistaknutijeh savremenih pjesnika i esejista. Tripković je priznanje zaslužio za cjelokupno književno djelo, a u obrazloženju žirija se ističe njegov "otmen, ironičan i uklet rukopis, koji po svemu zaslužuje trag u ogledalu srpskom". Autor je više zapaženih knjiga poezije, proze, esejistike i publicistike, i dobitnik brojnih priznanja za svoj književni i novinarski rad. Dodjela ovog najnovijeg književnog priznanja bila je povod za ovaj naš razgovor.
~Šta za Vas znači književno priznanje "Ogledalo srpsko"?
- Ovo visoko književno priznanje doživljavam, prije svega, kao moralnu satisfakciju. Raduje me što dolazi od kolega pisaca, što sam prvi pjesnik koji ga je svojim djelom zavrijedio. Nadasve, laska mi što je ta nagrada posve njegoševska, i u etičkom i u estetskom smislu.
Nagrade, pogotovo one književne, poodavno su kod nas izgubile na svojoj vjerodostojnosti i vrijednosti. Hoću reći: najčešće nijesu izraz veličine i značaja nečijeg djela, već puki odbljesak podobnosti pojedinih spisatelja, omiljenih kod raznoraznih pseudo-žirija i vlasti. Nadam se da će se i ubuduće dodjeljivati piscima za koje Njegoš nije neki lokalni prokurator, već je bio i ostao vrhovna tačka Crne Gore, onaj koji je od svih nas najviše i najdublje vidio i spoznao.
~Nagrada nosi naslov po Njegoševom djelu...
- Da. Na Blagovijesti 1845. godine, kada je, najvjerovatnije, počeo i sa pisanjem "Gorskog vijenca", Njegoš je sačinio antologiju dotle još neobjavljivanih narodnih pjesama, kojoj je dao naslov "Ogledalo srpsko", sasvim u duhu vlastitog osjećanja pjesništva i uloge poezije uopšte. Mislim da u Njegoševom slučaju ni datum ni naslov nijesu slučajno odabrani. Veliki Vladika je, doista, smatrao da je poezija blagovijest, Božje objavljenje, te da, kako sam kaže: Svemogućstvo svetom tajnom šapti samo duši plamena poete. Ogledalo nas upozorava i na onu vječnu sliku koju ostavlja čovjekova duša. Otuda kod nas drevni običaj da se ono prekriva u kući pokojnika.
~Vi ste svoju književnu avanturu počeli danas već znamenitom knjigom pjesama "Potom otići" (1970). Koliko je ona uticala na Vaše buduće stvaralaštvo?
- Složio bih se sa Ivom Andrićem, koji je ponovio osjećanje E. A. Poa, da se pjesnici rađaju sa sivim pečatom prokletstva na čelu. Kod istinskih pjesnika, vi ćete uvijek pronaći, u njihovim ranim radovima, korijene onoga što će se do neslućenih razmjera razviti u njihovom kasnijem djelu. Tako, već na nečijem početku vi znate da li je neko pjesnik ili nije. Jer, poezija se ne da naučiti. Na početku, kao i na kraju, čovjek se uvijek vraća izvorima, prapočetku stvari. Poezija kojom sam stremio od samog početka, težila je jednom svjetlosnom pogledu na svijet. Onom pogledu koji Njegoš, da se poslužim jednim njegovim izrazom, naziva osijanjem, prozračnošću, unutrašnjim prosvjetljenjem. Smatrao sam da je osnovna dužnost pjesnika, prije svega, da bude pošten pjesnik, i u etičkom i u estetskom smislu.
To znači ići svojim putem, pronaći i tragati za onim smislom, onim sadržajem i onom pjesničkom kobi koja je imanentna određenom pjesniku.
~U pjesmi "Provincijeski pjesnici" govorite i o drugačijim pjesničkim sudbinama, "filozofiji palanke", dokolici...
- Ja sam negdje davne `71/`72. godine napisao pjesmu na tu temu, sjedeći na terasi hotela "Crna Gora", koja je govorila upravo o tom pogubnom duhu palanke, duhu provincijskih pjesnika, duhu koji se lako zadovoljava onim već davno ostvarenim, i uljuljkuje u lažnu sliku o vlastitim vrijednostima. Danas je Crna Gora prepuna raznoraznih Hljestakova, palanačkih "genija", koji povazdan kakarižu o navodnoj ugroženosti i neuvažavanja njihovog djela. A upravo ti pjesnici, sa kokošijim sljepilom, čvrsto drže straže na barikadama raznoraznih harangi i progona svakog slobodnog čovjeka, pogotovo pisca. Palanački duh ne dozvoljava, što bi rekao Bodler, istinskom pjesniku da razmahne krila. Pjesnik je u palanci onaj njegov tužni albatros, kome se rugaju i koga često šikaniraju, čak i njegova rođena pjesnička sabraća.
~Vaša posljednja knjiga pjesničkih eseja "Heliogabal" izazvala je nesvakidašnje interesovanje čitalačke publike i kritike. Veliki srpski pjesnik Stevan Raičković izrazio je veliko iznenađenje zrelim rezonima, obaviještenosti iz mnogih domena, smjelosti, dosljednosti i literarnom uverljivošću kojim ste ispisali gotovo sve svoje zapise - eseje...
- Kritika je dobro primijetila neke od osobenosti moje knjige, koja je nastajala godinama. Ja nisam kao mnogi pisci sjeo da napišem knjigu eseja. Uostalom i ne pišem tako; uostalom, i ne sjedim za stolom da bih pisao. Ponekad sam imao poriv da obasjam nešto od onoga što je za mene bilo značajno ili interesantno. U djelima pisaca koje sam iščitavao, pogotovo onih koji su, na neki način, predstavljali i moju lektiru, tražio sam ono što je frapantno, što predstavlja ne samo srž nečijeg djela, nego što, na određen način, predstavlja i srž cjelokupne svjetske umjetnosti.
Jedno od mojih osnovnih osjećanja, koje provejava kroz čitavu knjigu, jeste osjećanje da se pjesnik ne stvara nego rađa. Otuda u podnaslovu: suze i mastilo. Poeziju mogu svi pisati, kako je smatrao Miljković, ali bogme, svi neće biti pjesnici. Pjesnik svojim djelom nosi svoju sudbinu, i njegova sudbina se očitava u njegovom djelu. Ono što rođene pjesnike izdvaja i čini izuzetnim jeste upravo ta njihova pjesnička kob, koja se, kao neka nevidljiva nit, proteže kroz čitavu istoriju književnosti. Od Homerovih vremena do danas nije se desilo da jedna izuzetna pjesnička biografija ne odgovara jednom izuzetnom pjesničkom djelu.
~Na čemu danas radite?
- Pišem labudnje pjesme, koje će, što kaže Crnjanski, kada sve uvene, ostati da žive umjesto mene.

Podijeljenost po svim šavovima

~Kakva je danas situacija na crnogorskoj književnoj sceni?

- Mi danas prisustvujemo strašnim podjelama. Ne podjelama na pisce i nepisce, jer su to jedine podjele koje su se u književnosti jedino cijenile i poštovale. Crna Gora je danas podijeljena, više nego ikada ranije, po raznoraznim nacionalnim i klanovskim šavovima, partijskoj i stranačkoj pripadnosti, i slava ili ugled i djelo, ne zavise od toga kakav ste pisac i kog značaja, nego od toga da li pripadate određenom esnafu, nacionu, partiji ili pokretu. U tom smislu, najgore prolaze nezavisni, kako bih rekao, slobodni pisci, pjesnici koji odbijaju da budu vezani i uvezani u negve stranačke, klanovske ili, pak, nacionalne pripadnosti. Ja sam se trudio da se i svojim pjesničkim stavom izborim za slobodu, prije svega, drugih. Jer, ako se ne borimo za slobodu drugih, ne možemo se izboriti ni za vlastitu.