Zaštita srpskog jezika i njegovog imena

Srpski jezik danas ima četiri imena: bošnjački, crnogorski, hrvatski i, napokon, srpski jezik. To je jedini primjer u Evropi i u svijetu da jedan isti jezik ima četiri različita imena.

Najprije su Hrvati srpski jezik proglasili hrvatskim, doduše ne baš odmah samo hrvatskim, nego srpskim i hrvatskim. Tada im još nije smetalo da je to srpski jezik, samo ako je "i hrvatski".

Hrvati su inače imali veoma čudne i nemoguće predstave o jeziku i narodu. Tako su početkom 19. vijeka proglasili ilirski jezik, nepostojeći jezik, nepostojećeg, ilirskog naroda. Nije im smetalo da sve južne Slavene proglase jednim, ilirskim narodom, a sve južnoslavenske jezike jednim, ilirskim jezikom.

Tako, za njih su jedan, ilirski narod činili Slovenci, Hrvati, Srbi i Bugari. Drugih slavenskih naroda tada nije bilo na mapi Balkana. Isto tako za njih je jedan isti, ilirski jezik bio slovenački, hrvatki, srpski i bugarski jezik. Nauka i istorija pokazali su da su to posebni narodi i posebni jezici.

Pošto nisu mogli da sve narode i sve jezike južnih Slavena proglase za jedan narod i jedan jezik, potrudili  su se da se bar vežu za Srbe, pa da njih i sebe proglase za jedan narod koji govori jednim, istim, jezikom. Izbjegavali su da postave pitanje čiji je to jezik, kada je nastao, u kojoj zemlji i koji ga je narod stvorio. Za početak bilo im je dosta da je taj jezik "i hrvatski".

Pred tim hrvatskim nastojanjima podlegao je jedan od najvećih srpskih filologa Đuro Daničić. Pod uticajem Vatroslava Jagića i hrvatske sredine u koju se preselio, on je u Zagrebu, u okviru Jugoslavenske akademije znaosti i umjetnosti, otpočeo rad na velikom "Rječniku srpskog i hrvatskog jezika". To je bio početak srpskih ustupaka hrvatskim interesima.

Ne treba kriviti Hrvate što su dosljedno i uporno vodili računa o svojim interesima u svojoj jezičkoj nauci i politici. Krivi su srpski filolozi što su tu politiku i tu "nauku", olako prihvatali, a kasnije čak i nametali.

Čudovišne ilirske ideje o jednom narodu i jednom jeziku vaskrsli su sami Srbi 1918. godine. Jugoslavenska ideja i država nije Srbima mogla biti nametnuta da je Srbi nisu htjeli. Naprotiv, ona je bila sastavni dio dinastičke državne politike Srbije o ujedinjenju južnih Slaaveno pod krunom Karđorđevića u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije u Kraljevinu Jugoslaviju. Hrvati su rado prihvatili jugoslavensku ideju jer su u njoj vidjeli način da prežive poraz Austro-Ugarske Monarhije, na čijoj su se strani borili protiv Srba u Prvom svjetskom ratu.

Srpskoj monarhističkoj politici odgovarala je teorija da su Slovenci, Hrvati i Srbi jedan narod, a slovenački, hrvatski i srpski jezik jedan jezik. Tako je nastala jedna jedinstvena država, jedan jedinstveni "troplemeni" narod i jedan jedinstveni "troimeni" jezik srpsko-hrvatsko-slovenački. U političkoj i društvenoj istoriji pojavila  se neprirodna veštačka država, u  nauci o jeziku neprirodna, nespojiva  i čudovišna mješavina "troimenog" jezika srpsko-hrvatsko-slovenačkog.

Slovenci su, doduše, prvi počeli da ističu da su zaseban narod i da imaju zaseban, svoj, slovenački jezik, tako da je u bratskom zagrljaju ostao jedan jedinstveni, sada "dvoplemeni" narod Srba i Hrvata, i jedan jedinstveni "dvoimeni" jezik, srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski.

Srpski filolozi nisu se smjeli suprotstavljati državnim  političkim težnjama o jednom "dvoplemenskom" narodu i njihovom "dvoimenom" jeziku, niti su pokušavali da raščiste čiji je to jezik i ko ga je stvorio. Od tada srpska nauka o srpskom jeziku postaje podanička, tj. sluškinja dinastičke državne politike Kraljevine Jugoslavije, a kasnije pokorna sluškinja državne politike i društvenog uređenja Socijalističke  Jugoslavije. Od nauke tu nije ostalo ništa.

Najveći srpski filolozi sa lakoćom su premostili razlike režima kojima su služili i nastavili da služe političkim idejama bratstva i jedinstva,  jednakosti i ravnopravnosti svih naših naroda, a posebno Srba i Hrvata. Oni su svoju jezičku politiku učinili zvaničnom kroz najveće nacionalne institucije Srbije, kao što su Srpska akademija nauka, Matica srpska, Vukova zadužbina i druge ustanove. Zaposjeli su i dobro pokrili sve ustanove, sve važnije časopise, listove, radio stanice i kasnije televiziju. Imali su moć i uticaj države i državnih ustanova. Ostaci te srpske podaničke nauke zadržali su se do dana današnjeg u svim tim državnim ustanovama.

Vrhunac srpske podaničke nauke o jeziku ostvaren je 1954. godine Novosadskim dogovorom Matice srpske i Matice hrvatske. Zapečaćeno je vječno jedinstvo jednog jedinstvenog i zajedničkog srpsko-hrvatskog, osnovno hrvatsko-srpskog jezika.

Do posljednjeg daha vodeći srpski naučnici borili su se za zajednički dvoimeni jezik, čak i onda kad su Hrvati odlučno otkazali svaku vezu i proglasili srpski jezik hrvatskim i samo hrvatskim.

Hrvati su prvi još 1967. godine u svojoj "Deklaraciji o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika" proglasili "neotuđivo pravo" da tuđi, ustvari spski jezik, proglase svojim, hrvatskim jezikom. To nije bilo nikakvo pravo, pogotovo ne neotuđivo, nego jedan samovoljan čin, bez pokrića u nauci o jeziku  i bez primjera u svijetu.

Odgovor srpskih naučnika bio je u skaladu sa njihovom podaničkom ulogom. Istina, oni su se protivili tome što je jezik proglašen samo hrvatskim, ali nisu smjeli reći da je taj jezik srpski, nego su se svim silama borili da taj jezik bude i ostane i dalje hrvatski, ali, sada, "i srpski", tj. srpsko-hrvatski. Tada nisu bili u stanju da vladajućim ideološkim i  političkim opredjeljenjima suprotstave naučne, lingvističke razloge o stvarnom srpskom porijeklu srpskog jezika. Ali to je bio konačan kraj njihove nauke o srpskohrvatskom jeziku.

Pojava novih "jezika", tj. novih naziva za srpski jezik, potpuno ih je zbunila. Bošnjaci i Crnogorci pozvali su se na ono isto "neotuđivo pravo" da i oni, poput Hrvata, svoj jezik nazovu svojim imenom, tj. bošnjačkim i crnogorskim jezikom. Na tu pojavu naša podanička lingvistika nije mogla dati odlučan i jasan odgovor. Jedino do čega je na silu došla bilo je da, eto, i Srbi imaju to "neotuđivo pravo" da jezik kojim govore nazovu srpskim, kad već ne može biti srpskohrvatski. Tada ih je već sam Ustav Republike Srbije prisiljavao da srpski jezik u Srbiji, teška srca,  nazovu srpskim imenom.

Pobjeda obnovljene srpske nauke o jeziku
Sada se u svoj ozbiljnosti postavlja pitanje zaštite srpskog jezika i njegovog imena.

Na početku smo imali tri jezika sa jednim "troimenim" srpsko-hrvatsko-slovenskim imenom, a na kraju jedan, srpski jezik, sa četiri imena. Vrzino  kolo srpske podaničke nauke o jeziku zatvorilo se  potpunim istorijskim, pravnim i moralnim  porazom.

Poraz srpske podaničke nauke o jeziku je pobjeda  nove, obnovljene srpske filologije i srbistike.

Istorijski je podanička nauka poražena time što je istorija pokazala da nikad nije postojao jedan "troplemeni" narod, nego tri zasebna naroda, slovenački, hravatski i srpski, a u vrijeme komunističke vlasti  izlegla su se još dva, vještački stvorena naroda, crnogorski i bošnjački narod.

Srpska podanička filologija poražena je naučno, jer je naučno i istorijski dokazano da nije postojao jedan "troimeni", niti "dvoimeni" srpskohrvatski  jezik, nego tri jezika, slovenački, srpski i hrvatski, pri čemu hrvatski jezik čine kajkavski i čakavski hrvatski jezik, koje je srpska podanička nauka proglasila dijalektima  srpskog, tj. srpskohrvatskog jezika.

Srpska podanička filologija poražena je i zakonom, Ustavom Republike Srbije, kojim je u tački 10 utvrđeno da je u Srbiji u službenoj upotrebi srpski, a ne srpskohrvatski jezik. Time je svaka rasprava o tome kako se zove jezik srpskog naroda zauvijek  okončana.

Moralni poraz predstavnika srpske podaničke nauke o jeziku je očigledan. Oni su  zarad svojih položaja u državnim i nacionalnim  ustanovama  bili i ostali sluge raznih .režima, iznevjerili su nauku zbog politike i izdali srpske nacionalne interese u tako važnoj oblasti koju predstavlja srpski jezik kao suštinski izraz srpskog nacionalnog bića.

Zbunjeni pred velikim promjenama u istoriji i nauci, pred pojavom novih država, nacija i novih imena za srpski jezik, naši zvanični lingvisti ostali su  pasivni, kao  što  su, vijerni svojoj podaničkoj prirodi, uvijek bili spremni da s nevjerovatnom lakoćom prihvate sve što se od njih tražilo.

Naši vodeći filolozi, odani svojim ranijim podaničkim stavovima, nisu se protivili da se srpski jezik u Hrvatskoj prozove hrvatskim, u Bosni bošnjačkim  i u Crnoj Gori crnogorskim jezikom. Prihvatili su, bez protivljenja i  otpora, da se srpski jezik, po nalogu ćata iz Brisela, prozove čak i  be-ha-esom, pa i be-ha-ce-esom, tj. bosansko-hrvatsko-crnogorsko-srpskim jezikom. Time su se vratili u ilirska vremena i na ilirski jezik, ili na "troimeni" jezik "troplemenog" naroda iz vremena Kraljevine Jugoslavije. Nema toga što oni ne bi prihvatili, kada je u pitanju srpski narod i srpski jezik.

Oni lako i olako prihvataju "pravo" svakog naroda da jezik kojim govori nazove kako hoće, tj. svojim nacionalnim imenom, iako je to, po svome porijeklu i nastanku  srpski jezik

Srećom, pojavili  su se novi srpski naučnici koji su stali  u odbranu srpskog jezika i njegovog imena."Pokret za obnovu srbistike"  obnovio je izvornu srpsku naučnu misao o srpskom jeziku  Vuka Karadžića i Stojana Novakovića i doprinijela je da  srpska podanička filologija pretrpi potpuni  naučni poraz. Pojavila su se nezaobilazna imena u novoj srpskoj nauci: Petar Milosavljević, Miloš Kovačević, Radmilo Marojević, Slobodan Kostić i još mnogo drugih naučnika i književnika.

Svuda u svijetu štite se nazivi  raznih važnih i nevažnih predmeta, poput patika, šerpa, sireva,  vina, donjeg rublja, haljina, odijela i drugih stvari. Štite se zaštitnim znacima, markama, zaštićenim imenima, koja niko ne smije mijenjati. Samo srpski jezik ostao je nezaštićen, jedini nezaštićeni jezik na svijetu. Njega može upotrebljavati ko hoće pod imenom koje sam izabere.

Naši zvanični lingvisti ni danas ne pomišljaju da zaštite najveće bogatstvo srpskoga naroda, srpski jezik i njegovo ime.

Bućkuriš zvani koka-kola zaštićen je u cijelom svijetu svojim istim imenom, istim pismom i istom vrstom slova u svim državama svijeta.

Grci, na primjer, štite ime jedne svoje pokrajine iz koje potiče Aleksandar Makedonski. Grčka država i diplomatija ne dozvoljavaju da to njihovo ime  daju Makedoniji, pa se Makedonija u Ujedinjenim nacijama zvanično ne zove Makedonija, nego Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija. Grci ne daju Makedoncima jednu jedinu svoju riječ Makedonija,  a kod nas može svako preuzeti sve naše riječi, preuzeti cijeli srpski jezik i preimenovati ga u svoj, po imenu svoje države i svoje nacije.

Jedan od velikih zadataka obnovljene srpske nauke o jeziku jeste rad na  zaštiti srpskog jezika i njegovog imena. Taj posao treba prenijeti na srpsku državu i  državne ustanove, vladu i srpsku diplomatiju. Samo oni mogu  zaštiti srpski jezik i njegovo ime, najpre u Srbiji, a onda i u međunarodnim ustanovama i organizacijama. Samo tako može se očuvati identitet srpskog naroda i njegovog jezika.

Pravo jednog naroda da jeziku drugog naroda dade svoje ime nije potvrđeno nigdje u svijetu. Isto  tako ne postoji pravo nijednog naroda, pa ni hrvatskog, bošnjačkog i crnogorskog, da srpski jezik nazovu  hrvatskim, bošnjačkim i crnogorskim. Još manje nijedna međunarodna organizacija nema pravo da srpski jezik preimenuje u nekakav jezik be-ha-ce-es. Sve to ne spada u  pojedinačna ili međunarodna prava, nego  upravo u najgrublje kršenje unutrašnjeg i međunarodnog prava.

Tek što je u ustavu Srbije i Republike Srpske srpski jezik napokon proglašen zvaničnim, javili su se predstavnici bošnjačke, hrvatske i crnogorske nacionalne manjine da istaknu ono isto svoje "neotuđivo pravo" nacionalnih manjina da i u tim srpskim državama govore i pišu svojim nacionalnim bošnjačkim, hrvtskim i crnogorskim jezikom. Pozvali su se na "Povelju Saveta Evrope o regionalnim i manjinskim jezicima". Tako su se u Srbiju i Republiku Srpsku kao kukavičija jaja vratili bošnjački, hrvatski i crnogorski jezik kao manjinski jezici.
Zastupnici prava nacionalnih manjina, pa i Ministarstvo za manjinska prava u Vladi Srbije, smatraju da Bošnjaci i u Srbiji imaju pravo na bošnjački jezik, Crnogorci u Srbiji na crnogorski jezik, a Hrvati u Srbiji  na hrvatski jezik. Pozivaju se na "Povelju Saveta Evrope o regionalnim i manjinskim jezicima", usvojenu 2005. godine u Strazburu, po kojoj nacionalne manjine imaju pravo na upotrebu svog jezika.

Naša zvanična lingvistika nije se oglasila o tome pitanju.

Međutim, prof. dr Miloš Kovačević, jedan od osnivača "Pokreta za obnovu srbistike", ističe da pomenuta povelja Saveta Evrope nije dobro pročitana. Izostavljena je glavna rečenica, u kojoj se izričito kaže da jezici nacionalnih manjina moraju biti "različiti od zvaničnog jezika države" u kojoj žive i da  to  "ne  uključuje dijalekte zvaničnog jezika države".  A jezik Hrvata, Bošnjaka i Crnogoraca u Srbiji i van Srbije nije različit od jezika Srba, nego je isti, srpski. Samo one nacionalne manjine u Srbiji i Republici Srpskoj čiji je jezik drukčiji od srpskog, pa ga ne mogu razumeti, poput Mađara, Čeha, Slovaka, Rusina, Roma, Rumuna, Bugara, Albanaca i drugih, imaju pravo da u Srbiji govore i pišu svojim narodnim jezikom.

Istim jezikom govori se u Srbiji i novostvorenim državama. Jezik kojim govore pomenute nacionalne manjine u Srbiji ne razlikuje se od jezika kojim se govori u Srbiji.

To jednostavno ne spada u građanska prava niti u pravo nacionalnih manjina, niti u ljudska prava i slobode. Naprotiv, to spada  u kršenje nacionalnih, građanskih i ljudskih prava srpskog naroda.

U krajnjem slučaju svaki od pomenutih naroda može na silu imenovati srpski jezik kako hoće, ali to je onda siledžijstvo, otimačina srpskog imena, krivotvorenje naučnih i istorijskih činjenica, protivprirodno i protivpravno prisvajanje tuđeg vlasništva.

Bitno je da srpska nauka o jeziku i srpska država nikada ne mogu pristati na nasilno preimenovanje i otimačinu imena srpskog jezika, kao što nikada ne mogu pristati na otimanje bilo kojeg dijela srpske zemlje.

Jezik se brani kao zemlja. Sila može oteti zemlju i gradove, ali  niko među Srbima nikada ne može pristati na takvo otimanje.

Srpski jezik je svuda gdje se njime govori, u Hrvatskoj, Bosni, Crnoj Gori ili bilo na kojem mjestu u svijetu. Vrijeme je da se u srpskoj nauci o jeziku povede otvorena borba za zaštitu srpskog jezika i njegovog imena.

Srpska država i diplomatija dužne su srpskom jeziku  da u svijetu zaštite srpski jezik i njegovo ime kao najvrednije blago srpskog naroda, kao izraz njegovog bića, istorije, kulture i umjetnosti.

Važno je za početak da nova  srpska nauka o jeziku i srpska država ne mogu pristati na to da otimačina srpskog jezika i njegovog imena daju svoj blagoslov.