Istinu o Srbiji i Kosovu

·    Zapadne vlade izvršile su velike pritiske kako bi se Kosovu priznala samostalnost. Unilateralno proglašenje nezavisnosti krši Rezoluciju 1244 UN-a, međunarodnu misiju na Kosovu, koja se želi nelegitimno zamijenti evropskom. Evropska misija se našla u procjepu, nakon što je Savjet bezbijednosti potvrdio nadležnost UNMIK-a nad teritorijom Kosova. Mislite li da je moguće «zadovoljiti» kosovske Albance dajući im državu, kako bi se možda «zadovoljili» neki drugi ciljevi?
- Ne bih mogao reći da se radi samo o tome kako bi se «zadovoljile želje» kosovskih Albanaca. Čini mi se da se napravio veliki poklon svima, Albancima i ne Albancima, varajući internacionalni pravni sistem koji se bazira na državnom suverenitetu, kao najvažnijim ciljevima UN-a, kada je u pitanju međunarodna sigurnost. Unilateralno proglašenje nezavisnosti ne bi imala nikakvu praktičnu važnost, da nije usledilo priznanje od strane nekih država. Države koje su priznale nezavisnost Kosova su one države koje već neko vrijeme žele da delegitimišu UN, okupljajući oko sebe sve one koje su nemoćne da se odupru pritiscima. Rezolucija 1244 je narušena ovim unilateralnim proglašenjem nezavisnosti od onih koji su je pisali.  To nisu bili kosovski Albanci. Sama činjenica, kako se i dalje govori, da je Rezolucija i dalje na snazi služi samo da bi se maskiralo njeno kršenje. Moć nije u rukama UNMIK-a, koji je trenutno oslabljen, ali nikada neće prebaciti ovlasti niti u ruke kosovskih Albanaca, niti u ruke Evropljana. Ostaće u rukama profitera i provokatora, svih onih koji tamo imaju interese. To su oni koji koriste, potkradaju narod Kosova, iskorištavajući njihov ponos i legalne sisteme na kojima se bazira aktuelna svetska situacija.

·   Generale Mini, u svom intervjuu koji ste dali za Corriera della Sera, izjavili ste da «nova kosovska država odgovara samo klanovima», sve dok bude postojala zona franko za novce koji dolaze sa Istoka. Da li je moguće potvrditi kako postoje nevidljive strukture iza onih država koje manipulišu i koriste Ustave drugih država za postizanje vlastitih ciljeva?
- Među profiterima koji svoju korist nalaze u nepoštovanju legalnih sistema, nalaze se političke, ekonomske i kriminalne strukture. Ne treba otkrivati toplu vodu da bi se potvrdilo kako je i samo Kosovo jedan od primjera interesa takvih struktura. One manipulišu državama za vlastite interese i nisu uvijek nevidljive. Naprotiv, oni koji manipulišu dio su struktura koje su nevidljive onima koji ne žele da ih vide. Ko želi da gleda otvorenh očiju i misli, može takve osobe imenovati sa imenom i prezimenom. O njima se zna šta i kako rade. Poznata su i sjedišta organizacija i aktivnosti kojima se bave. Ne treba se misliti samo na okultni i ezoterični svijet tajnih službi da bi se razotkrili oni koji žele da destabilizuju svijet. Dovoljno je pogledati dokumentaciju, javno objavljene podatke, bankarske račune, kontakte i poslove, a u svemu tome prije svega treba imati dobro razvijenu memoriju: uvijek su upletene iste osobe ili njihovi klonovi.

·   Čini se da smo ponovo u periodu «hladnog rata», koji se vodi unutar UN-a. Šta mislite da li su ove podjele i pritisci unutar ove organizacije jedan od načina koji dovodi do njihovog  ukidanja, kako bi se tako osnažio NATO i stvorile ostale nadnacionalne strukture?
- Gotovo već dvadeset godina se namerava uspostaviti Novi svetski poredak. Model ekonomske globalizacije moralo bi da bude vodič za novi institucionalni okvir. Na kraju hladnog rata, odmah se uvidelo da je potrebna reforma UN-a, koje bi se trebale prilagoditi novom raspodjelom snaga u svijetu, sigurnosti i međunarodnim odnosima. Model je trebao biti jednopolan, sa Amerikom na čelu, u ulozi onog koji posmatra svijet na direktan i indirektan način preko svojih delegiranih organa: takozvani pod šerifi. Australija je ovakvu ulogu imala u Aziji, Izraelu i Bliskom Istoku, a NATO u Evropi.

Zadatak NATO je bio da stvori evropske snage sigurnosti i da vodi zapadnu ekspanziju na istok, profitirajući ruskom slabosti. SAD su rezervisale za sebe dominantnu ulogu u cijelom svijetu nad strategijskim, političkim prioritetima, ekonomskom i vojnom nadmoći Kine i naftnim rezervama cijelog islamskog svijeta. U ovom projektu, Balkan se trebao asimilirati, što je izazvalo raspad Jugoslavije. Da se asimilacija nije desila tada, bi bila izvršena rebalkanizacija dijeleći teritorije, ograničavajući ovlasti , slobode i ekonomski razvoj, ostavljajući one koji se suprotstavljaju u paklu i haosu. Koliko je ovaj projekat apsurdan, vidi se da on na samom početku nije imao imperijalističke konotacije, ali je odgovarao željama SAD-a da se izađe iz hladnog rata sa prijedlozima koji su prihvatljiviji za upravljanjem svijetom. Kada se govori o stavu SAD, treba imati na umu da se radi o politici sile, a ne solidarnosti.

Takva politika, je prije svega koristila logici ekonomko-industrijskih lobija. Rezultati te politike su evidentni upravo na Balkanu i Kosovu. Nije se učinilo ništa da se spriječi otcjepljenje, da se izbjegne nehumani nacionalizam. Iste osobe koje su vodile različite balkanske ratove, trenirale su i obučavale paramilitarističke bande koje su tako oživjele pravne monstrume da postave rezolucije koja bi potpiruje haos takozvanim nezavisnostima na nacionalnom principu. Projekat je imao «uspjeh» na Balkanu i istočnoj Evropi, a manje uspešan je bio kod ekspanzije na Rusiju, Bliski Istok i centralnu Aziju, otvarajući tako rupe bez dna. U Pakistanu, Mušaraf se pokazao ranjivijim nego se očekivalo, dok su Kina i Indija prekinule sa marginalnom ulogom u svetskom poretku. Ovaj rat nije više «hladan» i ne dešava se samo u okvirima UN-a. Ovo je otvoreni rat koje vode SAD, Velika Britanija i nekoliko država koje ih podržavaju, zajedno sa svim pravnim sistemom koji uspostavlja aktuelnu ravnotežu. Kosovo je jedno od mnogih bitaka, kao one koje se nikada nisu završile na Tibetu, Xinjiang, Caucaso, Iranu, Koreji, Tajvanu i tako dalje.

·   Predsjednik Giorgio Napolitano, naglasio je da je potrebno uspostaviti «Novi svetski poredak», kako bi se borili protiv terorizma i rešile svjetske kontroverze. Šta mislite na koje strukture je mislio Predsjednik?
- Mislim da je prije svega mislio na revitalizaciju UN-a, koje bi po multilateralnom ključu trebale da okupe još više zemalja da bi se uspostavila svetska ravnoteža. Ovaj projekat ima smisla samo ako zemlje koje vode računa o svetskoj sigurnosti predstavljaju različite pozicije, ako su autonomni, ako imaju vlastito mišljenje da osude kolektivne interese i da iznađu način kako bi mir u svijetu postao humani cilj koji treba održati i braniti. Danas samo još Kina i Rusija imaju te kapacitete u odnosu na dominantnu poziciju SAD, ali još uvijek njihov neefikasan stav ne ide u smeru traženja mira i humani razvoj. Ne verujem da bi destabilizacija UN-a bila baza za jačanje multilateralnih tendencija koje se sukobljavaju na Balkanu i ostatku svijeta zbog svoje kompletne nelegitimnosti. Zato mislim da sve dok se ne promijene pozicije ravnoteže i ne razvije osjećaj potpune autonomnosti unutar svake države, građene kroz mulitilateralnost ,međunarodna saradnja će ostati na nečem što nema praktične vrednosti.

·   Nakon unilateralnog proglašenja nezavisnosti Kosova, verujete da bi i Italija mogla da ima iste probleme sa pokretima koji zahtijevaju nezavisnost određenih pokrajina? Verujete li da pitanje Kosova stavlja pod znak pitanja konstitutivnost država?
- Sama konstitutivnost država je na koljenima, ne samo zbog nezavisnosti Kosova, nego zato što su neke od država priznale tu nezavisnost kao legitiman čin. Danas svaka od tih država treba da snosi posljedice za takav čin. Nije samo u pitanju integritet tih država, nego globalni korektni okvir koji se sa pravnog aspekta ne može izmijeniti. Na osnovu ovoga, ne možemo ni jednu zemlju na svijetu, smatrati konstitutivnom ako je na ovakav način na silu, narušen pravni okvir državotvornosti. Istina je da države u kojima već postoje secesijski pokreti, kao na primjer u Italiji, su prve koje mogu osjetiti opasnost destabilizirajuće situacije. Istina je da više ni jedna država na svijetu ne može da ima sigurno legitimno uporište. Zakon jačeg, ili onog koji «viče i galami» nije dovoljan. Svi se mogu naći u rukama ucenjivača i onih koji ih iskorištavaju. Ako pogledamo bolje, i same SAD su zarobljene od strane pseudo sljedbenika i svih onih koji ih pritišću na kontinuirano korištenje ljudskih resursa, prestiža i kredibiliteta.

·   Ono što nam je potvrdila srbijanska ambasadorka, Sanda Rašković-Ivić, Italija je u toku posljednje dvije godine radikalno promijenila svoju poziciju po pitanju politike Kosova, odbijajući da daje podršku Srbiji? Zašto se to promijenilo?
- Italija posljednjih deset godina spada u one države koje imaju ograničeni suverenitet. Nikada nije pokazala vlastitu, individualnu politiku u NATO-u i sasvim mirno prešla iz zone kolektivnog interesa u više sfere. Nije dala ni jaku podršku Evropi kada se odlučivalo o jedinstvenoj Evropi i američkim interesima unutar EU. Podrška Srbiji, ako je ikada i bilo, nije mogla da se nastavi zbog američkih pritisaka. Ovo je tužna realnost koja je poprimila dramatični  izraz, jer ovakva usvojena politika nije donijela ni Evropi, niti Italiji nikakvu korist. Nije čak donijela ni korist SAD-u, koje su sa silom i arogancijom izgubile kredibilitet i autoritet.

·   Od momenta kada je uspostavljena misija UN-a na Kosovu, trgovina oružjem, drogom, represalije i rasistička diskriminacija prema srpskom narodu su se povećali. Na isti način, sve je veći broj slučajeva korupcije u visokim političkim strukturama. Kako možete objasniti ove činjenice i da li to treba da bude model demokratije koji bismo trebali izvoziti?
- Objašnjenje je na NATO-u i UNMIK-u, jer oni trebaju da garantuju sigurnost na Kosovu. Godinama se govorilo kako su napadi na kosovsku sigurnost dolazili od strane oružanih srpskih snaga. Prošle su četiri godine kako smo isključivo kontrolisali srpske oružane snage, dok se sa druge strane dozvoljavala nelegalna trgovina i unutrašnja korupcija. Kao komandant KFOR-a nameravao sam da pažnju skrenem sa lažnih optužbi. Moji šefovi su me slušali, čak i oni iz američkih struktura, smatrajući moje stavove kao želju da ugrozim njihove poslove. Porazna činjenica je da u NATO-u ne komanduju generali koji se nalaze na terenu, nego birokrati i generali iz pozadine. Trebalo mi je mnogo truda da ubedim određene u NATO-u da sigurnost Kosova ne zavisi od toga koliko tenkova Srbi imaju u okolini Rudare, nego od porasti kriminaliteta, korupcije, neefikasnosti rada trupa, etničke diskriminacije, nedostatka ekonomskog razvoja, poštovanja manjina, podeljenosti pravosudnih organa, propasti politike za povratnike i izbjeglice sa Kosova, nepriznavanja prava vlasništva i na samom kraju manijakalnog odbijanja dijaloga UNMIK-a i KFOR-a sa Beogradom.

Uspeo sam da nešto uradim, ali isto tako nisam imao iluzije koliki je moj kapacitet da nešto trajno i promenim. Imao sam toliko hrabrosti da kritikujem sistem koji je želeo a prikrije određene činjenice kako ne bi morao preuzeti nikakve odgovornosti. Nije mi žao što sam sve to učinio iz obaveze prema svim narodima na Kosovu i prema naređenjima koja sam ispunjavao. I dan danas sam ubeđen da se demokratski sistem ne može izvoziti niti primjenjivati na silu, sa ucenama i ulizivanjem. Svaka nacija treba da stvara legalni sistem koji održava civilizovano društvo, humanost i društvene interese. Demokratija u smislu prava glasanja nije ništa, ako su kandidati birani i postavljani izvana ili imaju okrvavljene ruke. Na Balkanu smo posljednjih decenija imali prilike da vidimo demokratske prijedloge na osnovu etničkih prevalencija. Ne samo da je problem prijedloga multietničke saradnje, nego i smrtonosni udarac koji se želeo zadati Srbiji kao i kosovskom narodu, dovodeći ih u nelegitiman položaj u novom svetskom poretku. Mislim da i sami kosovski Albanci ne zaslužuju da uđu u istoriju kao protivzakonita država.

·   Kao što i sami znate, nakon bombardovanja 1999. Kosovo je bilo teatar špekulantskih i dan danas nejasnih, radnji. Jedna od tih je i rudnik u Trepči, koji se pojavio kao koncesija zapadnih kompanija, a onda i  zatvoren zbog velikih mahinacija. Možete li nam Vi reći nešto više o ovim čudnim kontraverzama u vezi rudnika Trepča?
- Mogu govoriti samo o onome čemu sam ja bio svjedok. Kompleks rudnika Trepča, je proizvodni dragulj, ali i negativan primjer narušavanja ambijenta i zdravlja populacije. Elelktroliza cinka u Mitorvici, imala je jedan od najrazvijenijih postrojenja, a prekinuta je zbog uništenja velikih posuda,  u prvim sukobima sa KFOR-om. Nakon godina provedenih na tom mjestu smatram da se radilo o potpunoj sabotaži. Neko nije želeo da ova postrojenja omoguće razvoj Kosova. Albanci ili Srbi? Na to ne bih mogao da odgovorim tačno, ali isto tako ne isključujem i neke međunarodne posrednike u cijeloj priči. Na depozitu su se nalazile planine cinka i olova koji su nestali, prodani za šaku para. Radnici koji su bili mlađi od mene dvadeset godina u tim postrojenjima izgledali su kao moji djedovi. Gospodin koji je održavao fabriku, Nemac, vrlo vredan čovjek, trudio se da ubedi UNMIK da omogući kako bi se zadržalo 6.000 srpskih radnika i 6.000 albanskih radnika koji su ostali bez posla. Mnogi od njih već u pedesetim godinama uništenog fizičkog zdravlja, nisu bili u stanju više da rade. Imali su pravo na penziju, ali i odštetu za narušeno fizičko zdravlje nakon godina rada u rudniku. UNMIK je odbijao da nastavi da daje pomoć od nekoliko eura. Trepča je za mene ostala u sjećanju kao nešto što je narušilo prirodni ambijent i sigurnost radnika, nepotrebna prodaja i humanitarni i ekonomski masakr ljudi koji su radili u rudniku. Za neke druge bio je to veliki posao.

·   Kako objašnjavate činjenicu da je Bernard Kouchner, predsjednik organizacije Médécins Sans Frontières, režiser dokumentarnog filma o «koncentracionom logoru» u Bosni, nakon što je utvrđeno da je film montiran i lažan, postao odgovoran za Misiju na Kosovu pri UN-u, a onda nakon toga i Ministar inostranih poslova Francuske?
- Očito da svi ne veruju u neizbežne činjenice. Nisu svi sposobni da ih stvaraju, niti da budu slušani na isti način kada ih stvaraju u međunarodnim sjedištima. Politika je puna ovakvih iznenađenja. Da bi se pokazale laži i neistine drugih, potrebno je odvratiti poglede od vlastitih. Ko želi da optužuje mora prije svega da se oslobodi svojih moralnih i materijalnih tereta. Ko je vidio u kosovskoj drami samo humanitarnu dimenziju albanskog naroda, a nije uočio instrumentalizovani čin «humanitarnih bombi», Kuchner im se činio jednim od onih koji je prije svih imao pravo da interveniše. Nije mu uspelo da zadrži uravnoteženu i efikasnu viziju na objektivan način kroz probleme sa kojima se susreo tamo. U vreme dok je on bio šef Misije desile su se najveće epizode etničkog čišćenja, a njegova administracija je pomogla jačanju OVK i njenih vođa, od kojih najpoznatiji Pacolli, koje svi definišu kao «nereprezentativne osobe». Aktivnosti Kuchner-a kao Ministra inostranih poslova, pod uticajem desničarskog dijela vlade, prepune su starih predrasuda iz doba njegovog humanitarnog rada. Sve se to lijepo vidi na Balkanu, ali i vojnim intervencijama u Iranu, Africi i Aziji. Kada je sa humanitarnog polja prešao na političko, možda nismo bili ni svesni, ali on svakako jeste.

·   Sa distance, želeli bismo se prisjetiti famoznog masakra u Račku 1999., kada je život izgubilo 45 kosovskih Alabanaca u borbi OVK i srpskih vojnika. Šef kosovske misije OSCE-a, William Walker,izazvao je pažnju novinara nazivajući to «genocidom», koji su počinili srpski vojnici. Takođe je i jedan bivši agent francuske tajne službe, Henri Brunel, potvrdio da su ostala tijela u Račak dopremljena, sa namerom da se «inscenira» genocid koji se nije ni dogodio. Šta vi mislite o ovom događaju, nakon vašeg dugogodišnjeg iskustva na Balkanu?
- Kada sam 2000. godine preuzeo komandu NATO za južnu Evropu, koja je tada imala zadatak da vodi sve operacije na Balkanu, želeo sam da se što bolje upoznam sa situacijom i koracima koji su doveli do NATO agresije nad Srbijom. Račak je bio jedna epizoda koja je urušila dogovore u Rambouillet-u, i prema tome bio je na prvom mjestu mog interesovanja. Gotovo sve oficijelne verzije sa jedne strane su bile ideološki iskrivljene. Kasnije sam imao prilike da direktno na terenu utvrdim mnoge nepodudarnosti koji su neki strani izvori takođe optuživali. Siguran sam da je masakr insceniran, ali to me nije začudilo. U ratu ratuju i mrtvi. Ne čudi me čak ni ambasador Walker i njegov zamjenik koji su odmah poslali izvještaj o hipotetičkom genocidu. Dovoljno je da pogledate samo biografiju Walker-a i onih koji su mu odobrili misiju, da njihov interes nije bio utvrđivanje istine: zadatak im je bio da se svi zahtjevi odlažu. Ono što me je posebno začudilo bilo je prećutkivanje tima za patologiju, koji je plaćala EU. Doktorica, Helena Ranta, stomatolog po struci, bila je šef finskog ekspertskog tima. Iako nisu imali ni jedan objektivan element, odmah su objavili u javnosti tezu da se radi o pokolju. Ne zna se da li su ikada uradili izvještaje o službeno obavljenoj autopsiji. Rezultate ispitivanja objavili su njene kolege, J. Rainio, K. Lalu, A. Penttila 2001. u kanadskom medicinskom časopisu za patologiju (Forensic Science International). Na osnovu rezultata autopsije nema ni jednog podatka da se radilo o bilo kakvom pokolju, čak i vrsta povreda, korištenog oružja, uslovi u kojima su pronađena tijela, nedostatak potvrda o ranjavanju iz blizine (neka od tih tijela su bila bez udova i glave, ali se to desilo nakon njihove smrti, vidljivi su ostaci ugriza divljih životinja ili pasa lutalica, na njihovim telima). Svi ovi dokazi vode do zaključka da su žrtve bile ubijene u periodu od 10 dana ili jednog mjeseca prije nego su pronađene, na različitim stranama i pod različitim okolnostima. Ova dokumentacija je prošla nezapaženo. U 2002. kada sam otišao u Račak, zonu su kontrolisali isti finski vojnici, koji su mi  ispričali ponovo lažnu priču o pokolju, ponosno ističući da je tim finskih doktora učestvovao u optužnici. Vidite kolika je sila propagande!

·   Verujem da Vam je dobro poznato da je bombardovanje NATO-a 1999, koncentrisano najviše na teritoriju Kosova, koristeći vrstu oružja koja je evidentno bila namenjena da se unište velike ekonomske strukture, a ne srpska vojska i naoružane bande. Bombardovanje su definisali kao «humanitarno», iako je najviše štete naneseno teritoriji i civilima. Zašto je planiran ovakav tip napada?
- Namera bombardovanja nije bila da spasi narod od represalija i etničkog čišćenja, za koje su se optuživali Srbi i palamilitarne jedinice i koje nije ni sam Milošević bio sposoban kontrolisati. Bombardovanje je bila kazna, kako Kosovu, tako i Srbiji. Ideja je bila da se unište strukture i volja srpskog naroda, koje bi trajno uništile proizvodne strukture i tako onemogućile normalan život. Sa vojne tačke gledišta, sedam dana bombardovanja na komandne centre, bilo je više nego dovoljno da se zaustave i najozbiljniji napadi. Ali ni ovo nije bio cilj. Na početku se razgovaralo o vojnoj okupaciji Kosova i teritorijalnoj intervenciji, koja bi bila potpomognuta napadom iz vazduha, ali NATO je odmah vidio da bi kontigent od 60 000 vojnika, koji je sačinjavao ARRC i trebao biti dislociran iz Makedonije bio dovoljan da bezbolno zaustavi srpske napade. Hipotetički se razmatralo da se iskoriste i snage OVK u odjeći NATO pješadije. Ovo je prihvaćeno sa mnogo sumnje u redovima NATO, kojih je u tom momentu bilo mnogo protiv, jer nisu verovali OVK vojnicima. Jedina solucija je bila sistematsko uništenje srpskih resursa. U ovom slučaju bombardovanje je trajalo 78 dana sa utroškom od 8 milijardi dolara, nakon čega srpska vojska nije onesposobljena. Prihvatili su da se povuku sa oružjem, a u Kumanovu je NATO priznao Srbima ono što je odbijeno u Rambouillet-u i što je i bio razlog propasti pregovora: suverenitet Srbije u pogledu Kosova.

NATO nije uspeo da izbjegne da bande OVK nastave sa napadima prema Srbima. Ovo je bio prvi poraz humanitarnog i vojnog plana.

·   Država Italija je priznala odštetu koju su italijanski vojnici pretrpeli zbog korišćenja osiromašenog uranijuma. Isto tako i pred UN-om, predstavljena je  Rezolucija kojom se prizna odšteta narodu koji je napadnut. Šta mislite, postoji li mogućnost da se nadoknadi šteta i civilima? Ako se to desi kakve bi to implikacije moglo izazvati?
- Još uvijek se radi na tome da se tačno utvrdi veza između osiromašenog uranijuma i patoloških tumorskih oboljenja. U mnogim slučajevima ova veza je česta, ali imate i one druge gdje obolele žrtve nisu nikada bile u vojnim operacijama. Često sam iznosio svoje mišljenje da maligna oboljenja vojnika treba gledati kao dio njihovog zadatka. Ne možemo posmatrati zajedno slučajeve vojnika koji su učestvovali i onih koji nisu učestvovali u direktnim operacijama. Ako ovo vrijedi za vojnike onda u svakom slučaju , logički , treba da važi i za civile koji su pretrpeli štetu od osiromašenog uranijuma, ali i od vojnih intervencija koje su nanele štetu prirodi i zdravlju. Nadam se da će se ovo pravilno postaviti i da se neće samo zaustaviti na slučaju vezanom za osiromašeni uranijum. Postoje desetine patologija i genetske štete zbog narušavanja prirodnog ambijenta, kada su uništavane fabrike, rafinerije i hemijska skladišta. Čitave generacije su izgubljene zbog raznih motiva. Ovo mi se čini mnogo težim.  Nadam se da će se za to naći odgovorni koji će na kraju trebati da plate sve što su počinili.