Cerović: Bosna, Crna Gora i Makedonija nijesu države, a Kosovo naprosto nije ništa

 Najodvratniji su mi oni koji su se sa mnom borili protiv rata, a sad to naplaćuju, sve rade da produže to ratno stanje. Kad god ih čujem, povraća mi se.

Stanko Cerović je rođen u Titogradu 1951. godine. U Beogradu je završio Filozofski fakultet. Od 1979. godine živi u Parizu. Do 2007. godine bio je urednik srbskohrvatske redakcije Radio Frans internasionala. U poslednjih dvadesetak godina objavio je na stotine analitičkih i polemičkih tekstova o jugoslovenskim ratovima i svetskoj politici. Napisao je pet knjiga: „Njegoševe tajne staze” (Montenegropublic, Podgorica, 1996; CID, Podgorica, 2005), „U kandžama humanista” (Samizdat B92, Beograd, 2000; izdanje na francuskom „Dans les griffes des humanistes”, Flammarion/Climats, Pariz, 2001), „Comment maigrissent les ombres” (Flammarion/Climats,Pariz 2003) i „Drvo života, plodovi smrti” (Umetničko društvo Gradac, Beograd, 2007; izdanje na francuskom) .

Na pitanje novinara beogradskog nedeljnika "Vreme" da li misli da se na Balkanu održava poluratno stanje i da li misli da se Jugoslavija nije dovoljno raspala on odgovara da  zapadne sile još nijesu dovršile posao u Srbiji, a da je Kosovo "neki region između Albanije i Srbije koji zapadne sile održavaju na silu jer ne znaju šta sa njim da rade.”

"Sve je negativno: uticaj Haškog tribunala je katastrofalan, jer budi ambicije i održava mržnje u funkciji zapadne politike, bez veze sa istorijom i realnošću (uzgred, to je po mome mišljenju najsramotnija ustanova na tlu Evrope od Drugog svjetskog rata do danas); zapadne vlade ni do sada nijesu znale šta da rade sa ruševinama koje su same napravile, a sad više nemaju ni vremena ni sredstava da se time bave, zabavljene većim problemima; lokalne elite, političke, intelektualne, ekonomske, su ispod svakog nivoa, mada to nije bolje ni drugdje u Evropi. " i dodaje :

“Zapadne sile još nijesu dovršile posao u Srbiji, a ispod toga problema se samo pritajila serija zaista nerešivih problema: Bosna, Crna Gora i Makedonija nijesu države, a Kosovo naprosto nije ništa, to je neki region između Albanije i Srbije koji zapadne sile održavaju na silu jer ne znaju šta sa njim da rade.”

Cerović ocjenjuje da je od raspada Jugoslavije do danas najdarovitiji političar Milorad Dodik : ”Jedini darovit političar je Milorad Dodik, možda najdarovitiji na cijelom području Jugoslavije od raspada do danas. Da Bošnjaci imaju nekoga sličnog, možda bi Bosna mogla da se izvuče. Svi bi trebali da se ugledaju na njegov stav: da prestanu sa histerijom, mržnjom i optužbama, da se oslobode stranaca, da mirno definišu šta je realno i dobro za svakoga, pa strpljivo, sa razumijevanjem uprkos tragedijama, da grade polako ono što se može napraviti. Vrijeme bi već našlo neko rešenje, mi smo daroviti i širokogrudi ljudi, umijemo da patimo i trpimo, ali bi trebalo rastjerati sve koji neprekidno podgrijevaju priču o tome ko je koliko i kome kriv i kako bi se to moglo naplatiti: samo ove štetočine i naplaćuju to lupetanje. Treba se osloboditi etiketa i olakih presuda, važnije je kakvi su ljudi u konkretnim uslovima. Ja sam povremeno optimista: doći će ljudi sebi, nijesu ovo ni prve ni najveće tragedije, vjerovatno ni poslednje. Reći ću nešto malo morbidno: mislim da će nama biti bolje kad drugi, veći, nastradaju. “

On kaže da su mu antiratni profiteri najodvratniji jer pokušavaju da produže ratno stanje pošto im je tada slika bila najljepša.

” Od kada su se završili ratovi na području bivše Jugoslavije, da ti pravo kažem, najodvratniji su mi oni koji su se tada, zajedno sa mnom, borili protiv rata (možda odatle ono gađenje nad tim lažno moralnim angažmanom?), a sad to naplaćuju i sve rade da produže to ratno stanje, jer znaju da je njihova slika tada bila najljepša. Kad god ih čujem, povraća mi se. Ni tada ih nijesam cijenio, osim par najbližih prijatelja, znao sam sa kim imam posla, i među našim ljudima i raznim zapadnim hijenama, ali istorija vas obdari saputnicima kakvim hoće, tu nema spasa. Najgora je ova pomisao: možda smo ih zaslužili? ”

Možda nema pisca koji ima gore čitaoce od Njegoša

"Njegoš i srpske narodne pjesme. Umiru tiho i dostojanstveno, kao neke ogromne, nježne sjenke koje su dugo živjele u duši i sad odlaze bez riječi i žaljenja, kao da ih je iznevjerila sudbina. Imao sam utisak da je sve protiv njih, jedno vrijeme nije bilo nikoga ko se nije na njih otresao, ili mi se tako činilo. Činilo se da se Njegoš i narodne pjesme nalaze u epicentru nekog tornada od prostaštva, gluposti, nasilja. Jedni su se njima hvalili, a drugi su ih optuživali kao uzrok svih nesreća i izvor nekog mitskog balkanskog zla."

Cerović ističe da se dugo bavio Njegošem i narodnom poezijom ali i politikom i da je univerzum poezije nešto načistije, najrafiniranije i najiskrenije što ljudski duh može da rodi, a da su s druge strane ljudi koji se ističu u ratnim zbivanjima na Balkanu iz jugoslovenskih i evropskih naroda neosetljiva rulja lukavih i ambicioznih vucibatina koja je između ostalog kidisala i na Njegoša.

"Ovako ja ne govorim o svojim savremenicima ni u kakvim drugim okolnostima, osim ovdje i sada: u ime Njegoša i narodnih pjevača. Toliko im dugujem. Zato sam pokušao u ratu da se odužim Njegošu: da se zna na kojoj sam strani. Pokušao sam da pišem o izvorima njegove duhovnosti, a dok sam pisao, kako to biva sa velikom poezijom, stalno sam iznova otkrivao da to seže još dublje nego što sam slutio. “-navodi Cerović.