RS u geopolitičkoj igri

 Prva je atlanska (današnji NATO) ili evroatlansaka, tzv.filozofija mora, koja  svijet pokušava opkoliti i osvojiti s mora, pa joj za to trebaju nosači aviona, mnogo baza i lojalnih (čitaj potkupljenih) političara u pokorenim zemljama.

Ta filozofija je nastala na temelju iskustva engleske mornarice,  simbiozom ratne-osvajačke flote, koja je potapala sve druge brodove i trgovačko-prevozniče flote i tako držala eksluzivitet, odnosno monopol trgovine i prevoza blaga i dobara u osvojenim područjima.

Prvo je poslužila kolonijalnom bogaćenju lordovske kaste, a zatim bila temelj neokolonijalnog sistema, koji je čuvao britansku funtu. Tu se moć zakopitila pa umrtvila, a kad je ostala bez daha, uskočio je veliki brat - SAD. Atlanska filozofija je po prirodi osvajačka, dakle ratna, jer sama nema dovoljno resursa (hrana, voda, energenti, upotrebljiva zemlja...) da bi se održala.

Druga filozofija je evroazijska, odnosno rusko-evropska. To je filozofija kopna, koja je suštinski odbrambena, opredjeljena za razvoj vlastitim potencijalima, odnosno za zaštitu resursa koje im je po jednim dala priroda, a po drugima sam Bog.

U toj filozofiji kopna, Evropa u kojoj se i mi nalazimo, naslanja se na Aziju odnosno Rusiju. Evropsko iskustvo, monopol i znanje, ovdje se naslaljaju na rusko-azijsku kulturu i resurse. Još je Šarl de Gol, kada je Francuska napuštala NATO, apostrofirao Evropu od Alpa do Karpata i Urala, Sibira...

Paradoksalno, ali Evropa je ne baš mlada usedjedilica, koju bi svi da žene, iako su joj resursi na izmaku, a godine pozne. Cilj je Evroazija kao miraz. Srednji prostor po Bžežinskom ("ko kontroliše srednji prostor kontroliše svijet").

Mi  danas, u postmodernom, informatičkom dobu, često budemo zavarani u ideološkim i istorijskim razmatranjima, pa ne primjetimo koliko su težnje za ovladavanjem svijeta ostale iste. Tek nas ponekad, poneki Hitler ili njegove kopije, podsjete na to da su i fašizam i komunizam i novi svetski poredak, sve priče iz istog lonca.

Budući da smo najpoznatiji i najstariji na brdovitom Balkanu, koji malo malo pa izgori "iz Evrope nas gledaju kao nešto između sebe i bliskog istoka", tj. "između poluevropljana i poludivljaka", a iz Amerike kao neophodan prostor za kontrolu Evrope i osvajanje Azije.

Probuđena Rusija nas pak gleda kao na prirodne saveznike, koje su ovaj put  spremni da "stvarno pomognu", jer je to Rusiji sad nacionalni interes. A Rusi Srbe pomažu samo kad mogu, ili imaju viška. Što je, izgleda, sada slučaj.

Znači, neće nam biti lako.

Dakle, Srbi kojima Zapad tradicionalno ne vjeruje, a Rusija ih sumnjiči da igraju za taj Zapad, sa svojim malim prostorom i brojem, ponovo su se našli na mjestu gdje se lakše nestaje, nego opstaje. Tako smo dobili mnogo veći medijski i  politički prostor, nego što ga objektivno zaslužujemo svojim položajem i brojem. Tu negdje između atlanskog i avroazijskog interesa je naše trusno područje i mi kao katalizator u njemu.

Skloni međusobnoj svađi i nacionalnoj depresiji, po običaju lakovjerni i kratkovidi, nađosmo se u lavirintu iz kojeg možda za nas i nema dobrog izlaza. Šta da se radi? Da uđemo u NATO? Na tome  upravo radi vladajuća demagoška mašina, sve pjevajući ruske romanse. Time gubimo garanciju Rusa sa dejtonskog ugovora, što je, po mnogima, gubitak prava na RS, odnosno gubitak prava na život.

Da budemo entitet protiv NATO, pa da čekamo da drugi dočekaju trenutak da nas izbrišu kao Srbe iz Hrvatske. (RSK nije imala  dejtonsku - rusku garanciju). Neodlučni smo i spori, a nagriza nas i onaj strah od pouke "nemoj da te Crna gora hrani, a Rusija brani".

Čak i mnoge evropske zemlje (i one u NATO, i one van njega) imaju sličnu dilemu i strah, ali one se lakše uklope ili preorijentišu kad nastupe istorijski potresi. Za razliku od njih, mi Srbi imamo fatalnu filozofiju tipa:  "kad vidiš metak, daj brzo neku ludu srpsku glavu da ne propadne municija"; ili iskustvo koje nepismen deda daje pismenom unuku u nedoumici: Sinko, ako počne kakva velika svjetska gungula, a ti ne znaš na koju ćeš stranu, samo udri protiv Bugara i na kraju ćeš pobijediti."

To što nas kao pobjednika ima sve manje i što nas saveznici kažnjavaju do imbecilnih optužbi za genocidnost, još nam nije došlo od organa za defekaciju, do organa za inteligenciju.

Zato mala Srbija i još manja Republika Srbska, jeste veliki problem i trpi; jer je nacionalni interes SAD, Evrope i Rusije.

Narod je ipak nekako iskonski, van volje i znanja svojih političara, osjetio opasnost. Šćućurio se ko deda na pljusku i gleda gdje da se skloni, dok ne prođe oluja. A u svijetu se, kako vidimo, malo toga promjenilo. Evroatlanska i evroazijska filozofija i sukobi, ponovo nas stavljaju na mjesto gdje im se preklapaju interesi.

Mi, nažalost, uočavamo samo fragmente oličene u lažnim i licemjernim obećanjima domaćih vlastoljubaca, antisrbskim deklaracijama Konresa SAD ili Savjeta evrope. Bajkama o demokratiji i ljudskim pravima, gasovodima, bezviznom režimu i boljem sutra. Valjda vjerujemo i dalje da će biti hljeba bez motike, funkcija bez znanja i odgovornosti. Ne pretendujući da znam šta bi bilo najbolje, sklon sam da primjetim da nam opet nedostaje mudrosti.

Jer ne završava se ništa u svijetu jednom bitkom, niti postoji bitka u kojoj Srbi određuju ishod.

Izvor: Frontal.SRB