Sportisti i pit- bul perfomans

 Nedavno završeni veliki sportski događaji, u kojima su uspješno učestovali reprezentativci Srbije i Crne Gore izazvali su pravu lavinu komentara na račun ovih istinskih sportskih heroja, njihovog porijekla, kao i sveprisutnih navijača.

Recimo, kolumnista “Analitike”  Mihailo Radojičić je u svom tekstu  “Navijanje bez granica” ovako dotakao temu navijanja: “Toliko smo se usavršili u navijanju za druge da se lasno može prepoznati odkud nam puca kad pobjeđujemo a odakle stižu plotuni kad gubimo. Kad naši pobijede tu i tamo se oglasi poneko, a kad gube- Crnom Gorom samo što ne odjekuje artiljerija.”  Jedan drugi komentator, inače ideološki istomišljenik Radojičića, je poslije nedavno završene vaterpolo utakmice Srbija- Crna Gora rekao sljedeće: “Ko je kriv što nam prvi tim Crne Gore uzimlje zlato, a nama ostavlja srebro- za drugi tim Crne Gore? Zašto Đoković, Ivanović  i Janković ne igraju za Crnu Goru i mašu našim bojama po svjetskim turnirima?”

Ako sublimiramo ova dva komentara pitanje je jasno- zašto vrhunski sportisti koji su rođeni u Crnoj Gori ili su porijeklom iz nje uspješno igraju za Srbiju, te zašto mnogobrojni građani Crne Gore navijaju za srpsku reprezentaciju i njene sportiste? Najprostiji odgovor na ovo suvišno pitanje je-  neotuđivo pravo svakog građanina je da slobodno može izabrati reprezentacije ili timove za koje će navijati, pa čak i igrati!  

Slobodna volja srbskih sportista

Podgoričke "Vijesti" su u jednom svom davnašnjem  komentaru podsjetile da je odbojkaš Miloš Nikić (rođen na Cetinju) “treći veliki talenat iz Crne Gore koji je odlučio da igra za Srbiju”, a da su prije njega to uradili košarkaš Aleksandar Pavlović (rođen u Baru), “koji je već postao NBA zvijezda”, kao i “jedan od najtalentovanijih svjetskih vaterpolista” – Novljanin Andrija Prlainović. U tom komentaru list predviđa da će odgovorni za takvo stanje najverovatnije sada "prati sopstvenu krivicu optužbama na račun mladih sportista kako su izdali svoju državu".

Prilikom praćenja nedavno završenog  Evropskog prvenstva u rukometu, koje se održavalo u Beogradu, “Vijesti” su nam “otkrile” da su u sjajnoj, srebrnoj reprezentaciji Srbije igrali Nikšićanin Ivan Nikčević na mjestu lijevog krila, kao i Mojkovčanin- golman Darko Stanić. 
Nije bez interesovanja u crnogorskim medijima propraćena i informacija da je bivša crnogorska reprezentativka, Novljanka Darija Pop, bila pobjednica ovogodišnjeg plivanja za bogojavljenski krst, koje je organizovano na Savi kod Šapca. Da napomenem, osim spomenutih sportista u reprezentacijama Srbije nastupaju i vaterpolista Slobodan Nikić, bivši odbojkaš “Budućnosti” Saša Starović, kao i  odbojkašica  Silvija Popović, rođena Nikšićanka!

Programirani Ophisaurus apodus

Uzroci zbog kojih ovi sportisti igraju za Srbiju djelimično se nalaze u oficijalnoj anticivilizacijskoj državnoj ideologiji, u vezi koje je i predsjednik Crne Gore Filip Vujanović napravio osvrt u jednoj izjavi gdje je spomenuo potrebnost, ili neophodnost, borbe protiv crnogorskog šovinizma. Da ne bih naširoko opservirao ovu temu, daću jednostavni primjer koji se nedavno desio u autorskom tekstu nekakvog “Janka Vujovića” objavljenom u Glasu Čepuraka. Dakle, u ovom zvaničnom službenom listu ideologije današnje crnogorske vlasti desio se nesvakidašnji grubi incident. U tekstu ”Četiri razloga za mržnju Jova Kapičića” fantomski autor je rekao sljedeće: “Srbska ruka je zavučena duboko u Crnu Goru. Najgori Srbi na svijetu su oni Crnogorci koji se osjećaju na Srbe. Izdržaće on i ovu Crnu Goru i Srbe u njoj, kojom se sigurno u ovom trenutku ne ponosi nijedan Crnogorac. “

Poslije ovakvog izliva zvanične, nekontrolisane  šovinističke mržnje nameće se pitanje – ne zašto ne igraju, već kako je moguće da je uopšte iko od crnogorskih sportista  ostao da igra u reprezentaciji ovako ideološki uneređene države? Pogotovo kada znamo da među sadašnjim crnogorskim reprezentativcima ima jako mnogo tih “najgorih Srba na svijetu”, kao, recimo, u vaterpolo reprezentaciji Boke Kotorske, koja igra u crnogorskim dresovima. Ili  taj ispad mržnje treba posmatrati kroz prizmu uspjeha sjajne crnogorske atletičarke Marije Vuković, rođene Kninjanke? Ovo tim prije što u pežorativnom izrazu “Crnogorci koji se osjećaju na Srbe” autor ukazuje da su problematični i Crnogorci koji se osjećaju (vonjaju, zaudaraju, ili kako?!) na- srbski jezik, Crkvu, ljubav ili poštovanje prema susjednoj državi?!? Što se mene tiče, nema sumnje da je ovaj tekst pisao anonimni “ophisaurus apodus” programiran ideologijom Katunskog Gebelsa, lika koji voli da prisustvuje utakmicama crnogorske reprezentacije, nezavisno što u njoj igraju inkriminisani “najgori Srbi na svijetu”...  

Izdaja države!?

Dakako, Ranku Krivokapiću, kao političkom alpinisti  koji osvaja najveće i najljuće šovinističke vrhove, upravo ti “nacionalno nepodobni”  sportisti dođu kao šerpasi koje treba samo iskoristiti na određenoj etapi zamagljivanja suštine problematične državne politike vrijeđanja građana. Ipak, takva izvitoperena ideologija mu nije smetala da se u Nišu temeljno izblamira, podstičući prisutne nesportske navijače iz svoje stranke da vaterpolisti Andriji Prlainoviću skandiraju da je izdajnik. Svakako, nameće se konkretno pitanje- a ko su takozvani sportski izdajnici bilo koje države? Da li oni koji  igraju za drugu državu, a ne za onu u kojoj su rođeni? 
Elem, da li su tada crnogorski reprezentativci Marija Vuković i Denis Šefik  takođe izdajnici država u kojima su se rodili?  Da li su izdajnici  svojih država košarkaš Omar Kuk, bokser Dejan Zlatičanin i rvač Oleg Nemečko, koji su dobili državljanstvo Crne Gore da bi se sportski nadmetali u crnogorskom dresu?  Da li je izdajnik Crne Gore teniser Boris Raonić koji igra za Kanadu? Ili australijski plivač Matija Jauković, Crnogorac koji ne spade u grupu onih koji se “osjećaju na Srbe”, kako to tumače opskurni likovi Pobjede? Naime, veliku želju i pomudu talentovanog  Matije Jaukovića da pliva za Crnu Goru na Olimpijskim igrama  u Pekingu onemogućili su crnogorski sportski funkcioneri, koji su umjesto njega poveli sa sobom sestre od tetaka i braću od ujaka na koloritni kineski šoping.  

Ideološki pit- bul perfomans

Neobično je interesantno da glavni promoteri nesuvisle ideologije ne znaju šta im je činjeti,  te zato od njih i slušamo svakodnevne jadikovke,  a paralelno i nove nastupe neartikulaisanog bjesnila, što se i vidjelo u dotičnom tekstu Radojičića. Jer, zar nije logično da ideologija koja kroz Glas Čepuraka jasno govori o “najgorim Srbima” i Crnogorcima “koji se osjećaju na Srbe” zakonomjerno dovodi do odlaska sportista iz Crne Gore u druge državne reprezentacije, gdje će kao minimum cijeniti njihova lična osjećanja  i sjajne sportske doprinose? 
Za sve dobornamjerne je to logično, ali za nosioce šovinizma nije! I zato se dešava čudna situacija gdje sljedbenici Katunskog Gebelsa neodoljivo podsjećaju na nesretnog pit- bul terijera kojem je prilikom treninga škljocnula vilica, pa sada beznadežno visi na nekoj poderanoj automobilskoj gumi okačenoj o drvo, i sa te neobične perspektive tužno gleda na okoliš  koji mu se podsmijava, navijajući  za neki drugi tim koji je nedodirljiv jer je izvan dometa te "pitbulovske ideologije".