Danas se obilježava 17. godina od početka etnocida, genocida i etničkog čišćenja srbskog stanovništva pod organizovanom hrvatskom “domobranskom“ akcijom zvanom “Oluja“, u kojoj je stradalo više od 200.000 Srba iz Hrvatske.
Akcija je zvanično počela 1995. godine, 4. avgusta, a učestvovale su snage hrvatske vojske, policije i Hrvatskog vijeća odbrane, da bi dan kasnije, hrvatska vojska ušla u pusti Knin.
Operacija ”Oluja”okupila je 138.500 pripadnika hrvatske vojske, MUP-a i Hrvatskog vijeća obrane. Tim snagama suprotstavile su se, srpske snage sa oko 31.000 vojnika.
Pod ratnom stihijom cjelokupno srbsko stanovništvo, praćeno hrvatskom ofanzivom napustilo je svoje domove, i sa traktorima i drugim poljoprivrednim vozilima krenulo ka centru Srbije dok je neke prognanike vlast uputila ka Kosovu.
Srbski živalj bježao je pred muslimanskim i hrvatskim “trijumfalističkim” nastupom vojske ”zahvaljujući” kojem su počinjeni brojni zločini nad civilnim stanovništvom.
Vojna akcija ”Oluja” ostala je zapamćena kao jedna od najsurovijih etničkih čišćenja na prostoru nekadašnje SFRJ a kojoj su ipak i ranijih godina prethodile pripreme terena- uništavana su sela i crkve, spomenici, groblja ali i sprovođena sistematska diskriminacija koja je uslovila proces iseljavanja.
Precizni podaci o žrtvama ne postoje, a prema nekim izvorima u akciji hrvatske vojske ”Oluja” nestalo je 1.805 osoba, a Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava tvrdi da je tokom te operacije poginulo ukupno 677 civila. Iako ne postoje precizni podaci o broju žrtava postoje precizne i potresne izjave svjedoka, preživjelih, progonjenih Srba.
Oni koji su ”preživjeli” bijeg iz svoje zemlje svjedočili su pred sudom, narodom ali i pred cijelim svijetom.
”Svedok 300/96-8, učenik, star 17 godina, navodi:
...Ja sam zbog povrede bio na rehabilitaciji u banji Topusko. Bio je avgust 1995. godine. Pucalo se na sve strane. U jednom trenutku doneo sam odluku da pođem svojoj kući. Krenuo sam kroz Glinu. Nisam znao da je grad pao. Odmah su me uhvatili. Podneli su mi nož pod grlo, pucali mi iznad glave, tukli najviše po glavi, po telu i nogama. Pretili su mi i vukli me od mesta do mesta po gradu i to je bilo od podneva do ponoći. Onda su me pustili i kazali da ću svakako biti njihov i da ću biti pogubljen. To su mi govorili hrvatski vojnici koji su bili u maskirnim uniformama.
Uspeo sam da se izvučem iz Gline i vratim u Topusko. Prošlo je pet dana. Bilo je užasno, nije bilo vode, nije bilo hrane, nije bilo svetla. Bili smo u obruču, pa sam pošao sa kolonom izbeglica auto putem prema Zagrebu i Beogradu.
U Sisku su nas Hrvati kamenovali, tako da smo jedva žive glave izvukli.
Sve je to na mene ostavilo teške posledice. Ja više nemam sna. Desi mi se da u toku dana osetim takvu napetost da bih se valjao po podu. Pijem dosta lekova po preporuci lekara. Redovno se javljam psihijatru na preglede, ali me nervoza nikako ne prolazi. Ne znam kada ću ozdraviti. Proteklo je više od šest meseci, a moje stanje ništa nije bolje. U Petrinji sam bio vrlo dobar đak, a sada sam ovde skoro nikakav... ”
” Svedok 284/96-4, izbeglica iz Vrginmosta, rođena 1950. godine, svedoči:
...Kad je narod počeo da beži ja nisam imala nikakvo prevozno sredstvo, te sam nosila svoga supruga na leđima jer je on šlogiran, pa su me prihvatili u neku traktorsku prikolicu.
U toku noći ispred Gline kolona se zaustavila. Počela je pucnjava. Kolona je bila napadnuta od strane Hrvata. Pošto je kolona stala, sav narod koji je bio u kolima, na traktorima i u kamionima, pobegao je van puta levo i desno da bi se sklonili. Ja sam cele noći ostala pored traktorske prikolice, jer nisam mogla da bežim sa mužem koji je nepokretan.
Pošto sam cele noći bila na putu primetila sam da su hrvatski vojnici prilazili našem narodu koji se bio sklonio pored puta i da su ih ubijali i klali. Najviše su nanosili povrede noževima. U toku te noći veliki broj ljudi je poginuo i ranjen je. Čulo se vrištanje dece. Kada sam čula zapomaganje dece ja sam bila izgubljena i praktično nisam znala za sebe.
U Topuskom smo ostali 2-3 dana, a onda smo krenuli u nekom autobusu kroz Hrvatsku. Usput su civili hrvatske nacionalnosti kamenovali autobus. Gađali su nas kroz prozore. Tako je veliki broj ljudi zadobio povrede.
Iza mene u autobusu je sedela jedna starija žena, koja je zadobila udarac kamenom po glavi i od zadobijenih povreda je preminula... ”
Poput ovih izjava su i druge, istinite i očajne, krvavo urezane u pamćenju mnogih generacija.
Za planiranje oluje znalo se unaprijed
Portparol Stejt departmenta Ričard Baučer izjavio je u decembru 2002. da su SAD imale određena saznanja da su pripreme za akciju „Oluja” u toku, ali da nisu bile „umešane u planiranje ili izvođenje te operacije”. To je ponovio i bivši američki ambasador u Zagrebu Piter Galbrajt na suđenju Slobodanu Miloševiću u Hagu.
U znak zahvalnosti vojnicima koji su stradali zarad okupacije srbskih teritorija, od 2000. godine 5. avgust se u Hrvatskoj obilježava kao državni praznik, Dan oružanih snaga Hrvatske.
Pod optužbom za ratne zločine procesuirano je samo deset bivših pripadnika hrvatske vojske i policije, a Haški Tribunal je tek 2001. godine pokrenuo optužnicu protiv penzionisanog hrvatskog generala Ante Gotovine koji je bio komandant te operacije.
”Oluja” kao vojna akcija bila je finalni dio sprovođenja genocida nad srbskim stanovništvom Krajine, koja se sastojala od fizičke likvidacije onih koji su ostali. Najčešće su to bili stari ljudi koji su ostajali da čuvaju svoju imovinu i domove u kojima su bili rođeni. Oni su masovno ubijani na svojim kućnim pragovima a sve što nije bilo opljčkano, bilo je zapaljeno dok je ubijanje preostalih civila sprovođeno sistematizovano uz uklanjanje tijela nakon ubistava.
Patrijarh moskovski i cele Rusije Kiril čestitao je 70. rođendan čuvenom srbskom reditelju Emiru Kusturici i odlikovao ga Ordenom Svetog Serafima Sarovskog 1. stepena.
.jpg)
