Milići
Jest Mihailo Lalić značajno kompleksniji pisac od Kralja Nikole i od Milovana Đilasa, ali zajedno ostaju u svom vremenu, dobro oslonjeni na njegovu ideološku matricu.
Ali jedna Kratka crtica Mihaila Lalića, koju je objavio osamdesetih godina, pred kraj života, u „Književnim novinama", obradovala me, osjećajući da je u njoj prevazišao sebe, a njegov um nesvjesno zablistao. Naime, priča se oslanja na potresni događaj iz istorije Crne Gore, prilikom njene pohare od vojske vezira Ćuprilića, koji je razorio, zadužbinu Ivana Crnojevića, Ćipur, zajedno s Latinima. Turci su, u drugom pohodu, zašli duboko u Crnu Goru, a u plemenu, Bjelicama, poslednji žestok otpor davali su braća Milići. Na kraju, Milići se zatvore u Crkvu i odatle se bili s Turcima. Turci na posljetku zapale crkvu, i sedam braće Milića sagore u plemenu. Ova priča čudesno je aktivirana po završetku Drugog svjetskog rata, na Cetinju.
Naime, po završetku rata, kada je već bilo sasvim „raščišćeno" s Bogom i religijom, kada su već bili predati pogibiji i jamama preko stotinu sveštenika iz Crne Gore, i kada je, poslije tog pogroma i prost narod, iz straha, odustao od crkve, pop Đoko Milić, sa Cetinja, usuđivao se da služi liturgiju, iako narod nije dolazio u crkvu. A služio je tog praznika u Bjelicama, u Crkvi u kojoj su sagoreli sedam braće Milića.
Vlasti su prizvale popa Đoka, i činovnik ga upitao: „Šta radiš pope u crkvi kad tamo više niko ne dolazi?" „Kako ne dolazi, jadan, ja sam služio u punoj crkvi", odgovorio je smireno i sigurno pop Đuro.
„Šta pričaš pope, jesi li poludio, mi znamo da niko ne dolazi u crkvu!"
„Kako ne dolazi, kad sam počeo službu, i moj đak zapojao, prihvatili su pojanje sedam braće Milića, i tako ja oslužih božiju službu u punoj crkvi!". To je ukratko ta priča, a nama je ostalo da mislimo o tim riječima koje iznutra drže Crnu Goru.
Šta je tadašnji islednik mogao da kaže, da učini? Mogao je da kaže da je pop lud, i da ga treba ubiti, kao i druge. No, krv se u Crnoj Gori tek bila malo ohladila, i slegla. A ispred islednika stajao čovjek koji sigurno stoji iza svojih riječi, i sveštenik iza koga su sigurno stajele čudesne riječi koje je izgovorio. Iza popa Đoka sad su otvoreno stali i vatrena braća Milići, čija žrtva u kolektivnoj svijesti Crnogoraca izaziva divljenje i strahopoštovanje. Iza njega su sasvim sigurno stali crnogorski sveštenici, i mnogi drugi, na pravdi Boga pobijeni, tokom Drugog rata. Iza njega su, naravno, stajali svi Crnogorci, koji su za vjeru i slobodu dali svoj život. Iza njega je na kraju stalo i bodrilo ga Javanđelje, i misterija unutrašnje istorije čovjekove.
A iza onoga koji je tako olako i nadmeno pitao sveštenika, stajala je vlast stečena na krvi, ponajviše na krvi svoje braće.
Kako je sam Lalić shvatio ovu priču? Vjerovatno da nije ulazio u njene misterijske i eshatološke osnove, ali kao pisac, osjetio je njeno savršenstvo, njenu fantastičnu dimenziju, koja savršeno korespondira sa zemaljskim, istorijskim i psihološkim sklopom preteklog cetinjskog sveštenika, kao i sa podvižničkim karaterom odabranih Crnogoraca.
Sva poslednja, petrovićka istorija Crne Gore, na kraju, ništa drugo nije nego produženi plamen i pojanje Braće Milića. Na njihovom plamenu može da se osloni vjerska plamenost i vladarska odlučnost Svetog Petra Cetinjskog. Na Milića plamenu, lako se nadodava duhovni, i pjesnički plamen Vladike Rada. Pred tim ovostranim plamenim i onostranim pojanjem stidi se fantazija osrednje literature i ljudi koji žive bez podviga. Gabrijel Garsija Markes, bio bi fasciniran ovom pričom, i stavio bi je na čelo svojih fantastičnih minijatura. U njoj se organski spojilo životno i mistično, istorijsko i eshatološko, krsno i vaskrsno, zemaljsko i nebesko, pojedinačno i univerzalno, istorija i poezija, život i literatura, žrtva i slava, čovjek i njegov tajanstveni lik.
Slutim da je i sam Mihailo Lalić, pred ovom pričom iz svog naroda, koju je zasigurno takvu čuo od jednog mudrog Čevljanina, drugačije razmislio ne samo o Crnoj Gori, nego i o svojoj literaturi i njenim dometima, čovjeku i njegovom čudu.
Andrić, koji je u ovom duhu, napisao najljepšu bajku, Aska i vuk, pred ovom pričom, ponovio bi riječi Dostojevskog da je, „život fantastičniji od literature".
- Izvor
- Dan
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Stotine Rusa svakodnevno potpisuju vojne ugovore, čime je novi poziv za mobilizaciju nepotreban, izjavio je portparol Dmitrij Peskov.
U srbskom Drvengradu – “selu Emira Kusturice” – otvoren je 22. novembra uveče međunarodni festival dokumentarnog filma “RT.Dok: Vreme naših heroja”.
Ruski vojnici izveli su udar na parking za avione na aerodromu u rejonu Aviatorskog, uništivši jedan od stacioniranih letelica. Na Kupjansko-Svatovskom pravcu ruske snage su podigle za
Ostale novosti iz rubrike »
- Prodacu stan kad odem u penziju i preko Solis-a potraziti plac na Fruskoj Gori da napravim sebi nest
- Ako je auto previše star popravke će koštati puno. Bolje ga je prodati i uzeti novi polovni. Loše je
- Gdje idemo sada? Biblija kaže: "U propisano vrijeme [kralj sjevera = Rusija] će se vratiti" (Danij
- Bravo! Vranje je divan grad, Vranje ima dusu... Bravo, Sladjo!
- Pozdrav za umetnicu. Slike su divne i krase moj dom u Beogradu.