Imperijalisti i zaštitnici svijeta

 Kontrola prirodnih resursa, indoktrinacija naroda, stvaranje nestabilnosti pojedinih regija zarad koprorativnih interesa... Sve su to pojedinosti koje je američka politika ciljano provodila uz asistenciju obavještajnih službi koje su trebale da igraju uloge promatranja društvenih dešavanja. Njihov uzlet i nalet nije se zaustavio na tome, pa su uništili Jugoslaviju nametnuvši joj rat sa nesagledivim poslijedicama koji u pojedinim političkim glavama i dan danas traje.

Ciljani put današnjeg eks Ju prostora po američkoj viziji treba da izgleda kao „krava muzara“ koja stranim preduzećima dopušta da sve rade kako hoće i kako žele, a da se domaća privreda ništa ne pita. To je taj tzv. liberalni kapitalizam koji omogućava „slobodnu trgovinu dobara i usluga“.

No, kako posmatrati savremenu geostratešku scenu? Da li u sadašnjim političkim uslovima kontinenti određuju granice u blokovskim podjelama? Da li je Ural, Kavkaz i mala Azija granični dio koji odvaja članice BRIK od onih zapadno-evropskih NATO članica?

Ako uzmemo samo mali djelić onoga šta se izdešavalo prošle godine na svjetskoj političkoj sceni onda ćemo vidjeti da su se pozicije itekako promjenile i zaoštrile. Američka protivraketna odbrana u Poljskoj, još malo i u Bugarskoj; Turska, jedna od najuticajnijih NATO članica upada u Irak i napada kurdske pobunjenike; jača saradnja zemalja BRIK; sve više održanih organizovanih sasatanaka u vezi formiranja Evroazijske unije; jačanje nuklearnog potencijala S. Koreje; arapsko proljeće; ubistvo pukovnika Moamera el Gadafija; zbacivanje Hosnija Mubaraka; oštar diskurs Izraela prema Iranu; nemiri u Siriji; uvođenje embarga na uvoz nafte iz Irana kao i ekonomske sankcije; Rusija i Kina uz Iran i Siriju itd...

Svi ovi događaji ponovo vraćaju u javnost imperijalizam i ekspanzionizam, ali i one koji stalno nekoga brane. Sile protiv sile, ali uvijek iste države i isti kreatori.

SAD-Zapadna Evropa (NATO) ofanzivno, Rusija-Kina-Indija defanzivno. Što je još interesantniji ovi defanzivci i danas dan se u međunarodnoj zajednici tako postavljaju i nikako da jednom oni povedu kolo političkog napada. Uvijek su vješti i formalno jaki na riječima i diskusijama ali slabi kada NATO mimo UN udari na neku međunarodno priznatu državu i realnu slabiju od daleko nadmoćnije vojne mašinerije sa zapada.

Svijet želi da vidi nekoga ko će odlučno stati u kraj američkoj politici rata i nasilja u svijetu, nekoga ko će biti prava brana američkom Stejt Departmentu u svakom smislu. Razumljivo mi je da Rusija obnavlja svoju ekonomsko-političku moć od vremena nesposobnog i prozapadnog Jeljcina i da se naglašavanjem Sibira želi podstaknuti energetski segment jedne super sile, ali to predugo traje. Dok se Rusija zahvaljuje primanjem u STO, Amerikanci to vide kao znak svoje superiornosti i neuporedivo primamljivijeg tržišta od ruskog.

Smisao treba da bude ovakav Rusija mora više da bude svjesna svoje snage. Zašto to navodim? U sukobima u Gruziji prije šest godina Rusija je odlučno shvatala odbranu Abhazije i Južne Osetije jer su je ljudi prihvatali kao svoju državu, a ne Gruziju. Postsovjetski sindrom je potkopao težnje dvije teritorije da se ujedine sa RF jer je NATO shvatao težnju koliko Osetinima znači Rusija. Izazivanjem sukoba u tom regionu od strane režima Mihaila Sakašvilija oni su samo testirali reakciju zvanične Moskve jer su znali da RF neće gledati skrštenih ruku invaziju na veoma bliske pokrajine koje su se nalazile u teritorijalnom sastavu Gruzije.

Za rezultat smo imali snažan pritisak NATO i EU da Rusija prekine rat pod ucjenom da će prekinuti važne trgovinske odnose sa njom i da je neće primiti u STO. I ovaj primjer pokazuje da je Rusija na neki način podlegla pritisku, ali je za sobom ostavila dvije autonomne pokrajine koje su se samoinicijativno proglasile nezavisnim što im nije donijelo velikog međunarodnog priznanja u UN tako da je stanje Južne Osetije i Abhazije danas na statusu kvo. Bez ruskih trgovinskih odnosa i pomoći oni ne mogu opstati, a Gruzija samo čeka okidač da povrati svoje „izgubljene teritorije“.

I ovaj primjer pokazuje da se Rusija ponašala pod pritiskom, ali ne zvaničnih Ujedinjenih Nacija već imperijalista iz Amerike i zapadne Evrope.

Danas imamo situaciju da NATO zajedno sa Izraelom razmatra napade na Iran na proljeće, a da se Rusija i Kina svrstavaju u zaštitnike Ahmadinedžada i ajatolaha Homnejia. Kuda sve ovo vodi ako će se dvije „sile u usponu“ samo na međunarodnoj sceni postavljati kao štitovi drugih, a NATO-ovci sa mačevima napadati druge? Dokle će jedni biti stalno u ofanzivi, a drugi stalno u defanzivi? I u međunarodnim odnosima u svijetu treba da postoji reciprocitet ali ko će se sada baviti Aristotelom i Platonom, demokratijom i anarhijom, kada svako traži svoju metu koja je obilježena „vitalnim interesom“?! Apsolutno niko.

Mnogi smatraju da su pojedini društveni sistemi nestali i otišli u zaborav, ali nije tako. Društveni sistemi su sada samo miks savremenog 21. vijeka u kome je u glavnoj ulozi feudalizam i robovlasnički sistem čije je ponovno oživljavanje konstruisao zapad. Ne može se tek tako zaboraviti kolonija poput Indije, poput Južne Afrike, poput Brazila i njihovo enormno eksloatisanje od strane kolonijalista.

U današnjem svijetu se mora pojaviti snažan vojno-politički blok koji će biti prava konkurencija NATO-u i zapadu. Da li će to biti jačanje BRIK ili formiranje nečega drugog potpuno je svejedno, ali je važno da jedni ne osjećaju sav monopol u svojim rukama, posebno u vojnom smislu.