Zašto privatizovati

Fridrih fon Hajek, austrijski intelektualac, dobitnik Nobelove nagrade 1974. godine, koji je najveći dio svoje karijere proveo u SAD-u, je još 1944. u djelu «Put u ropstvo (Road to Serfdom)» definisao put koji vodi u totalitarno društvo. S obzirom da smo mi do skoro živjeli u totalitarnom socijalističkom sistemu, nije nam nepoznato kako to funkcioniše. Totalitarna država kontroliše mnoge segmente društva. Što više kontroliše, totalitarnija je. Totalitarna država nije zadovoljna kontrolom represivnog aparata, medija, obrazovanja, trgovine, već je od posebnog značaja kontrola takozvanih komandnih visova ekonomije (Commanding heights). U takvoj je državi skoro cjelokupna privreda kontrolisana od strane samoproglašene političke elite, koju narod nije izabrao na slobodnim izborima. Ta elita je u bivšim socijalističkim državama bila Komunistička partija. Dakle, Komunistička partija je iz svojih redova birala ministre, ambasadore, direktore i ostale funkcionere. Da bi postigli određeni status u takvom društvu bilo je neophodno da budete član Partije. Nije bilo neophodno da znate da radite posao. Štaviše, ako ste znali da radite posao (u oblasti humanih nauka) i ako ste savjetovali savremenu nauku, najvjerovatnije bi ste završili u zatvoru ili bi ste emigrirali u liberalne demokratske države. Na čelu državnih preduzeća, ili u slučaju bivše Jugoslavije društvenih preduzeća, bi bivali poslušni kadrovi Saveza komunista. S obzirom da je bivša Jugoslavija dobijala značajnu pomoć od zapadnih zemalja kako ne bi pristupila varšavskom bloku, socijalizam u njoj nije bio pravi kakav su osjetili ostali istočno-evropski narodi. Međutim, ta prednost je postala veliki problem, jer su mnogi povjerovali, mnogi i danas vjeruju, da je takav sistem mogao biti uspješan. Upravo je to bila najveća kočnica razvoja zemalja sa ovog područja. Kočnica koju su koristili mnogi demagozi, manipulatori i populisti koji su bili ili su i dalje na vlasti.

Pitaćete se zašto sam tekst počeo pominjanjem Fridriha fon Hajeka. Odgovor bi bio zato što je on bio prvi koji je dokazao da što je manje oblasti života koje kontroliše država, veća je sloboda pojedinca. Naime, pojedinac koji je obrazovan i vrijedan ali koji ne želi da prihvati vrijednosti koje nisu u skladu sa njegovim/njenim ubjeđenjima neće moći dostići odgovarajući društveni status u totalitarnom društvu. Jednostavno zato što ne može da prihvati da mu neko nameće svoju volju. Taj isti pojedinac će u slobodnom društvu dostići najviša društvena priznanja, ili barem priznanja u oblasti kojom se bavi. U totalitarnom društvu vladajuća oligarhija kontroliše sve, ili skoro sve, resurse i ne dozvoljava ulazak bilo kome ko se ne povinuje njenoj volji, ili volji pojednica koji se nalazi na samom vrhu režima.

Crna Gora je na putu izlaska iz jednog totalitarnog režima, ali sa posebnim tečkoćama, čak i u poređenju sa ostalim istočno-evropskim društvima, jer u njoj nije postojala demokratska tradicija. Još u kneževini, zatim kraljevini Crnoj Gori, apsolutni vladar je odlučivao o svemu što je smatrao bitnim. Kratak period višestranačja tokom perioda Kraljevine SHS nije bio dovoljan da političke slobode puste korijene. Potom, dolazak na vlast komunista, likvidacije koje su sproveli i represija prema svojim protivnicima su za dugi vremenski period Crnu Goru ostavili van tokova savremene civilizacije.

Poslednjih godina je ovaj totalitarni duh iskorišćen u svrhu obnove «nezavisnosti» tako što je režim prinudom, ucjenama, podmićivanjem i ostalim instrumentima ubijedio «većinu» da je nezavisnost bolje rešenje.

Sredinom devedestih godina prošlog vijeka gospodin Đukanović je shvatio da socijalizam nije efikasan i da svoju moć može na duže staze održati, a bogatstvo značajno uvećati ako se suprotstavi Miloševiću i u načelu prihvati vrijednosti zapadne civilizacije. Malo zatim kreće sa privatizacijom preduzeća u državnom vlasništvu i pranjem novca zarađenog švercom cigareta, nafte i ostalih roba široke i «manje široke» potrošnje. U proteklih deset godina su privatizovani Jugopetrol, Telekom, KAP, Željezara, bankarski sektor, hoteli i mnoga druga preduzeća. Većinski vlasnici su postajali kako strane firme tako i novi domaći kapitalisti. Inače, većina ovih privatizacija je protekla u najmanju ruku pod sumnjivim okolnostima.

U državnom vlasništvu je ostalo par preduzeća, sa značajnim brojem zaposlenih i učešćem u bruto društvenom proizvodu RCG: Elektroprivreda, Rudnik uglja, Aerodromi, Montenegro erlajnz, Željeznica, Plantaže, Crna Gora put, Lovćen osiguranje i još nekoliko. Kao što je fon Hajek predvidio, direktori, predsjednici i članovi upravnih odbora ovih preduzeća su funkcioneri vladajućih stranaka, koji sigurno nisu najveći stručnjaci u svojim oblastima. Zaposleni na odgovornim pozicijama su takođe članovi vladajućih stranaka kojima je pobjeda na izborima donijela blagodeti kakve oni sigurno ne bi mogli zaslužiti u slučaju da su ove firme privatne. Ne mogu ih zaslužiti čak ni u preduzećima čiji su vlasnici bliski prijatelji gospodina Đukanovića, jer bez obzira na ljubav i politički interes, privatnog vlasnika iznad svega zanima profit. Ovdje već dolazimo na osnovnu ideju ovog teksta. Privatnog vlasnika preduzeća zanima da širi i razvija svoj biznis, da zarađuje više i na taj način uvećava svoje bogatstvo i status u društvu. Zbog toga će potražiti najboljeg mogućeg stručnjaka da bi postigao te ciljeve. Čak i u slučaju kada najbolji kandidat nije iste stranačke, ideološke orijentacije i što je posebno bitno u RCG, nacionalne pripadnosti, vlasnik firme neće štedjeti novac i beneficije da ga dovede. U privatnoj firmi vlasnik, sem na mikro nivou, neće birati politički i nacionalno podobnog saradnika, već onog koji će mu najviše uvećati kapital i najbolje obavljati posao. Na suprotnoj strani i dalje imamo državna preduzeća gdje je stranački i posebno nacionalni kriterijum primaran. U isto vrijeme državna preduzeća obezbjeđuju mnogim funkcionerima režima besplatne usluge (besplatne ili jeftinije karte Montenegro erlajnzom) ili proizvode glasačima režima (opraštanje plaćanja računa za struju, vodu, čistoću, i slično). Otuda, bi bilo sasvim logično da se predstavnici manjinskog naroda, koji je diskrimisan i ostalih opozicionih stranaka, čiji simpatizeri plaćaju ove usluge i proizvode i na taj način subvencionišu one prve, zalažu za privatizaciju. Ali, ne lezi vraže, narodni predstavnici SL, SNP, NS, PzP su žestoko protiv privatizacije. Oni su najveći borci za interese, na primjer, gospodina Vojina Đukanovića, koji zahvaljujući i njima prima oko 5.000 evra u Upravnom odboru Elektroprivrede. Tu su i ostali funkcioneri DPSDP režima, koji bi uhljebljenje morali da nađu negdje drugdje, na primjer u javnoj upravi.

Jasno je, kao što sam iznad pomenuo, da je privatizacija u RCG bila skandalozna, ali kao što bivši hrvatski general, kandidat za predsjednika na prošlim izborima, reče: Ko je lapio, lapio! Ako neko može da mi ponudi rješenje kako se tajkunima u RCG može oduzeti stečeni novac, rado ću se prihvatiti posla. U isto vrijeme ti isti tajkuni već zapošljavaju mlade, obrazovane Srbe koji u njihovim firmama dobijaju pozicije o kojima bi mogli da sanjaju da su ta preduzeća državna.

Predstavnici SL i ostalih opozicionih stranaka se zalažu za povećanje plata zaposlenima u ionako prevelikom javnom sektoru, koji su, inače, najznačajniji oslonac postojećeg režima. Umjesto da se, u skladu sa svojim konzervativnim načelima bore za manju i efikasniju javnu upravu sa odgovarajućom zastupljenošću Srba u njoj, oni predlažu besmislene i po svoje interese štetne predloge. Zar ne bi bilo logično svojim glasačima reći: Mi se zalažemo da se nesposobni i suvišni kadrovi (najčešće članovi vladajućih partija) otpuste, a da se radi na primjeni člana 79. stava 10. ustava RCG koji, da podsjetim, glasi: pripadnici nacionalnih manjina imaju pravo na srazmjernu zastupljenost u javnim službama, organima državne vlasti i lokalne samouprave.

Međutim, sve je ovo moguće u Klinici Švarcvald gdje nijedno odjeljenje ne radi pod pravim imenom. Sve je teže pogoditi pod kojim se imenom krije psihijatrijsko odjeljenje. Previše je dobrih kandidata.