Od Vojne krajine do "Oluje"

Nakon što je ministar inostranih poslova Vuk Jeremić najavio da će Srbija u tužbi Međunarodnom sudu pravde protiv Hrvatske za zločine počinjene u operaciji "Oluja" 1995. godine "sagledati sva događanja u toku 20. veka", ponovo su aktuelizovane istorijske činjenice koje govore o zametku sukoba dvaju balkanskih naroda


Srbija je odlučila da Hrvatsku tuži Međunarodnom sudu pravde za zločine počinjene u operaciji "Oluja" 1995. godine, nakon što se taj sud proglasio nadležnim za tužbu Hrvatske protiv Srbije za genocid počinjen nad nesrbima od 1991. do 1995. godine. Ministar inostranih poslova Vuk Jeremić napomenuo je da će kontratužba biti predstavljena "u kontekstu svih istorijskih događanja na ovim prostorima".

- Sagledaćemo sva događanja u toku 20. veka, događanja u toku Drugog svetskog rata, odnosno Nezavisne države Hrvatske. Dakle, okrenućemo se istoriji da bismo utvrdili istinu radi zajedničke budućnosti u Evropskoj uniji - kazao je Jeremić.

Iako se očekuje da će suđenje početi tek za dve godine, već sada se naziru konture na kojima će se bazirati buduća protivtužba. Kao značajan izvor podataka koji osvetljava korene sukoba Srba i Hrvata, mogao bi da posluži i zbornik tekstova dvadesetak uglednih intelektualaca koji su se bavili srpsko-hrvatskim odnosima. Jedan od njih je i zbornik pod nazivom "Zatiranje Srba u Hrvatskoj", koji je priredio dr Bogdan Zlatar, bivši predsednik Izvršnog odbora Udruženja Srba iz Hrvatske.

Po mišljenju akademika Dejana Medakovića, zametak srpsko-hrvatskih sukoba treba tražiti u prvim decenijama preseljavanja Srba na imanja velikih hrvatskih feudalaca Zrinjskih i Frankopana. Na tim posedima car Ferdinand I je formirao Vojnu krajinu, koju je pravno izdvojio iz nadležnosti Hrvatskog sabora. Reč je o područjima uz bosansku granicu, pustom i nenastanjenom zemljištu koje je stalno bilo na udaru Turaka.

- Kako su hrvatski kmetovi odatle bežali pred naletima Turaka, Austrija je formirala Vojnu krajinu koju će naseliti isključivo Srbima. Za razliku od hrvatskih kmetova, car Ferdinand I im je dao i status slobodnih seljaka, a njihova jedina obaveza je bila da ne napuštaju zemlju koja im je dodeljena. Time su poništena ili znatno ograničena prava hrvatskih feudalaca na ovim područjima. Valja znati da su se hrvatski seljaci oslobodili kmetstva tek 1848. godine, nakon što ga je ukinuo ban Jelačić. To je ujedno bio i razlog što su mnogi hrvatski kmetovi bežali sa svojih imanja u Vojnu krajinu, proglašavali se Srbima i tako dobijali određene privilegije - piše Medaković.

Proslavljeni akademik navodi da je mržnja hrvatskih kmetova i plemstva prema Srbima nastala, pre svega, kao posledica staleških privilegija koje su Srbi dobili carskim odlukama, a kojima je, po njihovom mišljenju, bilo narušeno hrvatsko državno pravo. Akademik Medaković ističe da svako brani svoje privilegije prema uzrocima i posledicama carskih odluka i novog ustrojstva.

- To je suština srpsko-hrvatskog pitanja koje se proteže do današnjih dana jer Hrvati i dan-danas insistiraju na svojoj takozvanoj državnosti i njenom kontinuitetu. To je, uostalom, i Tuđman rekao pozivajući se na Pavelićevu državu kao deo razvoja državnog kontinuiteta, a to je svojevremeno naglašavao i sam Stepinac. Hrvati su preuzimali model koji je mađarsko plemstvo imalo u odnosu na Austriju. Odnosno, sukobi su nastali tek posle bitke na Mohaču kada je poginuo poslednji mađarski vladar i kada je njegova žena, poreklom Habzburgovica, prenela prava upražnjenog prestola na svog brata Ferdinanda I. S tim se, naravno, nije složilo mađarsko plemstvo, koje je u prvi plan istaklo svog kandidata Ivana Zapoljaka i time postalo opozicija bečkom dvoru. Sukob kulminira krajem 18. veka kada je Franc Jozef II ukinuo privilegije mađarskih županije. Tačnije rečeno, ukinuo je županije, što je izazvalo žustar revolt mađarske elite. Da bi ga plemstvo legitimno krunisalo za mađarskog kralja u Pešti (odvojeno od bečkog), Leopold II je bio prisiljen da ukine sve Josifove reforme, sem tolerancije kmetstva. On je stvarao i razvijao šovinističko i eliminatorsko raspoloženje Hrvata prema Srbima sprovodeći genocid, odnosno ozakonjeni državni program progona srpskog naroda s teritorija njihovog vekovnog življenja. Protežući vlast Sabora na Krajišnike koji su postali kmetovi bez privilegija, dodatno je generisao međusobne nesporazume i eliminatorsko raspoloženje prema Srbima - smatra Medaković.

Akademik Vasilije Krestić podseća da je ustanova "političkog" naroda prihvatana, a u Hrvatskoj se, smatra on, i danas prihvata, s namerom da većinski narod asimiluje manjinske narode. Ustanova "političkog" naroda počiva na srednjovekovnom feudalnom principu po kojem vladajući sloj društva čini "politički" narod. Ta ustanova, objašnjava Krestić, preuzeta je od mađarskog staleškog društva i ni u kojem slučaju nije hrvatskog porekla. On ističe da je smisao i cilj politike koja se poziva na "politički" narod to da od višenacionalne države, kakva je bila Ugarska do 1918. i kakve su do naših dana bile Hrvatska, Slavonija i Dalmacija, stvori u nacionalnom pogledu homogenu - samo mađarsku - odnosno - samo hrvatsku državu.

- Ustanova "političkog" naroda se i danas prihvata u Hrvatskoj s namerom da većinski narod asimiluje manjinske. Zbog toga su odnosi između Hrvata i Srba, od časa kad su hrvatski političari početkom šezdesetih godina 19. veka stali na stanovište da u Hrvatskoj postoji samo jedan, i to hrvatski "politički" narod, počeli da se remete - piše Krestić.

Sem staleških privilegija koje su Srbi dobili carskim odlukama, uzrok sukoba Srba i Hrvata valja tražiti i u verskim odnosima, kaže akademik Mihajlo Marković. Dok je u srednjoj Evropi besneo Tridesetogodišnji rat katolika protiv protestanata (1618-1648), Rim je protiv Turaka nastojao da ujedini katolike i pravoslavce. Uniju dveju crkava priznao je srpski episkop u Hrvatskoj i Sloveniji Simeon Vretanja, od koga je zagrebački biskup neprestano zahtevao da srpski naseljenici u Slavoniji postanu njegovi kmetovi, koji će priznati njegovu duhovnu vlast. Srbi su se tome odlučno odupirali, dok su biskupi na tome uporno radili težeći da ih pridobiju za versku uniju. Cilj im je bio da se Srbi pokatoliče ili da se ukine njihov episkopat u manastiru Marča.

Marčanski vladika Gavrilo Mijakić bio je nateren da se odrekne Pećke patrijaršije, da izjavi pokornost rimskom papi i da za vikara prizna zagrebačkog biskupa. Međutim, s obzirom na to da i pored svega nije želeo da otvoreno radi za uniju (sam je govorio da bi ga pastva zbog toga kamenovala), kao ni da pokida veze s Pećkom patrijaršijom, Mijakić je 1670. godine uhapšen i u zatvoru je ostao do smrti 1686. godine. Njegova sudbina, po mišljenju Mihajla Markovića, simbolizuje položaj u kome su se našli Srbi u Hrvatskoj - u stalnom ratu s Turcima, a istovremeno pod stalnim verskim i socijalnim pritiskom svojih navodnih hrišćanskih savetnika, hrvatskih posednika i biskupa.

- Od početka masovnijeg dolaska Srba na teritoriju srednjovekovne hrvatske države, srbofobska raspoloženja razvijali su katolički biskupi i feudalni veleposednici. Pravi problemi nastaju u periodu romantizma 19. veka kada se postavilo pitanje stvaranja hrvatske nacionalne države i kada se uvidelo da je zbog prisustva Srba geopolitički prostor te države potpuno deformisan. Ante Starčević i njegovi sledbenici (Frank, Pavelić, Tuđman) rešenje su videli u eliminaciji Srba. Da bi se to rešenje pripremilo i psihološki opravdalo, trebalo je izmisliti najgore rasističke gadosti o Srbima - navodi Marković.

On ističe da su Srbi nazivani "remetilačkim, opstruktivnim faktorom", tvrdilo se da oni "uopšte nisu Sloveni, već potiču od varvarskog plemena Tribala", da ne znaju ni za kakve civilizacijske vrednosti i da lažu, kradu, pljačkaju kuće, ubijaju i siluju. Oni su "niža pasmina", dok su Hrvati "viša gospodarujuća pasmina". Marković podseća da je hrvatski advokat Ivo Pilar pred kraj Prvog svetskog rata objavio knjigu "Južnoslovensko pitanje i svetski rat", koja se najpre pojavila na nemačkom jeziku u Beču, drugo izdanje je doživela 1918, a 1990. je ponovo objavljena u Zagrebu.

- Da bi se Srbi što više satanizovali, oni se u toj knjizi predstavljaju kao romanizovani nomadi, pljačkaši i razbojnici koji napadaju civilizovane zemlje, "pretvaraju zemlju u pustoš, a civilizovano narod u silovanu i ojađenu nejač". "Stvoreni da mrze, a ne da vole, da razaraju, a ne da grade, da pljuju, a ne da ljube, da kolju, a ne da grle, ovaj osioni šljam Balkana prekriće južnu Evropu kao da je krdo svemirskih pacova poleglo po zemlji ništeći je." Pilar iz ovakve paklene slike izvodi praktičan zaključak: "Genocid nad njima i nije genocid, to je uništenje štetočina, bogougodno delo" - piše Marković.

Deset godina kasnije, 1929. godine, stvoren je ustaški pokret. Akademik Marković naglašava da je u listu "Ustaša" u februaru 1932. godine objavljeno: "Nož, revolver, bomba, pakleni stroj - to su sredstva koja imaju povratiti seljačke plodove njegove zemlje, radniku kruh, a Hrvatskoj slobodu". Iste godine u julu izlazi članak pod naslovom "Treba klati", u kome se, između ostalog, kaže: "Ono što nije krv hrvatskog naroda, treba poklati da se više nikada to zlo u hrvatskoj sredini ne pojavi".



- Još jednom se potvrdilo da se i najbesomučniji snovi mogu ostvariti. Pavelićevi sledbenici će tokom Drugog svetskog rata izvršiti jedan od najtežih genocida u istoriji čovečanstva, čije će žrtve, pored Jevreja, Roma i drugih naroda, biti i 700 hiljada Srba. A onda, kao da ni to nije bilo dovoljno, dva Hrvata, Broz i Šubašić, Srbe će ponovo uvesti u Jugoslaviju i u nova stradanja, čiji smo epilog gledali krajem prošlog veka, odnosno nakon vojnih operacija "Bljeska" i "Oluje" 1995. godine.


Starčevićeva mržnja proizvela genocid

Akademik Mihajlo Marković citira izvode iz "Djela" Ante Starčevića, napominjući da je te "manijakalne tekstove" pisao vođa jedne od dve najveće hrvatske partije, poslanik hrvatskog Sabora, od mnogih prihvaćen i kao "otac hrvatskog naroda".

- "Slavo Serbi su smeće naroda, oni su Hervatsku izdali i, ako ustreba, opet će je izdati, makar bez svoje koristi, samo da nju izdaju. Oni su po svojoj naravi bez uma i poštenja, proti slobodi i proti svakom dobru". Zato "ta pasmina treba da bude iz naroda istrebljena". "Srbe treba staviti van zakona. Tu je sudac i overšitelj svaki koji je i besnom paščetu."

Čuveni hrvatski filolog Toma Maretić rekao je 1892. godine: "Starčević je paklenom mržnjom mrzeo Srbe i tu mržnju tri decenije ulivao u veliki deo Hrvata". Iz te mržnje izrasla je praksa otvorenog genocida - ističe Marković.


Državni program istrebljenja

Razmere nesporazuma između Srba i Hrvata se gradiraju, napominje akademik Dejan Medaković, i tu više nije reč samo o jednom obliku genocida. Sve počinje obespravljivanjem Srba, negiranjem etničke pripadnosti i konfesionalnim uslovljavanjima (oni su pravoslavni Hrvati, pa se zato i stvara hrvatska pravoslavna crkva).

- Dakle, to je državni program istrebljenja jednog naroda. Genocid nema uvek isti intenzitet. Posebno se ispoljava u 19. veku za vreme hrvatskog preporoda kada se postavlja pitanje jezika. U to vreme Hrvati još nemaju jedan književni jezik, već je kao književni jezik u upotrebi i čakavština i kajkavština, a štokavština je srpski govor, koji Ljudevit Gaj prisvaja i proglašava hrvatskim. Time je opravdao ekspanziju prema Bosni i Hercegovini. Sve to totalno uništava Srbe. Katastrofalne su razmere biološkog i svakog drugog uništenja Srba. Sada se to može pratiti i postojećom statistikom u koju smo svedeni. Od 32 odsto, padamo na Tuđmanova dva i po posto. Faktički nestajemo - piše akademik Dejan Medaković.