Liječi riječju

Doktor Borislav Mitrić, specijalista psihijatrije koordinator je Centra za mentalno zdravlje Doma zdravlja Podgorica.Bio je direktor Specijalne bolnice za psihijatriju u Kotoru, konsultant na odjeljenju neurohirurgije u Urgentnom centru, intenzivno se bavio prevencijom narkomanije i istraživanjem mentalnog zdravlja raseljenih lica u Crnoj Gori. Rođeni je Nikšićanin. Medicinski fakultet je završio u Beogradu, gdje je i živjeo i radio. U javnosti uvaženi stručnjak i intelektualac, a u arhivama i dokumentacijama teško je naći njegovu faktografsku biografiju.
-Često su mi tražili te podatke, datume, a ja baš mislim da o tome ne treba pisati. Da li ja imam pet ili 50 godina manje je važno. Važno je šta mogu da učinim. Rijetko govorim o sebi...
·Ipak ?
Rodio sam se 1947. od majke Krstinje i oca Jola, dvoje ljudi koji su sa mojom babom uticali na moje prve korake.Imao sam sreću da imam mnogo, mnogo dobrih učitelja, od osnovne škole do fakulteta.I poslije studija je bilo mnogo dobrih ljudi koji su željeli da mi pomognu, čak i nekih koji su htjeli da mi odrade neke stvari što nisam želio da prihvatim. Oženio sam se relativno star. Otac sam dvoje djece koja su za sada, Bogu hvala, dobro.Psihijatar sam, pri kraju radnoga vijeka. Volio sam da budem biohemičar i to mi je ostala vječna ljubav.
·Ljudi zaziru od psihijatra. Strah, neznanje ili predrasude?
Ima sve više savršeno normalnih ljudi koji dolaze po savjet. Ne mogu reći da je riječ o većoj emancipaciji, ali otpor prema psihijatriji je smanjen.U medicini postoje riječ, droga i nož. Mi liječimo riječju. Svaka nepoznanica je intrigantna. Ljudi se plaše ludila jer nosi mogućnost da se uradi nešto što se ne želi.
·Vaš najveći strah?
Ne bih volio da dugo bolujem. Mislim da bi me to jako iscrpilo. Ne bih volio da ugrožavam svoje nasljednike. Mislim da je najljepša smrt s nogu.
·Da li lakše prolazi kroz život čovjek koji ne promišlja mnogo o sebi i svom životu?
Mnogo pate ljudi koji su samokritični, koji uveče razmišljaju šta im se tog dana dogodilo, da li su nekoga uvrijedili, koga su oštetili. Oni kojima je sasvim svejedno misle da su srećni. U stvari, jako su nesrećni. Možda su zadovoljni nekom sitnicom ali samo trenutno, a u suštini su nezadovoljni. Čovjek koji pravi cenzuru svega šta i kako mu se dogodilo u jednom trenutku se osvjesti, stane i onda krene naprijed.
·Vaša definicija sreće?
Definicija i sreće i zdravlja je sposobnost da prije svega volite, sposobnost da radite i da kontrolišete svoje ponašanje. Sreća je i kad vam se neko u datom trenutku nasmije, kad vam pruži ruku, ali ove tri stvari su puna sreća.
·Više pamtite dobro ili loše?
Sad počinjem da zaboravljam, ali ima nekih stvari, čak i iz najranijih, dječačkih dana koje pamtim. Sjećam se prvog zaljubljivanja, prvih držanja za ruku, prvog osmjeha, javnog nastupa. Često mi se ti događaji vrate u sjećanje i na neki način me oraspolože. S druge strane, sjećam se i prvog bola, prve tuge, prvog neuspjeha. Ta sjećanja su mi opomena. Ono u šta ste mnogo sebe uložili praktično se pamti do kraja života.
·Optimista ili pesimista?
U principu mislim da će sve biti dobro. Meni je do sada nekako sve išlo normalno. Bilo je dosta udaraca u životu, nijesu bili katastrofalni. Živim život kojim u cjelini mogu biti zadovoljan. Živio sam u jednoj velikoj zemlji, lijepoj , sposobnoj zemlji. Živim sada u Crnoj Gori koju sam uvijek volio i uvijek nekako cijenio, ali joj se nikada nijesam klanjao. Samo sam pokušavao da je uzdignem ako mogu i koliko mogu, ali moja pleća su suviše mala da bih mogao sam dići Crnu Goru ako svi ne krenemo u tom pravcu.
·Radite na jednom projektu. Otkrijte nam bar detalj?
Ostala mi je još jedna želja. Upravo radim na tome. Valjda će ugledati svjetlost dana, nijesam siguran pa mi je glupo da pričam dok ne vidim da li ću to moći plasirati u Crnoj Gori. Suviše sam star da bih išao negdje drugo, ali ko zna. Volio bih da se vratim majci prirodi. Mislim da bi ubjedljivo najbolji bio u ekologiji. Volim da radim sa zemljom i drvetom. Volim drvo, ima dušu. I zemlja i kamen imaju dušu.
·Rješavate li psiho testove u zabavnoj štampi, da li su samo razbibriga ili zaista nešto znače?
Bilo je toga i u vrijeme moje mladosti, da li ste pametni,druželjubivi, da li ste ovakvi ili onakvi. Pravo da vam kažem ima i nekih bezveze pitanja ali na kraju krajeva čovjek je zadovoljan kad skupi neke bodove pa u rješenju pročita :Vi ste genije! Tako se obično i pišu ti testovi, da bi svi bili genijalci.
·Da li ste nekada išli kod psihijatra?
Svaki dan sam kod psihijatra, kod sebe i pokušavam sebi da pomognem. Nekada uspijevam, nekada ne. Nijesam nikad išao na psihijatrijski pregled , međutim, imao sam mog šefa kod koga sam išao da se konsultujem kao i svaki čovjek koji ima neki problem. Sjećam se, jednom sam mu se nešto žalio i kažem mu: Ja ovo više ne mogu da izdržim. Strah me je, neću da poludim! Odgovorio mi je: Kad god mi neko kaže neću da poludim taj i ne poludi. Ne znam da li je njegova teorija tačna , ali je se pridržavam, a moja praksa je pokazala da je istinita. Ko god ima strah od ludila ne poludi.

Ako zdravlje posluži

Kad odem u penziju, ako me zdravlje posluži, možda se uključim u neku biohemijsku laboratoriju. Mislim da bih bio dobar i u međunarodnoj saradnji. Apsolutno nijesam konfliktna ličnost. Sa svakim sam i profesionalno i privatno mogao da uspostavim kontakt. Kad mi se neko ne sviđa stavim mu to jasno do znanja. Nekad neke ljude kupim za sitno, a nekad neke ne želim da kupim. Kažu da svako ima svoju cijenu. Ne znam da li ja imam cijenu, ne znam kolika je, ali znam da ne bih volio da se prodam.

Strah od greške

·Imate li odbrambeni mehanizam?
Kad prvi put padnete na ispitu pomislite na samoubistvo. Kad padnete drugi put tražite razlog zašto ste pali. Treći put već jednostavnije prihvatite. Dakle, postoji navika. Kad mi je prvi put pacijent umro jako teško sam to preživjeo. Godinama sam se navikao. Sad imam strah da ne napravim grešku. Vjerujem da postoje samoubistva na mah. Jednostavno, čovjek krene da kupi hljeb, vidi da je gužva, da mora da čeka red, vrati se i ubije se. Kad procjenim da neko ima povećanu impulsivnost imam strah da ne propustim da učinim sve, da ne uradim nešto zbog čega bih cijeli život žalio.

I od pacijenata učio

·Da li je predrasuda da psihijatar vremenom počinje da liči na pacijenta?
Svaki razgovor je razmjena iskustava. Postepeno, usvajamo nešto od pacijenta, ponekad dobro, ponekad loše. Imao sam pacijente od kojih sam mnogo naučio. Neko se dobro razumije u književnost, neko u režiju, u matematiku , o kojoj ja recimo nemam pojma. Tako da koliko god mi liječimo pacijenta i on utiče na nas.

Voli kaubojce i sport

Borislav Mitrić ima povjerenje u ljude sa kojima živi i radi. Cijeni svaku dobru i plemenitu osobinu, časnost, iskrenost i hrabrost. Voli druženje, kaubojske filmove i odlazak na sportske događaje. Čita beogradsku Politiku, čitulje nikada.
-Morbidno mi je. Prijatelji mi kažu to se mora znati, to je obaveza. Ipak, nije to obaveza, to je osjećanje. Ja ne žalim zbog naroda već radi sebe. Jako mi je teško palo što nedavno nijesam otišao na godišnjicu prijateljeve kćerke i moje koleginice. Nijesam znao. Bilo mi je krivo na mene jer sam osjećao da moram biti tamo. Sada imam prijatelja koji me obavještava.