Veliki pjesnik i patriota

Kada su 17. oktobra 2000. godine preneseni posmrtni ostaci Jovana Dučića iz američkog grada Libertvila u njegovo rodno Trebinje, bila je to treća sahrana jednog od najvećih srpskih pjesnika, koji je posle Drugog svjetskog rata u svojoj domovini tri puta osuđen.
Razlog tome su njegovi politički spisi, donedavno potpuno nepoznati i nedostupni široj javnosti, koje je on intenzivno pisao još od aneksione krize, kada je stupio u diplomatsku službu Kraljevine Srbije. Nastavio je da ih piše za vrijeme Balkanskih i Prvog svjetskog rata, kada se uvijek nalazio u neposrednoj blizini Vrhovne komande. Zatim u dipolomatskoj službi Kraljevine Jugoslavije, pa sve do svoje smrti u izbjeglištvu daleke Amerike. Tamo ga je, sticajem okolnosti, bacio vrtlog Drugog svjetskog rata.
Upravo taj dio njegove publicističke aktivnosti, nastao u gradiću Geri na obali Mičigenskog jezera, za posleratne jugoslovenske vlasti bio je sporan i presudan da kosti jednog od najvećih srpskih pjesnika ostanu gotovo 60 godina u tuđini, a njegovo cjelokupno djelo nepoznato javnosti u domovini za koju je pretežno pisao.
Kapitulacija prve Jugoslavije zatekla je Jovana Dučića na mjesto ambasadora u Španiji. Kada je u Madrid stigao ambasador NDH, on piše telegram ministru inostranih poslova Kraljevine Jugoslavije Ninčiću, u kojem kaže da mu dostojanstvo i savjest jugoslovenskog ambasadora ne dozvoljava da bude u istom diplomatskom koru sa ambasadorom NDH. Jugoslovenska vlada, koja je i sama bila u izbjeglištvu, odobrava mu da se povuče iz Madrida...
Kada se Drugi svjetski rat završio, izvještaje o tome kako se ko od naših ljudi u emigraciji držao i ponašao pisali su, naravno Kominternini obavještajci, takozvani internacionalci i priučeni intelektualci. Oni su prvi ukazali na Dučića kao protivnika narodnooslobodilačkog rata i, nazovi, revolucije, što je bio apsurd, jer je on podržavao ono i one što su i svi saveznici u to vrijeme podržavali. U vrijeme kada je Jovan Dučić umro, 7. aprila 1943. godine, niko u čitavoj Americi nije tačno znao ko se sve bori na bosanskom ratištu.
To je bila prva poslijeratna osuda velikog pjesnika u njegovoj domovini, izrečena na osnovu povjerljivih obavještajnih izvještaja, bez mogućnosti odbrane, što je bilo ustaljeno i ništa čudno u komunističkom režimu, režimu koji je i mrtve proglašavao neprijateljima i izdajnicima, a koji su smatrali najvišim vrijednostima VJERU, TRADICIJU i ZAVJET PREDAKA.
Nakon skoro dvadeset godina, negdje početkom šezdesetih godina, zaslugom Čeda Kapora, tadašnjeg predsjednika Matice iseljenika Bosne i Hercegovine, u Trebinje je iz Amerike vraćena sva Dučićeva Književa zaostavština. Bilo je to negdje oko pet sanduka knjiga sa spisima i neobjavljenih rukopisa. Činilo se da se suluda fama stvorena oko Dučićevog imena polako stišavala. Međutim, komunistička plašila i strašila našla su u toj zaostavštini i Dučićev testament, treći po redu koji je napisao. U njemu se kaže da on dio svojih sredstava ostavlja Draži Mihailoviću i njegovim borcima protiv njemačkih i italijanskih okupatora. I, bez obzira što je bilo prošlo mnogo godina, oni koji nijesu voljeli da prosuđuju i rasuđuju, a mnogo su, i premnogo, voljeli da sude, smatrali su da je, od svih tih rukopisa, najznačajniji baš taj testament. Tako je Jovan Dučić po drugi put bio osuđen. Njegove kosti su i dalje trunule daleko od otadžbine, a ime i njegova kapitalna djela su olako iščezavala iz čitanki i lektira.
Ali, ne leži vraže, ni to nije bilo dovoljno, zla sudbina, koja ga je često pratila još se nije bila završila.
Kada je 1969. godine, na predlog mladih pjesnika, ustanovljena Dučićeva nagrada za prvu knjigu poezije, čistunci komunističke kulture i čuvari bratstva i jedinstva?!, reagovali su munjevito i, kao uvijek efikasno. Već dodijeljena nagrada je oduzeta, a Dučićeve večeri poezije su preinačene u Trebinjske. Svi ljudi koji su oko toga učestvovali, uključujući nesuđenog laureata Radovana Karadžića i Mešu Selimovića kao člana žirija, povukli su određene konsekvence.
Eto, tako je izgledala ta, i na sreću svih nas, poslednja Dučićeva osuda...