VARIJACIJE NA TEMU I VULGARNA RELIGIOZNOST

Devedesete godine prošlog vijeka bile su vrijeme kada je pravoslavni čovjek na srpskom etničkom prostoru i dijaspori često preko etnofiletističkog motiva se masovno okretao vjeri kao konstitutivnom faktoru ponovo probuđene nacionalne samosvijesti. Ipak ne možemo ni danas govoriti o dubini pravoslavne svijesti i autentičnom poznavanju sopstvene duhovnosti kod prosječnog Srbina pravoslavca. Moralni stav, koji proishodi iz poznavanja i aktivnog života u okviru svoje vjerske kulture ne dominira ni danas u srpskom društvu.
 
Mnogi, tzv. profesionalni bogoslovi, iz čijeg kruga bi se moglo očekivati davanje jačeg duhovnog impulsa u sve društvene sfere, ne samo na deklarativnom planu, već npr. u sferi mišljenja o državnom, soocijalnom, pa čak i pravnom poretku, već odavno ne kažu ništa više novo niti nalaze pravi izraz, koji bi pokrenuo srca. Barem se tako čini. Govori, nastupi i stvaralačka djela su (čast izuzetcima) često sofistički i pseudomorfni. To je možda znak neumnožavanja talanata. Nepostojanje talanata je znak odsustva i neprihvatanja varijabilnosti; diverziteta i na koncu mašte. Ako se sve gleda tipski. Tipski ako se odslikavaju ikone, tipski ako se prodaje voće na pijacama, tipski ako se hrani čovjek, tipski ako se posluje i vodi politika, tipski ako se čisti otpad i pakuju kese sa proizvodima, tipski ako se grade crkvena zdanja i kuće onda to znači da varijabilnosti nema. 
 
Već nekoliko dana želim npr. da kupim zeleno povrće. Vrijeme je posta i normalno bi bilo da bude maker blitve. Jednostavno može se kupiti samo paprika, paradajiz, luk i krompir, kupus i pasulj. Možda su se ljudi sveli na dvije, tri vrste jedenja, kao da ne prodaju, ne kuvaju, ne misle, ne rade s ljubavlju. Ljubav je ta koja izaziva varijabilnost u svim sferama života, kulture i ambijenta. Ona pokreće i motiviše i kreira, jer je Bog ljubav. Kad danas neko kaže pravoslavlje je ljubav, to često zvuči tako isprazno i pamfletski, jer pogledajmo ambijent i prostor u kome živimo, gradove, trotorare, pijace, oranice, način kako pekare prave hljeb i kifle. Sve je predivno, ali tzv. "pravoslavni čovjek" bez ljubavi, ali s puno fraza kao nekada bivši komunista, koji je veličao dostignuća marksizma, lenjinizma ništa posebno nije učinio da oplemeni prostor i život, međuljudske odnose, ophođenje i u proizvode svog rada da unese ljubav i doprinese kroz varijalbilnost ljepoti Božijeg djela i svog sopstvenog života. U svemu ovome ima izuzetaka, ali to su kao oaze u pustinji. Međutim, moguće je razviti varijabilnost. Istorija pravoslavne umjetnosti jedenja, slikanja, mišljenja, življenja, pojanja itd. to pokazuje. Neki prodavac, koji bi počeo da prodaje kelj, blitvu, špinat itd., napravio bi možda dobar posao, ali nemaštovitost je tolika da to nikome ne pada napamet, a i da padne napamet svi bi počeli da ga doslovno kopiraju i samouništili bi se od konkurencije. Nedavno mi je popravljao jednu vodovodnu cijev majstor, koji je svojevremeno nesposredno poslije požara u manastiru Hilandaru radio na obnovi i tamo imao poslušanje i boravio oko pola godine. On je kvalitetno popravio cijev i ujedno smo imali veoma duhovan razgovor dok je vršio popravku. Spojio je svoj posao i ljubav prema njemu sa duhovnošću, tako da je to bila jedinstvena popravka cijevi i moje duhovnosti kroz susret sa njim, a ujedno sam naučio o vodovodnim cijevima dosta. Ta popravka je bila pravi kulturni i kultni događaj. 
 
Formalna religioznost je nešto o čemu pomenuto istraživanje govori. Teoretski, da je uvrštena, možda bi najbolje u tom istraživanju prošla neka zemlja iz najdaljeg kutka trećeg svijeta i ispala najreligioznija iako praktično za svjetsku kulturnu baštinu njen narod niti pojedinci nisu doprinijeli ništa sem par folklornih artefakata, jedne poljoprivredne monokulture i par istorijskih dokumenata o plemenskim krvavim sukobima i da ih drugi nisu otkrili u svom misonarskom žaru, ljudska zajednica ne ni znala da postoje.
 
Sem nekoliko mitskih figura i mnogih anonimnih djelatnika u svojim užim specijalnostima malo ko iz okrilja srpskog naroda se ugradio u ono što se zove svjetska kulturna baština, ili se odmakao od lokalnog značaja. Ako smo iskreni prema sebi, onda to moramo priznati. Svako ko je proveo makar i kraće vrijeme u inostranstvu, svjestan je toga.“ Izuzetak čine naravno svetitelji uz nekoliko svjetovnjaka, koje skoro na prste da možemo izbrojati. Iz grmena velikoga lafu izać trudno nije, u velikim narodima geniju se gnijezdo vije.“ Naravno, neki mali narodi ipak opovrgavaju ovo pravilo.
 
Znamo po čemu smo poznati. Zašto je to tako, postavlja se pitanje? To je pitanje za istraživanje. Nebeska baština je jedno, ali svjetska baština je takođe važna. Ako je nevažna kao što neki tvrde, onda se postavlja pitanje da li je riječ o pravoslavlju ili o manihejstvu, ili nekoj drugoj jeresi koja je zavladala kod Srba.
 
Istraživanje ovog tipa tj. tekst, koji prenosi neke rezultate istraživanja zaista ne govori ništa, sem da se neko formalno i deklarativno izjašnjava religioznim. Pred raspad SFRJ, bivša država je imala nekoliko miliona komunista i skoro do samog izdisaja u javnosti su kolale fraze o socijalizmu, koji je kao ideja zapravo plemenit. Ti milioni tzv. komunista u smislu ideala socijalne pravde zapravo ništa nisu značili tj. to su bili formalni komunisti. Kada su dizali revoluciju, možda ih je bilo 20 000 hiljada i vjerujem da su mnogi imali neki viši ideal kao motivaciju npr. socijalnu pravdu u svijetu. To im je pored ostalog takođe dalo snagu da uspiju u svojoj namjeri. Formalne statistike i istraživanja bez promišljanja su bezvrijedne. Srbija ima malo više stanovnika od Danske, a malo manje od Bugarske. Pa šta? Šta to znači? Neko veče sam slušao profesora ekonomije, koji kaže kako Srbija od svih zemalja skoro najviše izvozi npr. u Italiju. Nije rekao šta izvozi i da je riječ možda uglavnom o sirovinama. Ta igra sa statistikama je opasna, jer evo u navedenom primjeru prva izjava o izvozu u Italiju govori kako imamo jako dobre ekonomske veze, a promišljanje tj. druga činjenica govori da smo u statusu kolonije, jer izvozimo uglavnom sirovine i da su kvaliteti tih ekonomskih donosa diskutabilni. E, tog promišljanja kvalitetnog, koga mnogi omalovažavaju kao filozofiranje i mješaju sa visokoumljem nema puno u Srbiji, a ono je važno, krajnje važno. Postoje istraživanja i naučni projekti, ali na kraju da li se rezultati tih istraživanja uopšte uvažavaju u praksi kao što se ne uvažavaju dominantno pravoslavno-hrišćanski izvori srpskog duha kada se određuje smjer razvoja srpskog društva . Čak i praktikovanje aktivnog liturgijskog života bez podviga tj. uz mlako i lijeno pokretanje ljudi npr. u litiji nije više samo po sebi dovoljno. Potreban je podvig. Podvig bi značio da se nađe pravoslavni izraz u sferama života i djelatnosti kao ekonomiji, politici, ekologiji, zemljoradnji, mišljenju o društvu, umjetnosti bez da se padne u srednjovjekovlje i apoteozu feudalizma i da ti izrazi omogućavaju i generišu maštovitost i time veći stepen slobode, socijalne pravde i drugh ideala tj. vrijednosti na širem društvenom planu. Pratio sam zadnjih nekoliko postova. Jedan brat je na poruku iz Svete Gore odgovorio kako je i Vlada Republike Srpske po uzoru na Vladu Srbije trebala poslati na Svetu Goru pomoć, a pri tome zaboravlja da požare u samoj Republici Srpskoj ne drži pod kontrolom. Zapitao sam se da li je taj komentar uopšte važan, da li je ta misao vrijedna iskaza. Uopšte čovjek se zapita kako se niko ne sjeti da je u srednjem vijeku, kada je duhovni život dominirao životom zajednice, čak i klimatski razvoj tj. stanje ljetine bilo vezano za vlas i vladara po Božijoj Milosti. Vladar je bio vladar, jer se vjerovalo da je zadobio milost vrlinskim životom i da zato nema nepogoda i da su ljetine plodne, a bolesti rijeđe, zapravo da je vladar u sinergiji sa svima i svim.
 
U tekstu ovog pomenutog posta podvlači se takođe profesionalnost i viteški duh vatrogasaca tj. njihova svijest. Ne znam koliko su ta dva faktora dovoljni danas kao odgovor na izazove i da li je baš viteški duh bio u pitanju..., ali prihvatimo da jeste. Takođe se pominje sinergija. Možda je i važan treći faktor tj. da se šalju uvijek najbolji, ali za to trebaju kriteriji da se stvore. Ne sumnjam da su pomenuti vatrogasci iz Srbije bili najbolji. Nešto drugo je zanimljivo, a to je pitanje ko je najbolji vatrogasac, ko je najbolji ljekar, ko je najbolji rudar, novinar, diplomata, frizer. Ako nemaš kriterije, ne možeš praviti pozitivnu selekciju kadrova ili praviš lažne selekcije ili lažni novac tj. lažnu vrijednost. Tako danas zbog selekcije i korupcije koja je prvobitno potekla od srebroljublja (tvrdoće srca) imamo voditelje na televiziji, koji ne znaju da govore standardnim srpskim jezikom, već koriste lokalizme, nedoučene majstore , fudbalere, koji ne mogu svaku jutro da pretrče 8 kilometara, mnoge eksperte koji ne znaju da misle, mnoge ljekare bez etosa, možda i sveštenike bez prave misije, državu bez plana. Da li je to razumno, da li je to zdravo, normalno i gdje to vodi...To je rezultat dugogodišnje negativne selekcije kadrova, i onda je jasno da se ne može naprijed krenuti i pored najbolje volje. Ako dozvoliš najboljem kadru, koji je pokretač ekonomije i društva zbog svojih ideja da ode iz zemlje, onda zapravo nemaš pokretačku elitu, koja je u stanju da inicira reforme, jer neko mora da ima višu inicijalnu ideju od pukog kratkoročnog obrtanja kapitala. A ako bi danas neko rekao, pa hajdemo ljudi da uzmemo kadrove, koji mogu pokrenuti nešto, to bi značilo da neko mora da drugome ustupi fotelju, a ujedno i da ga uvodi u posao i nastali bi veliki sukobi, zavisti i mržnje. A ako ovako ostane, nastaviće se sigurno propadanje. Možda je ipak ovako lagodnije i udobnije svima onima, koji još nešto mogu da izgube dok ne dočekaju pomoć od velikog brata iz inostranstva, npr. iz Rusije. Mnoga ordenja, koja se dijele danas izgubila su svoj sjaj. Njihova imena su zvučna, ali vrijednost je devalvirala. Zbog devalvacija vrijednosti, upravo zbog toga se postavlja pitanje da li je kvalitet vjerske svijesti i uvjerenja u Srbiji na visokom nivou, jer da je prva vrijednost Bog ili neki viši ideal kod pretežnog broja ljudi, onda ne bi bilo pada vrijednosti, ali to nije tako. Prvi kriterij je uspjeh. Čak uspjeh kroz otimanje tuđeg, ili otuđivanje nacionalnih bogatstava za koje su neki od predaka ginuli i ostavljali kosti. To nije pokretanje kulture; u biti vjerske kulture, već iskopavanje samog kulta.
 
Sam uspjeh po sebi na duge staze ne znači ništa. Ako je prva vrijednost Bog, a Bog je maštovit i ima savršene epitete inače ne bi stvorio ovako zanimljiv svijet, onda bi čovjek mogao da uzme Boga za uzor, ali uzeo je uspjeh za uzor tj. nekog nižeg prizemnog idola. Uspjeti možeš i ako ubiješ drugog i ako otmeš od drugog. Suštinski uspjeh slijedi poslije Boga, kao što je Hristos vaskrsao poslije krsta i vaznio se na nebesa. Tu jednostavnu istinu svjedoče mnogi narodi , koji formalno nisu hrišćani, ali prosto žive po Božijoj volji čak i nesvjesno po vječnim postulatima tj. po zakonima Božijim, a pravoslavni Srbi kao da zaboravljaju na to, na tu jednostavnu istinu, iako su im puna usta pravoslavlja. U Srbiji je najvažnije uspjeti. Ko to ne uspije, seli se negdje daleko... ili umire, ili preživljava samo. Etos uspjeha po svaku cijenu je izopačenje današnje hričćanske civilizacije. Žitija svetitelja su kultni prauzori, a tamo nigdje ne vidimo ovozemaljski uspjeh, već na koncu stoji preseljenje u vječnu radost Gospoda svoga. Srbi su etos uspjeha objeručke prihvatili. Prenosim citat iz jedne televizijske emisije, koji je pripisan jednom velikom srpskom državniku ovim povodom: "..Laži i odlaži..." To je pogrešna postavka, ali narod tj. duh naroda je za sada takav. Bog kao da u svijesti pojedinaca nije na prvom mjestu. Da bi se promijenio duh ovoga svijeta ( a, ne pravoslavlje), koji vlada jednim kolektivitetom kakav je srpski, potrebno je veliko investiranje, dugo vremena, prepoznavanje talenata od malena. Najdugoročnije i najvažnije investicije su one u kadrove i obrazovanje vjersko-kulturno i profesionalno, ali u Srbiji se najviše investiralo do sada u nešto drugo.
 
Kadar, ličnost, ljudski život nije bio na prvom mjestu maltene kao svetinja. A zašto sve ovo činimo i bivstvujemo, ako ne radi čovjeka, da li zbog zgrada i zidina i ordenja, mrtvih stvari? Sankcije su pokrenule smjenu ekonomskih elita. Pseudoelite su se ustoličile i neće ustupiti mjesto drugima, sem kada dođe planirano vrijeme da sinovi naslijede očeve, ali to je velika iluzija današnjih elita da sin može naslijeđe primiti bez raspinjanja, čak i ako ode u obećanu zemlju inostranstva tj. u dijasporu, u Bermude ili Floridu. Važne godine su nepovratno prohujale za Srbiju, ali i za njene premudre susjede, ili je možda neko drugo vrijeme za sjetvu, a drugo za žetvu ako uopšte ima vremena.
 
"Prava pomama postavljanja krstova po Srbiji poslednjih godina, dodaje se, istina, nije posledica želje za isticanjem sopstvenih vjerskih uverenja i simbola spram komšijskih koliko podsticanju jednog složenog unutarnje srpskog dijaloga po pitanju nacionalnog identiteta i povratka u (lepšu) budućnost."
 
Ovo je zanimljiva konstatacija i čini se tačnom. Kao da je ideološki vakuum poslije pada koncepta samoupravnog socijalizma, počelo da instantno popunjava pravoslavlje, ali praktikovano na onaj najprizemniji način, iako se visoko uzdižu krstovi.
 
Ako te neko kritikuje, on ti je neprijatelj. Da li je zaista tako? Kritičari imaju svoju funkciju i konstruktivna i kultivisana kritika je važna, jer ona pokazuje gdje su nam greške i slabosti i neka je vrsta korektiva. Trebali bismo biti zahvalni kritičaru i onome koji nas sudi, ali to zahtjeva ogroman skok civilizacijski i visok stepen hrišćanske svijesti, a ne vulgarnu religioznost na svim nivoima. Nije to mazohizam, već želja za ispravljanjem. Niko ne kaže na Balkanu riječ hvale komšiji, koji ga kritikuje i optuži za nešto, jer eto to bi zvučalo nerazumno i nelogično, ali da li je baš tako? Onaj, ko ne želi da se ispravlja niti da bude podložan kritici, on sebe sam stavlja na mjesto Boga, jer misli da je savršen. Za njega nema Boga. Za mnoge ovdašnje lokalne moćnike se kaže: "Za njega nema Boga!" Takav lokalni moćnik je možda kršten, slavi slavu, prilaže u Crkvu, sjedi s vladikama za istim stolom prilikom objedovanja, ali za njega nema Boga, jer je on malo božanstvo svog okruga. Za njega ne postoji jednakost svetinje života tj. princip jednakosti. Pominjem samo neke vrijednosti: jednakost, slobodu, socijalnu pravdu....Zemlja, koja je oličenje takvih principa i vrijednosti, naravno da je poželjna i za život i za investitore, za svakoga nezavisno od toga da li si u Evropskoj Uniji ili van, ali ako te vrijednosti, koje nisu protivurječne sa hrišćanskim u jednoj dominantno pravoslavnoj zemlji kod većine stanovnika u praksi nemaju značaj, onda je to prostor, koji je osuđen na umiranje. Balkanski narodi očigledno to još nisu shvatili. Praktikovanje prihvatanja kritike i zahvalnosti na njoj na cijeloj liniji od privatnog života do nacionalnog i vjerskog je hrišćanski, jer je izraz ljubavi. 
 
Ko to danas zaista praktikuje? Od sveštenstva pa do čovjeka na ulici, ko među nama! Postavlja se pitanje onda da li zaista ima pravog pokajanja, a time i pokoja i spokoja! Da li je iko ikada čuo neku javnu ličnost ovdje da je javno ikada rekla, ja sam pogriješio nešto i zato se povlačim, jer naučni, profesionalni autoriteti i ozbiljna javnost smatraju da sam pogriješio? Da li je iko ikada čuo da je neko platio za to da ga neko kritikuje? Nije! A zapravo, to rade pravi analitičari i naučnici. Oni su plaćeni da bi napravili kritičke analize i predložili konstruktivna rješenja na osnovu profesionalnih uvida i zato što su kompetentni da to rade. Ovdje kada se kaže da je neko konsultant ili da radi neki projekat, odmah se misli da je u pitanju neka mahinacija. Majstor kada dođe da nam popravi nešto u kući, prvo kritički analizira šta ne valja, Tako je i sa svim ostalim popravkama. Čak su i srednjovjekovni vladari imali na dvorovima one privilegovane dvorske budale (kritičare), koji su bili zaštićeni i smjeli su kralju da saspu sve ružne istine u lice, naravno na šaljiv način.
 
To pomalo nedostaje na javnoj sceni danas, među umjetnicima, koji su često u funkciji da veličaju i estetizuju postojeće stanje u društvu . To naravno nije velika umjetnost. To je imalo svoju svrhu i funkciju u nekim drugim vremenima. Islamski vladari u vrijeme kordobskog kalifata, dok su još bili kulturni i naučni centri u sferi islamskog civilizacijskog kruga su imali savjetnike, naučnike i dozvoljavali dozu kritičkog osvrta i promišljanja na svom dvoru, a vjerska isključivost, koja se razvila potom ih je onda pomalo dovodila u sjenku istorijskog da bi na kraju iščezli sa scene. Tipično srpske škole u freskoslikarstvu su se razvile u srednjovjekovno doba, jer je neko imao slobodu da malo modifikuje vizantijsko-grčke okvire i prilagodi ih domaćim okolnostima bez da ga neko optuži za izdaju pravoslavlja i za jeres. Čak je i bivša Jugoslavija svojevremeno, dok nije krenula u samodestrukciju iznjedrila skoro originalnu filozofsku školu praksisovaca, a Kraljevina je iznjedrila Justina i Nikolaja. Navodim, možda i pomalo neprikladno, prozvoljno i na preskok ove primjere iz prošlosti kao primjere duhovne širine i ljubavi prema istini, koji su davali rezultat, bili izraz duhovne živosti i vodili političke i društvene zajednice naprijed. Rimokatoličko iskustvo je značajno. Pojava Franjevaca, kao prosjačkog reda, svojevremeno bila je crkveni odgovor na kritiku srednjovjekovnog vjernika prema moralnoj izopačenosti crkvenih vlasti. To je spasilo Rimokatoličku Crkvu na neko vrijeme od osipanja. Pojava starovjeraca u petrovskoj Rusiji, a nekoliko generacija kasnije pojava dekabrista, koji su bili uvod u krvave događaje jedan vijek kasnije bili su znaci opomene da pravoslavna zajednica mora naći primjerene odgovore na probleme života tj. odgovoriti na izazove društvenih problema. Danas se pamfletski kaže, bez dubljih istorijskih uvida i proučavanja: „Komunisti su krivi!“ I, na tome je kraj mišljenja. To nažalost nije dovoljno da se riješe problemi. To je samo odušak jadu i čemeru.
 
Danas, ako pogledamo društvenu scenu i diskurs javni, stepen vulgarnosti, palanačkog duha i površnosti diskursa od duhovne do najmaterijalnije sfere , vidimo da je većina toga uz neke iznimke daleko iza domašaja nekih diskusija prošlih vremena i kako onda očekivati pozitivne pomake! Vulgarna religioznost nije prijatan izraz, ali po mnogo čemu je prikladan da objasni stanje religioznosti kod velike većine Srba, kako se ispoljava prije svega u praksi i kakva je duhovna nadgradnja, koja se proizvodi danas; vulgarna religioznost- taj izraz, iako neprijatan karakteriše prizemne motive i ideale, koji ne mogu niti su ikada u istoriji ljudskog roda dugoročno nešto pokrenuli, sem što su omogućili kratkoročne pljačke. 
 
Kod pravoslavnih Rusa je situacija nešto bolja, ali ne mnogo bolja. Veliko pozorište, koje se pravi oko perifernih ličnosti i pokušaj da se dekretima sa najvišeg nivoa, kao u neka druga vremena, riješe kompleksna pitanja su samo izraz skrivene slabosti, i to opasne slabosti društva; zajednice i na koncu pravoslavne zajednice u oba slučaja.
 
 

 
 
 
Radomir Vučić
23. avgust 2012.