Pokažimo da majka Mirjane Dragičević, žrtve mudžahedinskog zločina, nije sama

 Sokolac - Započeti novinarsku priču o sudbini porodice Dragičević iz Donje Bioče u sarajevskoj opštini Ilijaš, a ne pustiti suzu i zapetljati se u ideji šta istaći u moru tuge, nemoguće je, a ne ući u patetiku, ne radi čitalačke pažnje, nego radi istine i pravde Božije, koju očekuje ovaj svijet.

Srbska javnost zna, a vjerujemo i ova druga, samo ćuti, da je devetogodišnja djevojčica Mirjana Dragičević, jedna od prvih žrtava stravičnog ratnog zločina mudžahedina nad nedužnim civilima u Bosni i Hercegovini. Nakon upada u selo Donja Bioča 28. decembra 1992. godine, pripadnici Sedme muslimanske brigade Armije BiH, jedan bjeloput i dva tamnoputa vojnika silovala su, a potom iz vatrenog oružja ubili djevojčicu Mirjanu, na očigled majke Radmile Rade, koju su potom teško ranili. Tri godine mlađi Mirjanin brat u trenutku upada mudžahedina u kuću, spas je potražio pod krvetom i tako ostao živ.....

I ne samo da je jedan mladi život pekinut na ovako gnusan način, ni njeno grobno mjesto u ovom Ilijaškom selu nije ostavljeno na miru. Često je skrnavljeno, pa su Mirjanini posmrtni ostaci po želji majke, preneseni na Vojničko spomen groblje u Sokocu krajem prošle godine. Tako je po drugi put ovo nedužno i nevino tijelo djevojčice našlo je svoj mir, na dan njenog rođenja 5. septembra..... Mnogo puta ispričana priča, na koju su bjelosvjetski moćnici i demokrate sa zapada ostali nijemi i tako snažno zaćutali da, traženje pravde za ovu srpsku djevojčicu i nekog vida utjehe za njenu porodicu, još uvijek traje.

Centar javne bezbjednosti Istočno Sarajevo podigao je optužnicu i dostavio dokaze Tužilaštvu BiH o stravičnom zločinu nad devetogodišnjom djevojčicom, koji su počinili pripadnici 2. bataljona Sedme muslimanske brigade Armije Bosne i Hercegovine, ali još uvijek nema odgovora da li su dostupni pravidi počinioci ovog zločina.

Ganuti ovom pričom, koja na žalost nije jedina, kada je riječ o srbskoj djeci i civilima u Bosni i Hercegovini u minulom ratu, filmski radnici udruženja „Vizantija“ u Palama, snimili su dokumentarni film 2005. godine o zločinu nad Mirjanom Dragičević. Prikazan je u Srbiji, Republici Srbskoj i na nekoliko festivala u svijetu, ali još uvijek nije došlo doba da se jasno i glasno govori o ovom vidu pravde. Čeka se neko drugo vrijeme ? Da li će ikada doći? Pitanje je na koje za sada nema odgovora. Neki kažu da je „pravda spora, ali dostižna“...I tu se javlja dilema, nakon svega što je i još uvijek preživljava srbski narod na ovim balkanskim prostorima.

Danas majka Mirjane Dragičević živi u Vlasenici u jednosobnom stanu sa sinom, ocem i majkom od invalidnine ostvarene po osnovu civilne žrtve rata u iznosu od 77 KM. Istina, sin radi povremeno u Bijeljini, ali Rada ne nailazi na razumijevanje poslodavaca. Više nema snage i ne želi da ponavlja priču o zlu koje je zadesilo njenu porodicu i teškom sudbinskom bolu koji nosi već dvadeset godina.

- Ne tražim da meni neko da para da ja živim od milostinje. Meni treba posao, da radim i živim bar od nekih 200 KM, da preživim mjesec dana, na miru bez opomena za isključenje struje i ostalih obaveza. Obraćala sam se povremeno predstavnicima opštine Vlasenica i sve se završi na evidentiranju mog slučaja. Meni ne treba povremena novčana pomoć od praznika do praznika. Želim da zaradim platu za porodicu svojim radom i da zajedno u miru doma mučimo svoju muku, kaže Mirjanina majka Rada. Zahvaljući Željku Mojeviću, koji brine o smještaju izbjeglih i raseljenih lica u Vlasenici Dragičevići su krov nad glavom dobili u alternativnom smještaju, u blizini gradskog naselja. Koliko tu mogu ostati ni sami ne znaju i ta ih neizvjesnost dodatno brine.

Istina, ostaje im samo nada da ima dobrih ljudi, koji mogu i žele pomoći. A ima ih, hvala Bogu i danas i to ih uz svu nevolju raduje.

-Zahvaljujući BN-televiziji i humanisti - kamnorescu iz Bijeljine, naredne sedmice u Vojničkom spomen groblju u Sokocu biće otkriven spomenik djevojčici Mirjani. Kada je riječ o pomoći porodici Dragičević učiniću sve da se gospođi Rada riješi pitanje zaposlenja i adekvatnog stambenog zbrinjavanja. Jednostavno pokazaćemo ovoj majci da nije sama. Zabrinjavajuće je da ni nakon dvadeset jedne godine od slučaja svirepog ubistva, sudovi i tužilaštva ništa nisu preduzeli i da niko nije pozvan na odgovrnost za ovakav strašan zločin nad nedužnim djetetom. Još jednaput apelujem na sudove, tužilaštva i sve istražne organe da se pozabave ovim predmetom teškog zločina i da istina izađe na vidjelo. Malo je ko o tome znao sve do ekshumacije posmrtnih ostataka devetogodišnje Mirjane, u groblje u Sokocu, rekao je načelnik opštine Sokolac, Milovan Bjelica, nakon razgovora sa gospođom Dragičević.

Rada Dragičević je bez posla iako ima dvije kvalifikacije, meteorološku i ugostiteljsku školu, ali bez obzira na to još uvijek je bez posla, što je dovoljna opomena svim rukovodnim struktura u Republici Srbskoj.

Ostaje otovoreno nekoliko pitanja, koja upućemo širokoj javnosti, bez obzira na nacionalnu, vjersku i ideološku pripadnost ;

Koliko vremena treba proći da se pronađu krivci za stavičan zločnin nad nedužnim djetetom?

Postoji li mogućnost da zajednica obezbijedi odgovarajući krov nad glavom majci koja je doživjela pomenutu tragediju?

Da li postoji poslodavac koji će zaposliti Radu Dragičević i njenoj porodici omogući život dostojan slobodnog građanima i čovjeka koji želi da živi od svog rada?

D.Abazović