BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Manipulacija Svešću

Manipulacija Svešću
20.11.2008. god.
Pregovor u formi sažetog objašnjenja govori nam o glavnim tezama ove izvanredne knjige – udžbenika, na koje se sve način u savremenom svetu sa ljudskim umom manipuliše, kao najopasnijim sredstvom vladanja nad ljudima. Kara-Murza kaže: „Takozvani novi svetski poredak možemo s punim pravom nazvati i novim planetarnim fašizmom koji je, zbog ukupnog nivoa razvoja savremenog sveta, neuporedivo jači i opasniji od istog ideološkog pokreta u Nemačkoj i Italiji od 1922. do kraja Drugog svetskog rata“.

Ruski doktor istorije i metodologije, ali i magistar hemije, Sergej Georgijevič Kara-Murza, dovršio je, na početku poslednje godine prošlog veka, svoju obimnu i iz najmanje dva veoma bitna razloga jako značajnu sociološko - psihološku studiju "Manipulacija svešću". Osnovni značaj te knjige je u tome što se može koristiti kao neka vrsta praktičnog udžbenika, bilo u negativnom - ukoliko je primenjuju manipulatori, ili pozitivnom smislu - ako služi za odbranu od političke prevare i mešetarenja. Knjiga je važna i zbog širine i dubine zahvata u obradi zadate teme, jer se bavi političkim i drugim manipulacijama u raznim društvenim uređenjima i okolnostima. Kara-Murza u završnom delu svoje knjige, istina, navodi da ona nije "priručnik za praksu manipulisanja", već prvenstveno sadržaj na osnovu koga svaki čitalac može razmisliti o sopstvenom izboru.

Svet se sada, prema mišljenju Kara-Murze, batrga "između dve vrste životnog ustrojstva", od kojih jedno jača i ide ka stanju kada ljudsko društvo više neće ni imati bilo kakvog izbora. On dalje objašnjava da će se svet, ako u njemu prevlada rastuća manipulacija svešću, pretvoriti u civilizaciju s ogromnom količinom "stručno" vođene mase i uskom elitističkom manjinom koja odlučuje o svemu. Konačna pobeda takve opcije zanačila bi, kako ukazuje Kara-Murza, na našoj planeti i u ne tako dalekoj budućnosti, potpunu prevlast manipulacije svešću, kao osnovnog sredstva apsolutne kontrole i vlasti.

Drugi izbor mogu napraviti članovi savremenog ljudskog društva koji ne žele da se potčine rečenoj tehnologiji manipulacije, već će radije izabrati da "plivaju protiv struje".

Kara-Murza na kraju svoje studije obaveštava čitaoce, ako se odluče na sudbinu "bundžija", da im njegova knjiga može pružiti "izvesne orijentire" i pomoć u pokušaju preplivavanja na "drugu obalu".

Neka bude dopušteno piscu ovog predgovora da se usprotivi Kara-Murzinoj vrednosnoj oceni vlastite knjige kao vrlo, vrlo, preskromnoj. "Manipulacija svešću" je, govoreći pošteno i otvoreno, ne samo sjajan udžbenik za sve političare i druge "društvene" radnike koji žele da usavrše tehnologiju vladanja ljudima, već istovremeno i odlična obuka u odbrani protiv takvih namera i prakse.

Kara-Murza je, zapravo, stavivši glavni naglasak u svojoj analizi na tragediju stanovnika Sovjetskog Saveza, posle raspada te federalne države, opširno objasnio sociološko-psihološke i sve druge najbitnije elemente tog događaja. Mnoštvom primera i citiranjem više od stotinu vrhunskih i svetski priznatih mislilaca - politikologa, sociologa, psihologa, filosofa, istoričara, književnika, političara i verskih vođa, jako dobro je objasnio kako je ljudsko društvo, od starog veka pa do današnjih dana, došlo na put u kome najmoćnije članice svetske zajednice hrle ka novom sumraku slobodnog mišljenja i prelasku u "totalitarnu demokratiju".

Šta znači manipulacija svešću u praktičnom delovanju?
Kara-Murza na samom početku svoje rasprave ukazuje na veliki značaj jezika i mišljenja u ljudskom životu. "Čovek poseduje složenu psihu, čiji je važan deo uobrazilja", piše on i dalje objašnjava da pojedinci mogu istovremeno da žive u dve "stvarnosti", od kojih je jedna zbiljska, a druga izmišljena. "Zamišljeni svet u većoj meri, a kod mnogih i prvenstveno, uslovljava čovekovo ponašanje", piše Kara-Murza. On, istovremeno, opaža kolebljivost i povodljivost ljudskog bića. Tvrdi da spoljašnje dejstvo na ljude može proteći i bez njihovog znanja za taj čin.

Objašnjavajući latinsko poreklo reči "manipulacija" (manus - ruka i manipulus - pregršt, šaka, od manus i ple - puniti), Kara-Murza podseća da se ta reč u rečnicima evropskih jezika tumači kao rukovanje objektima s određenom namerom - ciljem (na primer ručno upravljanje, pregled bolesnika pomoću lekarevih ruku itd).

Psiholozi smatraju, prema navodima Kara-Murze, da je važan stepen u razvoju reči manipulacija predstavljalo označavanje tom rečju mađioničara koji rade bez složenih naprava, samo rukama (mađioničar-manipulator). Mađioničar-manipulator postiže svoje učinke stvarajući varke u opažanju ljudi i premeštajući njihovu pažnju putem delovanja na uobrazilju pojedinca ili grupe.

Ako se koriste oznake za manipulaciju date od uglednih istraživača, tada se može reći je to vrsta duhovnog, psihološkog dejstva, ali ne i fizičko nasilje, ili pretnja nasiljem, ukazuje Kara-Murza. Manipulacija, dakle, nije nasilje, već iskušenje, jer je svakom čoveku data sloboda duha i volje. Znači, raspolaže odgovornošću kojom može odoleti iskušenju, piše Kara-Murza.

Jedan od pouzdanih nagoveštaja ostvarivanja velikog programa manipulcije svešću je to kad ljudi iznanada prestaju da pažljivo slušaju razumne činjenice, kao da žele da budu nasamareni. To je podstaklo Kara-Murzu na zaključak da je manipulacija obavljena samo ako čovek pod dejstvom primljenih signala promeni svoje mišljenje, duševno stanje, ciljeve i program i počne da deluje na nov način. On dalje navodi, pozivajući se na mišljenje nemačkog sociologa Herberta Frankea, da pod manipulacijom treba, u većini slučajeva, podrazumevati tajno psihičko dejstvo, štetno za lica prema kojima je usmereno.

Kao tipičan, ali za ljude i vrlo poučan, primer manipulcije u životinjskom svetu Kara-Murza navodi slučaj "socijalnih" insekata, čiji život se odvija u velikim grupama - kolonijama. Tako su se, na primer, u mravinjacima smestile sićušne Lomehuzove bube. One se kreću i ponašaju veoma slično mravima. Dobro oponašaju jezik njihovih gestova. Bubice su tako vešte da od mrava lako izmamljuju hranu. Ta prevara ide čak dotle da mravi, ližući izlučevine koje po telu luče lažna sabraća, potpuno gube orijentaciju u ponašanju i hrane bube čak i svojim jajašcima, ostajući tako bez potomstva. Jasno je, dakle, da Lomehuzove bubice svojim nadražujućim izlučevinama šalju mravima signal koji onemogućava važan program ponašanja, umetnut u telo mrava. Lomehuzove bubice imaju, u stvari, sposobnost da tako "obrlate" mrave da oni, na kraju krajeva, uništavaju sami sebe.

Taj primer je poslužio Kara-Murzi da ga uporedi sa ponašanjem pretežne većine od 280 miliona građana Sovjetskog Saveza, nekoliko godina pre i prilikom samog raspada te države. Veliki broj građana Sovjetskog Saveza je, kako ističe Kara-Murza, dopustio da ih domaći manipulanti navedu na učešće u rušenju zajedničke države, iako je to bilo protivno njihovim životnim interesima.

Manipulacije u rušenju Sovjetskog Saveza
Kara-Murza potanko objašnjava šta se to tragično dogodilo, prvo u Sovjetskom Savezu, a docnije u samostalnoj Rusiji, primenom metoda manipulacije kao jedne od u savremenom svetu uobičajenih tehnologija vlasti. U veoma podrobnom i opširnom prikazu manipulacija činjenih u toku trajanja već "čuvene" sovjetske "perestrojke" i "glasnosti", u eri Mihaila Gorbačova, Kara-Murza navodi da takav korenit zaokret u životu velike i moćne države nije nimalo slučajno nastao.

Nedugo posle smrti Staljina (5. marta 1953. godine), tadašnje sovjetsko rukovodstvo, na čelu sa Nikitom Hruščovom, krenulo je u snažan proces takozvane destaljinizacije. To je, prema oceni Kara-Murze, bio prvi i jasan znak "zamora" sovjetske komunističke elite, posle više više od tri decenije gradnje mobilizacijskog socijalizma, u čemu je nemalu ulogu odigrala i ličnost Staljina (pravo ime Staljina je Josif Visarionovič Džugašvili, a nadimak "čelični" je dobio zbog čvrstog i odlučnog karaktera).

Kasnije je taj proces, za vreme vladavine Leonida Brežnjeva, od 1964. do 1982. godine, bio usporen, ali ne i sasvim zaustavljen.

Dolaskom na vlast, 1985. godine, glavnog "perestrojkijanca" M. Gorbačova i sprovođenjem njegove "pogubne politike", tragičan kraj sovjetske države je, kako opaža Kara-Murza, bio "zakonomeran". Šta je to tako "strašno" uradio bivši šef sovjetske Komunističke partije, a kasnije i predsednik države i zbog čega ga je pisac "Manipulacije svešću" stavio, zajedno sa "prvim predsednikom Rusije" (Boris Jeljcin) na stub srama. Gorbačov je, prema oceni Kara-Murze, hazarderskim i nepromišljenim odlukama u sprovođenju procesa demokratizacije toliko oslabio sovjetsku državu da je ona na kraju, zbog spoljnih pritisaka i istovremene pogrešne unutrašnje političke i ekonomske orijentacije, iznenada "pukla", to jest raspala se na sastavne delove.

Verovatno podstaknut poraznim bilansom, po zemlju i narod, političko-socijalnog ogleda u vidu perestrojke, Kara-Murza zaključuje i ovo: "Manipulacija društvenom svešću po mnogim obeležjima podseća na rat omanje dobro organizovane i naoružane armije tuđinaca protiv mnogobrojnog miroljubivog i za taj rat nespremnog stanovništva". Ponekad čak kažu, nastavlja svoju misao Kara-Murza, da manipulacija svešću predstavlja "kolonizaciju sopstvenog naroda". Kako je u pitanju tajni rat, uspeh u tom sukobu zavisi i od sposobnosti "kolonizatora" da spreče organizovan otpor, pa se stoga glavne doktrine i ideje manipulatora izlažu, kako ukazuje Kara-Murza, "u zamagljenom" i "zamumuljenom" obliku.

Postavši deo oruđa i snage buržoaske revolucije, manipulacija svešću, to jest njeni najtalentovaniji poznavaoci i "izvođači", od samog početka nastanka takvih društvenih sistema bili su obilato nagrađivani od klase posednika. Vladajuća manjina uvek pokušava da spreči raskrinkavanje tih "hipnotizera" (dodaću da su to u savremenoj Rusiji, a i Srbiji, razni "nezavisni eksperti", i isto toliko "samostalne" agencije za ispitivanje javnog mnenja, kao i tobožnje nevladine organizacije neretko finansirane od stranih obaveštajnih službi).

Uvek je, doduše, bilo naučnika i filosofa kojima su bile odvratne akcije kolonizatora sopstvenog naroda, piše Kara-Murza i dodaje da je takvih ipak bilo malo, a i uspešno su ih "utapali u okolnu buku".

Kara-Murza dalje navodi da je glavni teoretičar komunizma Karl Marks, uspevši da posredstvom prijatelja (Fridrih Engels), osigura kakave-takve stalne prihode za život, obavio posao "neverovatnih razmera". Marks je, precizira Kara-Murza, razotkrio nekoliko najtemeljnijih mitova buržoaskog društva. Najvažniji među tim mitovima je mit o robi i poreklu dobiti kapitalista. Kasnija saznanja na istu temu su jako proširena. Bogataši su zbog toga morali, već potkraj 19. a pogotovu u 20. veku, da "ispljunu" deo dobiti, u nastojanju da "poburžoaze" svoje radnike. Tako se došlo i do doba u kome je surovo izrabljivanje radnika iz razvijenih zemalja preneto izvan granica tog sveta (tzv. izvoz kapitala u nerazvijene zemlje, gde su troškovi radne snage višestruko manji, a dobit srazmerno veća).

Dok je sovjetska država postojala, pogotovo u njenom "smirenom" dobu, od šezdesetih godina prošlog veka, bilo je sasvim moguće započeti ozbiljno proučavanje tehnologije manipulacije i dobijene rezultate saopštiti čitavom svetu, a pre svega sopstvenom narodu, smatra Kara-Murza. Umesto takvog pristupa vladajuća sovjetska vrhuška je pridobila domaću humanističku inteligeniju za zaokret prema budućoj perestrojki, dok su zvanične ideološke službe počele, sve u svemu, da rade protiv vlastite države, ocenjuje Kara-Murza. Stečena saznanja deo sovjetske naučne elite nije prenosio ljudima, radi sticanja otpornosti, već su korišćena protiv njih, primećuje Kara-Murza i dodaje: "Sada pretežna većina onih koji su takva znanja stekli u bivšim sovjetskim školama (na fakultetima novinarstva, u raznim partijskim školama) od "sveg srca" služi novim gazdama. Služi, i to za prilične pare, navodi Kara-Murza, uz opasku da je, recimo, TV-voditelj u sovjetsko vreme imao pristojnu prosečnu platu, dok sada ima 50 pa čak i 100 puta veće mesečne prihode od, na primer, profesora univerziteta.

Prava mala armija ruskih visokoplaćenih novinara, "komentatora", "analitičara" i sličnih "zanimanja" u stvari je bogato nagrađena (to se ne dešava samo u Rusiji, već i diljem tranziciono-prelaznih zemalja srednje i istočne Evrope, uključujući i Srbiju), jer je to najbrži i, kako se pokazalo, najjeftiniji način za manipulaciju masama. Lažne i mnogostruko ponovljene tvrdnje takvih "novinara" i ostalih pomenutih "stručnjaka" imaju u najvećem broju slučajeva trenutno poželjan efekat. Donose, zapravo, opipljivu korist političkim elitama koje su na vlasti, a u skladu su sa korenitim interesima njihovih stvarnih, domaćih i stranih, nalogodavaca.

Upravo takvi "stručnjaci" su, prvo u perestrojki, a zatim i tokom ere "prvog ruskog predsednika", obilno i skoro uvek lažno uveravali ljude da će svetla budućnost nastupiti odmah posle sloma "omraženog komunizma". Mnogi su poverovali u te bajke, iako su ih, kako naglašava Kara-Murza, saopštavali, po pravilu, nekadašnji visoki sovjetski funkcioneri, dugogodišnji članovi te iste partije koju su sad "na smrt" kritikovali.

Kara-Murza isti zaključak izvodi i kad je reč o nedopustivom kameleonstvu ruskih naučnika - humanista. I dobar deo njih se spremno odazvao na molbu grobara Sovjetskog Saveza i tvoraca "vaskrsle Rusije" da obavlja prljave poslove za nove vlastodršce.

Obećavali su, između ostalog, kapitalistički raj za svega 500 dana (poznati program Javlinskog), a umesto toga dobili potpuni ekonomski haos, afrički standard života i opštu tešku krizu. Novoustoličena vlast je između ostalog obećala uređeno bankarstvo i štednju. Stanovništvo je, uprkos tome, besramno i "do gole kože" opljčkano. Ljudima je protivzakonito oduzeta celokupna štednja iz sovjetskih vremena. Čin "odvajanja" stanovništva od njegove mukom stečene ušteđevine nije, doduše, bio samo "specijalitet" Rusije, već se to, na razne načine, dešavalo i u državama - njenim bivših satelitima - plus zemlje bivše Jugoslavije.

Sovjetski manipulatori su, u vreme M. Gorbačova, ubeđivali narod kako je nezaposlenost "veoma korisna", piše zajedljivo Kara-Murza i dodaje da je takva laž bila vrhunac licemerja kaste koja je, rušeći vlastitu državu, rešila da za sebe prisvoji njena ogromna bogatstva.

Kako je zapad primenio učenje Antonija Gramšija
Među najzanimljivije delove Kara-Murzine knjige svakako spada prikaz doktrine poznatog italijanskog komunističkog vođe Antonija Gramšija o hegemoniji. Gramši je bio jedan od osnivača i teoretičara italijanskih komunista. Musolinijevi fašisti su ga uhapsili 1926. i držali u zatvoru sve do 1934. Umro je tri godine kasnije, iscrpljen i bolestan. U zatvoru je 1929. godine počeo da piše svoje znamenite i po obimu ogromne "Tamničke sveske". To delo je prvi put štampano u Italiji u razdoblju od 1948. do 1951. godine. Tek 1975. štampano je četvorotomno kritičko izdanje "Tamničkih svezaka". Zatim slede izdanja na raznim jezicima, osim ruskog, kao i nepregledna istraživačka literatura posvećena tom radu, piše Kara-Murza i precizira da je reč o hiljadama knjiga i članaka.

Na ruskom jeziku je, inače, objavljena približno jedna četvrtina Gramšijevog čuvenog dela, početkom sedamdesetih, u vreme kada je već počela rana idološka priprema za perestrojku. Gramšija su tako u Sovjetskom Savezu, po svemu sudeći, proučavali samo "posvećeni". Na Zapadu, posebno u SAD, njegovo delo je, međutim, bilo predmet brojnih analiza.

Kara-Murza veruje da su zapadni analitičari najveću pažnju posvetili proučavanju Gramšijeve doktrine o hegemoniji. To je deo opšte teorije revolucije kao sloma države i prelaska na novi društveno-politički poredak.

Vlast se, po Gramšiju, ne drži samo na nasilju, već i na saglasnosti, pa stoga mehanizam vlasti nije samo prinuda već i ubeđivanje. Ovladavanje vlasništvom, kao ekonomskom osnovom vlasti, nije dovoljno, jer se prevlast posednika time ne garantuje, niti obezbeđuje stabilnu vladavinu. Država, ma kakva bila, zasniva se, prema Gramšijevoj teoriji, na dva stuba - sili i saglasnosti. Stanje u kome je u nekoj državi ostvaren dovoljan stepen saglasnosti Gramši naziva hegemonijom, koja nije skamenjeno i jednom zauvek dostignuto stanje već promenljiv proces.

Država je, prema Gramšiju, hegemonija zaodenuta "oklopom prinude", što drugim rečima znači da je prinuda oklop, samo važnijeg sadržaja. "Država predstavlja sveukupnost praktične i teoretske delatnosti posredstvom koje vladajuća klasa opravdava i zadržava svoju prevlast, nastojeći pritom da postigne aktivnu saglasnost onih kojima rukovodi". Ta odrednica države ne odnosi se samo na političku sferu, već se radi o ukupnom, ključnom svojstvu društva savremenog Zapada, ukazuje Kara-Murza. On kao dokaz tačnosti te Gramšijeve tvrdnje navodi to što su do istog zaključka o značaju države došli i drugi istaknuti naučnici, uključujući i slavnog nemačkog filosofa Martina Hajdegera.

Uspostavljanje društvene saglasnosti je, po Gramšiju, "molekulareni proces", jer se ne odvija kao sukob klasnih snaga, nego se dešava u sitnijim porcijama, krozu promenu mišljenja i raspoloženja svakog čoveka.

Gramši je smatrao da jedan od osnovnih elemenata borbe za održavanje hegemonije (saglasnosti) nije suprostavljanje protivničkim teorijama, već delovanje na običnu svest i "male" misli prosečnog čoveka. Kao najdelotvorniji način ostvarenja tog zadatka Gramši je preporučio tehniku neumornog ponavljanja jednih te istih tvrdnji, sa ciljem da se oni kojima su upućene na njih naviknu i počnu ih primati sa razumom. "Mase kao takve ne mogu filosofiju primati drukčije nego kao veru", napisao je Gramši, odajući priznanje i crkvi za maksimalno korišćenje tehnologije za koju se on zalagao.

Kara-Murza smatra da je sovjetska ideološka propaganda propustila veliku i lepu priliku da, do maksimuma koristeći Gramšijeva saznanja i metode, produži i bitno učvrsti komunistički sistem vladavine.

Zapad je, međutim, potpuno pravilno shvatio veliki značaj Gramšijeve teorije i u svom praktičnom delanju je maksimalno primenio, što je u slučaju razaranja Sovjetskog Saveza i drugih socijalističkih zemalja dalo sasvim konkretan rezultat, ocenjuje Kara-Murza. Taj zadatak su liberalni zapadni intelektualci obavljali, idući logikom Gramšijeve teorije, ne samo kroz klasično ideološko delovanje, već i putem razaranja kulturnog jezgra i davanja prednosti "antiinstitucionalnom teatru".

U zaključnom razmatranju značaja Gramšijeve teorije Kara-Murza ukazuje da su maltene gotovo sve njegove "genijalne misli i upozorenja", kojima se drugovima obraćao da bi naučili kako da mobilišu zdrav razum ljudi, odbačene. "Maltene sve je to protivnik proučio i iskoristio u suprotnom cilju. Za potiskivanje zdravog razuma, za omalovažavanje čoveka, za delotvornu manipulaciju njegovom svešću, za jačanje hegemonije vladajuće manjine", navodi Kara-Murza.

Vrhunac tog zapadnog "rada po Gramšiju" predstavljala je perestrojka u Sovjetskom Savezu, opaža Kara-Murza. Zahvaljujući teorijskim inovacijama Gramšija i nekih drugih naučnika na Zapadu se razvio čitav sistem socio-psiholoških doktrina, s osnovnim ciljem da još više učvrste hegemoniju, ili saglasnost, između mase i tamošnje vladajuće vrhuške. Navodeći brojne naučnike iz te oblasti i njihove teorije, Kara-Murza posebno izdvaja Frederika Skinera sa Harvardskog univerziteta. Skiner je, naime, tvorac naučnog prilaza zasnovanog na kibernetskom modeliranju postupaka živih bića i tvrdnji da se čovek mora obučiti "prihvatljivim oblicima ponašanja".

Erih From, priznati autoritet u socijalnoj psihologiji, kritikovao je Skinera. Prigovarao mu je da njegova psihologija predstavlja "nauku manipulisanja ponašanjem". Neverovatna Skinerova popularnost u SAD može se, prema Fromu, objasniti time što mu je pošlo za rukom da elemente tradicionalno liberalno-optimističkog mišljenja spoji s duhovnom i socijalnom stvarnošću. Skiner je, drugim rečima, srednjoj klasi SAD ponovo pružio nadu da se čovek, čak i bez atomskog oružja, može držati pod kontrolom, ocenio je From i zaključio da se ličnost u kibernetskoj eri sve više podvrgava manipulaciji.

Metodi manipulacije su se, objasnio je u svom delu Kara-Murza, masovno, iako na mnogo primitivniji način, koristili i prilikom izvođenja Reformacije, kojom se Zapad ideološki "prebacio" iz feudalnog u kapitalistički svet.

Podrobno objašnjavajući tehniku zavođenja masa koju su primenjivale najistaknutije vođe Reformacije, poput Martina Lutera i Žana Kalvina, Kara-Murza je pokazao da su njihove ideološke postavke i kritika papizma bili samo logičan odgovor na zahtev vremena u kome su živeli i delali.

Pisac "Manipulacije svešću" je, osim ovog vrednog izleta u razloge nastajanja protestantske Reformacije, koja je u nauci praćena takođe velikom promenom poznatom pod imenom Prosvećenost, ukazao na brojne razloge zbog kojih je evropska naučna misao tog doba morala da raskrsti sa "zabludama" feudalne prošlosti i arhaične misli.

Prosvećenost je u prvi plan stavila čovekovu posebnost - njegovo ja, i to je bio smrtni udarac za srednjovekovno verovanje u sistem nepromenljivih - krutih dogmi. Sloboda svakog pojedinca - to je bio osnovni zahtev nadirućeg kapitalizma. Ideološku osnovu za tu promenu dala je Reformacija, a obrazovno-naučnu - Prosvećenost. Kapitalizam je, u stvarnosti, zahtevao ne samo ideološko pokriće u vidu novog pristupa veri, već i revolucionarne promene u nauci, što je oslobodilo čovekov duh i saznanje do te mere da je i put u različite vrste manipulacije bio širom otvoren.

Kara-Murza je značajan deo svoje odlične knjige posvetio i tananoj analizi izuzetno važnih problema koji se odnose na ulogu jezika, reči - simvola.

Kvarenje jezika je bio jedan od omiljenih metoda "perestrojkijanaca" u rušenju sovjetskog tipa državnosti i prelaska na haotičan, ali za novu klasu posednika veoma koristan liberalno-tržišni model političkog i ekonomskog života u Rusiji, tvrdi Kara-Murza.

Zapažen je, takođe, napor Kara-Murze da u sklop problema koji su obuhvaćeni njegovom najznačajnijom knjigom, "udene" i tragediju Jugoslavije. Ta bivša zemlja je, kako tvrdi Kara-Murza, na Zapadu, putem klasične manipulacije svešću tamošnjih građana, podvrgnuta neviđenoj satanizaciji i, na kraju krajeva, divljački bombardovana.

Sovjetski Savez je, prema kazivanju Kara-Murze, bio isto tako "zgodan" primer da se ukaže na namerno manipulisanje javnim mnenjem Zapada, u cilju potpune satanizacije ruskog i drugih sovjetskih naroda.

Kara-Murza je da bi potkrepio takav odnos Zapada prema Sovjetskom Savezu naveo i izmišljotinu o tobožnjem genocidu koji su u Austriji krajem Drugog svetskog rata navodno počinili sovjetski vojnici. Ta lažna informacija prvo je preneta u Španiji, a iz te zemlje se munjevito proširila i posredstvom drugih zapadnih sredstava informisanja. Kada je postalo jasno da sovjetski vojnici, u vreme kada je zločin počinjen, uopšte i nisu bili u tom delu Austrije, sve je pripisano prvo "zlim" Hitlerovim borcima, a nakon što se i ta "varijanta" pokazala neosnovanom, pokušano je, opet bez uspeha, sa Napoleonovom soldateskom. Na kraju se, međutim, ispostavilo da su zločin počinili "dobri Ameri", to jest vojnici SAD. Kampanja je smesta prekinuta. Sve je, namah, zaboravljeno.

Toliko o istinoljubivosti te toliko hvaljene zapadne štampe i drugih glasila, s punim pravom podrugljivo kaže Kara-Murza. On na kraju te priče kaže da je dobro što za ceo slučaj nisu saznali Gorbačov i Jeljcin, jer bi odmah "sve priznali" i još se izvinili. Što neodoljivo podseća na već više puta viđeno ponašanje našeg predsednika Tadića.

Mnogi će i po tome detalju odmah shvatiti koliko su savremene ruske vođe i neki isti takvi srpski političari bliski i slični. Vole, naime, da priznaju i da se izvinjavaju i za nepostojeću krivicu.

Kara-Murza ruši još jedan mit iz doba sovjetske perestrojke, navodeći kako su glavni zagovornici te političke opcije "zaluđivali" javnost Rusije svojim bezvrednim tvrdnjama i lažljivim frazama. Došavši na vlast 1985. godine, lažne demokrate su u Sovjetskom Savezu lansirale, kako podseća Kara-Murza, čitav "buket" metafora i prosto "privremeno potisnule sposobnost trezvenog razmišljanja".

Evo nekih od tih slogana koji su, kako primećuje Kara-Murza, "svakog opčinili": "naš zajednički evropski dom", "arhitekte perestrojke", "ne možeš malčice biti trudna", "provaliju je nemoguće preskočiti u dva skoka", "ne menjaju se konji nasred reke", "magistralni put civilizacije" itd. Dodaću da u tom otužnom nabrajanju "bisernih" misli ruskih liberala "bolno" nedostaju iste takve "bravure" njihove srpske sabraće poput, na primer, sledećih "magistralnih" misli: "mi moramo u Evropu", "evroatlantske integracije nemaju alternativu", "produžetak reformi je neminovnost", "ostvarili smo veliki progres" itd. i tsl.

Premda je, kako kaže Kara-Murza, to već natrula roba, "bombardovanje" je bilo toliko gusto da je pretežna većina ljudi klonula, praktično ničim ne odgovorivši, sem psovkama.

Tri snažne metafore usmerene protiv demokrata dali su, ma kako to čudno zvučalo, disidenti iz njihovih redova. Reč je o knjizi "Velika kriminalna revolucija" filmskog stvaraoca Stanislava Govoruhina, aforizmu "Ciljali smo u komunizam, a pogodili Rusiju" Aleksandra Zinovjeva i "Ubistvo stražara" Edvarda, Edočke, Limonova. Ali, ako se pažljivije prouče njihovi slogani i ima u vidu sve što je prethodno rečeno o toj temi, teško je reći da misli Govoruhina, Zinovjeva i Limonova idu u prilog opozicije, smatra Kara-Murza.

Šta znači aforizam Zinovjeva, pita se Kara-Murza i odgovora: "Pa on znači da su Rusija i komunizam - dve odvojene suštine, tako da se može ciljati u jedno, a pogoditi drugo. Loše smo, je l' te, ciljali, trebalo je bolje - i Rusija bi ostala čitava.

A šta znači "ubistvo stražara"? Ko su bili stražari Sovjetskog Saveza? KPSS, vojska, KGB, Vrhovni sovjet. Pa ko je od njih ubijen, pita se Kara-Murza i odgovara da su jedine i stvarne žrtve bili milioni običnih sovjetskih radnika koji su te stražare izdržavali i u njih se uzdali.

Zanimljivo je da se Kara-Murza nije upustio i tančine svojih primedbi na račun Govoruhinove pomenute knjige, možda i zbog toga što je ona, u vreme kad je objavljena, bila ocenjena kao izrazito radikalna kritika ruskog divljeg kapitalizma.

Treba pomenuti i da je Zinovjev (1922-2006) počev od 1978. živeo i radio u Minhenu, više od dve decenije, prvo kao sovjetski disident, a na kraju kao nepomirljiv kritičar Jeljcinove Rusije. Osnovne vrednosti zapadnog društva je odbacio krajem osamdesetih godina prošlog veka. Potkraj minule decenije, tačnije 1999. vratio se u Rusiju, podstaknut napadom snaga NATO na Srbiju i u očekivanju sličnog scenarija za Rusiju. Pri povratku je rekao: "Vraćam se u otadžbinu da umrem sa svojim narodom".

Kada je 2000. godine završavao pisanje svoje knjige "Manipulacija svešću" Kara-Murza je naveo da se, prema podacima UNIDO, ruska ekonomija, zajedno s iračkom i jugoslovenskom, smatra "razorenom privredom".

Predviđajući posledice sve oštrije svekolike krize, uključujući i demografsku, Kara-Murza se u svojoj knjizi zapitao: "Šta će biti sa ruskom vojskom 2010. godine, kada će se na poziv armije umesto više stotina hiljada potrebnih javiti svega stotinak hiljada mladih regruta"?. "Jedino nam ostaje da se uzdamo u ljubav Madlen Olbrajt prema ruskom narodu", piše jetko Kara-Murza, verovatno podstaknut velikim "zanosom" koji je bivša američka državna sekretarka ispoljila prema Srbima, uporno zahtevajući njihovo bombardovanje i kažnjavanje, samo zbog toga što nisu hteli da dobrovoljno predaju deo svoje iskonske teritorije - Kosovo i Metohiju, sve pritom izjavljujući da "voli Srbe".

Jedan od glavnih načina zaštite od manipulacije je, kako objašnjava Kara-Murza, odbijanje da se usvoji jezik na kome mogući manipulator izlaže problem. Izbeći i ne prihvatiti manipulatorov jezik, njegovu terminologiju, njegove pojmove, već isto to prepričati, ali drugim rečima, izbegavajući svaku ideološku zamku, to je put spasenja od pogubnog dejstva manipulatora svešću, podučava svoje čitaoce Kara-Murza i dodaje: "Ako se tokom svih deset godina odigrava odumiranje stanovništva (misli se na Rusiju od 1990. do 2000.), ako su u ruskim oblastima maltene prestala da se rađaju deca, ako su seljaci bili prinuđeni da pokolju više od polovine goveda i skoro sve ovce, onda je nazvati to "putem ka normalnoj ekonomiji" - izrugivanje sa zdravim razumom, kaže Kara-Murza. U takvim kategorijama i ne treba razmišljati, već treba govoriti o promenama u njihovom opipljivom naturalnom obliku, objašnjava dalje autor "Manipulacije svešću".

Kara-Murza u završnim rečenicama svoje knjige podseća i na anegdotu koja mu je ostala u sećanju prilikom jednog boravka i predavanja koje je održao u Španiji, još u sovjetsko doba. On je na tom predavanju predložio da se rasprava vodi bez uobičajenih ideoloških zamagljivanja i u "neutralnim kategorijama". Taj pristup je imao na prvi pogled neočekivano velik uspeh. Jedna učesnica predavanja je, na primer, kazala da za mnoge njene sunarodnike u Španiji nepostojanje narkomanije u tadašnjem Sovjetskom Savezu predstavlja veće dostignuće nego sva blaga "potrošačkog društva". Ali, dodaje Kara-Murza, da je samo pred istom tom ženom, ili njenim istomišljenicima, spomenut "kasarnski socijalizam" ili "planska privreda", sovjetsko uređenje bi im, automatski, postalo odvratno.

"Mi smo robovi reči", zaključuje na tu temu Kara-Murza, uz završni savet svojim čitaocima da misle svojom glavom i to "uporno, teško, kao što kubikaš kopa tešku glinu".

Tako je, dakle, svoju knjigu napisao Kara-Murza već pomalo daleke 2000. godine. Ali, on je i posle toga, sve do sadašnjih dana, nastavio da aktivno deluje na javnoj sceni Rusije kao jedan od vodećih mislilaca levičarskih i istinski humanističkih opredeljenja. Javna delatnost Kara-Murze u Rusiji i inostranstvu je, u suštini, posvećena naporu da se ljudima ukaže na put istine, pravde i stvarne slobode. To i jeste glavni zadatak naučnika, zar ne? Ova upitanost se delimično može shvatiti i kao posledica čestog i masovnog izneveravanja osnovnih načela istinske nauke, koja su čak i njeni viđeni predstavnici u istoriji ljudskog društva i te kako izneveravali, što je i Kara-Murza vrlo slikovito dokazao u svojoj "Manipulaciji svešću".

Novinari su, dakako, veoma bitni za oblikovanje javnog mišljenja. Zbog toga su ih, barem one "elitne", kako je već navedeno u ovom predgovoru, novi ruski bogataši itekako dobro platili. Jer, laži i ceo arsenal obmana koje takvi "stvaraoci" nove ideologije nameću širokim slojevima ljudi su upravo ono što je nasušno i potrebno kasti vlastodržaca, u težnji da se posredstvom izvršne vlasti dokopaju najboljih delova državne imovine.

Kara-Murza piše veoma pronicljivo ne samo o "prodažnoj" novinarskoj nego i svekolikoj intelektualnoj eliti u Rusiji, ali i širom sveta, kao delu društva koji je uvek spreman "za dobre pare" da ugodi onima koji su pripravni "fino da plate". Upravo su intelektualci, kako dalje navodi Kara-Murza, spremni da "debelo" falsifikuju i "doteruju" tekuću stvarnost, ali isto tako i istoriju.

Da bi se manipulisalo svešću ljudi koji sada žive treba, između ostalog, što jače kidati njihovu vezu sa neposredom prošlošću, ali i sa celom istorijom. Istorija je u 20. veku postala, kako je to odlično zapazio teoretičar i mislilac Johan Hojzinga (1872-1945), "oruđe laži na nivou državne politike". Taj slogan je došao do punog izražaja u Jeljcinovoj Rusiji.

Ni zapadnoevropski intelektualci, kad je o takvom ponašanju reč, nisu bili, narodski rečeno, s raskida. Naprotiv. Poznati engleski filmski stvaralac Ken Loh je, na primer, prilikom promocije njegovog filma "Zemlja i sloboda" u Madridu, javno ustvrdio važnost (za vladajuću političku elitu) procesa kontrole istorijskih zbivanja. "Važno je da istoriju pišemo mi, zato što onaj ko piiše istoriju - kontroliše sadašnjost", rekao je Loh prilikom promocije svog čisto ideološkog filma o ponašanju trockista tokom španskog građanskog rata. Kara-Murza podrobnije analizira ovu Lohovu izjavu. Na osnovu toga izvlači zaključak da manipulatori svešću nastoje svoje poruke i saopštenja da trajno "uvedu" u pamćenje, a potom i svest ljudi.

Pišući o razlikama koje su postojale između predburžoaske i škole oblikovane u kapitalizmu, Kara-Murza navodi da je prva bila zasnovana na hrišćanskoj tradiciji i izašla iz manastira i univerziteta. Imala je zadatak "vaspitavanja ličnosti" okrenutih Bogu i idealima.

Novo, kapitalističko, doba nije više trebalo takve "univerzalce", već "školarce" sa "mozaičkom kulturom". To znači čoveka iz mase, pre svega sposobnog da obavlja sasvim određene proizvodne operacije u fabričkim pogonima, ili u nekoj drugoj delatnosti.

Tako je, kako zapaža Kara-Murza Bog zamenjen naukom. U đački um je ubacivana nova, za fabriku neophodna, predstava o vremenu i prostoru podeljenom na malecke, tačne i kontrolisane parčiće. To je, dakle, bio školski sistem iz koga je trebalo da izađe "čovek mase" i ujedno "čestit građanin, radnik i potrošač". Takvim ljudima su bila neophodna ograničena znanja, a ne celovit sistem saznanja koji omogućava da slobodno rasuđuju i misle.

Opisano strogo, selektivno, školsko usmerenje ima i svoj antipod u vidu elitnih visokih škola i univerziteta za školovanje kapitalističke elite, objašnjava Kara-Murza, uz opasku da se u obrazovnom miljeu tog tipa stvaraju snažne ličnosti, s visokim stepenom samopoštovanja i sposobnosti da se ujedinjuju zahvaljujući veoma jakom korporativnom duhu.

Francuska je, prema Kara-Murzi, zgodna zemlja da se razveje mit o tobože veoma visokoj obrazovanosti ljudi na Zapadu. Navodi da je, prema popisu iz 1968. godine, u toj evropskoj zemlji "duge prosvetiteljske tradicije, čak 86,6 odsto žitelja, u dobu starijem od 15 godina, imalo samo potvrdu o završenoj osnovnoj školi, a svega šest procenata svedočanstvo o srednješkolskom obrazovanju.

Ljudi iz nižih slojeva kapitalističkog društva su, zahvaljujući selektivnom sistemu obrazovanja, postali idealan "materijal" za najraznovrsnije tehnike manipulacije svešću. U tome su SAD bile bez premca, ističe Kara-Murza. U toj novoj "obećanoj" zemlji su nova škola i sredstva masovnog informisanja bila glavno oruđe da se crkvena tradicija, razne tradicionalne propovedi i priče prebace u drugi plan. Filosofi poput Tomasa Hobsa i Imanuela Kanta su uvereno saopštavali da je čovek u stanju "divljaštva" i da se dobro u njemu može razvijati samo u uslovima građanskog društva.

Sve te "nove" istine i mitove Zapad je, pomoću već opisane tehnologije nametanja stavova, uspeo da usadi duboko u svest ljudi, zaključuje Kara-Murza. Savremena tehnika uticanja na čovekovo mišljenje je tako uspešna da se ljudima "uvek čini ubedljivim ono što su zapamtili, pa makar do tog upamćivanja došli čisto mehaničkim ponavljanjem, kao kod pesmice koja nam je maltene probila uši". Krajnji cilj manipulatora je da saopštenje - informacija deluje, kad je trajno prisutno u svesti, nezavisno od toga da li je u pitanju istina ili laž. Glavni propagandista u Hitlerovoj nacističkoj tvoreveni dr Jozef Gebels je tvrdio da je "stalno ponavljanje osnovno načelo propagande". Tu informacionu tehnologiju je on, mora se priznati, uglavnom majstorski koristio, u cilju promocije ideologije "rase i tla".


Politički i drugi mitovi

U detaljnom opisu velikih projekata minipulacije svešću Kara-Murza značajnu pažnju u svojoj knjizi posvećuje analizi raznih vrsta mitova koje on opisuje kao "uopštene predstave o stvarnosti". Mitovi su, prema Kara-Murzi, u znatnoj meri iluzorne predstave koje, zbog etičke i umetničke privlačnosti, snažno deluju na masovnu svest. Ponekad mit predstavlja način da se neizdrživa verodostojna predstava strašne stvarnosti u svesti zameni uslovnom predstavom sa kojom se može "s


  • Izvor
  • Srpska politika
  • Povezane teme


Komentara (1) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Ruske snage su ponovo izvele raketne udare na pozicije ukrajinske PVO u Odeskoj oblasti. Ukrajinske formacije su, sa svoje strane, napale bespilotnim letelicama naftne baze u stanicama Pavlovska i...


U ovom vremenu, kada je predsjednik Dodik iznio prijedlog o mirnom razdruživanju Republike Srpske i Muslimansko-Hrvatske Federacije i to kao odgovor na razvlašćivanje Srpske i na proces stvaranja države...


  Ruske snage su u protekla 24 sata pogodile mete u nekoliko pozadinskih oblasti teritorije pod kontrolom kijevskog režima. Konkretno, ponovo su uništile lansere S-300 u oblasti Mirgoroda u Poltavskoj...

Globalna većina sve više pokazuje svoje nezadovoljstvo poretkom zasnovanim na zapadnim pravilima, ali da li će Kremlj to iskoristiti?


U Moskvi se ozbiljno shvataju izjave američkog predsedničkog kandidata, izjavio je ruski lider


Ostale novosti iz rubrike »