SPOMENICI KOJE JE PODIGLO UDRUŽENJE SAMOSTALNO I U SARADNJI SA POTOMCIMA I POŠTOVAOCIMA DOBROVOLJACA DO 1918. -drugi dio

 ''Milosav Mile Čampar (1976-2010), od oca Marka i majke Miroslave, rođen u selu Đalovići, opština Bijelo Polje. Bio je član Udruženja sekcije Đalovići-Crvsko, tragično je nastradao 28.07.2010. u svojoj 34-toj godini života ispred svoje kuće. Njegova tragična smrt predstavlja za Udruženje nenadoknadivi gubitak, a pogotovu za njegove roditelje, koji su ostali bez sina jedinca, a sestre bez bratske zakletve i oslonca. Milosav Mile Čampar bio je čovjek blage naravi, skroman, društven, nenametljiv i požrtvovan. Svi koji su ga poznavali ne mogu da zaborave njegov vedri lik, fizičku snagu i njegovu duhovnu ljepotu. Karakterisale su ga vrijednosti, koje se mogu samo naći u tradicionalnoj srbskoj porodici, a u njemu se prožimalo sve ono iskonsko, ljudsko, moralno, patrijahalno i patriotsko. Ativno je učestvovao u radu sekcije Udruženje ratnih dobrovoljaca 1912-1918 njihovih potomaka i poštovalacaza Đaloviće-Crvsko koja djeluje u okviru regionalnog odbera Berane. Pogotovu je uzeo značajno učešće u podizanju spomen obilježja Ili-Petri Stijoviću, koji je ostavio svoje kosti na planini Giljevi u pohodu 300 Vasojevića prema Srbiji''. 

Ove riječi o našem istaknutom članu Udruženja iz sekcije Đalovići-Crvsko, napisao je dr Danilo Daćo Stijović, član rukovodstva Udruženja Berane

Članovi Udruženja iz Berana sa mještanima Crvskog u posjeti spomeniku 2009. godine

5.2006.godine obnovljen je spomenik kralju Aleksandru I Karađorđeviću (1888-1934) u Tifranskoj klisuri, kod Donjeg Zaostra, na starom putu Berane-Bijelo Polje. Kralj Aleksandar I je put uradio 1929. i srbski narod Vasojevićâ mu je u znak zahvalnosti iste te 1929. godine podigao spomenik;

Na spomen-ploči ovog spomenika uklesane su riječi, koje zadivljuju i opominju:

''BESMRTNOST ZASLUŽUJU SAMO VELIKI LJUDI, KOJI SVOME NARODU OSTAVLJAJU DOBROČINSTVA''

Nekadašnji izgled spomenika koji je podignut 1929.

Na spomeniku je pisalo:''ZA VREME VLADAVINE NJ.V.KRALJA SRBA HRVATA I SLOVENACA ALEKSANDRA I KARAĐORĐEVIĆA SAGRAĐEN JE OVAJ PUT BIJELO POLJE-BERANE OD 1 JUNA DO 15 SEPTEMBRA 1929.''

9.10.2006. u Beranama, na dan kad je prije 72. godine ubijen u Marselju 1934., spomenik kralju Aleksandru I Karađorđeviću otkriva dr Raslav-Ćiro Babović,predsjednik Udruženja Vasojevića za Berane i Andrijevicu zajedno sa članovima Udruženja Momčilom Kljjićem i Goranom Kikovićem.

Kralj Aleksandar I Karađoređević (1888-1934) je put uradio 1929. i srbski narod Vasojevićâ mu je u znak zahvalnosti iste te 1929. godine podigao spomenik. Međutim spomenik je bio zapušten pa su ga komunistička vlast i zub vremana uništili. 
Udruženje je na inicijativu dr Milenka Vujovića, potpredsjednika Udruženja pokrenulo aktivnosti oko njegove obnove i tako je formoran Odbor Udruženja, kojeg su sačinjavali: predsjednik Goran Kiković, profesor istorije, potpredsjednik primarijus dr Milenko Vujović, sekretar Živko Bjelanović, dipl. pravnik, i članovi: prof. dr Dragomir Kićović, Mijajlo Saičić, inženjer, Dobrivoje Vešović, dipl. inžinjer arhitekture, Vlatko Peković, dipl. ekonomista, Ilija Marković, dipl. inžinjer agronomije, Rade Radunović, prof. sociologije, dr Branislav Vešović, Momčilo Radojević, profesor njemačkog jezika, Milovan Gudović, profesor geografije, Danko Orović, dipl. inžinjer šumarstva, Veselin Dragojević, dipl. pravnik, Mišo Bojović, privatni preduzetnik, Dragan Raković, profesor istorije, Miličko Trifunović, ekonomista, Vojislav Dedović, privatnik, Tomislav Vasilijević, kamenorezac, Danica Pajković, ekonomista i Miodrad Barjaktarović, dipl. inžinjer šumarstva.

Predsjednik Odbora za obnovu spomenika kralju Aleksandru I Karađorđeviću Goran Kiković, profesor istorije, besjedio je na otkrivanju spomenika u Beranama, 9. oktobra 2006. godine. Tom prilikom izgovorio je, između ostalog, i sljedeće:

''Poštovani prijatelji, 
''besmrtnost zaslužuju samo veliki ljudi, koji svome narodu ostavljaju dobročinstva'',
jesu riječi koje su uklesane na spomen-ploči ovog spomenika, kojeg danas sa posebnim pijetetom i uzbuđenjem obnovljenog otkrivamo.

Kralj Aleksandar I Karađorđević rođen je u Crnoj Gori, na Cetinju, 1888. godine, sin je kralja Petra Karađorđevića i Zorke Petrović, kćerke kneza i kralja Nikole. Živio je i školovao se u Ženevi i Petrogradu, a kao školovani oficir aktivan je učesnik prvog i drugog Balkanskog rata i Prvog svjetskog rata. Upravo pred sâm Prvi svjetski rat postaje regent i tako njegovo faktičko upravljanje zemljom i vršenje vlasti traje punih 20 godina. Bio je kralj Srbije, kralj Srba, Hrvata i Slovenaca, a 3. oktobra 1929. državu je nazvao jedinstvenim imenom: Kraljevina Jugoslavija.

Kralj Aleksandar je bio državnik, vojskovođa, oslobodilac, ujedinitelj, evropejac, mirotvorac, riječju velika ličnost svoga vremena i kao takav zasmetao je fašistima i Hitleru, koji 9. oktobra 1934. izvršiše na njega atentat u francuskom gradu Marselju. Ovaj spomenik je narod Polimlja podigao davne 1929. u čast puštanja u saobraćaj puta Berane- Bijelo Polje, čemu je prethodila njegova posjeta Vasojevićima i Crnoj Gori 1925. godine. O njegovoj posjeti Vasojevićima podaci govore da su kralja u svim mjestima kroz koje je prošao dočekivali ugledni prvaci i domaćini toga vremena. Na Čakoru ga je između ostalog pozdravio narodni poslanik i učitelj iz Velike Novica Popović. U Andrijevici ga je dočekao Đukan Vulević, učitelj iz Trešnjeva, sa svojim đacima i tražio izgradnju nove škole u Trepči, što je i učinjeno. Berane je posjetio 17. septembra 1925. u pratnji Marka Cemovića i drugih velikodostojnika. Prilikom dolaska u manastir Đurđevi Stupovi dočekali su ga pozdravnim govorima iguman Josif Lekić i profesor i književnik Dragiša Boričić. Na slavoluku postavljenom na ulazu u Berane bili su ispisani stihovi ''Rodna gruda loze slavne, kolijevka vožda djede, stoljećima čekala te, Kralju slave i pobjede''. Prilikom te istorijske i, ispostaviće se, i jedine posjete srbskog kralja Crnoj Gori do danas, isticano je sa radošću i ponosom porijeklo Karađorđevića iz Vasojevića. Zanimljivo je da je na primjedbu jednog uglednog domaćina ''zašto Vasojevići nemaju poslanika u skupštini Jugoslavije'' kralj odgovorio riječima ''šta će vama poslanici, vi imate kralja!''. Mnogo godina kasnije Radovan Bećirović Trebješki, poznati guslar i pjesnik, slikovito je stihovima prikazao i dokazao porijeklo Karađorđevića: ''...Kad pogledaš na Vasojeviće, tu je bilo Karađoka biće, odatle mu sveta loza niče, te se njime pokoljenja diče''. Kralj Aleksandar je visoko cijenio Vasojeviće i njihov doprinos u borbi za oslobođenje i ujedinjenje, što najbolje govori podatak da je sa prostora Vasojevića zlatnu Obilića medalju za hrabrost dobilo 196 učesnika, srebrnu 765, a medalju za revnosnu službu 96, što čini ukupno 1057 odlikovanja. Koliko su Vasojevići cijenili i poštovali Kralja govori podatak o tome da je, 9. oktobra 1934., kada je ubijen, ''plakala cijela limska dolina''. Bilo je i crnih barjaka na pojedinim kućama, a mnogi su crnogorske kape sa četiri ocila nosili sa crnim florom. Vasojevići su bili duboko svjesni koga i šta gube... ''

6. 2008. godine podignut je spomenik učesnicima Donjoržaničke bune, kao i svim poginulim u ratovima protiv Turaka sa područja Donje Ržanice, Kaludre, Zagorja, Rovaca i Donjih Luga. Spomenik je podignut na Donjoržaničkom groblju.

Spomenik Donjoržaničkoj buni 1912. i svim poginulim, koji dadoše živote
''za krst časni i slobodu zlatnu'' u ratovima protiv turskog okupatora sa
prostora Donje Ržanice, Kaludre, Rovca, Zagorja i Donjih Luga

Na spomeniku je uklesan natpis: ''Ratnicima Donjoržaničke bune 1912. godine i svim oslobodiocima ovoga kraja koji dadoše živote za krst časni i slobodu zlatnu u ratovima protiv turskog okupatora.''

Izgrađeni spomenik ogrnut starom srbskom zastavom iz Balkanskih ratova 
pred početak svečanog otvaranja 13. jula 2008. godine

U Donjoj Ržanici kod Berana 26. maja 2008. osnovan je Odbor za podizanje spomenika Donjoržaničkoj buni 1912. i svim poginulim, koji dadoše živote ''za krst časni i slobodu zlatnu'' u ratovima protiv turskog okupatora. S tim u vezi formirana je i sekcija Udruženja ratnih dobrovoljaca 1912-1918., njihovih potomaka i poštovalaca za Donju Ržanicu, Kaludru, Rovca, Zagorje i Donje Luge.
Organizacioni odbor su činili: Goran Kiković, predsjednik, Milenko Vujović, potpredsjednik, Živko Bjelanović, sekretar, i članovi: Dobrivoje Vešović, Veselin Dragojević, Borislav Čukić, predsjednik Donjoržaničke sekcije, Milorad Marsenić, potpredsjednik, Vujadin Pantović, sekretar, Vojislav Dabetić, blagajnik, Radisav-Rajo Jolić, počasni predsjednik Donjoržaničke sekcije i članovi Donjoržaničke sekcije: Radojko Lutovac, Miloje Kljajić, Stanko Ivović, Radovan Ralević, Branko Dabetić, Dušan Kastratović, Marijan Aković, Srećko Čukić, Bato Dević i Mišo Bojović. 
Zadatak Odbora je bio da do 13. jula 2008. izvrši sve pripreme za podizanje spomenika koji je i otkriven toga dana. Spomenik je otkrio Goran Kiković, predsjednik Organizacionog odbora za podizanje spomenika koji je obraćajući se prisutnima izmeđuostalog rekao:
''...Ovaj spomenik podižemo svim znanim i neznanim junacima koji su se borili ''za krst časni i slobodu zlatnu'' u ratovima protiv turskog okupatora. Od pada pod tursku vlast pa do 1912. godine, do konačnog oslobođenja, naši preci su sa ostalim junacima ovih prostora u stalnoj borbi sa Turcima podizali bune i ustanke, pa ih se mi danas zato baš na dan ustanka i sjećamo. Sjetimo se danas na ovom mjestu svih ustanaka i bunâ od Prvog srbskog ustanka i slavnog Karađorđa, kada su ga Vasojevići dočekali na Suvodolu i proglasili prisjedinjenje Vasojevića Srbiji. Ovaj kraj kao da je bio predodređen za pohare i zulume svih vrsta u teškom turskom vremenu. Pa, ipak, budući jednorodno i složno stanovništvo, a uz to zapljusnuto toplim slobodarskim lahorom iz slobodne crnogorske granice, ovaj kraj je odolijevao teškoćama i davao žilav otpor u dugom vremenu i služio kao otvorena granica prema tada slobodnoj Andrijevici...''
Skup je u ime Mjesne Zajednice Donja Ržanica pozdravio potpredsjednik Vujadin Pantović, sekretar sekcije Udruženja ratnih dobrovoljaca 1912-1918., njihovih potomaka i poštovalaca za Donju Ržanicu, Kaludru, Rovca, Zagorje i Donje Luge. Dok je telegram, upućen od Milorada Manića, predsjednika Udruženja iz Beograda, pročitao primarijus dr Milenko Vujović, potpredsjednik Udruženja ratnih dobrovoljaca 1912-1918., njihovih potomaka i poštovalaca Berane.

Veliki broj posjetilaca učestvovao je na otvaranju spomenika u Donjoj Ržanici

O čestim bunama u Vasojevićima protiv turskog (osmanskog) carstva pisali su već istoričari, publicisti i hroničari, a mi ovdje donosimo tekst primarijusa doktora Milenka T. Vujovića :
...

100 GODINA OD DONJORŽANIČKE BUNE - (1912-2012)

Među poznate bune u Vasojevićima početkom 20-tog vijeka spada Donjoržanička buna. Pored ove bune poznate su još Bihorska buna 1901., Veliđanska buna 1906., Luška buna1907., Vinićanska buna 1910., Kaludarska buna 1912. Nalazeći se između turskog utvrđena Jasikovac sa sjevera, moćnog Lima sa zapada i turskog utvrđenja Ržaničko-navotinskog sa juga, složno srbsko stanovništvo ovog sela davalo je žilav otpor turskom okupatoru i dugo vremena služilo kao otvorena vratnica prema slobodnoj Andrijevici ignorišući Ržaničko-navotinsko tursko utvrđenje sa brojnom turskom (nizamskom) posadom.
Na takvu njenu žilavost i gordost je, pored blizine crnogorske granice, bila podržavana od hrabrih šekularsko-rovačkih i zagorsko-kaludarskih ratnika. Gustina sukoba i pogibija tokom 1912. nagovještavala je sukobe širih razmjera, a Donjoržanička buna je bila uvod u Prvi balkanski rat 1912.
Pored velikog opterećenja naroda dažbinama, bezakonja i turskog zuluma neposredan povod za Donjoržaničku bunu bila je pogibija turskih korduna na karauli Usovište kod Kapa kaludarskih, a potom i sama Kaludarska buna. U pripremi Donjoržaničke bune uzeo je učešće i aktivni oficir crnogorske vojske Ilija Radisavov Asović, koji je po svom stricu Radovanu poručio Ržaničanima da mogu dobiti oružje na Andrijevicu od pograničnog komesara Radomira Vešovića. 
Za oružje su pošla 22 Ržaničanina i to: Asovići - Vaso, Milutin i Gavro, Aković Novica, Bakić Milija, Božović Miličko, Gudovići - Milan, Drago, Bogdan i Petar, Devići - Arso, Vukadin i Novo, Jelići - Krsto i Mileta, Komatine - Mušo, Šuro, Jovan, Milić i Novo, Milošević Milan i Čukić Lazar. Oružje su prenijeli preko Šekulara na Ržanu.

O tim događajima Novo Dević, učesnik bune kaže: ''Šekularci su opsadirali karaulu na Jankovoj glavi više Rovaca. Mi, koji smo imali oružje uhvatili smo krš kod novog groblja i poslali Draga Gudovića da izvijesti našu ustaničku komandu na čijem je čelu bio prvi učitelj Donjoržaničke škole Miraš Dabetić, a u komandi su bili još: pravnik Jevrem Čukić, Mirko Jelić i Radovan Asović. Prilikom opsade karaule na Jankovoj glavi poginuo je Šekularac Milovan Kenjić, a korduni su pobjegli ka Beranama, sreli jednog Gudovića, pucaliu njega, ali ga nijesu pogodili''.

Udruženje ratnih dobrovoljaca 1912-1918., njihovih potomaka i poštovalaca u okviru Dana sjećanja na srpske junake i dobrovoljce svake godine od 9-16.oktobra posjećuje spomenik Donjoržaničkoj buni, koji je sagradilo 13. jula 2008. godine

Na Ilindan uveče, svi seljani Ržanice pošli su na Andrijevicu i noću se vratili 2. avgusta 1912. Turska vojska je došla u selo i produžila za Pobjenik da bi opsadirali selo. Novo Dević dalje navodi: ''Milutin Dabetić je sa jednim drugom pošao izvijesti Radomira Vešovića da smo pucali na kordune. Dabetić je pozvao Ržaničane sa oružjem koji su došli u zoru i zauzeli vrhove sela te sačekali i povratili Turke sa borbom. Kasnije je stigla jaka turska vojska sa bašibozukom, napali Ržaničane i istjerali ih iz šančeva. Kasnije su nam došli u pomoć pogranični Šekularsko-trebački bataljon, dvije čete i jedna četa sa Rijeke Marsenića, sa kojim su komandovali Radosav i Boško Marsenić. Komandant Šekularsko-trebačkog bataljona bio je Milo Kenjić. Iz Šekulara su došli sa četama: Radosav Dašić, Mijaile Božović, Panto Aleksić i Ivan Deletić. Ostala turska vojska, kad je čula boj, počela je da odstupa iz šančeva sa Glavice. Onda je počeo da puca top na Ržanicu. Boj je bio žestok i bilo je dosta mrtvih''.
U Donjoržaničkoj buni su poginuli: Novica Dević i posječeni su Suro, Miloš, Vaso i Milutin Čukić, Milutin Gudović, Akso, Marko i sin mu, Jolići, Mijaile Đukić sa sinom. Od ženskih su poginule: Velika, Jaglika i Margita Čukić, Marija i Milica Jolić, Grana Mićković i Milica Đukić. Ranjeni su: Milonja i Novica Komatina, Miljan i Petar Gudović i Vaso Raičević. Toga dana je Mileta Asanović zarobio turskog vojnika, a turska vojska je zarobila 30 Ržaničana.
Sjutra dan su mrtvi sahranjeni. A kako dalje ističe Novo Novičin Dević od koga je ove podatke prikupio publicista Radomir P. Guberinić: ''Došli su crnogorski oficiri Ilija Asović i Luka Malević i doćerali nekoliko pušaka –moskovki i municije te razdijelili Ržaničanima. Komesar Vešović je naredio oficiru Mikailu Čukiću da dijeli oružje i drugim selima u Donjim Vasojevićima. Ržaničani su dobili pomoć od Gornjovasojevičke brigade, bataljon Đuličko-andrijevački sa komandirom Stevanom Dragovićem. Granica je bila slobodna sa desne i lijeve strane Lima. Džavid-paša dolazi i preko komesara traži primirje i plaća popaljene kuće i crkvu i sve što je sagorjelo''.
Donjoržanička buna je bila priprema za balkanske ratove i za konačno oslobođenje Berana i Donjih Vasojevića od turskog robovanja''.
...

7. 2011. godine podignut je spomenik popu Josifu Popoviću Mihajloviću (1810-1865), plemenskom kapetanu Donjih Vasojevića, kod crkve Svete Trojice na Polici zajedno sa Crkvenim odborom - Polica.

Na dan 99-togodišnjice oslobođenja Berana od turskog (osmanskog) okupatora 16.10.2011. profesor istorije Goran Kiković je otkrio spomenik popu Josifu Popoviću i između ostalog kazao:

''O Polici je hroničar zapisao: ''Ako izuzmemo Veliku, nijedno pogranično mjesto spram Turske nije pokazalo toliko otpornosti koliko Polica. Divno selo kao da je izrezano iz talasaste Šumadije, plodne i bogate. U toku 19. vijeka naselili su se ovdje pored Vasojevića razna crnogorska i brdska plemena, da na ovoj skeli čuvaju i obraz i slobodu. Ko je htio da ide iz Crne Gore u Srbiju, taj nije mogao bez Poličana. Ko je tražio pomoć u nevolji, tu ju je našao, a bilo je čitavih godina da turska noga ne stupi na Policu, iako je bila na granici. Tu su bili poznati junaci: dva Dedovića - Miro i Radisav, Radoje Đukić, Novo Pantović, Arsenije Vukićević, Marko Trifunović, Mirko Babović, Radonja Todorović, Milutin Babović, Petar Kastratović, Dele Boričić, Nikola Đurišić, Radoje Plavšić-Đurišić - četobaša, pop Josif sa Zagrađa...'' Kao i mnogi drugi Poličani koji su kao žarko sunce voljeli slobodu i borili se ''za krst časni i slobodu zlatnu''. Pop Josif je bio od onih glavara i junaka za koje je vojvoda Marko Miljanov Popović rekao: ''Dragi brate Srbine, da si ima prilike i da si gleda junake koje sam ja gleda, ne bi ti imalo srce mira dokle se ne bi ozva junacima koji veselo mru za svoja i svija nas pravo...''

Danas nas je okupila ličnost Popa Josifa Mihajlovića Popovića, koji je rođen ovdje u selu Zagrađu na Polici, od oca popa Vukašina, što je kako stoji u zapisu stradao od Turaka 1825. zajedno sa svoja tri sestrića nedaleko od današnje gimnazije u Beranama. Josif se školovao u manastiru Đurđevi Stupovi i naslijedio svoga oca na čelu poličke parohije. U teškim vremenima za srbski narod donjih Vasojevića pop Josif bio je prvi među Poličanima. Do 1857. on je to bio po volji naroda, a od tada zato što ga je knjaz Danilo postavio za kapetana najprostranije kapetanije u Vasojevićima. On je bio narodni prosvjetitelj, sveštenik, umješni vojni komandant i mudri narodni starješina. Iako nije bio plemenski Vasojević, prema pisanju vojvode Gavra Vukovića, sina vojvode Miljana: ''Pop Josif iz Zagrađa kapetan bio je Miljanu u svim njegovim preduzećima bliski i svesrdni saradnik, nego koji mu drago vasojevićki glavar.''
Godine 1858. pop Josif je bio član u vasojevićkoj delegaciji kod knjaza Danila, a iste godine potpisuje peticiju glavara koji odlaze u Srbiju radi traženja pomoći. On tajno predstavlja Vasojeviće 1861, kao njihov delegat, kod pobunjenih Hercegovaca pod vođstvom Luke Vukalovića, na skupu u manastiru Kosirijevo i potpisuje predstavku koju pobunjeni Srbi predaju komisiji evropskih sila. Najteže dane svoga života kapetan Josif dočekao je 1862. godine, poslije završetka rata između Crne Gore i Turske, u kome je on predvodio Poličane i ostale Srbe iz svoje velike kapetanije. Po međunarodnom ugovoru Polica je, kao i sva Donjvasojevićka nahija, ostala u granicama Turske. Da bi se odbjegli narod vratio na svoja ognjišta nije bilo drugog izlaza do da se prvo pokore njegovi prvaci. Tada su, inače, Turci prvi put uspostavili svoj stalni garnizon na lijevoj obali Lima, pored koga će početi da se razvija varoš Berane.
Od tada pop Josif, do tada ilegalni kapetan crnogorski, postaje legalni predstavnik donjovasojevićkog naroda pod turskom vlašću. Da bi im bio na oku, zahtijevali su od njega da se preseli među onih nekoliko kuća u varoši, koja je tek počela da nastaje. On je bio jedan od prvih koji je napravio skromnu kuću u Beranama i tu se nastanio, mada se i dalje više držao svog rodnog Zagrađa.
Tajna prepiska popa Josifa sa Cetinjem, odnosno njegova pisma sačuvana u Državnom arhivu Crne Gore, koja je slao Senatu i Crnogorskom konzulatu u Skadru, najbolje prikazuju kakav i ko je bio pop Josif, nesumnjivo značajna ličnost zagraničnih Srba. To vrijeme je za Poličane teže od svega što su do tada podnosili, o čemu on u pismima opširno govori.
Od 1864. godine sjedište Sandžaka pod kojim je spadao i beranski kraj, postao je Novi Pazar. Kao i ranije Josif Mihajlović Popović uporno se bori za svoj narod koji je predstavljao. Najzad, Turci nijesu htjeli da ga podnose i odlučili su da ga likvidiraju. To se jasno vidi iz pisma, koje on šalje iz Berana crnogorskom konzulu Vacliku u Skadar 21.10.1863. godine. On piše: ''Evo nekoliko vremena od vas nikaka glasa ne čujem, pa sam sada odlučio da vam se ovim nekoliko riječi javim. Ako želite čuti da sam u životu i nadati se pošto ovo dobijete, od vas dobrom glasu. Jaljam da oće Kariman beg da dođe tamo, a to je moj glavni prijatelj koji mi je glavu sačuvao. Kajmekan koji je odavde istjeran, jednu noć bio mi je turio busiju da me izgubi i da nije bilo Kariman bega oćaše svršit po njegovoj želji. Toga radi vas molim ako mu bude nužde od Spužana da mu budete naklonjeni koliko budete mogli.'' Iz ovog pisma se jasno se vidi da je pop Josif predosjećao opasnost koja mu predstoji.
Jedne večeri, početkom 1865. godine bili su zajedno u hanu u Beranama: pop Josif, Miro Dedović i Labud Rmuš. Po naredbi tajnoj stavljen im je otrov u čaj. Ubrzo, pošto su ispili naptak, osjetili su njegovo dejstvo i pohitali kućama. Miro i Labud uspjeli su da se spasu. Josif je pohitao ka svojoj kući u Zagrađu, ali stigao je samo do blizu Groca, iznad kuća Babovića-Calića. Tu mu je pozlilo i ubrzo je izdahnuo. Sahranjen je na zagradskom groblju. Tako je završio život istaknuti glavar sa Police kapetan pop Josif Mihajlović, od koga kako piše profesor Dušan Vuletić u knjizi ''Polica kod Berana'', potiču zagradski Popovići.

Branko Savić, predsjednik Udruženja ratnih dobrovoljaca 1912-1918.,
njihovih potomaka i poštovalaca iz Vojvode Stepe, pozdravio je na otvaranju
spomenika Josifu Mihajloviću Popoviću na Polici Poličane i druge Srbe
Limske doline u ime Stepčana i u svoje ime.

Povodom ove inicijative Udruženje ratnih dobrovoljaca 1912-1918, njihovih 
potomaka i poštovalaca iz Berana izdalo je sledeće

SAOPŠTENJE ZA JAVNOST

Na Polici kod Berana 31.juna 2011. god. održana je sjednica sekcije Udruženja ratnih dobrovoljaca 1912-1918, njihovih potomaka i poštovalaca za Policu. Sjednici su u ime Udruženja iz Berana prisustvovali: predsjednik udruženja za Berane Goran Kiković, i sekretar udruženja Živko Bjelanović.

Na dnevnom redu Sjednice bile su dvije tačke i to:

- izbor Odbora za podizanje spomen-obilježja Josifu Mihajloviću Popoviću
1810-1865 ) na Polici i
- tekuća pitanja

Prisutne je u ime sekcije Udruženja za Policu pozdravio predsjednik Miličko Trifunović, koji je istakao da se Udruženje angažovalo da zajedno sa Crkvenim odborom Police, skromnim obiljžjem u blizini crkve ovjekoveči jednog od najistaknutijih Poličana 19. vijeka - popa Josifa Mihajlovića Popovića.

Predsjednik Udruženja za Berane Goran Kiković je prisutne upoznao sa ciljevima i zadacima Udruženja, koje djeluje kao regionalna organizacija sa sjedištem u Beogradu punih 15 godina, istakavši da je ''Udruženje do sada podiglo i obnovilo 6 spomenika i spomen obilježja znamenitim ličnostima i događajima Beranskog kraja. Zato smo i donijeli Odluku da podignemo spomenik popu Josifu Mihajloviću Popoviću, koji je rođen ovdje na Polici 1810. u poznatoj svešteničkoj kući popa Vukašina, kojeg su ubili Turci 1825. Pop Josif je bio mudri narodni starješina, sveštenik i umješni vojni komandant, kao takav postavljen je od knjaza Danila Petrovića za kapetana Donjih Vasojevića odnosno Kapetanije, koja je obuhvatala 6 poličkih sela i Budimlju, Dapsiće, Petnjik, Donje Luge, Donju Ržanicu, Zagorje, Kaludru, Šekular i Rovca. Bio je prisutan i u delegaciji kod knjaza Danila 1858. a i u delegaciji koja je iste godine bila u posjeti Popečiteljstvu inostranih djela Srbije. Bio je i delegat na skupu u manastiru Kosijerevo kod pobunjenih Hercegovaca pod vođstvom Luke Vukalovića. Učesnik je Rudeške bitke 1862. Jedan je od prvih stanovnika varoši Berana koje su osnovane 1862. Likvidiran je početkom 1865. od strane Turaka i sahranjen na Zagradskom groblju.''

Kiković je istakao da se ovakvoj ličnosti Police i Donjih Vasojevića moramo odužiti jednim trajnim spomen obilježjem ovdje pored crkve Svete Trojice na Polici, ''pa zato i danas formiramo Odbor koji će do 16. oktobra ove godine izvršiti sve pripreme za izgradlju spomen obilježja. Naša današnja odluka da nakon stočetrdesetšest godina jednim skromnim spomenikom ovjekovječimo ovu ličnost je dug prema precima i zavjet potomcima''.

Potom je na sjednici izabran Odbor za podizanje spomen-obilježja u sastavu:

MOMČILO TRIFUNOVIĆ, predsjednik,
BUDO POPOVIĆ, potpredsjednik,
VUČINA ĐURIŠIĆ, sekretar,
Protojerej DRAGAN RISTIĆ, član
DRAGAN MIHAJLOVIĆ, član,
VLADIMIR ĐUKIĆ, član,
VELIMIR BUĆKOVIĆ, član,
VOJISLAV VELJIĆ, član
VOJISLAV DEDOVIĆ, član
SAVO POPOVIĆ, član.
VELIMIR-MIGO KASTRATOVIĆ, član
MILO CIKIĆ, član
VUKO TODOROVIĆ, član
dr DANILO STIJOVIĆ, član
RADE MASLOVARIĆ, član
LEKO PETROVIĆ, član
LJUBIŠA TRIFUNOVIĆ, član
MILOVAN DEDOVIĆ, član
DRAŠKO ĐURIŠIĆ, član 
RAJKO KASTRATOVIĆ, član
NOVO GUBERINIĆ, član
SRĐAN BORIČIĆ, član
VESELIN ĐURIŠIĆ, član 
SLAVKO MIHAJLOVIĆ, član 
RAJKO KASTRATOVIĆ, član

U ime Udruženja sekretar Živko Bjelanović je saopštio da će aktivnosti novoizabranog Odbora pratiti, nadgledati i pomagati njegov rad Regionalni odbor Udruženja ratnih dobrovoljaca 1912-1918 njihovih potomaka i poštovalaca Berane.

Svi zainteresovani sredstva za izgradnju spomen obilježja mogu uplatiti na žiro račun Udruženja ratnih dobrovoljaca 1912-1918 njihovih potomaka i poštovalaca Berane broj 505-8010000001331-66 kod Atlasmont banke Podgorica – Filijala Berane, sa naznakom ''za izgradnju spomen obilježja popu Josifu Mihajloviću Popoviću na Polici'' ili neposredno kod članova Odbora za izgradnju i podizanje spomen obilježja.

Budimo dobri potomci kako bismo bili čestiti preci!

U Beranama, 01.08.2011. 
Sekretar Udruženja
Živko Bjelanović

8. 2011. godine, na Lučin-dan, 31. oktobra, spomenik Kaludarskoj buni iz 1912. kod 
Osnovne škole u Kaludri podigao je Organizacioni odbor Udruženja na čelu sa Miodragom-Bagom Barjaktarovićem, zajedno sa mještanima Kaludre.

Na spomeniku piše:

''U maju 1912. Kaludrani, okruženi turskim karaulama, digoše bunu protiv turskog zuluma i ubiše devet nizama. U junu, turska vojska udari na Kaludru i ubi tri Kaludranina i jednu Kaludranku. Ponose se potoci i klanci, što su ropstva popucali lanci, od njihove bune i žrtava vječni pomen nek' im je i slava. Lučindan-Kaludrani''.

Na spomeniku se nalazi ucrtan amblem Udruženja Ratnih Dobrovoljaca1912-1918. njihovih potomaka i poštovalaca.

Na Lučindan 2011. u znak sjećanja na 99-godišnjicu od Kaludarske bune 
Odbor koje je formiralo Udruženje ratnih dobrovoljaca 1912-1918, 
njihovih potomaka i poštovalaca Berane podigao je spomenik 
kod Osnovne škole u Kaludri

S lijeva na desno stoje: Miljan Spalević, Slobodan Femić, Milan
Mojašević, Nikola Bojović, Vlajko Labudović, Vujica Joksimović, 
Troki Raičević, Vlado Anđić i Milutin Račić
S lijeva na desno čuče: Miodrag Barjaktarović i Aleksandar Labudović

Udruženje ratnih dobrovoljaca 1912-1918, njihovih potomaka i poštovalaca Berane, u sastavu: Goran Kiković, predsjednik, Živko Bjelanović, sekretar, i Dobroslav-Dole Dević, predsjednik sekcije Udruženja za Donju Ržanicu, Kaludru, Rovca, Zagorje i Donje Luge, posjetilo je Kaludru i na sjednici sekcije Udruženja za Kaludru, održanoj 2. maja 2011., donijelo odluku o izgradnji spomenika Kaludarskoj buni i imenovalo Odbor za izgradnju spomenika u sastavu: Miodrag-Bago Barjaktarović, predsjednik, Vojislav-Vojo Ralević, potpredsjednik, Radomir Dabetić, sekretar i članovi: Momir Babić, Radoman Babić, Radovan Anđić, Radojica Anđić, Vesko Ralević, Đorđije Ralević, Desimir Ralević i Žarko Ralević. 
Odbor je dobio zadatak da izvrši sve pripremne radnje za izgradnju spomenika, koje se odnose na lokaciju, odobrenje za izgradnju, izgled spomenika, tekst natpisa kao i samo podizanje spomenika. Odbor je izvršio sve zadatke i 31. oktobra 2011. spomenik je otkrio potpredsjednik opštine Berane Braho Adrović uz bogat kulturno-umjetnički program, u režiji voditelja Aleksandra Labudovića.