Osim toga, narod ova tri sela je vezan i međusobnim orođevanjem kroz mnogobrojne sklopljene brakove i dr.
Godine 1876. formiran je šekularski bataljon, komadant Radojko Bulić-Dašić, u čiji su sastav su, pored Šekulara, ušli vojni obveznici šekularske kapetanije Kaludre i Rovaca. Zborno mjesto vojnika iz Kaludre, prije odlaska u ratove, bilo je kod škole, a vojska se pričešćivala na razvalini crkve i manastira Ćelije posvećenom sv. Luki.
Poslije pobjede Crne Gore u ratu sa Turskom 1876-1878., na zahtjev Crne Gore, a uz uplitanje velikih sila, mješovita koalicija je razgraničila Crnu Goru od Turske 1858-1859., kada je Šekular sa Kaludrom i Rovcima ostao u turskoj granici sve do decembra 1884., kada je potpisana Carigradska konvencija i postavljena konačna granica između Crne Gore i Turske, vododjelnicom između Kaludarske i Šekularske rijeke. Granica je obilježena počev od međe između Rijeke Marsenića i Navotine (Navotina je ostala u turskoj granici) na Pešter, Sjekiru, Jankovu glavu, Planinicu. Ržanu, Vlašić, Javorak, Usovište, Mokru i dalje prema Čakoru. Tada je Šekular pripao Crnoj Gori, a Kaludra i Rovca Turskoj, sve do prvog Balkanskog rata kada je zauvijek slomljeno petovjekovno tursko carstvo.
Turska je 1890. i 1891. na obilježenoj graničnoj liniji izgardila utvrđenja-karaule, od kojih je karaula na Mokroj bila najjače utvrđenje. Pored tih karaula Turska je izgradila i karaulu na Sijerku, između Kaludre i Petnjika, a koja je služila za stratešku vezu sa karaulom Jankova glava i turskim garnizonom u Beranama. Tako je Kaludra bila sa svih strana okružena turskim karaulama i narod Kaludre prepušten sam sebi, bez ikakve nade da pripadne Crnoj Gori i bez druge pomoći. Do tada je narod Kaludre vojnički bio vezan sa Šekularom. Kod razgraničenja narod Šekulara sa svojim glavarima imao je oslonac i podršku Crne Gore ''preko Miljana Vukova, koji je bio pobratim knjaza Danila''.
Turski zulum nad ugroženim narodom u Kaludri je postojao sve žešći poslije okruženja karaulama, naročito poslije mladoturske revolucije 1908. Sa karaule Usovište nizami su ubijali i žene na katunu Kape. Dotični Rugovci su pod zaštitom Turske ranije upadali na teren Kaludre i ubijali nedužne ljude.
Godine 1879. formiran je Trepačko-šekularski bataljon. Knjaz Nikola je za komadanta bataljona postavio Miliju Nikolića, oficira iz Šekulara. Krajem 1911. godine za komadanta bataljona kralj Nikola je postavio poručnika Mila Kenjića.
Još za vrijeme beranske Bune 1898. ''Knjaz Nikola je izdao naredbu da niko od njegovih zvaničnika ne prelazi granicu i učestvuje u borbi protiv turskih snaga u zagraničnim krajevima...'' ''Po instrukcijama crnogorske vlade ''...samo su smjeli pružiti pomoć u prihvatanju i smještaju nejači, a nikako da prelaze granicu i vode borbi s bašibozukom, ili redovnom turskom vojskom''.
Naredba i instrukcije dostavljene su Miliji Nikoliću, a vjerovatno ih se pridržavao i Milo Kenjić. Iz ovakvog stava, odnosno naredbe knjaza Nikole, može se sagledati u kakav su rizik i opasnost ušli Kaludrani, kada su u maju 1912. digli bunu, bez ikakvog oslonca na bilo čiju pomoć.
Savremenici i učesnici pričali su mi lično o Buni i ishodu iste. To je izvorno. Pričali su nam roditelji i drugi srodnici, rođeni prije 1900., koji su bili punoljetni, učesnici ili savremenici - svjedoci u vrijeme Bune 1912. godine.
Ljubomir Martinov Babić, rođen krajem 19. vijeka odnosno 1895. Umro je na kraju 20. vijeka odnosno 2000. godine u 107-oj godini života, učesnik Prvog i Drugog svjetskog rata, puškonoša, kmet Kaludre između dva rata, izraziti pamtiša sa preciznošću se sjećao bune 1912. i ishoda bune kao učesnik tih događaja. Kada su askeri (regularna turska vojska) u odmazdi za ubijene nizame (graničare) udarili na Kaludru i kada je počelo ubijanje nedužnih ljudi, Jakov Đelošev Ralević, ugledni Kaludranin i domaćin, cijenjen i od Turaka, čuvši puške i vidjevši sa Raleva brda, sa svoga katuna, gdje na katunu Livadice u Gradinama askeri sa karaule Jankova glava ubiše Vučetu Perova Ralevića i kako se odred askerâ od Divljaka kreće niz Široku dolinu, odmah je svoga sina Vukmana i Ljubomira Babića poslao u Šekular - u Rmuše da obavijeste crnogorsku vojsku o napadu askerâ na Kaludru i da traže pomoć i spas.
Neposredni uzrok i povod za Bunu u maju 1912.godine nije bio samo zbog dažbina-danka i dr., već zbog ugroženosti ljudskih života. Zulum nizama nad dva nedužna Kaludranina - Dimitrija Ralevića i Jeremiju Anđića. Nizami su prethodno ranili puškom Dimitrija, a kada je Jeremija pokušao da brani Dimitrija, oba su ih svezali na malom mostu i sprovodili ih preko sela ka groblju, udarajući ih kundacima u namjeri da ih kod groblja strijeljaju, dok je Dimitrije krvario. Nizama je bilo dvanaestorica. Njih deset se zadržalo kod Velokog mosta.
Prilikom susreta sa nizamima, koji su toga dana naišli na karaule Mokra ili Usovište, sa Dimitrijem je bio Raco Ralević, koji je uspio da uteče u obavijesti komite - Obrada Vuletina Ralevića i Petra-Puša Vučetina Ralevića u Divljaju. Komiti su trkom stigli u selo iznad kućâ Markovićâ i iz ''moskovki'' osuli paljbu na nizame ko Velokog mosta. Kad su se čuli pucnji i bojni poklič, ustali su Ilija Jakovljev Ralević, Blagoje Dabetić, Mitar-Mišo Ralević, Andrija-Dinja Vučetin Ralević i drugi Kaludrani. Bilo ih je oko 30 ustanika, naoružanih puškama starih sistema, ''mauzerki'' dr. U obračunu kod Velikog mosta, ovdje, ustanici su ubili 9 nizama, dok su trojica uspjeli da utekn uz Bjeloševački potok ka karauli Jankova glava.
Turtci iz beranskog garnizona nijesu odmah reagovali na Bunu i ubistvo nizama. Narod se poslije Bune sklonio u šume i pećine. Međutim, kako je nastalo neko zatišje, narod se nakon petnaestak dana vratio iz zbjegova u selo.
Juna, o Sv.Trojicama, iznenada ujutro askeri su udarili na Kaludru iz tri pravca: od karaule Jankova glava i na katunu u Gradinama ubili Vučetu Perova Ralevića. Niz Divljak na Širokoj planini i od karaule Sijerak i Krčeve prodrli na Dublje i počeli ubijati sve redom. Ubili su Goluba Tušova Ralevića i njegovu kćerku Cagu, zatim Milića Ralevića-kmeta (muhtara) u Mostinama. Ljubomir Babić i Vukman Ralević, čobani-lakci, Ljubomir 18, a Vukman 16 godina, znajući svaku stazu, trčeći preko Jodžove luke i Kosmaja stigli su u Rmuše kod podoficira Arsa Rmuša, obavijestili ga ko ih je poslao, o napadu Turaka nad Kaludru i da traže pomoć i spas. Arso je odmah poslao kurira na konju kod komadanta Šekularsko-trepačkog bataljona poručnika Mila Kenjića u Radmuževiće radi saglasnosti da upadnu u tursku granicu u Kaludru i oružjem da brane Kaludrane. Kenjić im nije dao saglasnost, jer je poštovao naredbu Kralja Nikole. Arso Rmuš, ne čekajući dalje, na svoju ličnu odgovornost, postrojio je oko 30 vojnika i trčeći su stigli na Kosmajski krš.
Ljubomir mi je pričao sa takvim preciznim sjećanjem kao da je to bilo juče:
''Vukman i ja smo išli u stopu za vojnicima Rmušima. Kada stigoše na Kosmajski krš, na našu teritoriju, Arso u borbeni poredak rasporedi vojnike na rastojanje od po 5 metara i komandova: ''Po neprijatelju plotunima sa po pet metaka-pali!'' - usmjeravajući paljbu na odred askerâ koji je prodirao niz Široku dolinu od Divljaka. To je bilo jezivo čuti: zaciktaše ''moskovke''! Poslije trećeg plotuna askeri se povlačiše uz Široku dolinu nazad'' - priča Ljubomir Babić.
Turci su bili iznenađeni napadom crnogorske vojske, a nijesu znali kolike su ih snage napale. S obzirom na to da je Kaludra u kotlini, turka vojska nakon ispaljenih plotuna, ne znajući o snagama Crnogorske vojske, nije smjela rizikovati da upadne u kotlinu, tim prije što je karaula na Ržanoj još 1911. godine od strane Rmušâ porušena, te da postoji široki prolaz između Mokre, Usovišta i Jnkove glave za upad Crnogorske vojske i logično je da se morala povlačiti.Plan turske vojske odnosno askera bio je: presjeći puteve narodu ka šumama i pećinama uzvodno i nizvodno od sela, okružiti Kaludru i ubiti sve živo u odmazdi.
Komandir Arso Rmuš je nosilac Zlatne medalje Obilića iz oslobodilačkih ratova 1912-1918.Na vijest o Buni i kravim događajima u Kaludri, kajmakam Ilija Popović iz Buča, oformio je komisiju sastavljenu od Turaka iz beranskog gornizona i na konju sa komisijom stigao preko Krčeva na Dublje gdje su našli leševe žrtava i krv. Bio je vrstan pravnik i lukavi diplomata obučen ''carigradskom školom'', pa je uspio da ubijedi komisiju da su nizami zulumom, bez saglasnosti Porte, primorale Kaludrane na Bunu. Tako je, zahvaljujući vojnicima Rmušima i kajmakamu Popoviću, Kaludra spašena od odmazde i progona. Na jednog slabo naoružanog Kaludranina bilo je oko 300 askera.
Milo Kenjić o ovoj buni nije zapisao u svom ratnom dnevniku. Prema tome Kaludarska buna je iskra Prvog balkanskog rata.
Obilježavanje 99 godina od Bune i izgradnju spomenika, organizovao je i rukovodio Odbor Kaludrana u sastavu: Miodrag Barjaktarović, predsjednik, Vojislav Ralević, potpredsjednik, Radomir Dabetić Zeljo, sekretar, članovi: Momir Babić, Radoman Babić, Radovan Anđić, Radojica Anđić, Vesko Ralević, Đorđije-Miško Ralević, Desimir-Dejo Ralević i Žarko I. Ralević.
Imajući u vidu značaj simbola vjekovne borbe protiv turskog carstva i ropstva, Kaludrani su se sa velikim entuzijazmom odazvali pozivu odbora za podizanje spomenika, dali novčano učešće i radom svojom sredstvima i svojom mehanizacijom učestvovali u izgradnji ovog Spomenika.
Ilija Zarijin Popović Bakić (1882-1912,) kajmekan u tursko doba
(predsjednik opštine danas), jedini Srbin pravoslavac koji je
bio na toj funkciji u Beranama od 1908. do 1912.
U vrijeme Bune i pogibija nije imalo ni švedskog niti jablaničkog ili nekog drugog granita za spomenike, te se Odbor odlučio da za materijal spomenika izabere kamen koji ima posebna fizičko-hemijska svojstva tvrdoće i prigodne boje, kamen sa naših terena, kamen zemlje Crne Gore, sa ovih terena, kao da je iz zemlje iznikao.
Tekst epitafa na spomeniku sastavili smo tako da odgovara onom istorijskom vremenu. Lektor teksta kao i autor stihova je književnik Vlajko Ćulafić. Ovim spomenikom otrgli smo od zaborava naše slavne pretke - junake i pale žrtve u borbi za slobodu, spomenik koji podsjeća potomke na teška vremena Kaludre u petovjekovnom ropstvu pod Turskom.
Crkva Sv. Luke sa manastirom Ćelije i ovaj spomenik Kaludarskoj buni 1912., još više čine Kaludru prepoznatljivom na istorijsko-kulturnom polju.
U našem skromnom kulturno-umjetničkom programu ove svečanosti učestvuju:
- Udruženje narodnog stvaralaštva ''Đurđevi Stupovi'' Berane - predsjednik Aco Labudović, istovremeno i voditelj, sa izvornom pjevačkom grupom i guslarom Slobodanom Femićem
- ;Književnik Vlajko Ćulafić recituje stihove svoje pjesama ''No to Srbi'' i ''Ideš li, rode?''
- Novinar i pjesnik Darko Jovović recituje svoje stihove pjesme ''Zavičaj'';
- Guslarsko društvo ''Miljan Vukov'' iz Andrijevice, predsjednik Milutin Račić, guslar Milun Kuburović.
- Profesir Veselin Rmuš recituje odlomak njegove pjesme ''Rmuši u odbrani Kaludre'' iz knjige autora Miodraga Barjaktarovića-Baga ''S one strane karaule''.
Pozivam Vas u manastir Ćelije i crkvu Sv. Luke na proslavu crkvene slave Kaludra.
Svima hvala na prisustvu i pažnji.''
(Ovaj govor je objavljen u knjizi ''Narodni sabori'' autora Miodraga Barjaktarovića Baga, u izdanju ,,Pegaza'' iz Bijelog Polja, 2012.)
Na dan otkrivanja spomenika Kaludarskoj buni došli su brojni mještani i gosti potpredsjednik opštine Berane Braho Adrović
Spomenik je otkrio izaslanik predsjednika opštine Berane Vuke Golubovića, potpredsjednik opštine Berane Braho Adrović, koje je kazao:
''Poštovani Kaludrani, uvaženi gosti, dame i gospodo,
zadovoljstvo mi je što mi se ukazala prilika da vas ovim povodom kada se otkrivanje spomen obilježja Kaludarskoj buni, vraća sjećanje na svijetle datume i događaje iz istorije ovog kraja, sve skupa najiskrenije pozdravim u ime predsjednika naše opštine gospodina Vuke Golubovića i u svoje lično ime.
U bogatoj istoriji beranske opštine ima mnogo svijetlih događaja, herojskih podviga naroda i njegovih pojedinaca sa kojima se sa pravom ponosimo. Većinu tih događaja i ličnosti zabilježila je naša istoriografija i o njima se zna i na širim prostorima. O nekima se govori i u udžbenicima istorije. No, uprkos svemu tome, o mnogim ličnostima i događajima ili se malo zna ili uopšte ne zna. I oni se samo čuvaju u sjećanjima potomaka - učesnika tih događaja u rijetkim zapisima.
Nedovoljno se zna da je čitav jedan odred gorštaka sa ovih prostora ostao zaleđen u smetovina snijega na Rudešu štiteći odstupnicu srpske vojske za vrijeme Prvog svjetskog rata. Nedovoljno se zna ili se uopšte ne zna o podvizima mnogih junaka i pojedinaca iz ovih krajeva koji su zalagali svoj život i svoj ugled spašavajući one koji su u nevolji, pokušavajući da spriječe neželjene događaje. I u najsurovijim ratovima ima svijetlih primjera, koji često ostanu u sjenci krupnih događaja. Jedan od takvih događaja je i Kaludarska buna iz maja 1912. godine. Ovaj događaj je bio utoliko značajniji kada se zna da je Kaludra bila na domaku turskih karaula, o čemu mi je svojevremeno slikovito pričao starina Ljubomor Babić, koji je bio i ratnik iz vremena čuvene Mojkovačke bitke, a koji je pamtio i vrijeme turske vladavine na ovim prostorima. Pružiti organizovan otpor u jednom takvom okruženju i takvom ambijentu je zaista hrabrost dostojna poštovanja. Što je još značajnije, taj događaj je u neku ruku bio inicijalna kapisla za konačno oslobođenje ovih krajeva od Otomanske imperije. Upravo stoga ja sa dubokim poštovanjem i uvažavanjem otkrivam ovo spomen obilježje, uz želju da ono vječno čuva uspomenu na hrabre i odvažne borce iz istorije naroda ovoga kraja i naše opštine kao cjeline, da podstiče gajenje uzvišenih osjećanja, domoljublja i slobodoljublja i ujedno podstiče svakog našeg građanina da sa istom strašću čuva i cijeni slobodu svoga naroda, slobodu svih naroda i slobodu svakog pojedinca. Jedino tako, živjećemo u slobodi. Uz želju da to tako i bude ja Vas još jednom pozdravljam.''
(Ovaj govor je objavljen u knjizi ''Narodni sabori'' autora Miodraga Barjaktarovića Baga, u izdanju ,,Pegaza'' iz Bijelog Polja, 2012.)
