Narod Republike Srpske zaslužuje svoju državu

Srpska stoji ko bog. U Dejtonu smo dobili šansu, bolju od muslimana i Hrvata. Glavni problem je bio u tome što Srpska demokratska stranka nije imala duhovne, političke i moralne snage da je iskoristi. U pravu je bio Starović kada je rekao da SDS treba da se rasformira jer neće moći da nosi mir na leđima. Ukratko, njih su pritiskali ratni zločini, kriminalizacija Srba, mutni gubici teritorija, nekompetentno i politički nedoraslo i nezrelo rukovodstvo pa su bili autistični na srpsku štetu ili pretjerano kooperativni sa istim posljedicama.  

Danas smo čvrsto stali na dejtonske noge. SNSD je, kome pripadam, odmah po osnivanju u svoj program ugradio „dva entiteta i tri nroda“. Mi nismo načinili grešku da prvo zaigramo na Državu Srpsku, na Samostalnu Srpsku. Mi smo se držali međunarodnog prava i onoga što su garantovale velike sile. Pokazalo se da je insistiranje na dva entiteta i tri naroda bila dobitna kombinacija jer su ostala dva naroda, u međusobnom odnosu, urušavala BiH a drugi entitet nikada nije mogao da zaživi što je nama dalo nedostižnu prednost.

Politika, njeni efekti, koju vodi neka stranka ili neko rukovodstvo, često nije vidljiva u tom pa ni u narednom nandatu. I toga uvijek treba biti svjestan. Sada, nakon više od petnaest godina, vidljiv je efekt našeg insistiranja na 2 i 3. U vremenu kada je to bila izdaja jer je SDS vodio autističnu politiku odbijanja i donacija i svega ostalog. 

Republika Srpska je danas jednom nogom samostalna. Naš cilj je Samostalnost u okviru BiH ili izvan BiH. A drugom nogom je država. Naš cilj je da do kraja iskoristimo dejtonske državne nadležnosti koje smo dobili u Dejtonu i koje imamo.

Ja, lično, želim Republiku Srpsku kao posebnu, nezavisnu državu. Možda to neće biti dok sam ja živ ali će biti. Ovaj narod je to zaslužio, cijelom svojom istorijom i stradanjima. Ovo je jedini organizovani srpski kolektivitet, izvan Srbije, koji je ostao na svojoj zemlji i sačuvao svoj jezik. To treba poštovati. Pred tim treba stati i pokloniti se. Ja nisam nasionalist ali zbog ovog naroda zastupam najtvrđu nacionalnu politiku. 

Svjedoci smo stalnih pritisaka iz Sarajeva i bošnjačkih političara na Republiku Srpsku.  Kakve posljedice to može da ima za Republiku Srpsku?
 

Mislim da to jača Srpsku. Sarajevski Politički Krug nema nikakvu koncepciju, nikakav realan nacionalni ili politički interes, nikavo međunarodno pravo iza sebe. Ima samo laži, prevare, obmane. U štagod uprete prstom, sve je iz Sarajeva prevara. Lagumdžijina multietničnost. Komšić je najveća prevara na političkom tržištu BiH. Takve lažne vrijednosti nije mogao ni SDS niti SDA da iznjedre u svom praskozorju, kad su angažovali kretenoide prve vrste. Genocid je laž i prevara. Agresija je laž i prevara. Secesionizam Srpske je laž i prevara. Mi samo uzimamo ono što je Gospod Dejton dao. Uskoro i muslimani neće vjerovati u te prazne priče, neka se dobro zamisle zašto je propao Silajdžić i njegova Stopostobih. Zašto je propala Država za čovjeka. Prošlo je vrijeme lažne Amanpur-kapmanje i lažnih fotosa iz Omarske.

 

 

U Sarajevu su multietničke još samo tramvajske šine jer su ih, u doba socijalističkog samoupravljanja, izlijevali Srbi, Hrvati i muslimani u Željezari u Zenici.                                                                         

Sve ostalo je unisono, homogeno, jednosmjerno, od vjere do mržnje prema Srbima. To što se pojavi neki Gojer, neki Pudarić, neki Desnica, to su samo ljudi-ahdname, tursko ćage koje, kobiva, dokazuje da neko ima pravo da živi i da bude tu. Njihov domet je isti kao i domet onih devet Srba nesretnika koji su se turili na Lagumdžijinu listu u Srebrenici. Srbi, a i Hrvati, imaju neku antinacionalnu, suicidnu potrebu da se poturčavaju. Na sreću, to radi odmet, bezvrijed. 

I ta slika Sarajeva je laž za Evropu i Vašingotn. Nesreća je u tome što ti centri znaju pravo stanje, samo se ponkad prave slijepi.

 

 

Kampanja će biti uobičjena. Za nas je, za SNSD, to pobjednička kampanja. Još jedna pobjednička kampanja za Srpsku. Peta po redu. Srpska je uvijek u našim srcima, u našoj politici i u našoj akciji. Sada smo poslali poruku, za lokalne izbore: Srpska, kuća do kuće. 

Ne krijem, drago mi je kad se to pročita i bez zareza i sa pridjevom na početku.

SDS i PDP su, čini mi se shvatili da je ovdje nemoguća koncepcija Nudiguzi i Potopnici. Koperativnost na vlastitu štetu je srpska prošlost, barem na ovim prostorima, prostorima Republike Srpske. A izbore nikad niko nije dobio na reklamiranju opšte propasti i potopa.

 

 

Reći ćemo šta smo uradili za četiri godine, šta ćemo uraditi u naredne četiri godine i na koji način ćemo, tamo gdje pobijedimo sinhronizovati, uskladiti, povezati, republičku i lokalnu vlast. I nikakva druga mudrost.

 

 

Mi ćemo zadržati opštine u kojima su građani nama dali povjernje. Mi sada imamo 37 načelnika u Republici Srpskoj, plus jednog u koaliciji, i 3 načelnika u Federaciji. Cilj nam je da pobijedimo u nekoliko opština u kojima do sada nismo pobjeđivali. To je, npr. Foča, Ugljevik, Brod. I Bosanski Petrovac u Federaciji.

 

 

To je potpuno izvjesno. Oni koji ne poznaju SNSD ili ne razumiju naš koncept i organizaciju, ne shvataju da je Gavranović dio našeg tima u Banjaluci i da se ništa nije drastično dogodilo. Da je bilo obrnuto, da je Gavranović bio gradonačelnik, i sada bi vilo obrnuto u kandidaturi. Gavranović će pobijediti, možda i ubjedljivijim brojem glasova nego prije četiri godine jer smo našu organizaciju u Banjaluci digli na viši nivo i imamo sada skoro 25o mjesnih odbora. To je, armijski rečeno, korpus. A protiv nas ide razjebana banda po šumskim potocima i picinim parkovima, da ne pominjem dimove.

 

 

Za Bijeljinu i Doboj se teško boriti. Mi razvijamo stranačku organizaciju i političku tehnologiju a Mićo i onaj poturica Obren razvijaju klijentelistički i interesni feudalizam. Oni su višemandatni negativci u svojim sredinama koji su razvili svoj sistem podrške i koji ne podrazumijeva stranačku organizaciju. Ni u Doboju ni u Bijeljini SDS nije ni izbliza jak kao njih dvojica. U Doboju Petrović ima  pet, šest, možda i sedam hiljada muslimanskih glasova u startu. Teško je organizovanoj i modernoj stranci boriti se demokratskim izbornim procesom protiv takve politike „džamijskih listića“. U Bijeljini, pak, Mićić okuplja cijelu strukturu onih koji su imali koristi od vlasti SDS-a i mjesta Bijeljine na putu prema Srbiji. Taj, sada legaliozovani, ratni i poratni kapital, upravlja glasovima moćnije nego ijedna stranačka struktura SDS-a. I još jedna važna stvar. Mićo i Obren su višemandatni likovi a SNSD, slijedom svoje unutarstranačke demokratičnosti, stalno kandiduje nove ljude. To samo znači da će njihov pad, kada dođe, biti katastrofalan i za te lokalne zajednice.

Mi, dabome, ne odustajemo i borimo se za Bijeljinu, Doboj i Prijedor, jednako kao i za Banjaluku.

 

 

Prije svega se radi o odgovornosti a ne o zaslugama. Po zaslsugama bi Dodik trebao da bude kandidat za sve i svja. Čak i za načelnika Berkovića. Milovanović je predsjednik našeg opštinskog odbora u Bijeljini i red je da preuzme odgovornost. To su radili i rade i drugi naši predsjednici odbora.

Za Bijeljinu bi mogao da uradi nemjerljivo više nego Mićić jer on ima direktnu konekciju sa Vladom Republike Srpske. I do sada je Vlada radila sve u Bijeljini. Bolnicu. Kanale. Osim Mićinih prasića po selima.

 

 

Urađeno je veoma mnogo. Radi se o desetinama miliona maraka u toku četiri godine, u svakoj opštini. Samo opštine čija vlast nije htjela da komunicira sa Vladom i Republikom, imaju manjak u razvoju. Naše preglede urađenog svakodnevno skraćujemo za svaku opštinu jer znamo da ljudi nemaju vremena i energije da čitaju i analiziraju na desetine stranica tabela. Dabome, ponekad taj razvoj izgleda kao nešto što je normalno, kao što svakog jutra treba obući čistu košulju. Mi ne tražimo da ljudi ukivaju SNSD u zvijezde zbog toga što je neki put asfaltiran prema nekolicini kuća. Ali ne dozvoljavamo da opozicija ubjeđuje te iste ljude da nije urađeno ništa.

 

 

Može da ujednači uslove razvoja i da stvori ambijent. Ali ako imate cijela područja u kojima niko ništa neće da radi osim da se zaposli u HET-u ili u EPRS-u, onda je problem malo teži. 

U siromašnim krajevima stočarstvo i voćarstvo mogu biti egzistencijalni temelj. Ali, to su područja koja zahtijevaju rad. Svakog dana tokom godine. Mi ćemo, kao društvo, morati da vratimo ugled radu. I da ga poštujemo jer nam znači opstanak. 

 

 

Strane investicije neće doći. To su iluzije i laži lopova iz međunarodne zajednice. Ako provedete reformu policije, doći će strane investicije. Ako uđete u Nato, doći će strane investicije. To je laž. To je priča za budale. Mi moramo do kraja iskoristiti svoje prirodne i radne sposobnosti. Evo, u Novoj Topoli će početi gradnja ogromnog agroindustrijskog kompleksa koji će biti motor tazvoja voćarstva i zemljoradnje. Jednog dana kada se završi potpuno, tu će raditi tri hiljade ljudi. To ni jedna strana investicija neće nikada uraditi. Ali hoće otkupljivati naše sirovine i finalne proizvode u toj zoni.

Naši poljoprivrednici moraju da počnu da razmišljaju drugačije a vlast da im stvori uslove za to. Sada, recimo, u poljoprivrednim proizvodima caruju nakupci, zakupci i prekupci. Umjesto da 1000 lijevčanskih poljoprivrednika da po 5.000 maraka i u Banjaluci izgradi robnu kuću povrća. Tako će direktno i jevtino prodavati svoje proizvode, eliminisati visoke cijene i uvoznički lobi. Jer, ono što sada imamo od povrća u ponudi, osamdeset posto je uvozno a pola od toga je prošvercovano.

 

 

Nema tu nikakve političke prizme. Ljubojević je jedan nekompetentni, nekarakterni i neideloški skorojević koji je povjerovao u kampanju Transparensija ili Rafija Gregorijana o tome da je u Srpskoj sve kriminal i korupcija. Pa se uključio. To je bezočno primitivno ponašanje. Nažalost, on je davao takve signale i u Agenciji za šume. Neću da budem general, ali na vrijeme sam rekao da će naštetiti i Socijalistima i vlasti uopšte.

 

 

Književnost je danas iščašena iz života zato što su i književnici odbačeni. Oni su kao namjerno iščašeno rame. Pisci se danas pod vodom bore za stvarnost. Republika Srpska mora oformiti posebno ministarstvo kulture i početi sistematski da razvija tu oblast jer sve carevine propadaju a kulturno nasljeđe ostaje. Otkad nema Austrougarske a Kočić još živi.

To o refleksu je teško analizirati. Ako pisci podilaze dnevnoj politici onda za to nije kriva politika. Književnost ne treba da bude ni na koji način odsjaj dnevne politike. Ali to ne znači da ne treba da bude angažovana. Samo što to zahtijeva divovske preduslove. Zahtijeva, npr, da se ustanovi književna kritika. Ne mogu pisci sami sebi biti i pisci, i recenzenti, i kritičari i članovi žirija. Nema tu odsjaja, to je najcrnja vrtnja u krugu.

 

 

Dabome. Socijalističko samoupravljanje je bilo dostiglo jedan dobar nivo. Fuad Balić je, npr, mnogo doprinio stvarnom kulturnom konceptu Kočićevog zbora. Onda je sve devalvirano primitivizmom, uskogrupnošću i sljepilom. Borba bakova je postala glavni događaj. Vjerujem da se Kočić okreće u grobu i ne može sebi da oprosti što je „u knjigu turio Jablana“.

Kočićev zbor je bogomdana prilika da Republika Srpska pokaže svoje lice kulture i vanremenih dostignuća ali i da predoči nove korake. Cijenim bodljavinu bakova, šatore, klipaču i uznojene ženske guzice. Ali, ovaj narod vrijedi više i to se mora pokazati. Na tome su svi do sada zakazali. Mnogima, jakako, godi, da Kočićev zbor bude ovakav. Jer su oni, onda, Onakvi. Sa velikim slovom.

 

 

Ne volim da govorim o tome. Uvijek sam na ivici da upadnem u onu zamku: Znate, kad sam ja bio to i to, sve je bilo vrhunsko, a onda ste došli vi koji pojma nemate i koji ste usrali i šefa i stanicu. Ja sam radio u doba Novinarstva. Danas je doba Medija. To su dvije različite stvari. Kao što su bakovi preuzeli Kočićev zbor, tako su bakovi preuzeli i Novinarstvo, odnosno Medije. I o tome ne želim ništa više da kažem.

Zadovoljan sam saradnjom. Ima tu dobrih ljudi, ljudi koji rangiraju vrijednosti, ljudi kojima je stalo da se neko dobro, pozitivno, kritičko, generativno mišljenje čuje, da se nečiji rad pokaže. Ima i onih koji su ratne naplavine, kao i u drugim oblastima, bizmismeni, sa m a bez tariguza.

 

Ja nastojim da budem aktivistički orijentisan prema medijima. Da nudim robu na tržištu a ne da čekam da se mene neko sjeti. Dabome, to nosi rizik ali na taj način preuzimam odgovornost na sebe a ne da optužujem novinare kako se mene ne sjete. To govorim za dnevno-politički angažman. U drugim svojim aktivnostima nisam napadan jer mislim da to nije korektno sa moje strane. 

 

 

Nemam odgovor. Već godinama ja nisam gledalac ni čitalac. Medije samo „pregledam“, pretrčavam, onoliko koliko mi treba zbog moje informisanosti i dnevne aktivnosti. Internet ima primat, čak i kad su u pitanju neke televizije. U kolima više emisija pregledam nego kod kuće na ekranu televizora. 

Znam da to nije odgovor za vas. Gledam televizije sa španskim, engleskim i italijanskim fudbalom.

 

 

Tačno je.  Mada to nisu režimski mediji. To su čaršijski mediji koji se izdaju za režimske kako bi mogli imati neke prinadležnosti u odnosu na druge.

To nije paradoks, to je logika rata koji je na obalu izbacio svakovrsna govna i trulež a onda su ga u Dejtonu zaustavili. Nažalost, nama je ostalo to na obali i potrebne su generacije da se uspostavi red, moralne vertikale i profesionalan odnos, od popravke mašine za veš do tih usranih medija. Danas medije posjeduju krkani koji reketiraju sve one koji nešto imaju ili nešto znače. Prijete ekranom ili novinama. Ucjenjuju. Neko će platiti da se objavi a neko će platiti da se ne objavi.

 

 

To je za mene nemjerljiva čast. Inače nisam navikao da me se tretira realno pa možda to i pretjerano rangiram.

Ali, ovo je poseban slučaj. Andrićgrad je čudo u nastajanju i moj dolazak sa mojim romanom je ravan osvajanju novih svjetova, iskrcavanju na nove kontinente. Govorim iz svog ugla, dabome. 

Konkretno, to za mene kao pisca znači obavezu da ispišem još jedan roman jer se samo tako mogu odužiti i Kusturici i Andrićgradu.

 

 

Emir je Domaćin svjetova. On ondje stvara čuda u Zemlji Srba. On od Drine, koja je u Višegradu bila ponornica, nije tekla nikuda, jer je višegradsko vrijeme stalo kad je nestalo Švabice, čini rijeku-vrata prema svijetu. Andrićgrad je taj prozor u svijet. To je čudo zato što prvo nastaje prozor pa onda grad i svijet.

Dabome, oko njega je puno Ćorkana i loših vila koje pokušavaju noću da ruše sve što Emir danju izgradi. Ali svako veliko graditeljsko vrijeme prate takva trula zla.

 

 

Scenario je završen. Ali još nije stigao do mene. To je značajan prvi korak. Ali i ostali su i značajni i teški. Znajući upornost Tike Stanića, mislim da će projekt ići svojim tokom. Mada je to, danas đavolski posao. I tu nedostaje Ministarstvo kulture i Filmski institut.

Jedva čekam da pročitam scenario i da vidim film, da vidim ko će biti glumci za dva glavna lika.

To neće biti moj roman, to će biti novo umjetničko djelo i zato mene zanima više nego druge, koji su samo gledaoci.

 

 

Obavili smo neophodno sa romanom Tomanova igra sjenki. Ne mogu da govorim ništa o nekom uspjehu i ponavljanju jer su i Prsti za mene bili iznenađenje sa takvim rangom. Meni je bitno da se roman evidentira, da je objavljen ove godine na srpskom jeziku. Ostalo je stvar žirija.
 

 

 

Moj plan je da pokažem izvjestan izbor slika iz raznih vrmena. Jer, ja sam 84. imao samostalnu izložbu slika, dakle, više od trideset godina slikam. Naravno, sa različitim ritmovima i frekvencijama. Unazad nekoliko godina bavim se i skulpturom. Oblikovanje je moja preokupacija i na slikama. To su neke nove vrste, između slika i crteža. Često su to oblici na papiru ili platnu. Tako da je logično da se uhvatim kamena i drveta. Koristim i moderne materijale. Tako da bih želio da se i nekoliko skulptura pojavi na izložbi. No, vidjećemo šta će reći selektori, oni koji kreiraju postavku i vrše izbor.