Etničko čišćenje u Skakavcu

Sarajevo – Selo Skakavac, koje je od centra Sarajeva udaljeno dvanaestak kilometara i u kojem su sve do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma živeli isključivo Srbi, tipičan je primer legalizacije mirnodopskog etničkog čišćenja srpskih sela. Vlasti Kantona Sarajevo su, naime, pre šest godina proglasile područje „Vodopad Skakavac” spomenikom prirode čime su, indirektno, poručili Srbima da se ne vraćaju na svoja predratna ognjišta. Do danas niko se nije vratio.

Predstavnik građana Skakavca Luka Petrović kaže da je „prepreka povratku, upravo, odluka kantonalnih vlasti, jer je koncipirana tako da ne dozvoljava povratnicima da se vrate i obnove svoju imovinu”. Ova odluka, tvrdi on, „ne zabranjuje samo izvođenje bilo kakvih građevinskih radova na novozaštićenom području, nego čak i prikupljanje lekovitog bilja”.

„Nećemo se tako lako odreći svoje dedovine, pogotovo ne na način koji su osmislili vlastodršci u Kantonu Sarajevo.Istrajaćemo sve dotle dok nam se ne omogući povratak i obnova imovine koja je uništena nakon potpisivanja Dejtona, jer na području Skakavca nije ni bilo ratnih dejstava – naglašava Petrović i poručuje kantonalnom premijeru Samiru Silajdžiću i njegovim ministrima „da su u zabludi ako misle da je njihova odluka, u slučaju Skakavca, tačka na „i” .

„Na ovom području je posle Dejtona uništena sva srpska imovina, opljačkano je i spaljeno oko 2.000 srpskih kuća. Sarajevski čelnici, opsednuti bezočnom otimačinom i rigidnim mirnodopskim etničkim čišćenjem Srba sa ovih prostora, negiraju ovaj podatak i „podmeću krivotvorene katastarske činjenice, prema kojimase na zaštićenom području nalazi samo osam srpskih kuća”.

Petrović napominje da su neuspešno završili svi dosadašnji pokušaji vlasnika imanja u zaštićenom području „Vodopad Skakavac” da se nastali problemi reše u razgovoru sa čelnicima Kantona Sarajevo. Nisu, dodaje on, pristajali na razgovor što je, ništa drugo, do dokaz više da je „bezočna otimačina srpske imovine u Federaciji BiH smišljen i planiran projekat”.

Zbog višegodišnje opstrukcije kantonalnih vlasti u Sarajevu sa problemom se suočava oko 5.000 ljudi, direktnih ili indirektnih vlasnika imanja na gotovo celokupnom zaštićenom području. Oni se ne protive planskom uređenju područja na kojem su vlasnici imovine, ali pod uslovom „da ih to plansko uređenje ne tera sa dedovine”, kao što je to u konkretnom slučaju. Sporna odluka o proglašenju područja „Vodopad Skakavac” donesena je bez javne rasprave sa vlasnicima imanja, Srbi su zaobiđeni, nije im bilo omogućeno da na ponuđeni planskidokument upute bilo kakav prigovor. Tako je, kažu, „možda i dobra ideja o zaštiti nesvakidašnjeg prirodnog blaga pretvorena u primer ugrožavanja elementarnih prava izbeglih i raseljenih sarajevskih Srba”.

„Nećemo više trpeti poniženja od onih koji su, evidentno, osmislili kako da nam otmu imovinu i koji se, u svojoj nameri, služe i lažima. Obratićemo se načelnicima četiri sarajevske opštine( Centar,Vogošća, Ilijaš i Stari grad) kojima pripada zaštićena zona i od njih tražiti da „ konačno sprovedu Aneks 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma i tako omoguće Srbima da se vrate i obnove svoju imovinu – tvrdi Petrović i ponavlja da „ni pod kakvim uslovima Srbi neće odustati od povratka na svoja predratna ognjišta”.

Otimanje srpske imovine

Uz pomoć bezočnih laži sarajevske vlasti pokušavaju da, po istom scenariju, otmu srpsku imovinu u zaštićenoj zoni na području Skakavca i u Ulici Aleksandra Puškina u Mesnoj zajednici Pionirska dolina. Uporno negiraju katastarsku činjenicu da je oko 90 odsto područja novoproglašenog spomenika prirode vlasništvo Srba – kaže Luka Petrović