Živ sam, triput umro nisam!

Sretku Damjanoviću (48), iz Vogošće, koji, kao teški invalid od posljedica svakodnevnih mučenja i premlaćivanja u sarajevskim kazamatima, danas živi u sobici bivšeg kolektivnog centra u Nezucima, kod Višegrada, tri puta je, pod optužbom da je počinio ratni zločin, osuđivan na smrt, jednom na 20 godina zatvora, a konačnom presudom izrečena mu je kazna od devet i po godina.

- Kada se sjetim kroz kakva sam sve mučenja i psihičke torture prošao, ni sam ne mogu da objasnim kako sam uopšte ostao živ. Sasvim slučajno, 11. novembra 1992. godine, na putu iz Vogošće prema Ilidži, Borislav Herak, Nada Tomić i ja zalutali smo automobilom kod Rajlovca i tako dospjeli na muslimanski punkt na raskrsnici prema Sokolju, gdje su nas zarobili. Svezali su nas žicom i odveli u jedan podrum u Buća Potoku, gdje su počela stalna mučenja, dok nisam izašao na slobodu - priča Damjanović.

Njih troje su, bez ikakve istrage, po kratkom postupku osuđeni za zločin genocida, tako što su ih u zatvorskim ćelijama mučili raznim metodima i prisiljavali da se međusobno optužuju.

Tako je Borislav Herak, koji još izdržava kaznu od 20 godina zatvora, pod pritiskom rekao da je Damjanović u Vogošći ubio 200 muslimana, silovao dvije djevojke muslimanske nacionalnosti, ubio braću Asima i Kasima Blekića te zaklao Ramiza Kršu.

Poslije rata, u februaru 1997. godine, novinar Rojtersa pronašao je žive i zdrave braću Asima i Kasima Blekića i tako je potpuno razotkrivena ova sudska farsa, koja se skoro deset godina odigravala u glavnom gradu BiH.

Kada je, 17. jula 2002. godine, poslije odležanih devet godina i osam mjeseci u sarajevskim kazamatima, predsjednik Sudskog vijeća, Goran Orašanin, pročitao obrazloženje konačne presude i rekao Damjanoviću: "Idite kući, vi ste od ovog trenutka slobodan čovjek", on se u prvi mah nije snašao. Zahvalio je Sudskom vijeću na korektnom suđenju i zatražio da mu se odobri deset minuta da razgovara sa sestrom, koja je inače pratila sva njegova poslijeratna ročišta u Sarajevu.

Tek kada ga je njegov advokat po službenoj dužnosti, Branko Marić, izveo iz sudnice, bilo mu je jasno da više neće u ćeliju, u kojoj je mučen i prebijan.

- Moj prvi i najveći mučitelj bio je sadašnji sarajevski advokat Fahrija Karkin, koji nas je ispitivao primjenjujući razne metode nasilja, zajedno sa Ismetom Bajramovićem Ćelom. Kada sam pokušao da uzmem čašu vode, rekao je da za četnike nema vode i snažno me udario šakom te mi izbio dva zuba. Premještali su nas u ćelije po raznim mjestima u Centralnom zatvoru, gdje sam dospio u zloglasnu osamdesetku. Četrnaest dana su me odvodili na batinjanja u SDB i tražili da priznam da sam počinio mnoge zločine. Prave Tantalove muke nastale su tek poslije prebacivanja u bivšu kasarnu "Viktor Bubanj", gdje sam pretrpio svakodnevne batine, tako da od bolova nisam mogao da se pomjerim. Na meni su se iživljavali mnogi batinaši u "Viktor Bubnju". Tamo me često posjećivao Senad Kreho, tadašnji predsjednik Ratnog suda, zajedno s Kemom Dumanovićem. Na sve moguće načine nastojali su da iznude moje priznanje za nepostojeće ratne zločine - prisjeća se Damjanović.

On kaže da i danas prati suđenja u Sarajevu i čuje razne gadosti kojima navodni svjedoci optužuju Srbe, ali da njega niko ne poziva da svjedoči o onome što je lično preživio.

- Zašto Tužilaštvo u Sarajevu ne podiže optužnice protiv zločinaca koji su prebijali mene i mnoge zarobljenike u logoru "Viktor Bubanj" i drugim kazamatima u Sarajevu, kao što su Mustafa Panjeta, Himzo Dolan, Ramiz Aldović i brojni drugi, koje bih danas, bez problema, mogao da identifikujem - pita se Damjanović, čovjek protiv koga je vođen najsramniji sudski proces u ovom dijelu Evrope.