Intervju Vladike Grigorija

IZ ŠTAMPE JE IZAŠAO OSMI "VASKRŠNJI BROJ" ČASOPISA ZA DUHOVNU I KULTURNU PROSVJETU " SOKO " IZ DOBRUNA . IZ OVOG BROJA PRENOSIMO INTERVJU SA NJEGOVIM VISOKOPRAVOSVEŠTENSTVOM VLADIKOM ZAHUMSKO-HERCEGOVAČKIM I PRIMORSKIM  GRIGORIJEM.
Visokopreosvećeni Episkop Zahumsko-Herceghovački i Primorski Grigorije

OBAVEZA CRKVE JE DA BUDE PRISUTNA I U JAVNOM ŽIVOTU

Soko- Ostavili ste svoj rodni zavičaj, i sticajem okolnosti, vratili se onom pradjedovskom. Nije li to naša Srpska sudbina stalnog pomjerenja i seoba?

Vladika Grigorije- Evidentno je iz naše istorije da jesam, ali ja bih rekao da je to jedan opštečovječanski fenomen. Ako pogledate sve zemaljske narode, uvjeren sam da ćete utvrditi da u najmanju ruku polovina ljudi ne živi u mjestu rođenja. Danas je, u Americi recimo, preseljavanje sa sjevera na jug te velike zemlje, ili sa Istočne na Zapadnu Obalu zbog posla najnormalnija stvar. Naravno, sama percepcija prostora, razdaljine je nešto što je različito ako poredimo velike zemlje sa onim manjim, poput naše. U našem, srpskom kontekstu, kontekstu srpskih zemalja i krajina ta pomjeranja i nisu tako daleka, što bi se reklo, sve to može da se dosegne jednim danom putovanja automobilom.

Soko- Vaše srednjoškolsko obrazovanje nije naslućivalo duhovnu oprijedjeljenost?

VladikaGrigorije- Moram da kažem da sam priziv na svešteničko služenje osjećao od ranog djetinjstva. Splet okolnosti učinio je da nakon završene osnovne škole upišem državnu, a ne crkvenu srednju školu. Međutim, slava Bogu, ubrzo sam dobio mogućnost da se prepišem u Beogradsku Bogosloviju, što sam i učinio, da bi tu Bogosloviju, a kasnije i Bogoslovki Fakultet završio, i evo, riječima Apostola Pavla, danas „blagodaću Božijom jesam što jesam“( 1. Kor.15.10).

Soko- U najtežim danima raspada bivše Jugoslavije služite vojni rok u Zagrebu, a onda ste se 1992.zamonašili u manastiru Ostrogu.

Vladika Grigorije- Da, i time sam, nakon Svetog Krštenja koje sam primio kao dijete, još jednom potvrdio regrutaciju u vojsku Gospodnju, u kojoj se služenje ne ograničava vremenom, a Glavnokomandujući je neizrecivo blag i poštuje slobodu svakog vojnika, što se za ovozemaljske starješine, bar iz mog iskustva služenja vojnog roka, baš i ne bi moglo reći.

Soko- Jedan ste od najmlađih Episkopa SPC, a u medijskoj javnosti Vas mnogi doživljavaju drugačijim od ostalih.

Vladika Grigorije- Sad, pitanje je šta to znači „drugačiji od ostalih“. Ne mislim za sebe da sam bitno drugačiji, dok sa druge strane vjerujem da je svaki čovjek na ovoj zemlji unikat, original,

jer Bog stvara uvijek različito, jer je On najizvrsniji umjetnik. U tom smislu smo svi različiti, i to je najnormalnija stvar na svijetu. Kako bi dosadan bio ovaj svijet i život u njemu u slučaju da smo svi isti?

Soko- U Hercegovini, kao Vladika, izuzetno ste poštovani i veoma popularni, posebno kod mladih ljudi.

Vladika Grigorije- Hvala vam ako mislite da je tako. Ja lično nemam uvid u svoju navodnu popularnost, jer mi nije cilj biti popularan. To da sam javna ličnost je jasno samo po sebi, i kao Episkop Crkve ne smatram da imam pravo na preveliku privatnost, jer je Episkopska služba u osnovi služenje zajednici. Biti odvojen od zajednice je preveliki „luksuz“ za Episkopa, dok je svakako krst biti u centru pažnje, sa političarima, poznatim ljudima i slično. Ali, sve treba staviti u službu zajednice, tj. Crkve i to je vizija koju imam na umu u svim svojim javnim nastupima.

Soko- Vaši veliki prijatelji su sportisti, sa kojima često bez ustezanja igrate fudbal i druge sportove.

Vladika Grigorije- Nekolicina mojih prijatenja zaista jesu vrhunski sportisti, ali prije svega oni su divni ljudi i hrišćani, čije prijateljstvo smatram velikim blagoslovom i privilegijom. Tačno je i da s njima, ali i sa drugim svojim prijateljima rekreativno upražnjavam sport, a što se tiče ustezanja svakako da ne osjećam potrebu za ustezanjem, prosto zato što sport nije nikakva loša stvar, naprotiv.

Soko- Kako na te Vaše sporedne aktivnosti gledaju u vrhu SPC, i ima li u tom pogledu ikakvih posebnih pravila.

Vladika Grigorije- Već sam pomenuo da sport nije loša stvar, i svakom iole normalnom to ne treba da smeta. Pogotovo pak ako imamo u vidu hrišćnasko poimanje tijela, a ono ga doživljava kao sveto, ne kao Platonovu „grobnicu duše“, već kao „udove Hristove“(1.Kor. 6.15.), jer je Hristos sam primio tijelo, i vaskrsao u tijelu, i nama obećao vaskrsenje, a vaskrsenje podrazumijeva tijelo. Tako je staranje o tijelu obaveza hrišćana. Naravno , to staranje o tijelu ne treba pretvarati u pohote. Mislim da je ovdje potrebno reći još jedno, a to je da biti hrišćanin i još konkretnije biti sveštenik ne znači hendikep u društvenom smislu. Boljševički je stav da sveštenik ne smije ništa drugo nego da čita molitve, i eventualno počisti crkvenu portu. Sa druge strane, uski moralistički stav, koji nam dolazi sa Zapada stvara sliku sveštenika koji malo podsjeća na vanzemaljca, nekoga ko ima stav da ne kažem blage retardiranosti u pogledu svih stvari ovoga svijeta. To je onaj stil toliko puta ponovljen, tipa zalagalja za mir u svijetu ili slično, što je samo po sebi jasno da Crkva čini, ali eto, treba nešto reći, pa hajde to. Zapad je, iskreno govoreći ovaj problem unekoliko i prevazišao, ako se prevazilaženjem može nazvati druga krajnost, a to je poistovjećivanje sa svijetom, sekularizam. Mi Pravoslavni sveštenici bi trebali da budemo uključeni i ozbiljno zainteresovani za ovaj svijet u kome živimo, jer nam je to poslanje, ne da ga ignorišemo, već da mu objavimo Riječ Božiju. Ni u kom slučaju ne pristajemo da nas neko stavlja na marginu događanja, još pravdajući to vjerskim razlozima kako mi tobož ne smijemo da se miješamo u ovo i ono, jer smo episkopi i sveštenici. Da, ali smo i građani, i birači, i kupci, i poreski obveznici i korisnici zdravstvenih fondova, i vozači... uopšte - ljudi. I rast cijena, i krađa automobila i kriminal uopšte i nas pogađa jednako kao i sve ostale. Samim tim, niko ne može da ograniči naše djelovanje i da nas obuzda ovom vrstom argumenata. To je poput one floskule koju su komunisti toliko voljeli, a ona glasi „Crkva ne smije da se miješa u politiku“. Na stranu to što su oni pod Crkvom podrazumijevali samo sveštenike, dok su Crkva svi vjerni, pa i Predsjednik i Premijer ako su hrišćani, ministri, i sportista na terenu...Dakle, i bavljavljenje sportom, na kraju, jednako kao i sve druge društvene i ekonomske aktivnosti ne mogu da se nekome stave na dušu prosto zato što je taj i taj Vladika ili sveštenik, jer kako rekosmo, to nije hendikep. Imati mjeru u svemu tome je jednako potrebno. Bilo bi neozbiljno ukoliko bi neki sveštenik postao član Fudbalske Reprezentacije ili predsjednički kandidat, recimo, ali prvenstveno zbog toga što ta zanimanja traže apsolutnu posvećenost, a sveštenička služba je, po riječima sv.Jovana Zlatoustog veća od carske i anđelske, i time bi takav ustvari radi manjega ostavio veće. U tome je suština.

Soko- Vaša mladost, duhovno i oppšte obrazovanje pobuđuje interes pravoslavnih vjernika , ali i šire javnosti.

Vladika Grigorije- Uzmimo da je tako, ali onda se treba zapitati zašto je to tako, i da li bi to interesovanje bilo pobuđeno da sam ja nastavnik, ili vodoinstalater (uz dužno poštovanje ovih časnih zanimanja), umjesto što sam Vladika. Jasno da ne bi, ali to nam onda kazuje da narod zaista želi da čuje glas svojih pastira, kao i da neki drugi, koji nas možda i ne vole, ipak tim svojim obraćanjem pažnje priznaju snagu Crkve. To je dobar znak i veliki podsticaj za nas.

Soko- Pored poznavanja sporta, veliki ste poznavalac naših i svjetskih muzičara, filmskih režisera...

Vladika Grigorije- Ni u kom slučaju sebe ne bih nazvao velikim poznavaocem, ali muziku, film, književnost, i uopšte umjetnost volim zbog toga što je umjetnost velika ispovijest čovječanstva, u kojoj čovjek traga za Istinom. To su oni tanani treptaji ljudske duše koji nam pokazuju svu divotu, ili opet, zastranjenja i rasčovječenje čovjeka. Umjetnici su osjetljivi ljudi, i najčešće se bave onim što većina ni ne vidi. Nije čudo što su stari Grci pjesnike nazivali srodnicina Božijim. Tako isto i muzika, koju uzgred rečeno, nejčešće slušam u automobilu, dok putujem, ali i film, imaju veliki uticaj na savremenog čovjeka. Prosto je nevjerovatno koliko jedna „zvijezda“ poput Madone, ili glumac poput Bred Pita imaju uticaj na izgled i životni stav savremenog čovjeka. Mi treba zato da obratimo pažnju, i da pokušamo da damo doprinos rađanju hrišćanskih umjetnika, koji će kroz formu umjetnosti savremenom čovjeku otvoriti put ka Hristovoj Istini. Sjetite se samo koliko je pažnje i kontraverzi izazvao Mel Gibsonov film o stradanju Hristovom. To je dakle moćno oružje pred kojim ne treba zatvarati oči. Ubijeđen sam, to ne bi radili naši najveći uzori u propovijedanju, poput Sv. Ap. Pavla recimo, već da bi itekako pokušali da i to stave u službu spasenja.

Soko- Interesantan je Vaš stav o optuženima za ratne zločine koji se razlikuje od mnogih.

Vladika Grigorije- Da , ali se i poklapa sa stavom mnogih. Porodice većine optuženih imaju isti stav koji sam ja iznio u javnosti, kao i gotovo svi naši političari . Dovoljno je pogledati njihove izjave i apele. Ne mislim da je moj stav bitno različit od većine pomenutih, a ni unutrašnje osjećanje po tom bolnom pitanju. Mi se uz to molimo uvijek za sve rastužene i namučene, pa ma ko da su.

Soko- Protivnik ste teorije da se Crkva treba ukloniti iz javnog života.

Vladika Grigorije- Prije svega, ne znam ko bi od ljudi u Crkvi uopšte mogao biti zagovornik teorije o uklanjanju iz javnog života. To prvo nije Jevanđelski stav, jer nam je Gospod rekao „vi ste svjetlost svijetu“, i „ ne može se grad sakriti ako na gori stoji“ (Mt.5.14.) O ovome sam već nešto rekao u prethodnim odgovorima, ali da dodam samo da getoizacija uopšte nije svojstvena hrišćanima, već upravo aktivan i odgovoran odnos prema sebi i bližnjima, tj. okolini. U tom smislu je obaveza Crkve da bude prisutna u javnom životu, i to nema alternativu.

Soko- Za Vas kažu da ste hrabrim, oštrim i iskrenim javnim nastupima prevladali nacionalnu i moralnu uskogrudost, zbog čega ste poštovani u široj javnosti .

Vladika Grigorije- Hristos je Gospod i spasitelj svih ljudi i čitavoga svijeta. Ako tako vjerujemo, a vjerujemo jer je to Istina, onda ne možemo da se zatvorimo u bilo kakav kliše, pa ni u nacionalni niti moralistički. U Crkvi kako Apostol svjedoči, nema Grka ni Judejca...već su svi jedan čovjek u Hristu“(Gal.3.28.). Ovo ne isključuje patriotizam, kao što negiralje moralizma kao osnovnog mjerila uopšte ne negira moral. U oba slučaja ljubav je pravo i jedino mjerilo. Samo u ljubavi Hristovoj svaki čovjek, bez obzira na boju, pol ili nacionalnu pripadnost može da nam postane brat/sestra i samo tako razbojnik, i pored očigledne moralne nesavršenosti može postati sveti razbojnik i ući u raj sa Hristom, kao što je to bio slučaj na Golgoti. To je moćna jevanđelska istina, i mi je moramo svjedočiti bez ustezanja.

Soko- Vaši govori, posebno oni širom svijeta, očigledno imaju poštenu namjeru da nas pomire sa svijetom.

Vladika Grigorije- Nagluvima je izuzetno teško bilo šta saopštiti, ali mišljenja sam da treba govoriti u nadi da će ipak , barem nešto od govorenog čuti i razumjeti. Ukoliko ćutimo šanse su ravne nuli.

Soko- Vaš Stav o Kosovu i Metohiji.

Vladika Grigorije- Mi se u svakodnevnim bogosluženjima molimo za Kosovo i Metohiju, i sve dok bude tako ono nije izgubljeno.

Soko- Pred nama su vaskršnji praznici – Vaša kratka poruka čitaocima časopisa „Soko“ i svim pravoslavnbim vjernicima.

Vladika Grigorije- Vaskrsenje Hristovo pred nas postavlja konkretnu istinu o konkretnom Bogu, ličnom Bogu koji je za nas uradio nešto konkretno. Nakon surovog mučenja i smrti ustao je iz groba, i bio viđen živ od strane svojih učenika i mnogih drugih. Moja poruka bi bila da je Vaskrs prilika za obnovu ove konkretne vjere, i u isto vrijeme to je poziv na učešće u ovom novom, besmrtnom životu koji je otkriven vaskrsenjem tako neposredno, jer „Isus ustavši iz mrtvih više ne umire“ (Rim 6.9.). Da Bog da da i mi ustavši iz groba sa Hristom budemo dovijeka! To je konačno rješenje svih problema , i to je naša nada.