Mir bez pravde je put za budući rat

Sonja RADOŠEVIĆ: Suština može biti sljedeća - da je i Srbiji i takozvanoj Republici Srpskoj jasno da presuda za zločin u Srebrenici sa jedne strane dokazuje učešće Srbije i Crne Gore, odnosno tadašnje SR Jugoslavije u tom zločinu i agresiji na BiH, a sa druge strane dovodi u pitanje postojanje nečega što je nastalo na genocidu, poput takozvane RS.

Negiranjem ovog zastrašujućeg zločina, Srbija i takozvana RS, zapravo ponavljaju taj masakr, genocid nad Bošnjacima.

Na jednom od fašističkih logora smrti, na logoru Dahau piše da «onaj koji poriče Aušvic je isti onaj koji je spreman da ga ponovi». Poruka je jasna ako i poslije 13 godina imamo poricanje genocida u Srebrenici.

"Kad gledamo unatrag, vidimo da je čovječanstvo napredovalao u tehničkom i naučnom pogledu, ali ne i u pogledu antropološkog ostvarenja specifičnih humanističkih koncepcija."

U toj tački potpuno se slažem sa Arturom Kestlerom. «...Tokom vjekova i vjekova svoje znanje istorije, čovjek nije izmijenio svoju duhovnu strukturu. Ako - primjera radi - uzmemo samo period poslije II svjetskog rata, suočeni smo s bezmjernim ljudskim žrtvama koje je donijela kulturna revolucija u Kini, sa užasima rata u Vijetnamu, masovnim ubistvima koja su djelo Pol Potovih crvenih Kmera u Kambodži, sa suludom religioznim ratom u Sjevernoj Irskoj, brutalnim ratom u Avganistanu i ništa manje brutalnim ratom između Iraka i Irana....

Svi ti sukobi u našoj epohi ni po čemu se ne razlikuju od ratova u antici ili srednjem vijeku. Možda su čak "klasični ratovi" bili manje užasni, jer čovjek tada još nije raspolagao razornim sredstvima kakva su danas uobičajena. Morali bismo biti vrlo naivni da bismo vjerovali kako je današnji čovjek drugačiji, razvijeniji. Ja sam, u načelu, uvjeren da se istorija ostvaruje kao istorija nesreće, da se ponavlja uvijek u svojim rđavim aspektima».

Tako je pisao književni velikan Danilo Kiš čije je djetinjstvo a kasnije i čitav životni i radni vijek obilježen teškim sjećanjima o sudaru sa pošastima nacizma, samo iz razloga što je nosio jevrejsko ime.

Kiš je ovaj svijet napustio 1989. godine i nije doživio da vidi kako se njegova predviđanja ostvaruju upravo na primjeru bivše nam zajedničke države SFR Jugoslavije; da se "istorija ostvaruje kao istorija nesreće" te da se "ponavlja u svojim rđavim aspektima“.

Istorija ovih prostora nas je bezbroj puta uvjerila da su se naše nezavršene priče ponavljale uvijek kroz nove "bratske" pokolje. Posljednji put to se desilo 90-ih godina prošlog vijeka kada je čitav svijet putem medija posmatrao genocidna dešavanja, reagujući tek onda kada su uvidjeli da projekat stvaranja države nebeskog naroda slabi, da neće biti ostvaren na način kako je to zamislila srpska politička, akademska i crkvena elita. Ostaje sumnja da međunarodne sile možda ne bi dolazile na ovo naše nesrećno tlo da je kojim čudom takav projekat ostvaren u kratkom vremenskom roku. Možda bi i tada imali neki drugačiji "Dejtonski sporazum" koji bi potvrdio stvaranje srpske genocidne tvorevine na području Hrvatske i BiH.

No, nakon što su strpljivo odgledali četvorogdišnji balkanski horor (kao što sada "strpljivo gledaju kako izraelske vojne snage koristeći najsavremnije američko oružje čine ratne zločine nad palestinskim narodom - o Bože, koliko nas sve to podsjeća na maskar nad – Srebrenicom) - preostalo im je da zbog lične odgovornosti - učešća u balkanskoj kasapnici, zažmure nad počinjenim zločnima, "zatamne“ i sakriju dokaze o srpsko-crnogorskom genocidu sprovednom u BiH.

Psi rata: Planeri i izvršioci agresije na BiH i genocida nad Bošnjacima

Radovan Karadžić namjerava svoju odbranu graditi na tezi da u Srebrenici nje izvršen genocid

Trenutna faza "oporavka" Balkana koju je projektovao međunardni faktor je u najmanju ruku - tragikomična. Međunarodni moćnici opet "pakuju majmune" - BiH ostavljaju u raljama Dejtonskog sporzuma nastalog na tekovinama srpskog genocida počinjenog nad bošnjačkim narodom, od Kosova prave novi Kipar, srpske i crnogorske ratne vođe promovišu u faktore mira i stabilnosti na Balkanu.

Međunarodna zajednica je zaista umislila da kada stavi tačku na svoje "paragrafe" može staviti tačku i na zločine na ovim prostorima dok se još uvijek diljem Bosne iskopavaju posmrtni ostaci žrtava fašističke srpsko-crnogorske politike.

Možda je suludo tako razmišljati ali nameće se zaključak da zavisno od vjeroistačkai žrtava - zavisi da li će svijet pogledati istini u oči?

Zato se možda sada i toliko na Balkanu insistira na pomirenju bez pravde.

«Graditi mir bez pravde, ustvari je put za budući rat. Ne treba dozvoliti političarima i diplomatama da pregovaraju o mirovnim ugovorima za cijenu da na svojim položajima ostanu političke i vojne vođe koji će i dalje trovati odnose u društvu. Upravo to se zamalo desilo u slučaju Miloševića u vrijeme NATO bombardovanja 1999. godine, malo je falilo da se desi u slučaju podrške Ujedinjenih nacija na Kosovu, a to se desilo u Ruandi».

Ovo su riječi koje je izrekla bivša tužiteljka Haškog tribunala Karla Del Ponte. Upozorenje da je mir bez pravde put za budući rat.

Da bi se izbjegao taj novi rat na ovim prostorima, potrebno je da Međunarodni sud pravde i Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji ne zatvaraju oči pred argumentima, pred dokazima, i jasno označe ko je agresor a ko žrtva u ratovima 90-ih godina na prostorima bivše Jugoslavije. Kao što je to učinjeno nakon II svjetskog rata.

Dosadašnjim (ne)činjenjem ove najviše međunarodne instance su izjednačile žrtvu i dželata i odškrinule vrata novog pakla kroz koje bi, sudeći po našem iskustvu, mogle proći neke nove generacije.

„Međunarodni sud pravde je, da podsjetimo - oslobodio SiCG odgovornosti za genocid počinjen u BiH jer je odlučio da zadrži cenzuru na dokaznom materijalu o tom genocidu.

Dio sudija Međunarodnog suda pravde je imao drugačije mišljenje i kritikovali su tu odluku. Jordanski sudac Awn Shawkat al-Khasawneh je napisao da je „odluka Suda da ne reaguje žalosna“ i dodao: «Sasvim je razumno misliti da su cenzurisani dijelovi dokumenata mogli rasvijetliti centralna pitanja». Alžirski sudija Ahmed Mahiou je napisao da su sudije bile podstaknute različitim razlozima, među kojima nijedan, međutim, nije dovoljno ubjedljiv da se cenzurisani dokumenti ne traže. Među tim razlozima je bila i bojazan da bi se, tražeći te dokumente, mogao ostaviti utisak da se Sud miješa u suverenitet jedne zemlje, odnosno da će biti osramoćen ukoliko Srbija odbije te dokumente da preda. To bi bilo smiješno da nije bilo tragično.

Genocid u Srebrenici

Zapisnici sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane i drugi dokumenti su bili nedvosmislena potvrda da je kontrola i dirigovanje ratnom mašinerijom u BiH bila u rukama Srbije. Pojašnjavaju detalje na koji način je Beograd „hranio“ vojnu moć bosanskih Srba, iako su, formalno, BiH i Srbija od 1992. godine bile dvije države. Bosanski Srbi i Srbija su bili odvojeni, ali su ustvari djelovali zajedno. Ti dokumenti su jasno potvrđivali ulogu Srbije i njene tajne policije u genocidu u Srebrenici i u pripremama masakra. Mogla bih, zbog ovoga što govorim, biti optužena za klevetu, ali to pitanje je isuviše važno da bi ostalo neobjašnjeno“ - zapisala je bivša glavna tužiteljka Haškog tribunala Karla Del Ponte u knjizi «Ja - lov i ratni zločinci».

Zašto je sada itekako bitno govoriti o ovom nezapamćenom zločinu nad pravdom?

Upravo iz razloga što bivši vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić namjerava svoju odbranu graditi na tezi da u Srebrenici nje izvršen genocid. Na prvi pogled, odbrana zasnovana na negiranju genocida u Srebrenici izgleda suluda iz prostog razloga što je na oba suda potvrđeno da je ovaj zločin izvršen.

Suština može biti sljedeća - da je i Srbiji i takozvanoj Republici Srpskoj jasno da presuda za zločin u Srebrenici sa jedne strane dokazuje učešće Srbije i Crne Gore, odnosno tadašnje SR Jugoslavije u tom zločinu i agresiji na BiH, a sa druge strane dovodi u pitanje postojanje nečega što je nastalo na genocidu, poput takozvane RS.

Negiranjem ovog zastrašujućeg zločina, Srbija i takozvana RS, zapravo ponavljaju taj masakr, genocid nad Bošnjacima.

Na jednom od fašističkih logora smrti, na logoru Dahau piše da «onaj koji poriče Aušvic je isti onaj koji je spreman da ga ponovi». Poruka je jasna ako i poslije 13 godina imamo poricanje genocida u Srebrenici.

Trenutno se pred Haškim Tribunalom sudi bivšoj portparolki Florens Hartmann zato što je razotkrila da su «zahvaljujući odlukama žalbenog vijeća Tribunala» da skine oznaku Strogo povjerljivo sa djelova zapisnika Vrhovnog savjeta odbrane SR Jugoslavije, Međunarodnom sudu ostale nedostupne informacije o direktnoj umiješanosti Srbije u rat u Bosni i pokolje u Srebrenici.»

“Tužilaštvo nije u mogućnosti iznijeti taj skandal u javnost zato što su sudije svaku svoju odluku označile povjerljivom", - piše Hartmannova u svojoj knjizi "Mir i kazna".

Florence Hartmann će se, kako je izjavila u intrevjuu za e-Novine, pred Haškim tribunalom suditi za verbalni delikt, u zatvorenom procesu.

Značaj suđenja Radovanu Karadžiću, koje se ne može odvojiti od procesa koji se vodi protiv Hartmanove, potvrđuje i riječi beogradskog advokata Tome File koji je u intrevjuu za beogradske "Večernje novosti" izjavio:

“Kada bi se u presudama Radovanu Karadžiću ili generalu Momčilu Perišiću utvrdilo da je Srbija upletena u događaje u Srebrenici, moguće je da bi došlo čak i do revizije ranije presude Međunarodnog suda pravde po kojoj je naša zemlja osolobođena tužbe za genocid u Bosni...

Velika opasnost se krije u Karadžićevoj optužnici. U njoj se pominje uticaj policije Srbije na događaje u Srebrenici. Najvažnije je da pokuša da se dokaže da Karadžić nema nikakve veze sa onim što se tamo desilo. I da to nije učinjeno sa njegovim znanjem i odobrenjem. Ako bi se to utvrdilo, ne bi bilo opasnosti za našu državu” - navodi advokat iz Srbije Toma Fila.

Fila je zapravo pojasnio da je odbrana Karadžića pitanje odbrane Srbije i njenog satelita - Crne Gore od optužbi za učešće u agresiji i genocidu na BiH, strah od moguće promjene odluke Međunarodnog suda pravde po ponovljenoj tužbi BiH.

No, dokaza o počinjenim zločinima ima isuviše.

Krajem 2004. i početkom 2005. godine, Haškom tribunalu se predao između ostalog i oficir vojske Republike Srpske Radivoje Miletić, autor dokumenta „Direktiva 7“, koji je potpisao Radovan Karadžić, u kojem se naređuje „stvaranje nepodnošljive situacije, totalne nesigurnosti i očaja za stanovnike Srebrenice“.

O direktnom učešću Vojske Jugoslavije u BH - ratu brojni dokazi se izvode i u sudskom procesu koji se upravo sada vodi u Haškom tribunalu protiv nekadašnjeg načelnika Generalaštaba VJ Momčila Perišića.

Na početku procesa, tužiteljstvo Haškog suda najavilo je kako će suđenje Perišiću pokazati blisku povezanost JNA i vojnih snaga bosanskih Srba pod zapovjedništvom Ratka Mladića tokom rata u BiH 1992. - 1995. To je najznačajniji sudski postupak za dokazivanje povezanosti režima Slobodana Miloševića i zvjerstava u BiH i Hrvatskoj nakon što je prekinut postupak protiv samog Miloševića zbog njegove smrti 2006. godine.

U uvodnom je izlaganju tužitelj Mark Harmon navodio tajne vojne dokumente i stalno tražio od sudskog vijeća da se ide u zatvorenu sjednicu kako bi mogao citirati pojedine dijelove iz njih. Ustvrdio je kako je Perišić bio ključna osoba za provođenje Miloševićevog plana stvaranja etnički čiste srbijanske države u kojoj bi bili veliki dijelovi Hrvatske i BiH.

U stvaranju Velike Srbije Milošević i Perišić su se, napomenuo je Harmon, služili vojnim snagama hrvatskih i bosanskih Srba, financirajući ih, naoružavajući i upućujući im visoke časnike. Topovske i puščane čaure pronađene u Srebrenici bile su izrađene u Srbiji, kazao je Harmon.

Na suđenju Perišiću svjedok Tužiteljstva, politički stručnjak Patrick Treanor iznio je poveznice vođstva Republike Srpske s političkim i vojnim rukovodstvom Srbije tokom ratnih operacija devedesetih godina.

Svjedok Treanor, kao stručnjak Haškog tužiteljstva, prezentovao je niz dokumenata i dokaza koji pokazuju kako je Vojska Jugoslavije i vojno vođstvo Srbije naoružalo bosanske Srbe, te nadziralo njihove operacije. Prema zaključcima Treanora, političko vođstvo Srbije je devedesetih godina pokrenulo svoj plan.

Primjer dokumenta koji pokazuje kako je optuženi Momčilo Perišić, kao jedan od ključnih ljudi Vojske Jugoslavije, pomagao bosanskim Srbima je i pismo zahvale za pomoć koja će biti upućena na sarajevsko ratište koje mu je uputio predsjednik parlamenta Republike Srpske Momčilo Krajišnik. Navedeni su i sastanci i mirovni pregovori gdje je optuženi Perišić bio prisutan kao predstavnik vojnog vođstva Srbije i saradnik bivšeg predsjednika Slobodana Miloševića. Tako je bilo i na sastanku o stvaranju delegacije za mirovne pregovore nakon prvih ratnih sukoba.

Pri formiranju grupe za mirovne pregovore zajedno su, prema Treanorovim riječima, koordinirani ciljevi Srbije i ciljevi Republike Srpske:

-Predsjednik Milošević je na posebnom papiru ispisao da su to: 1. što širi sjeverni koridor (posebno kod Brčkog ); 2. kompaktnost teritorije; 3. što više gradova; 4.izlaz na more. I tada predsjednik Karadžić dodaje nešto, po zapisniku. Naime, na insistiranje predsjednika Kardžića, lista prioriteta je dounjena sa još tri tačke: 5. prostor između Grmeča i Kozare; 6. dolina Neretve; 7. srpsko Sarajevo" (objavio radio "Slobodna Evropa”).

Svjedok je naveo riječi optuženog Perišića iz ’94 kojima nagovara bosanske Srbe na mirovni sporazum pozivajući se na zajedničke akcije i u ratu i u miru - kako su oružjem ostvarili ciljeve koje treba očuvati mudrom politikom i verificirati ih pred međunarodnom zajednicom. Brojne dokaze o umiješanosti SR Jugoslavije u agresiji na BiH podrobno je opisao i bivši predsjednik Crne Gore i Miloševićev vjerni saveznik Momir Bulatović u svojoj knjizi "Pravila ćutanja" o čemu je magazin Bošnjaci.Net već pisao.

Još jedan haški optuženik - Vojilsav Šešelj je svjedočio o agresiji, genocidu i pljački izvršenoj u BiH. Uzrok je bila žestoka međusobna svađa, koja je krajem 1993. godine započela u predizbornoj kampanji u Srbiji između Šešeljevih radikala sa jedne i Slobodana Miloševića, Vuka Drašković i Željka Ražnatovića Arkana sa druge strane. Oni su za sva zlodjela optuživali Šešeljeve dobrovoljce, tj. pripadnike Srpskog četničkog pokreta. Šešelj im, međutim, nije ostajao dužan o čemu svjedoče citati iz njegove knjige pod nazivom "Crveni tiranin sa Dedinja" (ABC Glas, Beograd 1995).

Šešelj je u pomenutoj knjizi optužio ljude iz vrha Miloševićeve vladajuće Socijalističke partije Srbije da su bili umiješani u sistematsko pljačkanje na frontovima. Tvrdio je da su "policijske jedinice iz Srbije učestvovale aktivno u ratnim dejstvima i da su one najviše pljačkale." -

“Konvoji šlepera sa ratnim plenom slivali su se preko Dunava, Save i Drine u Srbiju, unovčavali švercerskim kanalima, a krvavi profit sklanjan je u strane banke. Posebno su 'crvene beretke', specijalne jedinice Službe državne bezbednosti Srbije, zverski pljačkale i otimale sve što im je bilo na dohvat ruke. Taj plen je uglavnom završavao u džepovima i na računima najistaknutijih državnih funkcionera, uključujući i Slobodana Miloševića, i sve ostale!", - objašnjava u navedenoj knjizi Vojislav Šešelj.

Željka Ražnatovića Arkana, vođu Srpske dobrovoljačke garde i predsjednika Stranke srpskog jedinstva, Šešelj je često nazivao "poznatim kriminalcem", a njegovu stranku "strankom kriminalaca". Optuživao ga je za učešće u sistematskoj pljački i iznošenju ratnog plijena sa teritorija Hrvatske i BiH, navodeći da je u septembru, oktobru i novembru 1991. Arkan otpočeo "sa velikim pljačkama u Istočnoj Slavoniji" i da je u to vrijeme bio "uveliko pod kontrolom policije. Dešavalo se da su i naši dobrovoljci pojedinačno nešto uzimali", priznao je Vojislav Šešelj, "ali mi ništa nismo sistematski iznosili."

Dokaza o genocidu počinjenom u BiH ima na pretek; pitanje je samo da li će oni koji odlučuju o tome posegnuti za njima. A sve iz razloga da se istorija na nesrećnom Balkanu ne bi ponovila. I da se ne bi nanovo potvrdila predviđanja književnika Danila Kiša:

„Ja sam, u načelu, uvjeren da se istorija ostvaruje kao istorija nesreće, da se ponavlja uvijek u svojim rđavim aspektima“.