DVA GENOCIDA NAD VELIKOM I VELIČANIMA

 

      Česti ratovi i pogibije, paljevine i razaranja, pljačke, nedostatak hrane i siromaštvo dovodili su do pustoši i bijede. Moral, borbeni duh, junaštvo i viteštvo Veličana bile su  vrline od presudnog značaja za opstanak u prošlosti i u takvim uslovima. Na takve vrline  uticale su činjenice što su, nasuprot nepravednim, osvajačkim i porobljivačkim  ratovima Turske, Austro-ugarske i Njemačke,  svi ratovi koje su vodili Veličani zajedno sa Vasojevićima  i crnogorskom vojskom ili samostalno bili  oslobodilački i pravedni. Iz čista mira i u ratnim sukobima masovno su ubijani nedužni žitelji Velike, što je poprimilo razmjere  genocida,  Prvi genocid  izvršen je od  straneTuraka i   plavsko-gusinjskih aga i begova  za vrijeme turske okupacije a drugi  28. jula 1944. godine od strane zločinaca fašističkih divizija „Skendrrbeg“ i „Princ Eugen“, u kojima su učestvovali i balisti  i vulentari iz  Plava i okoline.

       U ropstvu pod Turcima počev od kraja 15. vijeka pa do završetka balkanskih ratova 1913. godine i za vrijeme austro -ugarske okupacije, pa čak i poslije ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom, sve do 1930. godine mnogo obespravljenih Veličana i ostalih pravoslavaca Gornjeg Polimlja stradalo je bez krivice, a ubice ostale nekažnjene.   

    Kako piše akademik M. Dašić, vojska  iz Plava   pod Ali-begom Gusinjski  prodrla je 1854. godine duboko niz dolinu Lima, popalivši pet sela, ubila 146 pravoslavaca i plijenila 800 govedi i oko 15.000 ovaca. U ropstvo je odvedeno 30 najljepših žena i djevojaka, odnijete su glave posječenih, nabijene na kolje i tako dugo stajale na gusinjskoj glavici. Turci iz Plava, Gusinja, Peći i Đakovice  su bez ikakvog razloga divljački napali Veliku 27. avgusta (8.septembra) 1859. godine  i tom prilikom popalili selo, ubili 20 staraca i djece, a 50 žena i djece odveli u ropstvo, opljačkali  5.000 ovaca i 1000 grla krupne stoke i zaplijenili mnogo drugih dobara. Petnajest dana kasnije žene i djevojke koje su bile odvedene u ropstvo javno su bile izložene na prodaji na pazarima u Gusinju i Plavu. Ubijanje, spaljivanje sela i pljačka stoke imali su za cilj da strada i onaj dio stanovništva koji je izmakao ispred noža, puške i vatre neprijatelja. Ako se ovome dodaju dalja vjekovna stradanja i pustošenja Velike, nameće se pitanje: Zar to nijesu razmjere genocida?.

      Andrija Jovićević piše da su za vrijeme Turaka ovi krajevi  bili pozornica gonjenja, otimanja, ubijanja i svakojakog nasilja. Žrtve su bili uglavnom nejaki, nemoćni, čipčije, raja, ponajviše Srbi. Oni nisu bili sigurni ni životom, ni čašću. ni obrazom... Vlast i sud su bili u rukama jačega.

“Čakorski“ iz Velike,  u Cetinjskom Vjesniku, od 17. novembra 1910.godine,  pod naslovom „Teški dani Srba u Turskoj – teror i pritisak je sve jači“.  piše: „Od kada su turska samovolja i teror bijesnili, u Plavsko-gusinjskom okrugu, nijesu se činila nad srbskim narodom  bezočnija zvjerstva, koja se sad čine od ove azijske  sile koja je razjapila svoje čeljusti da srbski elemenat proguta, uguši i zbriše sa svog rođenog ognjišta. Turci ne biraju sredstva i bezdušno nasrću na goloruku raju koja nema  nikakve i ničije zaštite, a koja se višim vlastima ne smije ni požaliti”.      

 

      Risto Dragićević, pozivajući se na ovjerene  podatke plemenskog kapetana V. Ž, Dragovića, dao je spiskove sa imenima i prezimenima od 53 poginula i 46 ranjenih lica iz Veličke kapetanije i to samo u periodu od 1. aprila do 14. novembra 1911. godine. Poginuli i ranjeni većinom su čuvali stoku na svojim livadama i pašnjacima. V. Dragović kaže: „Može se djelimično pravdati ubijanje onih  koji su išli u osvetu, ili slučajno prešli granicu, ali ne može biti nikakvog opravdanja kada turski podanici i turski vojnici pucaju na crnogorske seljake koji obrađuju svoju zemlju““. Pucali su i na djecu i na Veličane koji prisustvuju sahranama ili koji se naleze ispred kuće i u kući.

       Veličani  su stradali zato što nijesu htjeli da prime islam, što su povremeno odbijali da plaćaju harač  i što su težili priključenju matičnoj državi Crnoj Gori. Plavsko-gusinjske age i begovi, pod voćstvom Ali-bega, kasnije Ali-paše Gusinjskog, vodili su ratove protiv Crne Gore. Odbacili su  odluku Berlinskog kongresa 1878. godine, kojom su Plav  i Gisinje dodijeljeni Crnoj Gori. Pošto diplomatija nije uspjela da riješi to pitanje, došlo je do Novšićkog boja 1879. godine.  Ali-beg  kao pobjednik u boju proglašen je   od strane  sultana Hamida drugog  za pašu.

      Ne mogu se negirati  strijeljanja Muslimana na Racini u Plavu i na Previji 1912. I 1913. godine, ali nijesu tačni podaci  koji su navedeni na nedavnom skupu Muslimana  u Plavu.Ne postoje dokazi da je toliko ubijeno i pokršteno. H. Šarkinović u svojoj knjizi Bošnjaci od načertanija do memoranduma, navodi kao pretpostavku, bez relevantnih dokaza, da je do maja 1913. godine strijaljano 550-800 Plavljana i Gusinjana. U knjizi je priložen samo jedan spisak od 25 strijeljanih Gusinjana i jedan  izvještaj o 26 strijeljanih Muslimana na Previji. Bilo je  pokrštavanja Muslimana od strane Avra Cemovića, ali su se ubrzo, kad je kralj Nikola proklamovao slobodu vjeroispovijesti,  svi vratili u istu vjeru, izuzev malog broja porodica. Neuporedivo masovnije razmjere imala je islamizacija u 17  vijeku i stradanja Veličana i Vasojevića od Turaka u 19. vijeku i početkom 20. vijeka, pa to niko ne pominje kao genocid, niti  traži nečije izvinjenje.

     Kad je riječ o stradanjima Veličana u Drugom svjetskom ratu, pored pokolja 1944. godine, treba pomenuti i balistički logor u Plavu, čiji je preživjeli logoraš pisac ovih redova, kome su u logoru umrli od gladi maloljetni brat Miroslav i sestra Kosa.

.    Ugušivanjem ustanka 17. jula 1941. godine  na današnjem području plavske opštine, napadom albanko-vulentarskih snaga iz Plava i Gusinja  nastala je bježanija pravoslavnog življa u pravcu Polimlja, a jedan broj porodica  sklonio se u šumskim zbjegovima. Zatečeni žitelji sela  ubijani su ili odvođeni u novoosnovani balistički logor u   Plavu. Sluge okupatora, balisti i vulentari, na podmukao način su pohvatali u Plavu i prigradskim selima  i svirepo strijeljali na plavskom pravoslavnom groblju, 17. i 18. jula, 35 rodoljuba pravoslavaca, čija je jedina krivica bila što su  Srbi. 

       Logor ili Plavski zatvor kako su  ga zvali logoraši bio je u kući Vukote Džudovića u centru Plav, a počeo je sa  mučenjima logoraša 17. jula 1941. godine    Kuća je bila na tri  sprata, ispunjena  ženama, djevojkama i djecom iz Vojnog  Sela, Meteha, Novšića, G. Ržanice,  Velike, Đuričke Rijeke  i Brezojevica. Broj zatvorenika kretao se prema izjavama logoraša od 140 do 700 . Milka   Knežević iz Novšića još za života  je dala izjavu o logoru. Izdvojili smo samo jedan insert njenog svjedočenja. „Za prvih 7 dana zatvor su stražali „vulentari“ i za to vrijeme nijesmo dobijali hranu. Dok je bila „turska“ straža izvodili su djevojke i žene da siluju.  Neke žene su na sav glas pozivale u pomoć sa prozora zgrade, ali pomoći nije bilo niotkuda. U takvoj situaciji ženama nije ništa drugo preostalo nego da  pođu u talijansku komandu i zatraže zamjenu stražara italijanskim vojnicima. Kao dokaz povele smo jednu  silovanu đevojku na pregled kod talijanskih ljekara i kada su se oni uvjerili u istinitost naših optužbi, nakon 7 dana zamjena je izvršena. Od tada su logoraške bile pošteđene plavskih silovatelja. Od hrane prvo su počeli da daju neko pokvareno mlijeko od bivolica iz konzervi, što je izazvalo bolest, najčešće proliv kod djece i odraslih. Zbog gladi, prljavštine u zatvoru  i bolesti počelo je umiranje djece. U toku trajanja zatvora od 17. jula do 2. decembra 1941. godine, koliko se sjećam,  umrlo je  oko 15 – ro djece, sedmoro djece iz Gornje Ržanice, četvoro iz Velike i moje dvoje djece iz Novšića. Umirala su djeca i iz Vojnog Sela i Đuričke rijeke, ali ne znam broj“.

      Monstruozni pokolj stanovništva Velike 28. Jula 1944. godine  izvršili su  iz pomenutih  divizija balisti iz Bujanovca, Medveđe, Uroševca, Gnjilana i Kačanika, među kojima je bilo balista i vulentara iz Plava, Gusinja i okoline.  

      Da bi pokolj bio što masovniji, neprijatelj se poslužio prevarom.  Prethodno je poslao u misiju kroz Veliku  svog vojnika, plaćeničkog zlikovca Sait-hodžu (Šahmanovića) iz Plava sa družinom  da obavjijesti mještane da će kroz Veliku mirno  proći vojska i da nema opasanosti za porodice koje nađu u svojim kućama, ali koga ne nađu  u kući kuću će mu zapaliti, a koga nađu u šumi biće ubijen..Kako je vojska  gladna,  potrebno je samo poslužiti hranu. Međutim, ko je god povjerovao Sait-hodži i dočekao sa hranom krvnike kod kuće, a njih je bila apsolutna većina, bio je brutalno likvidiran. Vrlo mali broj se spasio bjekstvom u šumu i u kukuruze.

      Ukupan broj žrtava veličkog pokolja nikada se neće utvrditi. Spisak  od 428 žrtava, svirepo ubijenih za svega dva sata pokolja, nije  konačan, I danas se pronalaze imena žrtava koje nisu na tom spisku. Po njemu, samo u Velici, ne računajući okolna sela, umoreno je jedanaestoro još nekrštene i nerođene djece bez imena i pet trudnica. Za navijek nestale su čitave porodice.

      Na Papratištu, kod škole  podignut je 28. jula 1984. godine  mramor žrtvama ovog zločina na kome stoji natpis književnika Mihaila Lalića, koji glasi:

    „Neka se zna kako zlikovci iz hitlerovskih divizija Skenderbeg i Princ Eugen 28. jula 1944. godine  svirepom zlobom usmrtiše 428 žena, djece i starica Velike i okoline. Neka ovaj mramor stoji žrtvama na časni spomen, a ubicama na sramotu“.

       O svireposti zločina dovoljno govore dva slučaja dranja djece, Tomislava Vučetića i Mata Simonovića. Zapisano je svjedočenje  sestra Tomislavova Dušanke, koja je preživjela pokolj.   „Vidjela sam kad su pali mrtvi moja majka i brat Vlasto. Starijeg brata Toma uhvatili su, oborili i počeli da živog deru. Ja sam taj trenutak iskoristila, pobjegla u kukuruz i sakrila se. Iz kukuruza sam čula Tomov  jauk i molbu:“ Ubijte me kako se ljudi ubijaju, a nemojte me drati kao jarca“. Zlikovci su bili neumoljivi. Tomu su odrali kožu s lica,  a desnu ruku mu slomili na tri mjesta, te je tako umro u najtežim mukama“. Mučeničku smrt Mata Simonovića i ostalih članova porodice  otrgao je od zaborava   otac    Dušan Simonović zapisom u knjizi Vatre sa Komova.  „Naišla su tri vojnika preko njive. Iz kuće je izašla moja žena Milica. Počele su da je udaraju puškama. Jedan od njih ju je rasporio bajonetom i dijete je ispalo iz njene utrobe, a drugo dijete dvogodišnjeg sina Milorada ona je držala u naručju. Milica je pala... Tu su mi poginule kćerke 

Zorka od 14 godina, Krstinja od 8 . Potom su se  povratili i ubili Mata obješenog o stablu  šljive“.

       Napomena: