Nošnja srpske srednjevekovne vlastele

Čitajući stare srpske epske pjesme  i zapise stranaca koji su kroz vrijeme posjećivali Crnu Goru i ponešto ostavili u pisanoj formi o našoj narodnoj nošnji, nameće se logično razmišljanje o vremenu njenog  nastanka, funkciji, kao i eventualnim izmjenama koje je pretrpjela  kroz vjekove. O ovoj narodnoj nošnji su pisali Vuk Karadžić, Vuk Vrčević, Ljubomir Nenadović, kao i drugi stranci, ali su se oni bavili samo njenim izgledom i ljepotom, dok o njenom nastanku i opstanku kroz vrijeme nema ni pomena.

Osamdesetih godina dvadesetog vijeka pojavljuju se neki radovi na temu: „Crnogorska narodna nošnja”, ali su svi oni uglavnom veoma skromni i nekompletni. Ja neću ulaziti u razloge, ali moram primijetiti da svi koji su pisali, u istraživanjima idu samo do dinastije Crnojevića.

A odakle Crnojevićima?

Ja ću kroz ovaj rad pokušati da dam neka objašnjenja i saznanja do kojih sam došao, da bih otklonio nedoumicu o nastanku, tj. da li je u pitanju izvorna „Crnogorska”, ili nošnja stare srpske vlastele.

Svakako da je dinastija Crnojević bila bogata, a za tadašnje prilike i dobro obrazovana. Sigurno je da tu nošnju nijesu kreirali i stvorili sami, već su je naslijedili iz Skadra od Mrnjavčevića i Nemanjića i nosili je kad su se učvrstili u katunskom dijelu Zete kao srpske države, a taj katunski dio tek od 1435. godine počinje da se naziva Crna Gora.

Sigurno je da je ova nošnja mnogo starija od ovog datuma. Crnojevići su i u Skadru pripadali srpskoj vlasteli i nosili bogatu nošnju. Nijesu oni napustili Skadar u kakvim bilo ritama, već kao vlastela u „gospodskom odjelu”. Svakako, nastavili su  dalje da je čuvaju i izrađuju onakvu kakva jeste. S pravom se može konstatovati da je ta tradicija i čuvanja i vjerne izrade istrajala punih šest vjekova. Sve do polovine dvadestog vijeka postojali su u više gradova majstori zvani „terzije” koji su tu nošnju izrađivali. No, i ovi skromni istraživači novijeg vremena priznaju da nemaju dokaze o nastanku te dinastičke nošnje.

Dokumenta postoje i potvrđuju da su Crnojevići nosili nošnju koja odgovara današnjoj. To su zapisivali zapisivali mletački agenti i povjerenici, zaduženi da prate kretanja u Crnoj Gori, a naročito prilikom susreta vladalaca Crnojevića sa mletačkom „sinjorijom”, odnosno predstavnicima vlasti.

Tačno je da i ovi noviji istraživač i priznaju da je kreacija i nastanak ove nošnje bila realnost vremena u kojem je nastala. Da, to i ja tvrdim, samo ne kod Crnojevića, već kod Nemanjića. Da je ovo tačno, svjedoči i činjenica da ona nije sačuvana samo u Crnoj Gori, već i u Hercegovini u svoj svojoj originalnosti, i krojem i simbolikom i  svakim ukrasnim detaljem. I kapu su Hercegovci prihvatili kao i u Crnoj Gori, ali
se ona kod njih zove „zavrata”. Sačuvana je takođe i kod Srba u Srpskoj Krajini, iako nešto izmijenjena, ili nešto starija od ove u Crnoj Gori, ali ima veliku podudarnost sa crnogorskom.

U istraživanju nastanka ove nošnje neizostavno je selo Peroj u Istri Istri, gdje su se prije više od 400 godina preselili Srbi sa prostora Crne Gore i Hercegovine i sa sobom ponijeli tadašnju narodnu nošnju u njenom izvornom obliku i ljepoti, koju i danas ljubomorno čuvaju.

Ima mišljenja da su Petar Prvi ili Petar Drugi - Njegoši kreatori ove nošnje. To nije tačno, ali je tačno da su je nosili.

Ima i onih koji njen nastanak vezuju za Kotor. I to je netačno. Upravo je obrnuto. Između crnogorske i bokeške nošnje ima razlike, ali i velike sličnosti. Ovdje ću se koristiti stihom iz epske pjesme „Smrt kralja Vladimira”, onog svetog Jovana Vladimira iz okoline Bara i jednog od prvih srpskih svetitelja:

„Kolika je primorska Srbija
Sve od Skadra do bijela Zadra”.

Znači, ovdje pripada i Boka. Kasnije, Boka je pala pod vlast Venecije. A dobro znamo da su svi porobljivači porobljenima zabranjivali da nose oružje, svečanu nošnju i sva
svoja izvorna znamenja. Zbog toga, kao i zbog uticaja venecijanskog stila oblačenja, kroz vrijeme, ova nošnja je u Boki pretrpjela izvjesne korekcije.

Što se Turaka tiče, oni su imali i propis kako se „raja” smije oblačiti. Praktično, samo prosjački.

Pravi primjer ovome je i činjenica da su okolna plemena stekla pravo da je nose tek kada su oslobođena od Turaka i pripojena Crnoj Gori, dakle, posle Berlinskog kongresa 1878. godine.

Prvo su je obukli njihovi plemenski prvaci i glavari, pa za njima odmah i narod. Ovo je osamdesetih godina primijetila i Ksenija Pejović koja je i pisala o pomenutoj nošnji.

Boje tkanina od kojih se izrađivala „crnogorska” nošnja imaju veliku simboliku. To nam lijepo objašnjavaju i sledeći stihovi:

Turčin
„Šta je ovo u bijelo sukno
Do koljena, a plave čakšire,
A od pasa crveni džamadan
Pa ovako ka pasast izgledaš”.

Crnogorac
„Od propasti naše na Kosovo
Vitezovi srpski ostupiše,
Te vitešku borbu produžiše
I zakletvu strašnu učiniše
Da će svetu čuvati zastavu,
Il sačuvat, il svi poginuti.
Pa da bi se Bogu odužili
Od tri boje naprave odjelo,
Kad s obuče upravo izgleda
Kao naša državna zastava”.

Sve ovo potvrđuje i snažno narodno predanje i pamćenje. Imao sam prilike da o ovoj temi razgovaram sa devedesetogodišnjacima, koji za ove stihove nijesu ni čuli, ali su boje „crnogorske” nošnje precizno ovako opisali. U Hercegovini sam našao i izreku: „crven, plav i beo- to je Srbin ceo”. Ovu izreku je stvorio narod viševjekovnim
snažnim pamćenjem. Koliko su Nemanjići imali snažan uticaj na prostoru i Crne Gore i Hercegovine potvrđuje i sledeća izreka: „Svetom Savi je Hercegovina
đedovina a Crna Gora očevina”.

Ovo moram da objasnim: Sveti Sava je sin Nemanjin, Nemanja Zavidin, Zavida sin Ljubomirov.  Ljubomir, praotac Nemanjića živio je u Hercegovini, u mjestu koje je po
njemu dobilo ime Ljubomir kod Trebinja. Nemanja i sveti Sava su rođeni na Ribnici kod Podgorice, pa se za to kaže: Hercegovina đedovina a Crna Gora očevina.

Nije na odmet da kažem: da mitološko biblijsko značenje imena Nemanja znači - onaj kojega Bogovi vole.

U narodnom predanju živi legenda da su Rastoci i Rastovac u Nikšićkom polju dobili ime po Rastku Nemanjiću, Svetom Savi, jer je to prostor stare Hercegovine gdje su Nemanjići imali veliki uticaj.

No, da se vratim glavnoj temi. Tri osnovne boje tkanina (crvena, plava i bijela) od kojih se izrađivala ova nošnja imaju i svoje mitološkoistorijske karakteristike i značenja.

Crvena boja u mitološkom značenju ne predstavlja prolivenu krv na bojnom polju, kako se često misli i govori, već je boja milosrđa, topline srca čovjekovog - dakle, simbolizuje život i ljubav. S toga je kod Srba prva i najznačajnija i u narodnoj nošnji i na državnoj zastavi. Jedino u tumačenju simbolike crnogorske kape, čija se kreacija pripisuje Njegošu, crvena boja polja na kapi predstavlja prolivenu krv na Kosovu
polju 1389. godine. O tome će biti riječi kasnije.

Plava boja simbolizuje vjeru Hristovu i njegov Nebeski Tron. Za to se kaže „plemić plave krvi”, dakle, uzvišene – božanske.

Bijela boja je boja nade i svjetlosti. Ona u pravoslavlju ima više značenja: Hrista je sveti Jovan krstio u vodi Jordanu u bijelom stiharu - haljini. Hrist je poslije stradanja
bio uvijen u bijelo platno, pa je zbog toga i dan - danas pokrov na umrlnika izričito bijele boje. I Duh Sveti je sišao sa neba na apostole Hristove u liku bijelog goluba
pa se za to i danas prilikom osveštenja vode Jordana pušta bijela golubica. Zbog svega ovoga Srbi su uzeli za svoj grb bijelog orla. Orao predstavlja slobodu - slobodni let, a kao što je rečeno bijela boja nadu.

Mora se zaključiti:
U Nemanjićkoj vlastelinskoj nošnji spojene su mnoge značajne komponente, počev od
mitoloških, religioznih, viteško-ratničkih do državno-simboličkih značenja. Ova nošnja je rezultat i istorijskog i ekonomskog statusa onih koji su je stvorili i vremena u kojem je nastala.

Što se tiče Srbije i njihove današnje nošnje, treba skrenuti pažnju na sledeće: Robovanje pod Turcima i zabrana nošenja te nošnje za 500 godina učinilo je svoje. Ali, Srbi su i preko toga uspjeli da u svojoj današnjoj nošnji sačuvaju izvjesne detalje
i vezu sa svečanom nemanjićkom nošnjom i tradicijom.

Pogledajmo danas njihov muški jelek. On nije ništa drugo do kopija stare srpske đečerme, kako krojem tako i ukrasnom ornamentikom. Boje su izbjegnute moranjem - zabranom.

Ili njihova tkanica koja je ostala u svemu identična kao i u Crnoj Gori i Hercegovini i po vrsti tkanja, po bojama, po dužini i širini, kao i po načinu nošenja.
U srpskoj ženskoj nošnji sačuvano je više detalja, kako u bojama i kvalitetu materijala od kojih se šije, tako i u vrsti veza i ornamentike.

Stare srpske epske pjesme su neizostavna građa u istraživanju nastanka ove nošnje. Podsjetimo se stihova iz pjesme: „Ženidba Dušanova”, kad Vukašin Vojinović oprema
svoga brata Miloša “u svate nezvana”:

„Po košulji tri tanke đečerme
Pak dolamu sa trides putaca
Po dolami toke sakovane
Zlatne toke od četiri oke
A na noge kovče i čakšire”.

Dakle, i danas kao u vrijeme cara Dušana nazivi: toke, đečerma, dolama, ostaju isti. Kovče i čakšire takođe isto, ma da se kasnije javljaju izrazi za čakšire - dimije zbog svoga kroja, a za kovče - dokoljenice.

One se zovu „kovče” po tome što se „kovčaju” od gležnja do pod koljeno. „Baš odjela na svijetu nema da pristoji ka na Crnogorca, ono samo predstavlja junaštvo Srpska slava u njem se ogleda Naročito kapa je značajna”!

I ovi stihovi jasno govore da je svitna svečana „crnogorska” nošnja srpskog porijekla, a potvrđuju i samosvjesnost Crnogoraca o pripadnosti srpskom rodu. Ovdje neizostavno pripadaju i crnogorska zastava, grbi himna, koji su u direktnoj vezi sa svečanom nošnjom, jer je i kroz njih istaknuto srpsko obilježje i znamenje.

Što se kape tiče, upravo zbog izrazito srpske simbolike ona se drukčije i naziva „IKONA KOSOVSKA”.
No, o tome će biti riječi kada budem obrađivao posebno kapu.
Što se tiče crnogorskog državnog grba, jasno nam o tome svjedoči spoljni zid oltara Cetinjskog manastira, gdje je po naređenju vladike Danila ugrađen kamen sa uklesanim
nemanjićkim grbom, koji je Ivan Crnojević prenio iz Skadra kao simbol za dalju borbu protiv Turaka, a kopiju toga grba predao je 1715. godine, kada je posjetio Rusiju, ruskoj
vladi, a isti je čuvan u arhivi Ministarstva inostranih djela u Moskvi.

A šta nam sve govore stihovi iz stare himne, koju su tadašnji đaci redovno recitovali na svim svečanostima:

„Poletjela dva anđela
S neba od Boga
I padoše pred manastir
Petra svetoga
Jedan nosi zlatnu krunu
Cara Dušana
Onaj drugi britku sablju
Bega Ivana”.

Dalje se nastavljaju stihovi koji govore o zakletvi crnogorskog gospodara Nikole Prvog:
„Ja ću branit Crnu Goru
Sabljom Ivana
A tražit ću srpske zemlje
Krunom Dušana”.

Zar i ovi stihovi ne govore dovoljno o Knjaževoj samosvijesti o pripadnosti srpskom rodu i plemenu. Poznato je da je kruna Stefana Dečanskog, kao i barjak Boška Jugovića i epitrahilj svetoga Save Nemanjića sačuvan na Cetinju, u riznici Cetinjskog manastira.

Šta nam sve kazuju stihovi iz pjesme Nikole Prvoga „Onamo Onamo”. Ovom pjesmom je crnogorski gospodar napisao pravu ODU srpstvu, kako zaključuje akademik Petar Vlahović,  „jer je povezana sa Prizrenom, Dušanovim carstvom i crnogorskom odbranom svesrpskog etničkog bića u Crnoj Gori u trajanju od nekoliko vjekova”. Ova pjesma i završava stihom:

„Onamo, onamo za brda ona,
Milošev, kažu, prebiva grob,
Onamo spokoj naći ću duši
Kad Srbin više ne bude rob!”

Ipak, i ovi noviji istraživači nijesu mogli zaobići neke činjenice a da se, makar ovlaš, ne dotaknu Nemanjića.

Akademik Petar Vlahović tu ide malo smjelije u svom radu: „Etnički prostor Srba”, on tvrdi, što i ja smatram, da i srpska zastava – trobojka traje još od Nemanjića, u Srbi
ji i danas, a u Crnoj Gori do juče. Zar i to ne dokazuje crnogorsku pripadnost rodu srpskome. Zna se i po predanju da crnogorski ratni barjak krstaš barjak nije ništa drugo do kopija barjaka Boška Jugovića, koji se čuva na Cetinju. Dakle, kao srpski - Kosovski ratni barjak. Nije to promaklo ni novijem epskom bardu Radovanu Bećiroviću da kaže:

„Krstaš barjak Boška Jugovića
U Biljardi kući Petrovića”.

Tačno je da kontinuitet srpskog grba u Crnoj Gori nije prekidao nikad od Nemanjića do danas. Tim grbom Crna Gora obilježava kroz vjekove svoju državnost, jer je grb Crnojevića – grb srednjovjekovne Srbije.

Kasnije ga preuzima dinastija Petrović, s tim što na njega dodaju lik lava kao detalj sa svoga vlastelinskoga grba. Dakle, lav je bio simbol Petrovića.

Ovdje ću da navedem član crnogorskog ustava koji glasi: „Grb je Knjaževine Crne Gore dvoglavi bijeli orao sa carskom krunom nad orlovskijem glavama, sa carskijem skiptrom u desnoj, a sa šarom u lijevoj kandži. Na prsima mu je lav na crvenome štitu”.

Postavlja se logično pitanje: Zašto carska kruna kad Crna Gora nikad nije bila carevina a tada ni kraljevina? Dakle, samo za to što se carska kruna Stevana Dečanskog nalazi na Cetinju, a Crna Gora je tada bila srpska država.

Mora se zaključiti da ni grb Crne Gore, niti zastava, niti himna ne mogu da se odvoje od tradicionalne svečane narodne nošnje, jer su povezani zajedničkom snažnom simbolikom.

No, nekad davno (doktor Radovan Tunguz Perović–Hercegovac) je napisao jednu stihovanu dramu u kojoj je vjerno objasnio i nastanak i simboliku svečane Nemanjićke-dvorske nošnje, koja je kasnije prešla u svenarodnu nošnju - Srpsku.
Ja ću se kroz ovaj rad koristiti stihovima iz te drame.

Čini se da s pravom mogu reći da je „crnogorska” narodna nošnja doživjela i kultno značenje.

Prvo: Kada je Crnogorac odlazio u veliku bitku, gdje se „fronta” čitavo njegovo pleme, a u plemenu i njegovo bratstvo, oblačio je što ljepšu nošnju, a svakako, u xep stavio i nešto novca, ako bi poginuo, Turčin koji bi ga posjekao imao je pravo da ga “plijeni”, znači, da skine sa njega sve što bi mu se svidjelo, pa da ne bi rekao da je posjekao nekog „praznova”, dakle, siromaha praznih xepova i u lošem odijelu, već da je posjekao značajnog Crnogorca.

Drugo: Crnogorac je imao dva dana u svom životu a da mu je bilo posebno stalo da  lijepo izgleda. To su bili dan vjenčanja i dan „kada krene svijet mijenjati”, znači, dan sahrane.

Bila je česta pojava da imalo bogatiji otac nabavi najstarijemu sinu svečanu narodnu nošnju i da mu saopšti:

„Ovo ćeš obući kada se budeš ženio”!

Ta nošnja je čuvana u „skrinjibajunu” sve do toga dana, pa makar to trajalo i više godina.
Isto tako kada otac isprosi snahu za sina, bio je običaj da on snahi kupi vjenčani prsten i ćemer, a ponekad i kompletnu svečanu narodnu nošnju, pogotovo ako je snaha lijepa i od glasitoga i junačkoga roda. Dakle, da se snaha „zori” nakitom a svekar sa snahom.

Pazarnim danom ili povodom kakvog svečanog skupa izlazio bi svekar i jedan od djevera, ili čak oba, a snaha, nakićena lijepom nošnjom između njih, te bi šetali kroz varoš.

Narod bi zastajao da ih gleda kako su i „sojli i zorli”, znači soj koji zna da se ponosi.

Treće: I danas stari Crnogorac ili Crnogorka „naredi” svom sinu, snahi ili kćerki šta će im obući na dan „umora”, dakle, za sahranu. To je taj drugi dan koji je za Crnogorca posebno značajan da lijepo izgleda.

Mnogi stari Crnogorci godinama pripremaju i pažljivo čuvaju svečanu crnogorsku nošnju da u njoj budu sahranjeni. Na ovaj način su nestali mnogi pravi muzejski eksponati ove nošnje, čime je učinjena velika šteta. Ovdje ću da navedem i meni poznati primjer da se glasoviti major i veliki junak Kosto Markov Radović, iz  plemena Banjana, sahranio u odijelu vojvode Muja Sočice, sina pivskog vojvode Lazara.

Kupio ga je izričito da bi u njemu bio sahranjen. Kada Crnogorac obuče svečanu narodnu
nošnju, svakako, nije kompletan ako ne nosi struku, oružje i duvan sa pratećim priborom, jer se od ovoga nije odvajao nikad, pa ni kada radi obične poslove na svom imanju.

To su uslovili česti upadi turskih četa, kao i krvne osvete. Znači, Crnogorac je u svakom trenutku morao biti spreman za borbu.

Pušku je Crnogorac nosio preko ramena, uvijek „siguranu”, što znači pripremljenu za opaljivanje, a jatagan, kuburu-ledenicu i manji nož zadjevene za silav ili samo trombolos, ako nema silav.

Sedamdesetih godina devetnaestog vijeka pojavljuje se pištolj „GASEROVAC”.
To je proslavljeni i legendarni „KOLAŠ”, marke „LEOPOLD GASER” iz 1869. godine, kalibra 11,2 mm.

Za tadašnje prilike to je bilo strašno oružje za blisku borbu. Punio se sa šest metaka. Što se duvana tiče, obično su đedovi učili unuke izrana, na pušenje duvana.
U Staroj Crnoj Gori za vojnika se stasavalo već sa 15-16 godina. Bila je „mana” mladom momku da nosi oružje a da ne koristi duvan. Ovo dvoje se smatralo i kao zrelost momač
ka, da može da dolazi „gdje se ljudi kupe” i sluša krupne razgovore, na takav način uči i priprema se za surovi život i opstanak.

Duvan se nosio u duvankesi zvanoj „tobolac”. Tobolac su pravili u kući. Kada se zakolje i odere ovan, onaj dio kože koji je pokrivao testise, obilato se otkine, posoli i namakne na komad drveta koji je za to obrađen. Tu se suši više dana, zatim se potopi u vodu da omekša i višak soli izađe. Dugo se valja i trlja da dobro omekša, ponovo se navlači na drvo da se oblikuje. Koža se skida sa drveta i počinje da se ukrašava.

Obično se buši u krugu po tri reda rupica „zumbom”, a zatim se koža prosijeca nožem, sitno i veoma čestdo kao male rese. Na kraju se „farba” u žutokoru ili orahovu ljusku
da dobije žutu boju. U njoj se duvan dobro sabijao i nije mogao da se presuši. U kesu se stavljalo i „kresivo”.

U kresivo spada ognjilo, kremenica i trud. Ognjilo je komad čelika, lijepo oblikovan za ruku, a kremenica je komad ljutog, crnog kamena. Kada se ognjilom udari o ivicu kremenice izaziva se varnica koja je lako upaljivala trud, te se to upaljeno parče
stavljalo na duvan u luli i duvan se palio.

Na ovoj fotografiji se vidi trofejna kratka puška sa punjačem baruta i priborom - kutijama za nošenje baruta i maziva.

Vidi se da su i puška i punjač kao i kutije skupocjeni i veoma lijepo ukrašeni srebrom i pozlatom. Ovakav pribor i oružje su „plijenjeni” u bitkama, jer u Crnoj Gori nije postajala radionica za njihovu izradu.

Ovakvo oružje su mogli da imaju viši turski oficiri, veziri i paše. Spreme za nošenje baruta i maziva iskovane su od srebra i ukrašene „iskucanom” ornamentikom i sa po tri prelijepe kićanke, na srebrenim alkama i skladnim srebrenim produžecima, od crnog svilenca, a često puta su kićanke „progrušane”, zapravo izmiješane sa posrebrenjenim nitima. Interesantno je da napomenem da su Crnogorci koristili neslanu srž iz kosti za podmazivanje oružja. Drugog maziva nijesu ni imali.

Dakle, ova nošnja ima svoj govor. Ova nošnja nosi snažnu istorijsku i patriotsku poruku. Ona je duhovni odjek naroda srpskoga. Ona je iski ćena kroz srpsku epsku poeziju.

U njoj je ugrađeno šest vjekova slavne srpske istorije. Ona je pamtivijek naroda srpskoga. U njoj je ugrađen kosovski mit i legenda kroz koji su stasali svi crnogorski znameniti junaci, pa i sam njegoš u grandiozne figure Homerovog stila i dometa.

O P A N C I
Čini mi se da bi bilo najpravednije da prvo kažem neku riječ o opancima koji su pravljeni u kući - domaćinstvu, o opancima za svakodnevnu upotrebu, jer je Crnogorac
uvijek stizao na vrijeme tamo gdje se „ljudi kupe” pješke na opanke.

Svaka crnogorska kuća je imala osnovni pribor - alat za pravljenje opanaka. U taj pribor spada: opančar, igle zvane “opančare”, oštar nož, „zumba” ili probojac i šilo,
Opančar je od drveta, obrađen približno kao stopalo. Imao je na gornjem dijelu i ručku, od pete do ljesice ispod koje je drvo bilo izdubljeno da bi se lakše baratalo sa njim u toku izrade opanka. Nož je morao biti i dobro oštar i šiljat, jednako je
služio za sječenje goveđe kože za opanak, dakle, nagazna koža i za „okrajanje” opute.

Igla–opančara je dužine oko deset centimetara, debljine dva milimetra, pri vrhu zašiljena. Uši igle su bile malo šire da bi se lakše „uvrzivala” oputa ili špag.

Zumba je bila tanka čelična cjevčica u koju se lagano udaralo čekićem da se „nazumba” – probije goveđa koža za provlačenje opute.

Šilo je takođe bilo od čelične žice, jednim krajem ubodene u oblikovano parče drveta, kao ručka.

Osnovni materijali za opanke su bili: goveđa i ovčja ili kozja koža. Nagazni dio opanka bio je od goveđe kože, jer je ona i deblja i tvrđa. Kad se kaže: „okrojio opanke”, znači, otkinuo komade goveđe kože i oblikovao ih za opanke.

Oputa se pravila na sledeći na čin: Kada se zakolje ovca ili koza, koža, ili narodski „čapra” se obrije oštrim nožem.

Onda se ubere podeblje pruće i po dužini i po širini veće od kože, zašilji se na vrhovima i jedan kraj se zabode u ivicu kože, a drugi se kao tetiva nategne i zabode u  drugi kraj. Tako se stavi po desetak prutova te se koža rastegne i ostavi da se
suši. To se kaže „razapeo čapru”. Poslije nekoliko dana koža je suva i pruće se skida. Od kože se otkinu suvišni krajevi, nožice, šija i okorepni dio. Krojenje opute je obič-
no ženski posao. Ona bi sjela i oštrim nožem počela da reže tanki kaiš, širine oko pet milimetara, sve tako izjedna dok ne iskroji čitavu kožu. Iskrojena koža se potapa u vodu da omekša, a zatim je žena upreda na „družlici” što tvrđe.  Tako upredena koža se zove „oputa”.

Obično se prevrne tronožac i mokra oputa se namota oko njegovih noga da se suši, a posle toga se mota u „kluvka” i spremna je za „činjenje opanaka”.  Želim da napomenem da su žene koje hoće da „učine” što ljepše opanke, oputu natrljavale solju i ostavljale po dva dana da odstoji, a zatim bi je oprale i osušile. Takva oputa je mnogo bjelja i  postiže se ljepši vizuelni efekat.

Činjenje opanaka obično počinje domaćin, jer on „nazumba” goveđu kožu na oko dva milimetra od ivice i na razdaljini od četiri do pet milimetara.

Onda bi domaćica „okolomlatila” kožu oputom, dobro je stežući i na takav način oblikujući opanak. Kad sastavi krug, okolomlaćenu kožu bi namicala na opančar,
koji daje opanku pravi oblik, te domaćica počinje da ugrađuje „vrčmanice”.

To je onaj dio koji hvata ljesicu noge, vješto provlačeći oputu ispod kolomlata. Kad su vrčmanice postavljene, onoliko koliko ona odredi, uzima dvije opančare istovremeno i vrši preplet vrčmanica. Preplet počinje od vrha opanka i istovremeno se provlač
e dva kraja opute, jedan ispod a drugi iznad vrčmanice, a nadalje ide donji kraj iznad a gornji ispod sledeće i sve tako redom.

Pošto se izađe iz reda vrčmanica, na vrhu ljesice ostavlja se „petlja” i istim krajevima opute vraća se preplet prema vrhu opanka. Tako se postavi četiri pa i šest prepleta.

Četiri najgornje vrčmanice se obrade isto kao i preplet, s tim što se po sredini prostora sa obje strane prepleta spuste male grančice, rađene na isti način. Istim ovakvim prepletom se „postroje” vrčmanice do samog kolomlata i ivice opanka.

Posle ovoga, prelazi se na izradu petnog dijela. Oputa se hvata takođe za okolomlat i prave se petlje koje idu malo visočije nego što hvata visina klasične cipele. Ove petlje se dovršavaju prepletom i gornjom i donjom ivicom do kože.

Preplet je isti kao i uz ljesicu. Sada se pravi takozvana obuvača. To je višestruko usukana oputa, koja se jednim krajem pričvršćuje za gornji preplet petnog dijela, pa se provlači kroz petlju na ljesici i kada se opanak obuje, vezuje se za gornju ivicu petnog prepleta. Time je opanak završen.

Radovan Bećirović kaže, opisujući mladu djevojku Milicu Vojinović iz Župe Nikšićke, kada se nakitila  krasnom nošnjom:

„Pa opanci od goveđe kože, Soj đevojka,
ljepša bit ne može”!

Sve do nedavno postojale su u gradovima „opančarske radnje” koje su izrađivale vrlo lijepe opanke, po narudžbini. Njihova podloga je tvrdi kožni đon, a „okivani su saktijanom”, fabrički uštavljenom kožom koja se za đon pričvršćivala metalnim obućarskim ekserima.

Često je umjesto opute korišćen laneni „špag”, tanko ali čvrsto upreden. Takvi opanci su se zvali „okovani, špagani opanci”. Na ovakve opanke stavljana je i potpetica, čiju je visinu određivao naručilac. Umjesto obuvače prišivao se tanki „saktijanski” kaiš,
koji se „zapucao na preglicu”. Ovakvi opanci su čuvani i korišćeni samo za „izlaska”,
znači, za svečane prilike.

Tek polovinom devetnaestog vijeka opanke počinju da zamjenjuju čizme ili „crevlje – kondure”, kako su se u narodu zvale tadašnje cipele.

Njih prvo i počinju nositi oficiri i dvorska svita. Kasnije ih polako prihvata i
narod.

ČARAPE, DOKOLJENICE I PODVEZE

U kompletu svečane narodne nošnje bile su dvije vrste čarapa, „mrežače” koje su „bile
veoma lijepe i „bjelače”, koje su bile malo prostijeg rada. I jedne i druge plele su
se od bijele vune, veoma tanko predene izričito na vretenu. I kod jednih i kod drugih
stopalo je pleteno, sitnim, gustim pletom, s tim što je kod mrežača petni dio već počinjao da se ukrašava posebnom vrstom pleta u poprečnim redovima, ravni plet, pa
za njim kukičasti, pa kao pletenica.

Odmah od pete i stopalnog dijela nastavlja se „kalceta”. To je onaj dio čarape koji ide uz nogu i prelazi u izuzetno lijepe vrste pletova u redovima. Kalceta čarape je visine
od deset centimetara i ispletena je od deset redova različitog pleta, s tim što je kalceta prema unutrašnjem članku raskidena.

Kad se završi pletenje, dolazi ukrašavanje. Na donjem početku kalcete, raskideni
dio i gornja ivica „optače” se uskim komadom crvene čoje, širine oko jedan centimetar.

Kada se čoja ušije, i gornjom i donjom njenom ivicom se dodaje tanka pletenica od crnog svilenca. Na raskideni dio kalcete, odmah do crvene čoje vezla su se tri mala
crna kružića. Sa unutrašnje strane ispod kružića prišivale su se tri male „kovče”,
kad se čarapa obuje njen raskid se sa pomenutim kovčama zakopča.

U tom slučaju, kopče se ne vide a čošna optoka se dodiruje sa obje strane.

„Bjelače”  čarape su po vrsti pleta dosta slične, s tim što kalceta nije bila raskidena i nijesu bile optočene ni crvenom čojom, ni crnim koncem.

DOKOLJENICE
Dokoljenice se prave, odnosno kroje od domaćeg bijelog sukna. One hvataju od gležnja-
članka do pod koljeno. Donja njihova ivica, ona koju krije čarapa, divno je oblikovana,
jer je blago iskružena iznad oba članka. Donja ivica se opšiva trakom od tankog bijelog platna. Duža ivica koja ide spoljnom stranom uz list noge, optočena je crvenom
čojom, s tim što je ivica sukna previjena da se dobije određena debljina. Optoka se dalje nastavlja gornjom ivicom.

Tijesno uz crvenu čoju ide tanki gajtan od crnog svilenca. Preko crvene i crne optoke, od donje do gornje ivice raspoređeno je, na razmaku od jedan centimetar, od trideset
osam do četrdeset i dvije „kovče” od žute mesingane žice, a ponekad i pozlaćene. Dakle, po ovim kovčama epska narodna pjesma i kaže: „A na noge kovče i čakšire!”

Na drugoj strani dokoljenice, na tri do četiri centimetra od ivice, sa donje strane
kroz sukno se provlačila petlja od druge polovine kopče za koju su se kopčale ove koje
su na ukrašenoj strani.

Krajevi žice sa unutrašnje strane savijeni su u mali krug da bi se lakše zašile jakom pređom za sukno. Druga strana je imala vrlo mali ukrasni detalj od crnog gajtana, od gornje ivice prema naniže, uz same kopče a u dužini od osam do deset centimetara.

Kako se dokoljenice stavljaju na noge, unutrašnja strana sukna do kopči podilazi, odnosno preklapa je spoljna ukrašena strana i kopče se redom zakopčavaju. No, i pored toga nijesu još kompletne. Stavljaju se podveze. Podveze se izrađuju od dva uska kaiša crvene čoje. njihova je širina od dva do tri centimetra. I gornja i donja ivica  čojanog kaiša ja ukrašena tankim zlatnim širitom.

Čitavom dužinom između ovih širita radi se, takođe od zlatnog konca, ornament u obliku osmica od početka do kraja. U svakom dijelu osmice radi se po jedan mali kružić ili sitni cvjetići sa malim listovima. Ovih listića ili kru žića ima od 28 do 30 zavisno od dužine podveze. Na krajevima su prišivene po dvije kopče u samim uglovima podveze, a na razmaku od dva centimetra još dvije, što znači da se mogu suziti ili proširiti, zavisno od obima i debljine muške noge-podkoljenice.  Odista, podveze dokoljenicama daju puni ukras i ističu njihovu ljepotu.

ČAKŠIRE

Čakšire, kasniji naziv „dimije” šiju se od plave čoje. One hvataju od pojasa do pod koljeno. Donja ivica, dakle, oko nogavice je optočena crvenom čojom i malo rasječena sa spoljne strans. Taj dio ulazi ispod dokoljenica. Xepovi su naglašeni i ukrašeni zlatnom ornamentikom, uz samu ivicu širitima sa obje strane, a onda sitni vez. Na pojasni dio našiva se tanko svileno platno, izričito crvene boje kroz koje se uvlači
„učkur”. To je tvrdo upredeni gajtan od domaće vune-pređe. O tvrdoći i kvalitetu ovog detalja vodilo se dosta računa, pa nije na odmet da napomenem, ako se vojniku „na rat” otkinuo učkur, a pravila ga njegova žena, imao je pravo da je otjera, jer se to smatralo veoma važnim da mora u ratu biti sigurno, a ako se otkine, taj vojnik je samim tim i osramoćen.

Čakšire su imale dva tipa kroja, na „široki i uski tur”, širinu tura su činjela trouglasta parčad koja se umeću između nogavica. Uski tur je bio mnogo ređi, a to je, ipak, bio način štednje materijala. Široki tur je bio praktičan, jer je čovjek mogao punim zamahom da korača, da trči i preskače s kamena na kamen kroz bespuće. Kada se čakšire obuku i učkur pritegne oko pojasa, one su bogato naborane. Učkur sa crvenim našivkom hvatala je donja ivica džamadana, a preko ovoga trombolos ili tkanica. Čakšire su istog kroja i u Crnoj Gori i u Hercegovini, Krajini Srpskoj i Boki, s tim što su bokeške tamnije - čivitne boje.

K O Š U LJ A
Muška košulja se ručno šila od bijelog platna. Rasječena je ispod vrata do pola grudi. Na tom prostoru su se prišivala tri dugmeta za zakopčavanje. Prvo dugme se prišivalo pod grlom, drugo do blizu sredine rasjeka, a treće pri njegovom dnu. Kragna ili okovratnik je bila uska, bez revera i upravo na njoj se i prišivalo prvo dugme. Od polovine grudi na dolje platno je bilo previjeno i prošveno na obje strane, ne spoljnom ivicom prevoja, već unutrašnjom na pravcu rasjeka do donje ivice. Prošiv je bio blizu jedan drugome oko jedan santimetar. Previjena pera platna ličila su na uske listove otvorene knjige. To je praktično bila „ošvica” na muškoj košulji. Rukavi su bili nešto širi od današnjih košulja, pri kraju rasječeni i na kraju se prišivala uska mažetna , dakle, iste širine kao i okovratnik ili kragna. Rukavi su se zakopčavali sa jednim dugmetom.

DŽ A M A D A N
Džamadan je jedan od najosnovnijih  odjevnih predmeta iz kompleta „crnogorske” narodne nošnje. Oblačio se odmah povrh košulje. Hvatao je od vrata do pojasa. Džamadan se šije i sa rukavima i bez rukava, znači, po narudžbi. On se preko grudi preklapa, iako je gornji dio grudi otvoren, tako da se vidjela bijela košulja i dio njene „ošvice”.

Zakopčavala se njegova i unutrašnja i spoljašnja pola, ili pero sa četiri dugmeta crne ili zlatne boje. Ovo preklapanje preko grudi imalo je i praktičnu primjenu. Naime, kad se džamadan iznosi i gornja pola ili pero izgubi sjaj i dio ljepote, za svečanu priliku se okretala donja - očuvana pola da ide gornjom radi izgleda. Ako se pravio
sa rukavima, oni su bili prišiveni na samom obodu ramena, a ostali dio ivice rukava i ivice džamadana, ako se rukavi oblače kopčao se malim kopčama. Dakle, rukavi su mogli i da se oblače i da se ne oblače, zavisno od mjesta i vremena gdje se boravi.

Svaki čojani džamadan bio je svečani, pa bilo da je rađen – svirađen zlatnim vezom, ili „prostim radom”, što znači samo crnim svilenim gajtanima. Svakako, zlatni džamadan je bio mnogo svečaniji.

Za svirađenje džamadana bila su tri standardna tipa veza. Ovo je i određivalo njegovu cijenu. Dakle, po crvenoj čoji zlatna i crna boja svirade su veoma lijepo odgovarale.
Svileni gajtani crne boje ujedno su ukrašavali i krili šavove pri Prvo su, samom ivicom grudnog dijela stavljani zlatni širiti od četiri do osam, a do njih po šest detalja u obliku krupnih cvjetova okruženih sitnom ornamentikom i tankih gajtana koji  idu u obliku osmice. što je bilo više zlatnog rada i džamadan je bio skuplji.

Drugi tip grudnog veza bio je pored četiri do osam širita, gusto izvezeni listići sa vrhom malo savijenim prema naviše.

Treći tip veza je bio najbogatiji i hvatao je prilično veliku grudnu površinu. Dakle, stavljalo se po osam zlatnih širita, pa do njih široka zlatna pletenica, a do nje  pomenuti listići ili kružne grupe cvjetova. Na blago skruženom dijelu pri vrhu grudi na obje pole prišivano je po jedno ukrasno dugme – oveće, izrađeno od zlatnih niti gdje su na četiri mjesta u jednakim razmacima stavljene po jedna sitna perlica crvene
boje, koje su činile ukras samog dugmeta. Ivica rukava je takođe svirađena zlatnim gajtanom i sitnom ornamentikom dobro zgusnutom i oblikovanom koja je završavala  jednim malim perom okrenutim uz rukav. Leđni dio nije svirađen osim izavratnog
dijela.

Đ E Č E R M A
Đečerma je jedan od najukrašenijih odjevnih predmeta u „crnogorskoj” narodnoj nošnji. Šije se takođe od crvene čoje: „SVE CRVENA ČOJA VEDENIČKA”, kako narodna pjesma govori. Uvijek je bez rukava. Oko vrata je malo viši izrez, tako da ne pokriva gornju ivicu džamadana i košulje. ečerma se ne zakopčava, već je grudna strana potpuno otvorena, tako da se grudna izrada džamadana potpuno vidi. Obje prednje ivice niz grudi su ukrašene sa po dvadeset  i dva mesingana duguljasta detalja, veoma dobro polirana ili pozlaćena.

Interesantno je da se ovi detalji nikad ne rade od srebra. Vrhovi ovih detalja koji su na prednjoj strani svode se u mali šiljasti izraštaj, a iza njega je kao mali vrat preko  kojega se diskretno prišivaju za zlatni širit samom ivicom. Na zadnjoj strani ovog mesinganog detalja je izbušena rupica da bi se kroz nju detalj prišio za čoju, a njegov zadnji dio se krije svilenim crnim gajtanima, koji širinom idu do dva santimetra.

Ovi crni gajtani se savijaju pod pravim uglom na ćošku prednjih pola i oivičavaju čitavu dužinu donje ivice. Do ovih crnih gajtana radi se zlatni vez u dužini ovih dvadeset i dva duguljasta detalja a širine oko dva centimetra. Opet iza njih idu svileni crni gajtani iste širine kao prethodni, a isto tako i ivice kuda ruke prolaze. Ostali grudni dio se ukrašava zlatnim vezom po obje prednje pole. Sa pravom se može
reći: tu se neumorno takmiči mašta i majstorska vještina onoga ko je izrađuje.

Kod đečerme se isto toliko vodilo računa da i leđna strana bude ukrašena kao i grudna. Ovo iz razloga što se đečerma može nositi najgornja, dakle, ide povrh džamadana a ako se nosi dolama ide i preko dolame. Leđna strana đečerme se dijeli na tri polja za ukrašavanje. Glavno i najveće polje od vrata do pojasa liči na zarubljeni trougao, zarubljen na pojasu. Od pazuha prema pojasu, pod kosinom prema sredini donje ivice ide od četiri do šest redova svilenih crnih gajtana u pravoj ravni.

Odmah do njih radi se zlatni vez, od pojasa