Niko me ne zove, Radosav je prošlost

Šta da vam pričam? Da je bilo sreće već bih sklopio oči, prostrujalo je tiho s druge strane žice. A ima o čemu da govori Drago Malović. U šest decenija glumačkog staža stalo je preko 200 pozorišnih likova, desetine filmskih i TV uloga. I na sreću, još uvijek je među nama slavom i nagradama ovjenčani najstariji živi crnogorski glumac. Kruni 84. godinu. Dubok uzdah i ipak poziv.
Dođite kad god želite. Komšije smo. Četvrti sprat. Lift radi.
Vrata nam otvara Nušićev čovjek s rogom, Njegošev knez Janko, otac Lavrentije Živka Nikolića. Ne iskušava nas kao đavola, nudi nas čašicom domaće kao nekad u Ljepoti poroka.
Hoćemo li u sobu ili kod šporeta, toplije je? - pita Drago. Gdje je Vama zgodnije Radosave, ote se sa usana.
I nijesmo pogriješili. Drugo ime Dragomirovo, kako u krštenici piše, bilo je i biće Radosav. Otac Milijanin, Ljeposavin muž prebira po sjećanjima.
-Obišao sam sa Đeknom cijelu bivšu Jugoslaviju uzduž i poprijeko. I pola Evrope, Švedska, Danska, Holandija, četiri puta Švajcarska. Svuda su me dočekivali. I svi su me zvali samo Radosave, nikada Drago. Sale su bile dupke pune. Išao sam na gostovanja sa guslarima, mađioničarima, narodnim pjevačima i pjevačicama, sa pjesnicima i književnicima. I svud su iščekivali samo Radosava.
·Gdje je Radosavov crveni vuneni džemper?
-Tu je. Da li su mi taj kostim i sačuvao sam ga. Sve je tu, i džemper, i vuneni sako i suknene pantalone. I kapa mi je tu negdje. Bio je Radosav sa tim kostimom prava atrakcija. I Živko je bio iznenađen tolikim uspjehom i popularnošću serije. Ja sam u njegovim filmovima igrao epizodne uloge.
·Jeste li bili spremni za oduševljenje miliona gledalaca?
-Pa i nijesam. Nijesam se dobro snašao u svemu tome na početku, ta slava mi je prvo bila dosadna. Poslije sam se malo navikao i godilo mi je. Naročito kad bih otišao van Crne Gore. Radosav je svuda priman s oduševljenjem. Samo u Sarajevu je gostovao tri puta, u hotelu Evropa, u Zetri, u Skenderiji. Bila je prepuna sala, osam hiljada ljudi.
·Bilo je to Vaše zlatno doba?
Jest bogomi. Najbolje doba u svemu. Lijepo se živjelo. Jugoslavija je bila velika i lijepa zemlja. Lijepa, ali zaludo. Šta nam je sve ovo trebalo. Mogli smo biti zajedno, Srbija, Crna Gora, Bosna, pa i Makedonija je mogla sa nama. Razočarao sam se u sve. U život, u vlast. Očekivao sam da će nastupiti bolji dani. Nijesam član nijedne partije. Uvijek nam je politika određivala život, krojili su ga Tito i Komunistička partija ali nije se ovoliko pričalo o politici. Valjda zato što je Tito proglašen doživotnim predsjednikom pa nije bilo izbora i ovih čuda k`o danas.
·Kakva su ovo došla vremena?
A nikakva pravo da vam kažem. Nema časti, nema poštenja, daleko su od nas. Možda griješim, star sam čovjek, ali bogomi sve je danas od interesa. Ljudi su se pretvorili u pare. Svaki se čovjek pretvorio u dinar.
·Zove li Vas neko od prijatelja, poznanika?
Zovu me moja djeca, drugo malo ko. A ko će me zvati? Najbolji prijatelj mi je bio pokojni Veljko Mandić. Moj Nikšićanin. Vjenčao me s mojom Kosom. Zatim mi je najveći prijatelj bio pokojni Mirko Martinović, član prištinskog i smederevskog pozorišta. Imao sam dosta prijatelja i poznanika, ali sad kad sam ostario svak gleda svoja posla, a ja čamim ovdje u ovom stanu. Dobio sam ga od pozorišta. Živim ovdje evo sad će 35. godina, u Podgorici 42. Obilaze me kćerke, stalno. Dođe mi i sin, električar je u Crnogorskom narodnom. Dobra su mi djeca. Imam sedmoro unučadi, jedno praunuče. Sva su mi djeca dobra. Jednom sedmično me posjete i gerontološke domaćice. Počiste, usisaju. Pomoć su mi, ne mogu da kažem, ali teška je samoća. Sad kad vi odete, kad se osamim i budem razmišljao... teško je...
·O čemu razmišljate?
O svemu. Bože, život mi prođe za tren. Najviše mislim na mladost. Bio sam jak čovjek, sve sam mogao. Mladost je prolazna, a mislio sam nikad neću ostariti. Ali kad mi žena umrije... Izdade je srce. Evo sad je pet godina i mjesec dana kako me napusti. A sve sam mislio, ja sam stariji, sedam godina, prvo ću ja poći, ali izgleda da su geni. Otac Mitar mi je živio 102 godine, stric Zeko 104, njihova sestra Vida je umrla u Kanadi u 106. godini. Bojim se da ću doživjeti očeve godine. Ne bih to želio. Da živim još 18 godina, ne daj Bože. Nego da ujutru sklopim oči. No, zdrav sam. Nikad nijesam bio bolestan. Samo me malo pritisak muči.
·Kako provodite dane?
Ustanem u četiri, pola pet ujutru. Uključim televizor. Kupim novine, čitam. Ima sad uz novine da se kupe ove kolekcije knjiga pa skupljam za moje unuke, Danila i Pavla. Pogledam uveče Dnevnik, zanima me. I poslije liježem, oko devet. Pođem i do pijace i prodavnice, po malo hljeba i varenike. Napravim krug oko kvarta. Pozdravljaju me ljudi, a pravo da vi rečem i ne znam ko su. Do prije dvije godine nijesam mogao proći svojom ulicom, pored ove škole a da mi djeca ne dovikuju: Radosave, Radosave! Mašu, dozivaju me. Ja sam im se uvijek odazivao. Sad više ne zovu. Došle nove generacije, ne znaju za Đeknu i Radosava. Niko me više ne zove. Radosav je prošlost.

Četiri sestre i ja

Drago Malović je rođen u Nikšiću, u kući na imanju manastira Ostrog, 14. jula 1924.
-Majka i otac su izrodili nas petoro, četiri sestre i mene. Jedno dijete im je umrlo od pola godine. Od tri mi sestre jedna živi u Beogradu, druga je bila udata za Samardžića u Herceg Novi, treća je pošla za Pavla Vukićevića, prvoborca, prvog direktora štamparije Borba. Drugovao je sa Đilasom i Veselinom Maslešom.
Drago ima kćeri Ljiljanu i Senku i sina Miomira. Žive u Podgorici sa porodicama.

Najljepši par na korzou

Supruga Kosa je u gotovo svakoj Dragovoj riječi. Fotografije iz mladosti posmatraju nas iz vitrine.
-Sjećam se kao da je juče bilo. I Kosa je Nikšićanka, od Vukotića iz Kličeva. Ljepotica je bila, nema govora. Najljepši smo par bili na korzou. Tri godine smo išli, pa se oženili. Meni 29 i po, njoj 22. Išla je Kosa i na radne akcije. Ja nijesam, imao sam obaveza kao predsjednik SKOJ-a za dva nikšićka kvarta, Rudo polje i Grudske mahale.

Nikšić mi se poseljačio

·Kakav je Nikšić danas?

Posljednji put sam bio 7. februara. Na Kosinu godišnjicu. Nikšić mi se poseljačio. Svi smo mi djeca sa sela , ali Nikšić se mnogo poseljačio. Ne znam šta da vam kažem...Gradonačelnik je Radojičić. Znam mu oca kao profesora geografije u Nikšiću, kao fudbalera "Sutjeske" , ali bogomi sve mi se čini da je onaj Milošević iz Bijelog Polja veći autoritet. Čudo je napravio. A sjećam se kad smo gostovali ni toaleta nijesu imali, sve poljski u dvorištima. Po kućama smo spavali, sjećam se kuće nekog Avrama, čini mi se da se tako zvao. Kakav hotel, tek poslije je napravljen hotel "Sandžak" , sad je "Bijela Rada".

Nagrade

Drago Malović je bio član KUD "Zahumlje" od čije glumačke sekcije je formirano i 4. juna 1949. zvanično otvoreno profesionalno pozorište u Nikšiću. Nakon ukidanja nikšićkog pozorišta, 1965. prelazi u Crnogorsko narodno pozorište u Titogradu iz koga je otišao u penziju 1984. godine. Na sceni je posljednji put bio 2006. u Mostaru, gostovanje Čehovljevog "Višnjika" u produkciji Kraljevskog pozorišta "Zetski dom".
Za ulogu Radosava u seriji "Đekna još nije umrla, a kad će ne znamo" , sa Ljiljanom Kontić (Ljeposava) proglašen je 1989. za glumački par godine "Ona i on" u izboru beogradskih TV Novosti.
- Sve su mi nagrade drage ali moram izdvojiti "13-julsku" , povelju "Bijeli Pavle" za životno djelo i nagradu "Veljko Mandić" od mojih Nikšićana.
Bog mi je podario najvrjednije nagrade, sedmoro unučadi, jedno praunuče, drugo je na putu.
Malović je 1. novembra 1999. proglašen za počasnog člana CNP.

Drugovanje boema

·Glumci , veliki boemi?

Pa jesam, bio sam boem. Volio sam da sjedim i popijem u kafani ali nikad se nijesam opio. Vazda sam znao granicu. Znali smo Veljko i ja da se zapijemo u hotelu Javorak. Nije tad bilo u Nikšiću hotela Onogošt k`o danas. Zapijemo se, ja pogledam na sat, dvanaest, pola jedan...Ajmo kući, velim. Neće Veljko i društvo. Ja pođem do kuće, oni ostaju. Ručam, vratim se i nađem ih za istim stolom.
·Bilo je i mnogo putovanja. Da li Vas je supruga pratila?
Nije, Kosa je bila kući sa djecom ali imala je veliko razumijevanje i mnogo strpljenja za moja česta odsustva.