Političko lelekanje i srpska prava u Crnoj Gori

Uvjerenje da je moguće pomiriti srpsku samosvijest i crnogorsku državnost «smjenom Mila Đukanovića» je potpuno pogrešno i neodrživo iz prostog razloga što postojanje stabilne crnogorske države podrazumijeva zatiranje srpskog integralizma na njenom tlu. A to je jedino moguće izvesti asimilacijom Srba u nacionalne Crnogorce. Vodeći ljudi u opozicionim političkim partijama odlično znaju ovu činjenicu. Znaju, jer ako bi bilo suprotno, to bi onda značilo da su oni obični diletanti. A oni to svakako nijesu. No uprkos što takvo saznanje i oni posjeduju, njihova politička reakcija je smišljeno neadekvatna. Njihovo djelovanje nije ništa drugo do zamajavanje srpske nacionalne zajednice koje im obezbjeđuje egzistenciju. To je trgovina srpskim nacionalnim interesom; taj interes je sa njihovog stanovišta obična roba čijom rasprodajom oni sebi obezbjeđuju društvene privilegije. Zašto? Zato što čelnici opozicije svojom politikom  daju sve neophodne argumente vladajućoj većini za sprovođenje novocrnogorskog ideološkog projekta, čime zauzvrat sebi obezbjeđuju povlašćeni društveni položaj. Jer, ako srpske političke partije poručuju da nacionalni Crnogorci treba da se «osvijeste i vrate srpstvu», onda one time daju neoborivu argumentaciju da su Srbi ti koji hoće da zatru crnogorski nacionalni identitet. Tako se vrši uspješna zamjena dželata i žrtve i pripisuje Srbima ono što im oni drugi rade  poslednjih sedamdeset godina! Umjesto da insistiraju na srpskim nacionalnim pravima i jasnom nacionalnom razgraničenju s nacionalnim Crnogorcima, čime bi vlastodršcima izbili iz ruku «argumente» o «velikosrpskoj hegemoniji», lideri opozicije «guslaju» priče iz prednjegoševskih vremena legitimišući i sebe i sve ostale Srbe kao «arhaične mitomane». Tako i oni, to treba jasno reći, nesvjesno ili svjesno postaju saučesnici u režimskom projektu asimilacije srpske nacionalne zajednice. Zato je «srpska» opozicija sa stanovišta vlasti idealna opozicija, jer se ona ovakva kakva je u odnosu na vlast pokazuje potpuno kooperativnom. I sve političke tutnjavine njenih čelnika, sve skupštinske replike i razmjene verbalnih plotuna sa nosiocima novocrnogorskog ideološkog projekta nijesu ništa drugo do obična dimna zavjesa koja prikriva ovakvu suštinu stvari.

Jedan broj Srba u Crnoj Gori, uglavnom onih korumpiranih stranačkim funkcijama i funkcijicama, poslije svega još uvijek razmišlja logikom «neću ja da budem manjina u državi koju su stvarali moji preci». Istina je, međutim, da naši preci nijesu stvarali ovu Crnu Goru, jer ovo nije ona nekadašnja Crna Gora. O tome hoće li ili neće da budu manjina Srbi danas ne mogu uopšte odlučivati, jer su umjesto njih tu odluku već donijeli ustav i snaga njihovog ukupnog broja. Trećina cijeloga nikako ne može biti većina, osim ukoliko naši politički predstavnici nijesu oborili sve dosad poznate matematičke zakone. Nije pravo pitanje hoće li ili neće Srbi da budu manjina, već je pravo pitanje hoće li ili neće da se bore za svoja nacionalna prava? Pravo pitanje je postavio prof. dr Bogoljub Šijaković: imaju li Srbi potrebu za nacionalnim pravima, ili imaju potrebu da samo pričaju o tim pravima? Ukoliko Srbi ne budu koristili ustavnu mogućnost da se u skladu sa 79-im članom ustava organizuju u odbrani svog nacionalnog identiteta, ukoliko i dalje budu robovali psihologiji sukanja junačkih crnogorskih brkova, to će biti prazna priča koja će prije podsjećati na lelekanje kakvog biranog plemenika nego li na organizovan otpor asimilaciji. Imaju li naše političke partije, liše jalovih saopštenja, bilo kakav odgovor na, recimo, zatiranje srpskog i ustavno ustoličenje tzv. crnogorskog jezika? Te njihove osude po svemu, a naročito po efektima, neodoljivo podsjećaju na onu čuvenu priču kako je komunistička partijska organizacija u Gornjoj Morači osuđivala upad sovjetskih trupa u Čehoslovačku. Insistiranje na statusu konstitutivnog naroda imalo je smisla u vrijeme donošenja ustava. Sada, pak, u novonastaloj situaciji insistiranje na tome nije ništa drugo do duvanje u jedra režimu. S kojom snagom i kako oni misle da isposluju promjenu tek usvojenog ustava kojom bi Srbi dobili status konstitutivnog naroda? S kim misle da formiraju za taj posao neophodnu dvotrećinsku većinu? U odnosu na koga bi to Srbi bili manjina ukoliko bi se koristili 79-im članom ustava, ako se zna da u Crnoj Gori nema većinskog naroda? Zašto bi to onda bilo poniženje? Zar nije veće poniženje biti divljač za ideološki odstrel? Zagovaranje statusa konstitutivnog naroda bez ikakvog izgleda da se taj status i dobije u bližoj budućnosti danas znači ostavljanje Srba bez ikakvih prava.

U Crnoj Gori se nakon secesije mnogo priča o građanskom pomirenju. Svi javno meditiraju o tome – i vlast i opozicija. Ali niko neće da prizna činjenicu da to pomirenje nije moguće sve dok jedni drugima prijetimo nametanjem identiteta. Treba prosto priznati realnost da se nekadašnji državotvorni srpski narod definitivno raspao na srpsku i crnogorsku nacionalnu zajednicu i da svjesno proizvođeni antagonizam među njima onemogućava to pomirenje. No, ukoliko bi se ta realnost primjenom ustavno-pravnih mehanizama i verifikovala, izgledi na pomirenje bili bi realniji. Samo jasno nacionalno razgraničenje može omogućiti građansko pomirenje. Opozicione partije, međutim, radije manipulišu srpskim mukama baveći se izbornom kombinatorikom kojom dominira pitanje: kako oslabiti konkurente u opoziciji? Zbog toga one, ustvari, i suču junačke crnogorske brkove šaljući poruke kako neće dozvoliti da Srbi budu manjina u državi «koju su stvarali naši preci».