Petar Pećanac , prvi čovjek iz Srpske i BiH koji je osvojio Mont Everest

REPUBLIKA Srpska dobila je još jednu istinsku sportsku veličinu - Petra Pećanca, banjolučkog alpinistu koji je postavio srpsku trobojku na najvišu tačku na planeti, Mont Everest, visok 8.848 metara.

Ovim podvigom Pećanac je ušao u istoriju kao prvi čovjek iz Srpske i BiH koji je stao na krov svijeta.

- Još ne mogu da vjerujem da mi se to desilo. Još sam u oblacima Himalaja. Tek kada sam ugledao onoliko naroda na dočeku u Banjoj Luci i čuo kako skandiraju moje ime, postalo mi je jasno da sam učinio nešto veliko za Banju Luku i Republiku Srpsku - izjavio je u intervjuu za "Glas Srpske" Petar Pećanac.

? Kako ste se osjećali u trenutku kada ste kročili na najviši vrh na svijetu?

- To je fantastičan osjećaj. Pomalo nestvaran. Kao da se nalazite na drugoj planeti. Mir je. Zora je rudila. Nema ništa ljepše od svitanja na Himalajima. Sjećam se tog jutra, sunce je polako izlazilo i obasjavalo jednu stranu svijeta, druga je bila u mraku, na oblacima ispod nas pojavila se sjena ledenog i stjenovitog gorostasa u obliku piramide. Tek tada nam postaje jasno da su priroda i Bog gospodari svega, a da smo mi ljudi samo kratko, u prolazu, na ovom svijetu.

? Alpinisti vole da kažu da Everest ne priznaje pobjednike...

- To je tačno. Everest možete osvojiti samo i isključivo voljom ledenog diva, nikako drugačije. Morate poštovati Everest da bi on poštovao vas. Mnogi alpinisti su tvrdoglavo jurišali ka vrhu, po velikom nevremenu, znači, nisu bili strpljivi i zato su, nažalost, zauvijek ostali na planini. Da biste ga pohodili, morate biti strpljivi i mudro osvajati metar po metar, što bismo mi alpinisti rekli, "Everest se glavom penje". Naravno, neophodno je da ste zdravi i fizički spremni, ali psihička stabilnost je presudna. Brojni su alpinisti odustali svega nekoliko stotina metara pred vrhom. Jednostavno su posumnjali u sebe, neki su to učinili iz straha, drugi su umislili da su dobili visinsku bolest, da su im promrzle ruke i noge, da ne mogu da dišu... Meni se, na sreću, to ovoga puta nije desilo. Vjerovao sam u sebe. Nikada nisam posumnjao da ću odustati. Imao sam cilj i išao sam naprijed. I dok sam vrh gledao krišom iz baznog kampa, znao sam da ću stati na njega, za razliku od mog prijatelja Sime Dragičevića, koji je odustao na 8.500 metara. Za nas alpiniste i to je veliki i hrabar potez, jer nekada je teže odustati nego krenuti naprijed. Poštujemo njegovu odluku, jer je ocijenio da je za tim tako najbolje.

? Šta Vas je motivisalo da krenete na ovako zahtjevnu i opasnu ekspediciju?

- Inače, u svemu što radim u životu želim da postižem najbolje rezultate. Po profesiji sam fotograf i za dobru fotografiju spreman sam da se penjem na najveće drveće i stijene, da se spuštam u špilje, da čekam po nekoliko sati za dobru fotografiju, zalazak sunca, odsjaj munje na nebu... Takav sam i u alpinizmu. Kada sam otkrio čari ovog veoma teškog, ali nedovoljno priznatog sporta kod nas, odmah sam prijateljima rekao da ću osvojiti Everest. Naravno, neki su se tada smijali, sada mi čestitaju. Koliko sam bio uporan da ostvarim svoj životni san, pokazuje i činjenica da sam bez imalo razmišljanja otišao u Ameriku, gdje sam radio kao menadžer-fotograf na brodu. Jer, samo tako sam mogao da zaradim novac potreban za alpinističke ekspedicije. Isto tako, moj posao je jedna velika avantura, na brodu sam obišao veliki broj zemalja, upoznao mnogo ljudi, učio strane jezike, upoznavao različite kulture...

? Koliko je trajala ekspedicija na najviši vrh svijeta?

- Dva mjeseca. Iz Beograda smo krenuli za glavni grad Nepala, Katmandu, 31. marta. Sam završni uspon je trajao četiri dana. Everest smo osvojili 20. maja. Iz baznog kampa, koji se nalazio na visini od 8.300 metara, krenuli smo ka vrhu u 23 časa. Na vrh smo srigli ujutro oko 8.45 časova. Gore smo se zadržali sat i po, iako se, zbog poslijepodnevnog nevremena, preporučuje maksimalno zadržavanje do 15 minuta. Sačekao sam drugu grupu alpinista, a ujedno sam snimao kamerom i fotoparatom prelijepe himalajske pejzaže. Na vrhu može da stane desetak ljudi.

Po povratku sam bio iscrpljen. Leđa su me jako boljela. U tom trenutku rekao sam da se neću više nikada penjati na Everest. Međutim, čim sam stigao u bazni kamp i odmorio se, sinula mi je ideja da ponovo pohodim Everest sa nepalske strane, jer smo ovoga puta išli kineskom.

? Na Everestu su zauvijek ostali brojni alpinisti?

- Nažalost, to je istina. I mi smo naišli na smrznuto tijelo češkog alpiniste. Japanski alpinista je nastradao prilikom silaska s vrha. Nastradali su i neki Šerpasi - vodiči. To zaista nije nimalo prijatno gledati. Posebno je teško bilo Dragani Rajblović, koja je bila jedina žena među nama. Ove nesreće su je bile malo uznemirile. Međutim, to nas nije spriječilo u ostvarivanju našeg cilja. Mnogi nam zamjere što se, kako oni tvrde, bespotrebno izlažemo opasnostima, ali ono što mi doživimo na vrhu, to se ne može opisati riječima. Taj osjećaj i užitak se ne može ničim platiti. Kinezi za Everest kažu da je treći pol.

? Ovim podvigom pokazali ste mladima da je u životu sve moguće?

- Na dočeku u Banjoj Luci mladima sam poručio da svako treba da ima svoj Everest. Ne mora to biti planina. To može da bude uspjeh u poslu, obrazovanju, porodici, ljubavi... Sve je u našoj glavi. Nema prepreke koja ne može da se savlada. Samo je bitno imati viziju i cilj kojem stremimo. Rezultati će doći sami. Činjenica je da mladi danas nisu previše uporni, da nemaju strpljenja, da nisu previše ambiciozni. Ja sam najbolji primjer kako ostvariti svoj san. Istina, ja sam pomalo specifičan, avanturistički sam duh, to najbolje znaju moji roditelji, koji žive u Novom Sadu. Gotovo pola svog života proveo sam na putu, u autobusu, avionu, brodu... Uvijek sam u pokretu. Jednostavno sam takav i ne bih se mijenjao za neki činovnički posao.

? Šta i kuda dalje?

- Za mjesec dana se vraćam u Ameriku na brod. Moram da radim kako bih vratio kredite i dugove prijateljima, bez kojih ne bih mogao otići na Everest. Potrošio sam oko 40 hiljada maraka na ovoj ekspediciji. Samo je dozvola za osvajanje Everesta koštala sedam hiljada dolara. Oprema je takođe veoma skupa. Putni troškovi... Sada ću se neko vrijeme smiriti na brodu i vraćati dugove. A poslije toga planiram da krenem u osvajanje najviših vrhova na svih sedam kontinenata. Želja mi je, takođe, da sebi kupim jedrilicu s kojom planiram da oplovim zemaljsku kuglu. Zvuči nestvarno, ali neću se lako predati.

ČELIČNA VOLJA

? Životni putevi odveli su Vas širom svijeta...

- Rođen sam u Drvaru. Osnovnu i srednju školu sam završio u Novom Sadu, gdje sam i proveo najveći dio života. Potom dolazim u Banju Luku, gdje sam radio u jednoj fotografskoj radnji. Zbog želje da osvojim Everest, odlučio sam da odem u Ameriku. Nisam imao para za papire, pa sam morao da prodam svoju kameru i fotografsku opremu. Da bih skupio 2.500 dolara, koliko mi je bilo potrebno za put, otkazao sam i stan u kojem sam bio podstanar. Spavao sam u podrumu fotografske radnje. Sad vidim da su se trud i odricanje isplatili.